pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Crvena zvijezda je simbol koji ovih dana možemo doživjeti i kao simbol zločina i kao simbol pobjede - bez da se vratimo šezdesetak godina u povijest / S čvrstim uvjerenjem mogao bih predvidjeti da će se barem dvije stvari u sljedećim predizbornim anketama promijeniti. Prva je postotak koji će svoje simpatije vezati uz doktora Ivu, a druga je pototak neodlučnih / Glas za "malu" stranku je glas za nekoga tko neće dopustiti da se "veliki" razbahate, kako se razbahatio doktor Ivo i da nevjerojatno dugo ignorira medijska otkrića i zastupnička pitanja o korupcijskim i drugim aferama / Ako vam netko spomene da je npr. neki tamo češki prvak preko Ajaxa ušao u Ligu prvaka, samo se treba prisjetiti da je nogomet u Hrvatsku praktički "uvezen" iz Češke. Da je Češka u EU i da je Slavia - dioničko društvo, a osnovana je 1892.

Mi "mali" Hrvati skloni smo si priskrbiti mnogo negativne energije na pleća samo zato što nekako trezvenije pokušavamo gledati na stvari. I ne samo zato, već i zato što u napadu neke sulude želje da se strasti smire to javno i kažemo. No, nekako mi se čini da ta "misija" nije uzaludna, jer svako malo me utješi nekoliko mejlova ili komentara potpore i shvatim da nisam prokleto usamljeni kauboj.
I onda postaje jasno da se stvari tek tako ne mijenjaju i još se dugo neće promijeniti. I shvatim koliko sam zapravo ponekad naivan. Imam bar dva razloga za takvo razmišljanje, naoko nepovezana iako ih povezuje jedan simbol koji ovih dana možemo doživjeti i kao simbol zločina i kao simbol pobjede i uspjeha - bez da se vratimo šezdesetak godina u povijest. To je crvena zvijezda.

Zvijezde, histerije i koaliranja radi preživljavanja
Ako ste i vi pomislili da smo se riješili nacionalne histerije, evo vam utjehe - niste sami. Sada je potpuno jasno da ćemo se trezvene analize posljednje "haške sramote", odnosno presude za stravične zločine, "nezamislive" na koncu 20. stoljeća, učinjene pod zloporabljenim simbolom crvene zvijezde, u hrvatskim medijima načekati. S nestrpljenjem iščekujemo sljedeće ispitivanje javnoga mnijenja vezano za popularnost političara.
S čvrstim uvjerenjem mogao bih predvidjeti da će se barem dvije stvari promijeniti. Prva je postotak koji će svoje simpatije vezati uz doktora Ivu, a druga je pototak neodlučnih, odnosno onih kojima se danas nije lako odlučiti između nametnute umjetne dvojbe - glasovati za SDP ili HDZ, jer ostalo je "bacanje svoga glasa". D'Hondtova metoda, odnosno način na koji se, po našem izbornom zakonu, preračunava broj glasova na izborima u konkretne zastupničke mandate, doista favorizira relativne pobjednike. Ali kod raspodjele mandata i kod malog postotka svaki glas može donjeti vrlo bitnu razliku. Prekrasni civilizacijski napredak je da smo prije sedam godina ušli u doba u kojem se više ne događa da jedna stranka samostalno može formirati vladu. I nakon proteklih je izbora HDZ morao "kupiti" ulaznicu u Banske dvore "koaliranjem" ili "prikrivenim" koaliranjem. Znači da više nema političkog monopola.
Iako, posljednji koalicijski "partneri" su si kao jedini cilj pri koaliranju postavili osiguravanje mrvica sa stola za svoje članstvo i generaciju, kako bi uopće mogli preživjeti, a među kojima, usput budi rečeno, još ima i onih koji su nekada davno nosili crvenu zvijezdu. Načelno, stanje im se nije poboljšalo. I dalje svakog umirovljenika "financira" jedan zaposleni. A u prilog njihovom "doprinosu" koaliciji i nacionalnom boljitku teško je pronaći neki suvisliji argument.
Da, želim reći da je nekako nedostajalo korektiva u toj "koaliciji" koja nas je vodila posljednje četiri godine. Zato je vrlo važno da i "male" (po trenutnom rejtingu) stranke imaju čvrste ljude i viziju kamo žele da ova Hrvatska ide. I zato glas za "malu" stranku sigurno nije bačeni glas. To je glas za nekoga tko neće dopustiti da se "veliki" razbahate, kako se razbahatio doktor Ivo i da nevjerojatno dugo ignorira medijska otkrića i zastupnička pitanja o korupcijskim i drugim aferama.

Nerealne najave bez zvijezda i navijačke strasti vode u frustracije
Ponekad mi se čini, onako kada se šalimo u društvu, da smo slični nekim drugim malim narodima kada je u pitanju sklonost preuveličavanju vlastite veličine. Dobar je primjer Dinamo. Sada se opako lome koplja oko toga je li Dinamo europska nogometna veličina ili nije. I Zdravko Mamić, koji je sigurno čovjek koji nekako prečesto nema dovoljno takta i "pukne", ali i čovjek koji je isfrustriran Dinamovom "polovnom" sezonom, primjer je "velikog" Hrvata koji je pripremavši sezonu i sam podlegao "nerealnim" najavama. Ne želim uopće ni zamišljati što se događa u zdravkovoj glavi, loop-ovi tipa "što bi bilo kad bi bilo". Čovjek mora negdje pustiti paru. Ovaj puta ponovo na krivom mjestu.
Niti jedan hrvatski klub već dugo nije na europskoj razini. Dinamo ju je valjda taman dosegao i onda prodao ta dva vrlo važna čovjeka. Očito je da nikad nećemo saznati bi li drugačije bilo da su Eduardo i Ćorluka ove jeseni u Zagrebu. Ako vam netko spomene da je npr. neki tamo češki prvak preko Ajaxa ušao u Ligu prvaka, samo se treba prisjetiti da je nogomet u Hrvatsku praktički "uvezen" iz Češke. Da je Češka u EU i da je Slavia - dioničko društvo, a osnovana je 1892.
Ja ne znam je li Dinamo europska veličina, ali mogu o tome razmišljati i na taj način da si veliki klub ne smije dopustiti da mu "navijači" svojim delikventskim ponašanjem stalno rade probleme ili prekidaju "europske pripreme". Ne vjerujem da bi si neko dioničko društvo to dopustilo. Bar ne "po tko zna koji put". Eto, Slavia iz Praga bez nekih "velikih" imena "zarađuje" velike novce u Ligi prvaka, a sada se stvorilo takvo ozračje da nitko više ozbiljno ne vjeruje u prolaz Dinama preko Ajaxa. Nadam se suprotnom zbog famoznih koeficijenata i zbog bar malog vraćanja vjere u hrvatski klupski nogomet.
I opaka i u ovo vrijeme haške histerije neprimjerena šala za kraj: Možda bi i Dinamu i Hajduku išlo bolje da su, kao (za sada nedostižni) mogući uzor Slavia iz Praga, zadržali crvenu zvijezdu u svome grbu.