Kako su ljudi postali ptići, građevinski terapeuti, dioničari i shvatili da se nitko motikom nije obogatio

• Dnevnik Drugi film - Uto, 09/10/2007 - 12:25
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 2 dodaj komentar

Svakakvih smo se razloga i objašnjenja naslušali zbog nedopuštene gradnje. Jedan od rijetkih dužnosnika kojem su srušili samo kat više rekao je da se na takav potez odlučio jer su ranije ljudi bili puno niži / Najbolje se prodaju garsonjere od 20 kvadrata - oko 75.000€. Za više kvadrata nema love. I kako pod tim uvjetima pravit dicu / Svjetli primjer masovnog dioničarstva je onaj izvjesnog poduzetnika Šelendića koji je skupio punomoći da, kako kaže, radnici ne bi stajali u redu. Bože velikodušnosti. Sad neka ih da radnicima / Najbolje bi bilo da u New York otputuju i Mesić i Sanader. Pošto predsjednik ne zna engleski premijer bi mu mogao biti prevoditelj - i malo dodati i svog govora kojim bi izrazio vlastite stavove.
Bože mili šta se ovo događa s našom zemljom, našim domovima. Najprije su nam agresori za vrime rata porušili kuće, zatim je Marina Dropulić naredila rušenje bespravno sagrađenih objekata, uglavnom vikendica koje su nikle ko voćke poslije kiše diljem lijepe naše, pogotovo duž obale. Ali, da su bivše vlade donosile urbanističke planove narod bi ih poštivao, a ovako ljudi su gradili, širili se na sve strane i nikom ništa. Jednog dana Marina je udarila šakom u sto i počelo je rušenje kuća koje su ljudi ponovo svojim tijelima branili.

Dropulićka protiv mase opravdanih i dobro obrazloženih razloga
Svakakvih smo se razloga i objašnjenja naslušali zbog nedopuštene gradnje. Jedan od rijetkih dužnosnika kojem su srušili samo kat više rekao je da se na takav potez odlučio jer su ranije ljudi bili puno niži, a kako ljudska vrsta iz godine u godinu raste, sve je viša i viša, tako je bidan svit počeo udarat glavom u strop. Ako su, dakle, u prošlim stoljećima bili niži, u zadnjih sto godina narasli su pola metra, tako da će ljudska vrsta za 100 godina biti viša metar, pa da ćukununuci ne bi udarali glavom o strop ostavljena im je mogućnost da jednog dana probiju strop i problem će biti riješen, a njihova unučad poslije nek traže dozvolu, nek se snađu na svoj način, objasnio je čovjek. Jedan je reka da mu je sin psihički bolestan pa mu je on odredio terapiju tako što mu je kazao: "Gradi sine gradi i ne osvrći se, samo da si mi živ i zdrav, radi, u radu je spas". I tako sin stiga do sedmoga kata. Ispuha se, preznojio i bogme kad je vidio svojih ruku djelo, ozdravio. Napravija eto čovik dvostruku korist. Sagradio kuću i ozdravio i ako tko ima i najmanju primjedbu, srca nema.
Ali i s tim rušenjem išlo je ko sa svim u životu, po principu sreće, nekom su srušili, nekom nisu i sve je preko noći stalo. Ipak je to bila nekakva vrst upozorenja. Možda su ljudi prestali gradit bez građevinske dozvole, ali sa širenjem gabarita nisu.
Uvijek se tu doda koji metar u širinu, i koji u visinu.
Građevinarstvo je zadnjih godina postalo najunosniji posao. Gradi tko god može, a najviše oni koji veze s tim poslom nemaju. Gotovo sve značajnije face kupuju zemljišta na kojim niču zgrade i zgradurine. Važno je napraviti što više stanova, što jeftinije sagradit, što skuplje prodat. Uvijek sam se pitala zašto se stanovi plaćaju samo po kvadraturi, zašto nije bitno kakve je kvalitete taj kvadrat? Hoće li se na tom kvadratu netom poslije useljenja početi nadizati parket, a iznad glave procuriti strop? Kakvi su to materijali kad kroz zidove čuješ kad susid s trećeg kata piški i pušta vodu?

