Tagovi

Jutro jednog dana, večer drugog dana (i mnogo dana između i poslije).

Jedno jutro listopada 1991 godine:

Jučerašnji dan me je opet posebice uznemirio i probudio sjećanja. Tog 1. listopada 1991 godine obitelj mi je bila smještena u slobodnom stanu pokojne sestre na Lapadu, budući da su nam poviše glava na brdima i Ivanici (u Župi Dubrovačkoj) već mjesec dana logorovali srpsko-crnogorske jedinice pod punom ratnom spremom. Već smo se bili pomalo navikli na njih, pa je škola bila proglasila da će tog dana započeti redovita nastava. Kako mi je najstarija kćer mije bila prvašić, probudio sam se oko 6 sati spremajući se poći ih uzeti i dovesti kući. Oko 6.30 su počele granate, a s njima i naša kalvarija, i mnogih stanovnika dubrovačke općine. Kako sam bio aktivno uključen u poslove obrane uskoro sam smjestio obitelj na brod da bih barem za njih bio siguran. Njihovo lutanje (supruge s troje male djece) trajalo je skoro punu godinu dana, jer su se vratili tek za početak sljedeće školske godine.

Ja , mada svakodnevno životno ugrožen, sam bio opterećen dužnostima i manje-više miran. No prave žrtve rata i ratnih posljedica je bila moja obitelj (kao i mnoge slične, a o kojima više malo tko vodi računa). Danas smo svi pod PTSP-om. Često trpim nesanice, a stalno me progoni potreba za „istjerivanjem pravde“ na moj način, valjda bih želio pronaći smisao trudu i nevoljama kroz koje smo prolazili. Ženi je dugo poslije otpadala kosa (jedva smo to zaustavili, mada nikada posve). Starija kćer, tada šestogodišnje dijete ostala je stalno emocionalno nestabilna, i danas jedva rješavam te probleme. Mlađa kćer (tada petogodišnje dijete) ostala je s problemima tzv. „atipične psorijaze (ustvari neuro-dermatitisom što je kod mnogih koji su prošli ratne stresove vrlo česta poslijeratna pojava). Od svih nas, jedino mi se čini da najmlađi sin (tada jednogoidišnjak) ne trpi posljedice, ali duboko proživljava sve naše tekuće tegobe.

To što smo doživjeli od četnika i jugovojske, nekako mi se uvijek činilo prirodnim i očekivanim, pa me to nikada nije previše uzbuđivalo - ta sredili smo ih, lako i relativno jednostavno. Jest da je trajalo, ali se isplatilo. Ono gdje se moja nervoza izrazito pojačava i često prelazi u zatomljeni bijes, jest to što su nam činili naši, veliki i mali Hrvati, koji su opću nesreću i zaokupljenost elementarnim preživljavanjem velike većine, iskorištavali za vlastite "male" probitke. To nikako ne mogu probaviti.

Jedna večer prosinca 2000.

Bio sam u Zagrebu na jednoj večeri, i u širem društvu sjedio točno preko puta Ante Gotovine. Mene teško da itko može impresionirati, ali taj mladi čovjek je u meni izazvao mnogo simpatije i interesa. Možda zato o njemu imam posebno povoljan stav. Jer, ako i jest bio probisvijet i „vagabundo“, spremno se odazvao na poziv domovine, vratio se i dao svoj najbolji doprinos. Za mene se svi njegovi prijašnji grijesi pred time tope i gube.

Tako sjedeći sučelice, "en face" mnogo smo se razgovarali o raznim stvarima. No nikada neću zaboraviti ono što mi je tada rekao: “Imamo državu koja nije blokirala sve svoje ratne dokumente i papire, koji se sada raznose posvuda. Svaka normalna država bi poslije rata osnovala Institut. koji bi sve to stavio pod kontrolu, ključ i sustavno proučavanje. Pa bi se tako iz tog Instituta u najavljenim sporovima i raspravama, pa i (Haškim) sudovima prezentirala dokumentacija na jedan ozbiljan, precizan, dostojanstven i primjeren način. Ovako su mnogi ljudi i događaji prepušteni neizvjesnosti i raznim tumačenjima.“ Pritom mi je još rako da se sam osjeća vrlo nelagodno i nesigurno, i da ne zna što bi činio. Zato me nije iznenadilo kad je nestao, mada sam uvijek smatrao da je on najmanje kriv, i da je s tim bijegom samo drugima činio usluge, a sam sebi štetu.

