Neovisni, ali ne i neutralni

Eto,naša diplomacija ne miruje. Galić ruje HRT zbog Pariza, a droga juri iz svih smjerova. Munchen, Nizozemska, Los Angeles.

Sama afera oko šverca droge i nije toliko bitna jer se puno veće količine švercaju u šleperima i kombijima, a da to nitko 'ne primjeti'. Ono što je bitno je da ova afera ukazuje na 'problematičnost' našeg političkog vrha te njeno djelovanje u inozemstvu.
Prije svega, MVPEI je vrlo važno ministarstvo za RH jer ono ukazuje na 'kurs hrvatske vanjske politike'. U slučaju nekakvog skandala, običaj je da šef ministarstva odgovara ponaosob. No budimo pragmatični i recimo da u našem slučaju, 'Kolinda k'o Kolinda' i nije toliko bitna jer ako ste ikada imali prilike slušati ili ju nešto upitati vidjeli biste da je ona vrlo dobro instruiran papagaj i lojalni libero 'viših sila' hrvatske politike. Pri tome jako malo ovisi o njenom osobnom političkom usmjerenju. Poznavajući Sanaderovu narav upravljanja, to je upravo što se traži od ovog ministarstva - marioneta u rukama autoritarnog vođe i 'sive eminencije' samog ministarstva koje imenuje sam premijer. A kakva nam je siva eminencija, e pa upravo se pokazalo ovom aferom.

Droga je samo jedan od elemenata 'trgovine moći' u međunarodnoj politici, kroz koji izvršne vlasti država cijelog svijeta žele prikriti tragove i nepoćudne veze sa 'nepoželjnim' inozemnim akterima koji na neki način utječu na kreiranje unutarnje politike - bilo vlastite ili one od nepoželjnog aktera (škola takvih metoda su CIA-ine akcije po Srednjoj i Južnoj Americi u kojima su se drogom financirale paravojske koje su vodile politiku u interesu američke izvršne vlasti - o tome čitajte Noama Chomskog).

Ono što se iz ove afere može nazreti, a to nazire bloger CNN na pollitici, jest da hrvatska vanjska politika ima neobične veze sa svojim veleposlanstvima u Njemačkoj i Nizozemskoj, a posebice u SAD-u u kojem je smješten sporni Neven Jurica, do kojega nas dovodi bloger CNN iako se ne spominje izravno u nijednom novinskom članku. Pritom, te veze očigledno podržava trenutna vlast jer nikakve provedbene mjere nisu pokrenute, osim zatražene istrage u studenom 2006. Također, u slučaju sa Topolovcem u Njemačkoj, istraga je pokrenuta u studenom 2005. a čije je navodne rezultate državni odvjetnik Bajić tek sada (prosinac 2006.) podnio.
Zanimljiv je podatak da je ministrica Grabar-Kitarović još prošle godine bila upoznata sa narko-slučajevima iz Njemačke, uz to postoje i službeni navodi uhićenja u LA-u što sumnjam da je moglo promaknuti Vladi u Zagrebu. Dapače, nije im promaklo, Bajić 'radi' na istrazi 'njemačkog slučaja' već godinu dana.

Veleposlanike, kao što sam prije imao prilike navesti, imenuje predsjednik države uz supotpis premijera, a na prijedlog Vlade i mišljenje nadležnog tijela Sabora. Zbog toga bi bilo kakva afera u redovima službenih državnih delegata, da su njene inklinacije bez prethodnog saznanja imenovatelja, bila riješena po 'kratkom postupku'. Tu nema puno filozofije - ministarstvo zaprima dojavu, prijavljuje premijeru i predsjedniku, koji ili sami razriješe spornog atašea ukoliko je slučaj jasan, ili zatraže istragu DO-a. Pri tome, mediji odrade svoj 'istraživački' dio i 'pregledaju pozadinu' spornog aktera, informiraju javnost o proporcijama i kao predstavnici javnosti zatraže akciju domaće izvršne vlasti.
No ništa od toga (osim Bajićeve istrage) nije pokrenuto.

