pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Posljednje ubojstvo, ono Ivane Hodak, od javnosti i politike je okarakterizirano kao mafijaško. Iako nije prvo te vrste, zaprepaštenje i šok javnosti je izazvala činjenica da se ovaj puta radi o ciljanoj žrtvi koja nije iz tog miljea. Iako se većina komentatora slaže oko toga da ubojstvo najvjerojatnije ima veze s predstojećim sudskim postupkom protiv Vladimira Zagorca i da se, kao i uvijek u takvim slučajevima, njime šalju točno određene poruke, javnost se pita kamo sve to vodi i dokle će ići. Sigurnost građana je ugrožena čak i kad se radi o međusobnim obračunima mafijaša ali kad počnu stradavati obični građani, osjećaj sigurnosti se potpuno gubi i počinje vladati zabrinutost. Zabrinutost lako može prerasti u strah. Narodna poslovica kaže da su u strahu velike oči pa bi osim revolta prema neposrednom izvoru lako moglo doći i do otvorenog iskazivanja animoziteta prema onima koji su zaduženi da nam garantiraju osobnu sigurnost.

Svjestan koliko smo blizu toga, premijer Sanader je žurno povukao potez koji bi nas trebao uvjeriti da je mafijaška likvidacija Ivane Hodak kap koja je prelila čašu i da se kreće u konačni obračun s mafijom. Uz uobičajene fraze o "odlučnosti ove vlade da se još jače krene u borbu protiv kriminala", znajuć da to ovaj puta neće biti dovoljno, smijenio je dvoje ministara i ravnatelja policije. Sigurno je da Berislav Rončević, Ana Lovrin i Marijan Benko nisu jedini odgovorni za situaciju u kojoj se kao društvo nalazimo ali su se nalazili na mjestima koja se kao takva percipiraju. Sanader nam umjesto njih nudi Tomislava Karamarka, Ivana Šimonovića i Vladimira Fabera, bez sumnje stručne i sposobne za poslove koji im se povjeravaju.

Jedini od trojca koji je najavio konkretne buduće poteze, Tomislav Karamarko je rekao da će potpuno depolitizirati policiju i profesionalni pristup poslu postaviti kao jedini kriterij za opstanak u sustavu. I da od toga neće biti pošteđen nitko, pa ni tek imenovani šef zagrebačke PU. Imenovanje svakako treba pozdraviti i uopće nije potrebno razglabati o tome da je njime i sam Sanader priznao da je politika do sada imala utjecaj na policijska postupanja. Uspije li Karamarko u naumu, za očekivati je da policija relativno brzo postigne rezultate. Mada je trenutno u fokusu javnosti ubojstvo Ivane Hodak, od policije se očekuje razrješenje i ostalih slučajeva ubojstava i premlaćivanja ali popis očekivanja ni time nije zaključen jer zaostaci su mnogo veći.

Ubojstva i premlaćivanja su samo vrh ledene sante i ni u kom slučaju jedini razlog gubitka povjerenja u sustav. Otkrivanje počinitelja i nalogodavaca bez odgovarajućeg sankcioniranja neće vratiti povjerenje u pravnu državu. Od Ivana Šimonovića se očekuje da baš na tom planu pridonese najviše. Mnogo je predmeta koji se po sudovima vuku već godinama a odugovlačenje do zastare je uobičajena strategija odvjetnika i jedan od recepata za izbjegavanje odgovornosti onih koji nikako nisu mogli izbjeći sud. Šimonović će morati upotrijebiti svu svoju stručnost da postigne željeno a da ipak ne naruši Ustavom garantiranu neovisnost sudova. Međutim tko zna, možda će najveći učinak postići upravo depolitizacija, odnosno nemiješanje politike u rad sudova.

Ovih se dana šuti o još jednom, po meni i važnijem aspektu borbe protiv mafije. Nigdje u svijetu se mafijaška djelatnost ne ograničava samo na ubojstva i premlaćivanja. Zato povratiti vjeru u sustav neće biti moguće bez razrješenja svih afera koje su godinama punile novinske stupce i TV ekrane. To će biti prvi pravi test odlučnosti političkog vrha. Ni do sada nije bio problem zatvoriti i procesuirati anonimne, malo poznate i niže pozicionirane državne službenike i političare. Stvarna promjena i početak borbe protiv mafije će biti tek ako se nastave istrage koje su dosad redovito završavale tik do onih koji su donosili političke, dakle odluke sa stvarnom moći.

Vjera u sustav se neće vratiti ako nas i novoimenovani budu uvjeravali kako hrvatska mafija radi bez sprege s najvišim političkim strukturama ili da se bavi samo ubojstvima, premlaćivanjima, pljačkama banaka, kladionica i benzinskih postaja, krivotvorenjem novca i isprava, dilanjem droge i eventualno organiziranjem prostitucije.

Vjera u sustav se može vratiti jedino ako novoimenovani izvuku pod tepih već pometene afere poput Bechtela, Imostroja, Liburnije, Brodosplita, Sunčanog Hvara, KIM-a, Shimatsua, Skladgradnje, vojnih kamiona, Verone (Pliva), itd.
Javnost neće povjerovati ni ako izostane usporedba imovine i poreznih prijava mnogih uglednika a od Šimonovića se očekuje i da provjerava izvjesna rješenja kojima se eventualno utvrđuje da ispod katova nekih vila ne postoje prizemni stanovi. Povratak vjere u sustav će ovisiti o tome da li novoimenovani to žele. Da mogu znamo a hoće li im biti dozvoljeno, vidjet će se prilično brzo.