Mnogo dana između:

Ne samo da se od početka ratnih operacija ratni i povijesni arhiv nije čuvao, nego je i ono što je od prije postojalo, nestajalo, radi raznih razloga.

Mnogo je dana od tada prošlo, mnogo se vlada promijenilo, a da državni arhiv do danas nije sistematiziran, nije spremljen i dan stručnjacima i povjesničarima na proučavanje, nije stavljen pod katance. Stručnjaci su trebali procjenjivati što je bilo bitno, a što sporedno, koje riječi su bile glupo nadmetanje ili napuhavanje, a što su bili stvarni događaji. Tako danas imamo situaciju da arhive, barem državne, nemamo, ali imamo razbacane dijelove dokumentacije po raznim institucijama, i privatnim arhivama, svugdje samo ne tamo gdje joj je mjesto.

I u Hagu, naravno, i to kod ljudi, koji nisu sve ovo prošli, koji i ne haju za ono što se živim ljudima ovdje događalo, nego samo gledaju hladna slova i brojke.

A sve to su činili oni isti ljudi koji su rat i stradanja gledali sa strane. Za ovakav veleizdajnički nemar bi netko trebao snositi posljedice.

Mnogo dana poslije:

Sada, smo se suočili s nemogućom situacijom, u kojoj bih ja (koji nemam dugova prema domovini), i moja obitelj (prave žrtve ratnih nedaća) , i mnogo sličnih (koji smo se napatili kroz identična iskustva u jednakim prilikama) trebali biti izjednačeni s krvnicima, koji su sve ovo zlo prouzročili? To proizvodi u meni opet zatomljeni bijes, koji mi ne da spavati:

Kako se moglo dogoditi da neki koji su trebali znati svoj posao, koji su imali svoje dužnosti i obveze, nisu činili što treba, nego gledali svoje uske sektaške i osobne manje-više „šporke interese“. I sada proizvode dodatne štete neodgovorno vitlajući ispraznim prijetnjama i neutemeljenim obećanjima (kako treba srediti dokumentaciju, kako treba ukinuti Hag, kako će oni sami procesuirati tamo neke zločince!) A to su oni ist, koji su stvorili besplodni i neefikasni pravosudni sustav u kojem se npr. nas nekoliko već 12 godina beskrupulozno vrti u proceduralnim i zakonskim zamkama.

Nekako mi se nikoga od njih ne da citirati, mrzi me čak i čitati sve što nam ova gospoda u predizbornoj panici guraju pod nos (kao da smo mala djeca, glupani i neznalice). Samo zasada dajem izbor karakterističnih linkova

Sanader: Ratnim zločincima sudit ćemo u Hrvatskoj
Mesić: Tražit ćemo izručenje zločinaca
Sanader: Preispitati sve aspekte rada Haaškog suda
Jurčić: Suradnja tužiteljstva i Vlade podbacila je u Haagu
'Srbiji hitno dati status kandidata EU'
Sanader: Nisam otišao u Vukovar skupljati političke poene
Glasnogovornik UN-a: Sanaderovo pismo dokument UN-a
Sanader: 'Osobno ću tražiti preispitivanje rada Haškog suda na sjednici UN-a'

Možda se jednom na neke od ovih tema vratim (kad mi popusti nervoza). jer svi ovi gore spomenuti bi htjeli vidjeti krivce tamo negdje gdje njih nema. Ali, jedan jedini put u svom podugačkom (odraslom) životu plakao, i to našem podrumu pod granatama, kad nas je pokosila vijest da je Vukovar pao. Zato između svih gornjih "domoljubnih nadmetanja" ističem samo jednu s kojom se posve slažem:

