Živio sam dugi niz godina u Njemačkoj. Nisam imao državljanstvo (niti šansu dobiti ga) pa nisam ni mogao birati na saveznim, pokrajinskim ili komunalnim izborima. Ali živio sam tamo, živio među samim Nijemcima i pozorno pratio politička događanja (Der Spiegel, Sueddeutsche Zeitung i Frankfurter Algemeine Zeitung).
Izborne kampanje su u Njemačkoj bile vrlo živahne. Međusobna prepucavanja su bila daleko drastičnija nego kod nas. Plakati i oglasi također.
Ono što je bilo drugačije nego kod nas bila je jasnoća političkih opcija. I bez velike mudrosti i proučavanja predizbornih programa znalo se da je SPD okrenut prema radnicima i sindikatima pa će povećati prava radnika itd. CDU je bila stranka velikog kapitala uz veliku podršku protestanata i katolika i bilo je jasno da će donašati zakonodavstvo koje podupire veliki kapital i smanjuje poreze na njega. CSU je bila stranka konzervativnih Bavaraca i tu se nije mnogo mijenjalo. FDP pak je bila stranka slobodnih zanimanja kod koje se znalo da će se zauzimati za smanjenja poreza tim zanimanjima. U vrijeme o kojem govorim Zeleni su još bili izvanparlamentarna opozicija. To je sve pojednostavljeno zbog lakšeg razumijevanja.
No među „običnim“ svijetom jedva se moglo primijetiti da se bliže izbori. U zborovima i orkestrima s kojima sam radio (a poslije probe nerijetko završio na kojoj pivici) smatralo se upravo nepristojnim govoriti o politici u predizborno doba. Moglo se doduše po ponašanju kroz godinu (ili duže) zaključiti tko bi mogao biti pristaša koje stranke ali nije se moglo pitati. Unutar prostora za probe bila je bilo kakva politička kampanja i tako nezamisliva.
U društvu naših kućnih prijatelja Nijemaca također se malo ili nikako govorilo o politici. Onda smo bili mladi, svi smo imali malu djecu, pa je to bila važnija tema od izbora. Ali ti naši prijatelji, to smo ipak znali, ravnali su se prema porezima. Dakle, birali su onu stranku od koje su očekivali da će ih najviše porezno odteretiti. U samom mjestu u kojem smo živjeli bilo je mnogo tzv. tradicionalnih birača. To su bili oni „čija je obitelj uvijek birala CSU“ (ili SPD ili sl.).
Jednom smo bili uoči nekih izbora čestitati rođendan (sedamdeseti) starom dr.Baueru koji je živio u susjednom mjestu. Upravo kad smo pristigli, došla je i kotarska delegacija CSU-a čestitati svom počasnom članu. Uz kavicu, moja supruga se s njima pograbila jer su doista bili bedasto konzervativni Bavarci. A kako su već bili u više čestitanja i više puta nazdravili, nisu ni primijetili naš strani naglasak. Na koncu je jedan pitao moju suprug da od kuda smo. Odgovorila je, istinito, da dolazimo iz Olchinga. „Aha, skočili su oni, od tamo uvijek dolaze komunisti!!“. Dr. Bauer i ja poslije smo se godinama tome smijali.
Dakle „velike teme“ koje su onda dominirale njemačkom politikom prosječnom građaninu malo su značile i on ih je primao na znanje ali se njima dalje nije bavio.
Facit: za većinu građana Njemačke savezni izbori su bili manje važni i zanimljivi nego lokalni. Jer na lokalnim nivoima se odlučivalo o školama, bolnicama, zaobilaznicama, izgradnji dječjih igrališta itd.
O tome da li će se sklopiti ugovori sa SSSR-om o isporuci plina ili sa USA o postavljanju raketa srednjeg dometa na njemačko tlo bilo je manje zanimljivo.
I uopće, za sve one koji se nisu baš direktno uključivali u politiku, bilo je nezamislivo da bilo koga vrijeđaju ako je slučajno glasno rekao svoje političko mišljenje koje je bilo u opreci s mišljenjem nekog od prisutnih. Nisam nikad doživio čak ni to da bi nakon koje takve izjave (vrlo rijetke) krenula kakva živahna rasprava. Obično se odmah prešlo na druge teme.
I ono što će mlađe sigurno iznenaditi: nije bilo interneta!!
Neovisni, ali ne i neutralni
Komentari
Njemačku tada a i kasnije,
Njemačku tada a i kasnije, sve donedavno, očigledno nije još zahvatila globalizacija sa svojim napretkom, pa je na neki način bila iu jeste diletantska zemlja.
Mi smo u zome bitno ispred. Već u isto doba koje opisujete, sedamdesete, mi smo bili predvodnik globalizacije. Takvu ulogu su dogovorili i uskladili carevi - naš Tito, izvjesni Nixon SAD, izvjesni Mao Kina i izvjesni Breženjev SSSR/istočni lager, ostale pa ni zapadnu Evropu nitko nije ništa pitao, morali su slijediti dogovor. Tako smo već tada i u svijetu (istočni lager, nesvrstani pola svijeta, zapad) bili predvodnici globalizacije a i doma je sve prašilo od napretka. U Hrvatskoj su na čelu bili izvjesni mrtvac Bakarić, Milka Planinc, Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Jure Bilić i drugi. Račan je dobio u zadatak ideološki rad. Tuđman se pripremao pišući u dekici, dok su se i njegovi ssusjedi pripremali, izvjesni Joža Manolić i čovjek iz sjene Ivan Krajačić Stevo, naš Berija, onaj koji je brinuo o Titu.
To za rezultat ima da i naš zadnji čovjek rješava sve od najsloženijih svjetskih pitanja do najsofisticiranijih nijansi našeg napretka, do stupnja 0,01 promila (jer npr. na 1 mlrd je i to lova). Ujedno taj čovjek nerijetko ima po 5 ili više neusklađenih do suprotnih interesa i obveza te po koji mračni predmet žudnje. Tako se i odlučuje i stalno igra, to je viša matematika za diletante sa zapada i istoka, koja će kad tad dati još bolje rezultate - ne može iznimno veliko i preiscrpno bavljenje na viskoj razini složenosti, iskistva, znanja i vještine ostati bez rezultata.
Živjela demokracija u Hvatskoj! Neka cvjeta tisuće cvjetova i neka se tisuće škola natječe! Neka se razigra dugo pripremana igra! Živio dr Vlatko Maček!