Dobro se vežite da ne otkližete
Bez kontrole se daju dozvole za gradnju. Ekipa samo podili pare s onima koji dozvolu odobravaju i udri gradi. Zgrade niču ko voćke posli kiše, bez ikakvog reda, nabijene jedne na drugu, bez zelenog okoliša, samo beton, beton, beton. Ljudi gledaju jedan drugom u tanjure i gole guze. Cijene sve više, potražnja sve veća, investitorima daje vjetar u leđa. Kažu da će se idućih nekoliko godina u Zagrebu izgradit 30 000 stanova, a najskuplji kvadrat nudi se u Splitu za 7.500 €. Nazdravlje. Svi viču kvadrat će past, ali neke stvari padaju, a kvadrat bogme samo raste (mislim cijena). To je rezultiralo tim da se ljudi vrimenom pretvaraju u ptiće. Najbolje se prodaju garsonjere od 20 kvadrata - oko 75.000€. Za više kvadrata nema love. I kako pod tim uvjetima pravit dicu?! Jedino čekat da se koja baba ili tetka preseli na drugi svit. Gradi se, gradi na sve strane, bez kontrole i sad kad su se kuće počele urušavati svi se čude. A da to nije slučaj samo s glavnim gradom pokazuje slučaj Solina u kojem su se radi sveopće betonizacije neke kuće našle na samom rubu provalije. Stanovnici Vrbana imaju zatrovanu vodu, a stanovnici zgrade u Strožancu plaćaju da im cisterne dva puta dnevno odnesu fekalije i taj trošak ih dođe oko 15.000 kuna mjesečno. Nemaš problema s vodom, al imaš s govnima, eto. Ako cijeloj priči pridodamo i zgrade u kojima su stanari platili stanove, ali se zbog pohlepe ili bankrota investitora nisu mogli useliti (Splitska Lazarica koju su bageri za koji kat skratili, ili zgrada u sred čijeg građenja je investitor bankrotirao pa se nije moglo godinama naprijed ni nazad), ako pridodamo i stanove koji su po dva puta preprodani, eto vam naše slike i prilike. Zato dragi zemljaci prilikom kupnje oči širom otvorite, a prilikom stanovanja dobro se vežite da ne biste otklizali ili naprosto nestali s lica majke zemljice zbog tamo nekog investitora tajkunića, koji će izbacivši vas s krevetom u dvorište ili srušivši spomenik kulture samo reći: "Sorry, kriv sam".

