Neovisni, ali ne i neutralni

S ovakvom krizom sam se sreo i srećem od kada se sjećam, a intenzivno stručno sam je upoznavao u doba najvećeg napretka sredinom sedamdesetih, kada su se sve svjetske mode intenzivno i krajnje opsceno sjedinjavale i prožimale sa svime ovdašnjim, te dodatno izvozile napredak na sve strane svijeta.

Prije točno 30 godina dva iskusna profesora i ja smo dovršili jedno istraživanje na području najvećeg trošenja, investicije i graditeljstvo, a što je bilo proželo sve pore društva, gdje smo dobili rezultate "veliki napredak = velika kriza", a sve kao sada.

Niz akademskih profesora i "profesora" u živo, najboljih i najreferentnijih stručnjaka, uključujući profesionalne seljake i slično, su bili potpuno svjesni krize, ali je malo tko to htio čuti. Od tada do danas non stop je kriza, živi i razvija se. Beskrajnim živim provjerama produbljujem i obogaćujem impresivna iskustva s krizom. Ponekad i taj dio uživanja izgubi nešto draži. Beskrajne reprize i i najboljih stvari ponekad izazovu želju za nekim drugim nijansama. Tako da krizu vidim prvenstveno kao zasićenje sudionika od te duge i beskrajne zabave i neke neizbježne i logične posljedice s tim u vezi.

Većina nas ima iskustva s krizom, ni jedno društvo u svijetu zadnjih 40 godina nije iskusilo toliko toga, ali se razlikujemo u estetskim i drugim nijansama, a naročito u onim drugim stvarima.

Kriza se naoko dešava brže i lakše nego ljubav na prvi pogled. Pogleda praktički nije ni bilo a već smo u strasnom i prestrasnom zagrljaju. Iako tome ne možemo ni malo odoljeti, ipak pokušajmo.

Ako se sjećate, dečki,
u onoj tamo školi
sve su nas učili reći
samo ne kako se voli.

S krizom je sve drugo i obrnuto nego što se priča - uvod

Manjina nas drži da je kriza stalno, ali prvenstveno estetska i kriza privlačnosti, da beskrajna ponavljanja oko toga proizvode krizu. Ne samo da nema potrebe za patetiku i kukanje, lažne i dekadentne sentimente, stalne prijevare te obmane i samoobmane, nego je odavno svima toga na vrh glave. Ali mnogi opet ne mogu odoljeti, pa možemo govoriti ne samo o navikama nego i o pokvarenim gramofonskim pločama, zaboravljenim i zapuštenim djelovima.

Većina s tim u vezi nalazi više vrijednosti - u tome što mi zovemo kriza i što stalno teče, u onome prije i u onome što bi navodno trebalo biti, te od tada do danas, od najzlatnijeg doba sedamdesetih, kao dobar dan očekuje od nekog drugog rješavati sve s tim u vezi, i ono prije i ono sada i ono što bi navodno trebalo biti. Čak i to kada su njihove djevojke i žene nezadovoljne i žele se zabaviti. To je naravno moguće, ali ne u tolikoj mjeri, te svako rješavanje ujedno hrani krizu. (TBF - Splitsko Stanje Uma, važi i šire - netko drugi rješava a tko rješava je kreten, a svi mi svi smo face http://www.youtube.com/watch?v=cdJVDzIy7Ms&feature=related ).

Kriza je, dakle, beskrajno forsanje odavno nezanimljivih stvari kao najviših vrijednosti i strasti. Već u to davno prapovjesno doba, prije 30 godina, bilo je sjajnih trenutaka koji su to odlično izrazili. Veliki domaći i neki strani majstori bi najednom kratkim finim mlazom zaskočili skupove najumnijih glava. Ta elitna rulja bi nakon toga zamukla, sledila svoja lica i opet nastavila dalje, u nove jedne te iste pobjede. Kulturna revolucija je nastavljala svoj pohod do zadnje točke, ali će se sada vidjeti kakav pohod.

Kriza sama je stvarale pukotine, a netko ih je uvijek i probijao i širio, kroz koje se je nastavljala druga praksa, pojave koje se bave nešto veselijim slikama, koje je kriza uvijek zvala remetilačkim faktorima pa i krizom, jer samim postojanjem ruše navodne najviše vrijednosti. A najviše vrijednosti su bile avangradna i vodeća uloga krize, osvajanje svega, hapanje i forsanje bez pokrića.