Mediji u svemu ovome igraju ključnu ulogu. Slučaj se prati vrlo površno, i 'preokreću' se već postojeći podaci, dok niti jedna novina ne poduzima mjere 'istraživačkog novinarstva' u kojem bi se angažirali oko razotkrivanja povijesti samih veleposlanika i posebice okolnosti njihovog imenovanja.
No to ne bi bilo u duhu naših medija koji su u uskom dosluhu i praktički pod čvrstom stegom političkih i ekonomskih interesa. O tome možemo dodatno nazrijeti u priopćenju MVPEI-a u kojem se navodi sljedeće:

...Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija posebno naglašava da su izvori takvih manipulacija i pokušaja diskreditiranja diplomatske službe Republike Hrvatske nevjerodostojni i motivirani osobnim interesom pojedinaca putem tendencioznih napada na Ministarstvo kao i na dužnosnike Vlade Republike Hrvatske te imaju za cilj skrenuti pozornost javnosti s vlastitih nezakonitih postupaka i drugih nedopustivih radnji. ...

Informacije koje nam serviraju naši mediji su u formi 'žrtvenih janjaca' u kojima se daju samo površne i nerelevantne informacije u odnosu na stvarne proporcije slučaja. Netko mora biti žrtvovan, ali nitko uistinu važan da se mediji i novinari ne zamjere svojim izvorima.

I sada pogledajmo kako izgleda naš slučaj:
Hrvatska vanjska politika ima sumnjive 'diplomatske' odnose sa SAD-om, Njemačkom i Nizozemskom. Unutarnja politika je svjesna toga. Nadležna tijela su MVPEI, Premijer, (izvršna vlast koja vodi RH) Predsjednik, Sabor (Zakonodavna Vlast), Državno odvjetništvo (sudbena vlast) i Mediji (građanska vlast). MVPEI, DO zataškavaju slučaj po nalogu premijera dok mediji i sami novinari dobivaju ograničene informacije i krute gabarite djelovanja od strane svojih urednika (nakladnika - EPH: Ninoslav Pavić). Predsjednik i Sabor su tek verifikatori, bez značajnije utjecajne moći.
Nismo svi jednaki pred zakonom, nemamo potpune informacije o djelatnostima naših političara, a vlast se idalje ponaša hegemonistički, bez odgovornosti prema zakonu, ustavnu ni biračima. Slučaj Glavaš koji se glađu izborio za svoje 'statusno pravo' izbjegavanja zakonodavstva (što je opći hit među našim političarima i gospodarstvenicima), ipak je svima na svjetlost dana iznio kako u RH zakonodavstvo ne funkcionira. To je pokazao i samom odgodom koju je dobio ali i ustrajnošću u štrajku što je dokaz njegovog uvjerenja. Čović se 'izvukao' (ako uopće možemo u kontekstu hrvatskog zakonodavstva reći da se netko moćan 'izvukao' jer je izgleda moć kompatibilna sa nadzakonskim statusom u RH) sa školskim slučajem 'insider trading', kažnjivog djela svugdje u svijetu - Enronovci su dobili po 20 godina za insajdersko trgovanje. I u takvoj mi državi živimo.

Sprega postoji i duboka je - komunikološki bi se reklo, spirala šutnje, iako je ovdje riječ prije o 'sprezi moći' u kojoj se svi pokoravaju moćnicima nauštrb birača, građana, potrošača, puka. i tu bih rekao da najveću odgovornost snose novinari koji podliježu uvjetima u kojima rade.
U 'divljim' totalitarnim zemljama se novinare ubija fizički, no na zapadu se sada razvijaju puno profinjenije metode - otkaz, ukidanje stanarskog, mirovinskog i zdravstvenog prava, brisanje iz registra zaposlenih, brisanje bankovnih računa, 'ucjene dokumentima' - najkraće rečeno, u republikama, zemlji u kojoj se sve određuje dokumentima i zakonima, vas se zakida ili potpuno makne iz zakonskih i građanskih okvira.
Novinari pogibaju u Rusiji, Iraku, Kongu, Ruandi, ali u SAD-u, Engleskoj, Hrvatskoj i drugim 'zapadnim demokracijama' novinare se ucijenjuje njihovim (ostvarenim) pravima.
Pa onda ti pričaj o slobodi i demokraciji...