"Dionice za preživljavanje"
Bože mili, ne vidjesmo nikad ovakvu frku oko dionica. Još do jučer za većinu građana to je bilo Špansko selo. Za to se ne treba čuditi kad je jedna gospođa pitala brokera može li umjesto bivšeg PIF-a Velebit kupiti dionice nekog drugog brda. Tko je prije čuo za brokera, takvog na selu nije bilo, a sad odjednom svi postali dioničari i to uglavnom umirovljenici. Najprije je tisuće ljudi podiglo kredite, zadužilo se , potom danima čekalo redove da se zabilježe kao novi dioničari, onda je vlada smanjila paket po povoljnim cijenama s 38.000 na 16.000, onda su dioničari ponovo osvanuli u beskonačnim redovima čekajući na povrat novca. Sad će taj novac za koji su se zadužili možda potrošit na bezvezarije, dok ih s druge strane čeka otplata kredita. Uglavnom, većina građana je odlučila prodati dionice, ali ni to ne ide baš tako lako. Na svakog brokera pada 2024 dioničara, ali ni to nije sve. Nešto se može prodati samo ako za to ima kupca i tra-la-la, sve znate. Danima nas bombardiraju o dionicama, brzoj i lakoj zaradi. Danima narod navaljuje, čeka, gura se pred šalterima, a zašto? Da bi zaradili koju tisućicu extra, koja će im i te kako dobro doći u kućnom budžetu. Najveću dobit ostvarili su prvi prodavatelji dionica, a što će biti s ostalim, vidjet ćemo. Vlada se pak ponosno hvali svojim velikodušnim potezom, dok se oni za tu dobit ne bi iz kreveta digli.
Dionice da, ali višestruko uvećane što se moglo vidjeti na slučaju Mamića - šta će nam par dionica, uzmi punomoć od puka i igraj na veliko. Svjetli primjer je i onaj izvjesnog poduzetnika Šelendića koji je skupio punomoći da, kako kaže, radnici ne bi stajali u redu. Bože velikodušnosti. Takav svijetli primjer još je nezabilježen. Sad neka ih da radnicima.
Svi znaju da ovaj potez vlade ne smije propasti, zato su i nahrlili. Pa izbori su, to je i malim bebama jasno, narodu treba baciti kost, odnosno kruha, a igre tek predstoje. Ne bi li bilo bolje stvoriti u državi uvjete u kojima građani neće preživljavati iz mjeseca u mjesec, u kojoj će moći ostvarivati prihode dostatne za život. Kad to bude tako, kada mirovine budu na nivou ljudskog dostojanstva, i ulaganje u dionice neće biti ovako histerično. Ali eto, narod se uči dok je živ. Do sada su mislili da je u radu spas i da se samo tako može novac priskrbit, a sad su shvatili da se motikom niko nije obogatio.

Neka Sanader prevodi Mesiću u New Yorku
Bože mili kakva komunikacija. Tko li će otputovati u New York pitanje je sad, Mesić ili Sanader. Njih dvojica tu i tamo se povremeno mogu vidjeti rame uz rame, na pojedinim manifestacijama, npr. Alci, u ugodnom čavrljanju, a onda svako malo zarate i počnu slati jedan drugom ljubavna pisamca. Da li je njima baš toliko stalo do tog puta u New York i posjete UN, ili je to odmjeravanje moći. Rekla bih ovo drugo. Treba se znati tko je boss u državi. Naravno, obojica tu titulu žele i istjeravat će mak na konac koliko treba i do kad treba. Najbolje bi bilo da u New York otputuju obojica. Pošto predsjednik Mesić ne zna engleski Sanader bi mu mogao biti prevoditelj, ali ne bi trebao baš bukvalno prevoditi od riječi do riječi, nego malo dodati i svog govora kojim bi izrazio vlastite stavove. Tim potezom u kojem se pojavljuje predsjednik i premijer jedne male države i UN bi shvatili ozbiljnost situacije.

Dinamo, pardon, Mamić - sritna guzica
A Mamić je baš sritna guzica. Taman kad se našao u kriznom razdoblju zbog vlastitih izjava, taman kad su ga svi počeli optuživat zbog prodaje igrača, Dinamo tukao Ajaks. I taman kad su svi pomislili da je s njegovim performancom gotovo, čovik razdrljio košulju, skinuo se skoro do gola i počeo bacat novčanice sviračima. Veselje na Mamićev način, pa dobro, ništa nas ne smije iznenaditi. Ne ostvaruju se ovakve pobjede svaki dan. I sad može govorit šta god tko hoće, ali ispada da su mu potezi slučajno ili namjerno bili opravdani i da će lova nastavit pristizat.

Vlatka Pokos VIII
Ništa posebno novoga nema osim što je dotična gospođica izjavila da je sa zajebancijom na njen račun gotovo i da je ona s Raiffeissen bankom bila posljednja. Ali kad prestane zajebancija, hoće li biti Vlatkice? Nastavak slijedi…

• Dnevnik Drugi film - Uto, 09/10/2007 - 12:25
  
• Komentari 2
• 1427 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar