pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Poznato je da budućnost nije moguće točno predvidjeti. I dobro je da je tako, jer uz izvjesnu dozu nepredvidljivosti donosi razna iznenadjenja i čini život zanimljivim. Kako u „običnom“ životu, tako i u politici.

U oba slučaja, staro je iskustveno pravilo da propuštene prilike u pravovremenom djelovanju koje može utjecati na budućnost koštaju puno više nego što se obično u početku misli, jer sve ono neučinjeno danas, već sutra postaje neizvjesno i podložno novim okolnostima s potencijalno katastrofalnim posljedicama za željeni ishod.

Tako je i s hrvatskim putem prema EU. Povijesna šansa – „window of opportunity” - propuštena je zbog rata i grijehova poraća, tako da danas sa zavišću možemo promatrati Sloveniju u EU, i to ovih mjeseci kao predsjedavateljicu. A pred Hrvatskom su još uvijek razni ZERPovi, bezbrojna poglavlja pregovora, reforme okoštalih sistema, preslagivanje granica u susjedstvu i još puno toga što će taj put učiniti neizvjesnim.

Iako je svako predvidjanje razvoja dogadjaja u tom smislu izuzetno nezahvalno, mnogi se hrvatski političari ne ustručavaju i uzastopno prognoziraju godinu ulaska Hrvatske u EU, kao da to ovisi samo o njima! Jer ono što se je dosada dogodilo znamo, ali ono što se tek treba dogoditi većim dijelom nije pod našom (tj. njihovom) kontrolom, pa možemo samo pretpostavljati i nadati se da će nam sreća biti naklonjena i dogadjaji se odvijati na našu korist.

Izmedju onoga što potencijalno može imati velikog utjecaja na dinamiku i okolnosti Hrvatskog pridruživanja EU, a što nitko javno ne spominje, izdvajamo ovdje Lisabonski Ugovor odnosno njegovu (ne)ratifikaciju.

Još se sjećamo šoka izazvanog neuspjehom tkzv. Europskog Ustava, čiji je tekst nakon višegodišnjeg rada dovršila komisija pod vodstvom bivšeg francuskog predsjednika Giscarda dEstainga u jesen 2004 godine. Dokument koji je trebao značiti korak od sedam milja u europskoj integraciji, neslavno je propao na prva dva ratifikacijska referenduma (Francuska i Nizozemska) u proljeće 2005. Daljnji postupak ratifikacije u ostalim zemljama brzo je zaustavljen. Kao glavni razlog neuspjeha proglašen je nesklad izmedju ideja političkih elita o potrebi čvrstog ujedinjenja EU s jedne strane, i spremnosti stanovništva da to „probavi” i prihvati. Pojmovi kao EU državljanstvo, EU predsjednik, EU vojska, potpuno slobodno kretanje ljudi i roba i slično, bili su jednostavno previše u datom trenutku.

Rješenje je pronadjeno u odbacivanju Ustava i njegovih najdalekosežnijih odredbi i preuzimanje ostalog dijela njegovog sadržaja u obliku amandmana na postojeće traktate. Tako su, npr. uklonjene odredbe o prednosti EU simbola i zakona nad nacionalnim simbolima i zakonima.

Novi dokument, poznat kao Treaty of Lisbon (Lisabonski Ugovor) , koji je kao kompromisno rješenje potpisan od predstavnika svih zemalja članica u prosincuu 2007 u Lisabonu trebao bi, nakon ratifikacije predstavljati osnovu europskog zajedništva. Ugovor bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2009. godine.

Nakon neuspjeha s Europskim Ustavom, EU političari su veoma oprezni oko ratifikacije ovakvog dokumenta. Zato su sve snage upregnute da bi se ratifikacija skrenula sa riskantnih i neizvjesnih referenduma u nacionalne parlamente, gdje ne postoji značajniji otpor. Referedum kao modus ratifikacije zadržan je jedino u Irskoj, gdje se održavanje referenduma planira za kraj svibnja i početak lipnja.

Koliki je, s druge strane, otpor stanovništva govori podatak da prema nekim anketama u V. Britaniji 85% biračkog tijela preferira refrendum kao način odlučivanja o Ugovoru, a od tih čitavih 90% bi glasalo protiv ratifikacije Ugovora.

Ipak, usprkos izostanku referenduma (osim u Irskoj), proces neće teći bez problema i neizvjesnosti, posebno zbog činjenice da ovaj puta nema mjesta za „propuste”. Nezgodno je što procedura ne predvidja nikakva rezervna rješenja u slučaju da Ugovor ne bude ratificiran u jednoj ili više zemalja članica. Sasvim je jasno da bi drugi neuspjeh mogao zaustaviti process europske integracije na dulje vrijeme i izazvati ozbiljnu političku krizu s nesagledivim posljedicama.

Kako tvrde oduševljeni EU političari, u odnosu na dosadašnje ugovore, Lisabonski Ugovor doprinosi demokratizaciji Unije u nekoliko bitnih odredbi:

- jača se uloga nacionalnih parlamenata, jer se eksplicitno zahtjeva da budu direktno obaviješteni o svim zakonskim prijedlozima EU, kao i zahjevima trećih zemalja za članstvom.

- povećava se moć Europskog Parlamenta, uglavnom kroz direktnije učestvovanje u EU legislativnom procesu, uključujući i predlaganje i donošenje proračuna

- Gradjani EU mogu zahtjevati od Europske Komisije da predloži izmjene ili potpuno nove zakone uz prikupljenih milijun potpisa.

EU lideri birati će i predsjednika EU Vijeća, s trajanjem mandata of dvije pol godine, što će praktično eliminirati sadašnji sistem rotirajućeg šestomjesečnog predsjedništva. Takodjer, Ugovor donosi i (razvodnjenu) odredbu o zajedničkoj obrani, u slučaju da jedna zemlja članica bude napadnuta.

Osim toga, Lisabonski Ugovor sadrži veliku novost u tome da EU utemeljuje kao pravnu osobu, umjesto dosadašnjih kompliciranih odredbi o „European Communities”. Istovremeno, raščišćava princip subordinacije, odnosno podjela kompetencije izmedju EU i država članica.

S druge strane, protivnici Ugovora upozoravajau na značajno drukčiji sistem odlučivanja koji se propisuje, čime se oslabljuje položaj malih zemalja.

No, glavni kamen smutnje u svemu tome predstavlja EU Povelja o osnovnim pravima (EU Charter on Fundamnetal Rights) koju Lisabonski Ugovor proglašava zakonski obvezujućom na teritoriju Unije u svim slučajevima kada zemlje članice primjenjuju EU zakone (danas je to oko 2/3 svih zakona). U tim slučajevima osnovna prava moraju biti jednaka za sve gradjane Unije, što na prvi pogled nije kontroverzno, ali potencijalno predstavlja minu ispod pocesa ratifikacije Ugovora.

Tako će prema kritičarima, prvi puta u povijesti, dolaskom Lisabonskog Ugovora na snagu, Sud Pravde EU dobiti pravo odlučivanja o npr. „pravu na život” (pobačaj i eutanazija) i mnogim drugim ljudskim i gradjanskim pravima za sve gradjane EU. Jer, Lisabonski Ugovor definira da Povelja o Osnovnim Pravima ima istu pravnu snagu kao i sam Ugovor, i kao takva prava koja su njome zagarantirana imaju prvenstvo pred nacionalnim zakonima i ustavima u slučaju konflikta. Lisabonski Ugovor, uistinu prvi puta dovodi do stvaranja EU gradjanina u pravom (tj. pravnom) smislu riječi, umjesto dosadašnjeg manje-više opisnog statusa.

Tu, iznenada, Irska postaje kritična karika u lancu. Zašto?

Zna se da je Irska tradicija duboka privrženost katoličkoj vjeri, što se posebno očituje u konzervativnom odnosu prema obitelji. Jedna markantna manifestacija toga jest krajnje restriktivan odnos prema pobačaju. U Irskoj je pobačaj kao mjera kontrole radjanja jednostavno zabranjen.

Od 1983., pobačaj je u Irskoj i Ustavom zabranjen, uz otvorenu mogućnost samo u slučaju kada je život nesudjene majke direktno ugrožen. Time je Irska politika „prava na život” najrestriktivnija u EU.

Ali, Irci su i oduševljeni EUropljani. Čuven je brzi uspon Irske – Keltskog tigra - iz dubokog siromaštva medju najbogatije zemlje EU. Za razliku od svojih otočnih susjeda Britanaca, Irska je od učlanjenja podržavala integraciju EU. Ipak, suzdržanost je izražena u Maastrichtskom Ugovoru (1992), gdje je Irska, zajedno s Velikom Britanijom i Danskom osigurala pravo nesudjelovanja u sudskoj suradnji na nivou EU. U slučaju Irske, razlog tome bio je strah da bi Europski Sud mogao oboriti neke presude irskih sudova u osjetljivim pitanjima – npr. u tkzv. pitanjima o „pravu na život”, prije svega pobačaja.