Dakle, ta mala zavrzlama je ipak jasna. Uglavnom je obrnuto, ništa mistično, uglavnom je kriza, dominira pod geslom najviših vrijednosti, a ono drugo je to što sad najednom postaje zanimljivo.

Da je dugo kriza ne relativizira i amnestira zadnje trkače štafete, proizvođače krize i invazijske snage, nego obrnuto. Kapi koje prelijevaju čaše i ribice koje izazivaju ekplozije su ključni.

Orjentacija oko krize i u krizi je ujedno ključ za drugo, ona davna obećanja. Sa znanjima i iskustvima krize je puno lakše rješavati složene pa i nemoguće situacije. Neke naoko nemoguće stvari su više nego jednostavne. Puno veći problem je kako ne hraniti krizu svime što se napravi i rješi.

Samo mala znanja i iskustva slabosti oko novca čine čuda. To slabost je puno veća nego Ahilova peta. Manifestira se tako da cijele divizije i mase kokošara, krajnjim naporima glumeći masovnu glumu i misleći da je nešto drugo, tu su obmane i samoobmane snažno udvojene, neodoljivo i nezdrživo kreću za bilo kakvim mirisom novca i slične imovine. Sa nešto malo znanja i vještine se je uvijek s time moglo raditi čuda. Moć nikada nije apsolvirala mogućnost da netko za bilo šta potroši i malo svoga novca, i 1 $. U doba navodnog izobilja novca dovoljno je nešto učenički i studentski zarađenog novca za pokazati zube, jer moć nema odgovora. A u doba navodne nestašice, kada navodna moć sklanja i zadnji novčić u mišje rupe i niše, kao sada, sa nešto sitno novca moguće je raditi dar mar po bojištima i svijesti. Taj šah se igra bez patetike, skrivenim djelovima svijesti.

Bez nešto osnovnog znanja i promišljanja krize se nepotrebno ponavljaju velike havarije. Pomoganje raznog i zadnjim sredstvima državnim i drugim intervencionizmima je nešto kao nositi zadnje u pomoć navodnoj JNA da dokrajči opkoljene Vukovar i Sarajevo, jer eto vodi navodne odlučujuće bitke za mir i čovječnost čovjeka. Tako približno djeluju sadašnje pomoći da ZABA održi povećanje dobiti na razini 50 %, nakon što je uzeta za 0 kuna zajedno sa protocima i plodovima državnih i gradskih proračuna, sve Todoriću da se time može kvarcati, spašavanje IGH klastera, eventualno davanje vlasti Čačiću u Zagrebu nakon što je iskrcao cca 300 mlrd kuna iz državnih proračuna i s time u bankrotu, spašavanje politikantske industrije i razno slično. Čak i to može, kad je bal nek je bal, nakon toga će se sve rješavati lako, samo nemojmo poslije toga opet kukati, širiti defetizam i ono najgore, patetiku i estetiku, jer tu smo strogo različiti.

Neki primjeri koji važe i za drugo

1. Zagrebački modeli gradnje i stanogradnje. Pojednostavnjeno, imamo dva modela. Onaj koji se je ubličavao između dva rata i kulminirao u niti 10 godina prije II svjetskog rata te nastavio šezdesetih. Sedamdesetih je sve to uklonjeno i rođen je novi model, koji se je proslavio na niz kontinenata i nastavlja i danas.

Sedamdesete pri kraju. Sa nekim složenim studentskim projektima prije toga smo praktički iz studentske zarade financirali i doveli projekte na razinu velikih profesionalnih pogona. Kineska kulturna revolucija pala, banda četvoro itd., u Zagreb su stigli i boravili kineski stručnjaci raznih vrsta te bili u kontaktu s nama, iz čega smo mogli blago osjetiti dramatiku i bit odnosa velikih pobjeda i eventualne krize takvih rezultata. U Zagrebu tada sve je žeglo, ovo danas je šala kako je tada raslo kao ludo. U svakom djelu uvodno spomenutog istraživanja smo brzo dolazili do posve suprotnih i posve drukčijih rezultata od onih koji su nam servirani, pa je rezultat istraživanja i po djelovima i globalno bio prava i ozbiljna kriza, iako se je sve zvalo najveći uspjesi i cca 99 % ljudi bilo potpuno uvjereno da se dalje može samo napredovati.

