pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jučer je SDP izabrao novog predsjednika stranke. Članovi se se odlučili za najmlađeg kandidata koji je i u javnosti imao najviši rejting. Izbor Zorana Milanovića je logičan slijed SDP-ovih aktivnosti tijekom posljednjih šest mjeseci. Način osmišljavanja politika i programa stranke koji je uključivao rad SDP-ovih savjeta i angažman vrhunskih stručnjaka za određena područja predstavlja nešto novo u hrvatskom političkom prostoru, znači različito od onoga na što smo navikli.

Tijekom perioda u kojem se u prvi plan isticalo više SDP-ovih ljudi, HDZ nije imao primjerenog odgovora, ne samo zato što njihova politika nema odgovarajućeg sadržaja već i zbog načina njihovog političkog djelovanja. Njihov način djelovanja uključuje poznatog političkog neprijatelja kojeg mogu napadati svim sredstvima. Račanova bolest ih je privremeno zaustavila jer su čak i oni zaključili da bi im napadi na bolesnog čovjeka mogli samo štetiti. Više kandidata za njegovog nasljednika i njihovo međusobno usklađeno i mudro vođenje kampanje koja je zauzimala većinu medijskog prostora, također im je onemogućavalo da se usredotoče na konkretnu osobu zbog čega su svoju pasivnost, pa i bezidejnost pravdali čekanjem da vide koga će SDP-ovo članstvo izabrati.

Imali su i oni svoga favorita. Priželjivali su da bude izabran Bandić, čovjek kod kojeg postoje određene kontroverze i unutar SDP-a, i za čiji eventualni izbor su bili gotovo sigurni da bi izazvao raskol u stranci. Drugi im je izbor bio Tonino Picula za kojeg su pretpostavljali da ne bi unio gotovo nikakve promjene u rad stranke kakav je bio za vrijeme Račana. Tad bi samo nastavili s politikom povezivanja SDP-a s bivšim sustavom pa i komunizmom. Ne treba sumnjati da bi za njih i Picula bio samo jedan od bezličnih aparatčika, lijenčina i nesposobnjaković, odnosno sve ono što su očajnički pripisivali Račanu.
Računali su da bi se lako obračunali s takvim predsjednikom SDP-a, a posredno i sa strankom.
Zadovoljili bi se oni i sa Željkom Antunović, svojom "starom" protivnicom iz mnogih medijskih okršaja za koju već znaju što misli i kako će to otprilike reći.

Međutim, SDP-ovo članstvo se odlučilo za ono što je HDZ-u najmanje po volji, odnosno za ono što pretpostavljaju da je upravo ona nova snaga za koju im je umirući Račan poručio da je potraže na konvenciji. I nisu pogriješili. Zorana Milanovića su prepoznali kao osobu za koju vjeruju da će u stranci najbolje povezati iskustvo i mladost, staro i novo, te spojem istoga ostvariti i bolju budućnost, kako za SDP tako i za Hrvatsku svih njenih građana.
Toga se HDZ najviše pribojavao, protivnika mladog i neopterećenog prošlošću i starim odnosima među strankama. Njemu ne mogu pripisati da je okovan Račanovim naslijeđem, da je brbljav i svadljiv ili da je povezan sa sumnjivim miljeom. Milanović je suviše čist, otvoren, jednostavan i mlad da bi mu prigovorili bilo što od ranije korištenog prema poznatim protivnicima.

Zato je HDZ odlučio hiniti nezainteresiranost i neopterećenost zbivanjima u SDP-u. Zato im je prva reakcija bila da im je svejedno koga su SDP-ovci izabrali, ali nisu propustili reći da niti jedan od kandidata nema "hrabrost" da preuzme vođenje države poput njihovog doktora Sanadera, aludirajući na ono što SDP, prvi među političkim strankama kod nas, nudi. Jedan predsjednik stranke, drugi premijer i mnogočlani tim sposobnih pojedinaca su ono što HDZ plaši. Plaši ih zato što na to nemaju odgovora. Koncept njihovog vladanja sa "svemoćnim" premijerom na čelu i mnoštvom marginalaca koji i kad bi htjeli ne bi mogli izbiti u prvi plan, nije ono što im može donijeti prednost na izborima. Naprotiv, oni znaju da uz katastrofalne učinke svoje vlasti i bjelodanu umočenost svojih ministara u korupcijske afere ne postoji PR koji bi im to omogućio.

Glumeći nezainteresiranost za ishod izbora za predsjednika SDP-a, oni ipak istu večer u 21 sat sazivaju tiskovnu konferenciju da bi rekli samo to kako im je svejedno. To više sliči velikom interesu koji bi se mogao tumačiti i kao posljedica straha od sraza dviju politika i dvaju koncepata obnašanja vlasti. To je i njihova poruka da se ne boje. Međutim, psiholozi za one koji to čine napadno i ničim izazvani kažu da je to zapravo potiskivanje vlastitog straha koji realno postoji. U ovom slučaju onog od gubitka izbora, a možda i od polaganja računa za ono za što ih se godinama proziva.

Znali smo da su u strahu "velike oči", a sad znamo i da ih Zoran Milanović drži open wide.