pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prema mojoj nekvalificiranoj procijeni, utemeljenoj na koliko-toliko redovitom praćenju pisanja vrijednih članova Pollitika.com o svemu i svačemu u Hrvatskoj tijekom proteklih nekoliko mjeseci, usudjujem se zaključiti da postoji širok koncensus da pojavu i nerješavanje čitavog spektra problema u hrvatskom društvu u dobroj mjeri dugujemo lošem zakonodavnom i pravosudnom sistemu. Korupcija cvate, osudjeni ubojice slobodno šeću ulicama, pojedinci teroriziraju javnost u prometu usprkos stotina prekršajnih prijava, parlamentarni izbori se odvijaju na protuzakonit način, predsjednik Ustavnog Suda daje svoja privatna mišljenja suprotna Ustavu na javnoj televiziji, itd. Istovremeno odvjetnici, valjda poučeni vidjenim u Americi, osigurali su svoj socijalni i materijalni status u samom vrhu društvene elite, podižući tarife za svoje usluge izvan svih proporcija društva u kojem žive.

Dakle, vjerojatno ćemo se složiti da su nam mnogi zakoni nedorečeni, da je dobar dio osoblja pravosudnog sustava nesposoban i/ili politiziran, da je pravda prespora i za maloga čovjeka često nedostupna. Jedna od bitnih odrednica demokratskog društva – osjećaj pravde – teško je ugrožen. A kad je temelj truo, ne može ni kuća biti ništa bolja.

Svijest o takvome stanju prisutna je, barem deklarativno, i na visokim političkim razinama. Ako ništa drugo, a onda redovita podsjećanja o presporoj dinamici promjena u pravosudju koja upućuje EU potiču povremene izljeve entuzijazma i svečana obećanja o skorim promjenama i poboljšanjima. Isto tako, zakoni se krpaju i uskladjuju s EU.

Medjutim, promjene su spore i ne uvijek efikasne. Sudovi su zatrpani neriješenim predmetima od kojih mnogi završavaju zastarom. "Krupne ribe" redovito izbjegavaju kazne. Sudačka kasta, uglavnom političkom podobnošću lansirana u sfere nedodirljivosti, svojom benevolentnošću prema griješnicima iz svojih redova smije se javnosti (koja ih plaća) u lice.

Može li se što učiniti da se takvo stanje promijeni na bolje? Za korijenite promjene u pravosudju potrebno je puno političke volje, jer bi neophodne promjene svakako uzdrmale značajne centre moći u državi. Bojim se da ćemo još dugo čekati da se nešto značajnije promijeni.

Što se zakona i zakonodavstva tiče, jasno je da je fokusu interesa Hrvatski Sabor, kao mjesto gdje se o zakonima raspravlja i gdje se zakoni i donose. Čisto organizacijski, situacija i nije loša. Problem je, medjutim, što ukupni intelektualni potencijal okupljen u Saboru, kako zbog skromnog volumena a tako i zbog stranačko-organizacijskih ograničenja, jednostavno nije u stanju generirati kvalitene promjene za kojima vapimo. Situacija se lijepo ocrtava u nivou i kvaliteti angažmana saborskih zastupnika u raspravama te u njihovoj prisutnosti na sjednicama. Za dobar dio zastupnika oba ili jedan od ovih parametara su katastrofalno niski.

S druge strane, ne sumnjam da u Hrvatskoj ima dovoljno pravno potkovanih, stručnih, poštenih i iskusnih ljudi da stvore bolji zakonski okvir za svaku sferu društva – od najdetaljnijeg propisa do Ustava, ali zbog dominacije političkih struktura u tome procesu, volja za učestvovanjem u formiranju prijedloga zakonskih akata svih onih koji nisu dio tih struktura nije pretjerano izražena. Tako, budući da koristimo samo jedan manji dio društvene pameti u zakonodavnom procesu, zakoni često ispadaju nedorečeni i neefikasni.

Dakle, ključ uspjeha (možda) leži u promjeni postupka donošenja zakonskih – promjeni kojom bi se javnosti omogućilo aktivnije učestvovanje u formiranju prijedloga zakona bez direktne interakcije s političarima i/ili formalnim interesnim grupama. Internet je idelan medij: Saborska tijela trebala bi osigurati infrastrukturu – odgovarajući portal, a svaki predlagatelj zakona (Vlada, stranke, saborski zastupnici ili neki drugi predlagatelj) morao bi objaviti svoj prijedlog zakona i/ili propisa na tome portalu u razumnom vemenskom roku prije otvaranja rasprave u Saboru. Time bi se omogućilo da svi zainteresirani – oporba, stručna javnost i gradjani, daju doprinos „brušenju“ prijedloga zakona prije nego što on uopće dodje do raprave u Saboru. Predlagatelj koji bi ignorirao argumentirane zahtjeve za promjenama prijedloga ili odgovarao na njih neargumentirano kopao bi rupu sam pod sobom, jer bi se našao u jednom javnom forumu nezaštićen saborskom većinom.

Prepuštam pollitičarima „pokapanje“ ili daljnju razradu ove ideje.

Za kraj, jedan interesantan konkretan prijedlog za povećanje efikasnosti pravosudnog sistema, utemeljen na nedavnom slučaju opisanom u dnevnom tisku (ali ne u Hrvatskoj). Unaprijed se ispričavam pravnicima na laički prepričanom slučaju i nadam se da nisam ništa pogrešno shvatio:

Poznato je da mnogi sudski predmeti odu u zastaru zbog nepojavljivanja optuženika na sudu. Nebrojeno puta smo bili svjedocima da optuženi jednostavno ignoriraju pozive suda, ispričavajući se bolešću, spriječenošću drugim obvezama i slično. Lijek za to nalazi se u institutu „preskakanju dokaznog postupka“ u sudskom procesu. Radi se, naime, o tome da ako sudac nedvojbeno utvrdi (uz pomoć policije) da su opetovane ispričnice neopravdane ili pak ako se optuženik jednostavno ne odaziva pozivima za sudska ročišta (a ne potpada pod uvjete za pritvaranje), da sudac može odrezati kaznu, bez da uopće provodi dokazni postupak. Takav slučaj dogodio se u jednom procesu za teški financijski kriminal, gdje je prvostupanjski sud donio oštru presudu za višegodišnjom zatvorskom kaznom, našto se okrivljenik žalio višestupanjskom sudu. Nakon višekratnog nedolaska na ročište višeg suda (ispostavilo se je da je optuženik u vrijeme ročišta igrao golf i išao u lov), sudac je jednostavno potvrdio prvostupanjsku kaznu, bez ponavljanja dokaznog postupka.