Od toga izobilja izdvojiti ću samo jedan. Jedna od zgodnih točki profesora Žubrinića, sociologa, bila je ilustracija teme pomoću šahta, gdje je "naš" šaht nešto 5 x složenije i skuplje od idućeg u Evropi. Tim istraživanjem smo došli na cca 7 x. Više puta a cca 1989.g. sam iscrpno provjeravao i došao do 10 x veće složenosti i skupoće, a da je uz to taj šaht još uvijek bio po osnovama iz 1936.g. Šaht je simbol opće pojave i stvar za sebe. Npr. i bez krize i s krizom i bilo kako infrastruktura je na vrhu onoga što se mora raditi jer se podosta raspada i desetljećima je zapuštena. Ako ovakav kulturno revolucionarni maoizam krene to rješavati, to bi bio put bez povratka za duga vremena, i da je sve drugo bolje nego u Švicarskoj. A kada se uzme u obzir da je većina područja takvo, dolazi se do toga da nastupa revizionizam, kao što je davno do toga došlo u Kini.

2. Novo. Početak osamdesetih. U prigodi neke velike tradicijske manifestacije, na skupu elitnih stručnjaka je bio pripušten i Bernardo Bernardi, višedesetljetni vodeći vedri i veliki duh zagrebačke i hrvatske javne scene, sedamdesetih s drugima gurnut u stranu, ali se nije dao smesti. Gospoda vode višesatne teške rasprave o nekim dvojbama i perspektivama. Obzirom da izlaza nije bilo, on odjednom kratko nastupi kao hladan tuš - da već jako dugo forsiraju da je svašta strašno novo i jako važno a svi znaju da su to ponavljajuće gluposti bez imalo veselja, da su se tu pojavile prve naznake nečeg novog i veselijeg te da svi ili odmah za dulje umuknu ili se jave ako su baš sigurni da nije tako. Slijedi duga mučna tišina do tada impresivnog skupa, znojenje itd. Nama nešto mlađima je na brzinu objasnio da se ne damo smesti, da su to ljudi koji naprosto nemaju nikakvog dara i ništa ne razumiju. A radilo se o vodećim profesorima i zvijezdama iz niza područja. Koča Popović je smatrao da su čistke početkom sedamdesetih uklonile zadnje misleće ljude iz partije. Ovo i razno drugo ukazuje da je isto izvršeno po svim područjima, ne samo ljudi, uklanjane su i tehnika i tehnologija sa nešto više znanja te sve što bi moglo smetati naglom napretku samo upravljanja. Do danas se taj proces razvija i širi.

3. Turističke koncepcije i investicije. Osamdesetih sam, uz bezbrojne druge, radio oko toga, a koristio prethodno navedena iskustva i znanja. Kao i sada, bilo je jako povoljno vrijeme, gospoda su sklonila novce na stranu i novaca nije bilo, htjelo se je nastaviti nešto investirati a više nije bilo znanja kako napraviti nešto bez bar 3 x više novaca nego što treba. Agonija se produljavala, ali ne Krležina salonska "U agoniji" nego veoma živa. Uspjelo je više toga ali iznosim jedno karakteristično. I u doba napretka a krize i agonije tim više, nepremostivo je zamisliti napraviti nešto ozbiljnije i složenije izvan naselja i korištenja postojeće infrastrukture koja, iako jadna i višestruko silovana, je nešto više od dogme napretka. "Kada Opatija pliva u vlastitim fekalijama i sve napreduje, kako ne bi i mi koristili tako provjerenu formulu". Ako je to izvan još brdo i nezgodno brdo, to je nemoguće i prepušta se širokim masama, koje narodnooslobodilačkom borbom to osvajaju korak po korak. No, naravno da je sve obrnuto. Turiste ne zanimaju zgrade, beton, asflatirane ceste i parkirališta pa ni nezanimljiva naselja za boravak, nego sve ostalo i što širi pogledi i slike. Pa je na takvim brdima za nekoliko puta manje novaca lako složiti bilo šta takvo što im je ugodno i zanimljivo i kao dodatni bingo pruža poglede na sve strane. Stvar je u tome da se u takvim uvjetima da rješiti struktura i infrastruktura i arhitektura i kreatura za fizički puno toga manje a puno razigranije nego u bilo kakvim postojećim izmučenim naseljima i ravnim terenima, tzv. ekskluziva za puno manje novca.