I upravo u tome, snage koje se protive ratifikaciji Lisabonslog ugovora u Irskoj, a to su uglavnom stranke i pokreti s izraženom nacionalnom komponentom politike, pronalaze glavnu opasnost od Lisabonskog Ugovora i jako oružje za pridobivanje velikog broja neodlučnih irskih glasača.

Oni tvrde da će, prema Ugovoru, EU Sud Pravde odlučivati što to znači “pravo na život” EU gradjana na osnovi EU zakona. Lako je zamisliti konfliktnu situaciju do koje može doći zbog različitosti interpretacija irskog Protokola o Pobačaju i odgovarajućih EU zakona. Malo je izvjesno je da bi EU Sud Pravde presudio da su prava EU gradjana koji žive u Irskoj drukčija nego onih u npr. V.Britaniji.

Irski protokol o “pravu na život” uopće niti ne spominje eutanaziju, koja je legalna u nekim članicama EU, i što se može tumačiti kao opće pravo za sve gradjane EU, pa Sud to može uspostaviti kao standard prava važeći u svim zemljama članicama, pa tako i u Irskoj.

Osim ovih dvaju primjera, postoji čitav niz drugih osjetljivih područja u kojima postoje značajane razlike u zemljama članicama EU. Prema oponentima, ono što Lisabonski Ugovor propisuje jest da oduzima pravo zadnje riječi nacionalnim vrhovnim sudovima (i sudu za ljudska prava u Strasbourgu) i dodjeljuje to pravo EU Sudu Pravde u Luxembourgu.

Irska oporba otvoreno poziva irske glasače da se izjasne protiv ratifikacije Ugovora. Osim emocijama nabijenog pitanja “prava na život”, upozorava se i na druge “loše strane” Ugovora – na primjer, pitanje zajedničke obrane u okviru EU, kojoj se Irci, tradicionalno naklonjeni NATO-u, suprotstavljaju. Jedna od vodja oporbe ovim riječima se je nedavno obratila glasačima: "Mi ne možemo poduprijeti Ugovor koji daje veću moć u ruke neizabranim političarima koje ne možemo smjeniti, koji ograničava javnost djelovanja, potčinjuje Irsku zajedničkoj obrani i smanjuje snagu glasa Irske na EU pozornici.(…) Bilo bi neodgovorno za Irsku, ili bilo koju drugu malu zemlju, da se prihvaćanjem Ugovora, dovede u slabiji položaja u EU institucijama.“

Iako se EU političari i irska Vlada zdušno trude da pruže drukčija tumačenja, tvrdeći da ne postoji nikakav konflikt izmedju Lisabonskog Ugovora (i Povelje o osnovnim Pravima) i nacionalnih Ustava, sjeme sumnje je posijano i medju irskim glasačima postepeno dolazi do promjene raspoloženja u smjeru pada podrške Ugovoru. Prema nedavnim anketama, ispodpolovična većina (46%) podržava ratifikaciju, 23% je protiv, a cijelih 31% je neodlučno.

Ukoliko se nešto značajno, u smislu specijalnih eksplicitnih osiguranja nacionalne suverenosti u važnim pitanjima, u medjuvremenu ne dogodi, postoji realna opasnost da Lisabonski Ugovor “propadne” na Irskom referendumu, i time doživi istu sudbinu kao i njegov prethodnik, nesudjeni EU Ustav.

Već je rečeno da bi takav razvoj dogadjaja zaustavio proces europske integracije na dulje vrijeme i izazvao duboku političku krizu EU. To bi sasvim sigurno imalo veliki utjecaj i na procese pridruživanja u smislu želje EU da poziva, aktivno podupire i inspirira potencijalne nove članice. Bez obzira na već započeti proces pridruživanja Hrvatske, može se očekivati da bi se pregovori, već ionako na olovnih nogu, još više usporili, ako ne i prekinuli na neodredjeno vrijeme – možda i na više godina. A time bi scenarij o grupnom prijemu država Zapadnog Balkana, uključujući i Hrvatsku, u EU iznenada dobio sasvim drugu težinu.

Eto, kako se propuštene prilike (potencijalno) skupo plaćaju i na najneočekivaniji način – Hrvatska pozicija u stremljenju k EU toliko je slaba da ju čak i pravo nerođenih Iraca na život može uzdrmati.