Od divizija vodećih stručnjaka sa daleko najreferentnijim djelima i kratkim razmišljanjima se je odvajao jedan skromni jedva uočljivi čovjek, kojeg nikad nitko nije držao za stručnjaka. On je kao diplomirani profesor zemljopisa rodom iz Podravine, kao i svi drugi, po direktivi upućen "ideš tamo" i raspoređen na pomoćne zadatke u tek razvijajućem turizmu. Kao pomoćna radna snaga je uspio plasirati razne lokacije, koncepcije i projekte, sve pod šifrom nešto malo zemljopisa, a koji su usput okosnica i stalno profitabilni. Uz ostalo je uspio progurati Club Mediterane u Pakoštanima još cca 1963.g., jednu od daleko najprofitabilnijih investicija, nešto kućica od slame itd. Sa lokalnom navodno najprimitivnijom ruljom na Jadranu ne da nije bilo problema nego obrnuto. Dobro sam upoznao profesionalnog seljaka povrtlara iz Pakoštana, koji je praktički živio od Cluba Mediterane, dok kao i svi drugi nikada nije uspio prodati ni 1 kg vrsnog povrća nikome drugome u turizmu. Njegova pomoćna sezonska radna snaga, ujedno prijatelji, godinama su bili češki profesori, koji su zajedno s njim i obitelji obrađivali i servisirali povrće i pomoću toga boravili kod njega. na polju se je radilo prije zore i do ručka. Nakon odmora za jake žege bi se malo osvježili u moru, zatim bi kao lokalni pjevački zbor starijih malo otpjevali u hladu crkve ili ispred i navečer nešto malo pripremili za noć i jutro i popričali, sve s krajnjim uvažanjem gole francuske rulje u Clubu Mediterane i svega.

Ostalo sve što sam vidio u turizmu, a vidio sam previše toga, je pod normalno poslovalo tako da država i slično investiraju i pokrivaju bar 50 % investicija i infrastrukture ako ne i više, da su skoro svi prepuni pameti samo ih bilo kakvo razmišljanje smeta ....

Prikazani primjeri drukčijih i izrazito boljih rezultata su stalno bili glavna meta za sveopće udare i prijetnje, pa i prijetnje života, što je redovno stizalo i stiže od elitnih i neelitnih predstavnika divizija. To je i više nego logično, jer su to bile i ostalo glavne opasnosti po napredak koji smo imali čast dugo poznavati. Kad netko napravi nešto bolje i za 3-4 manje novaca udario je u sami centar toga, u sve, pa i u svijest i glavne štabove i softvere, pa ako drugo i može izdržati te provokacije "mozak" najčešće ne izdrži. U tom smislu hlađenje "mozgova" je nužno za bilo kakvo operiranje s krizom, praktički i isključenje većine takvih postrojenja.

A s time je vezano i jako puno toga drugog, pa je to drugi svijet na istom mijestu i svatko zna da je to jači izazov na dvoboj nego na Divljem zapadu, da slijedi tko će koga. Na toj logici su i ratovi i produžene bitke bili neizbježni (ako ne znamo da radimo, možda ćemo znati da se bijemo - Slobodan Milošević). Stalne mobilizacije i izvanredna stanja na i onako stalno izvanredno stanje su i više nego logični.

Ova kriza, zapravo normalizacija, blago popuštanje samoobmane i obmane, sinteza dugog puta sa novim izazovima, nema više izbora nego odmah rješavati ključno pitanje - hoćemo li u finalnu bitku tko će koga (1) ili u nešto drugo (2). U varijanti (1) već se brojni pojedinci i do jučer homogene snage, naročito istaknuti, odlučno bore sa samim sobom i unutar sebe, ne dvije strane nego po 5 i 25 strana, sve s velikim ulozima i žestoko. Takve snage teško mogu igrati u varijanti (2) a u ovoj varijanti (1) nemaju nikakve šanse, već se ruše i domino efekt je krenuo. Zato su nužne razne kapitulacije, dobrovoljne predaje raznih oružja i slično, spomenuto hlađenje "mozgova" kojima i onako upravljaju stvari, materija ...

(U nastavku daljnje štorije ...).