Zahtijevam da pravna država započne istraživati ratne zločine na način kako to i dolikuje i traži hrvatsko zakonodavstvo", kazao Borković ustvrdivši kako su se državne službe, umjesto ratnim zločinima, u godinama nakon sloma obrane Vukovara, više bavile zapovjednicima obrane grada Vukovara koje su, kako je naveo, "uhodili, dizali protiv njih optužnice i procesuirali"Borković: Haška presuda "vukovarskoj trojci" poraz je hrvatske politike

Da, Mladi jastrebe, neka se gospoda osvrnu i pogledaju kalendar: od 1991 do 2007 godine je prošilo 17 godina. I neka se osvrnu na dom svoj! I na ljude u njemu!

Komentari

Svaka čast - neman

Svaka čast - neman riječi.

Neću politiku u svoju butigu

Neću politiku u svoju butigu

Tko je glasao

Kad sam tražio svoj ratni

Kad sam tražio svoj ratni put onda mi je iz nekog vojnog ureda u Kninu odgovoreno da nemaju arhiv jedinica kojima sam zapovijedao na zadarskom području jer su arhivi jedinica koje su nakon rata rasformirane, odmah nakon svršetka rata uništeni. Rekli su mi da su sačuvani samo platni spiskovi. A kako sam ja bio dragovoljac to me nigdje nema. Isto tako nema arhiva jedinica kojima sam zapovijedao u Topuskom. Netko je dao nalog još u devedesetim godinama da se svi arhivi unište. Samo na temelju mojih izvještaja o nedjelima na širem području Topuskog moglo se dignuti barem desetak optužnica zbog ratnog zločina.

Tko je glasao

Iako tema zaslužuje poseban

Iako tema zaslužuje poseban post, možda jednom i bude, ovdje samo malo o evidencijama u ratu i arhivu.

Malo se ili gotovo ništa činilo na izgradnji sustava koji bi omogućio (prvo) vođenje, prikupljanje i kasnije pohranu relevantnih podataka o ratnim zbivanjima.
Zato ne čudi da dragovoljaca na popisima nema ili da se o cijelim postrojbama ne zna ništa. Pa i ratni put.
Ratni put kao dokument zapravo nikad nije postojao i uveden je tek u postupku ostvarivanja prava na temelju stradavanja u ratu. Dotadašnje evidencije o vremenu i dužnostima koje je netko obavljao je valjalo dopuniti okolnostima pod kojima je netko ratovao jer su od utjecaja na ocjenu karaktera stradavanja.

Nepravilna pohrana dokumenata i normalne promjene ljudi na čelu određenih ustrojbenih cjelina su uzrokovale problem da je u vrijeme kad su se ratni putevi počeli tražiti zapravo malo tko ga mogao dati jer nije imao pojma što se prije njegovog "ustoličenja" u postrojbi događalo.

Zato su se ratni putevi u dobrom dijelu slučajeva "klepali" na temelju izjava svjedoka, a njihov sadržaj bio opširan i obrađen u mjeri sposobnosti pismenog izražavanja onih koji su ga sastavljali. Sve u svemu, nije bilo sustava niti ikakvih pravila prema kojima bi se to radilo.
Arhiv MORH-a se je tek počeo formirati negdje 94 ili 95, pa ne čudi da je tako.

Vrlo slično je i evidencijama pripadnika postrojbi pa i do danas ima svašta na popisima branitelja, kako inih koji tamo ne trebaju biti tako i onih koji trebaju a nema ih.

Ljudi su se promijenili, mlađi su došli a stari otišli. Pitanje je kako i koliko brzo novi mogu (ako uopće mogu) ispraviti sve što se naopako događalo.

B-52

Tko je glasao

Eh, Ivane, nažalost je bilo

Eh, Ivane, nažalost je bilo u tome više sistema nego stihije. Tako ozbiljna država ne radi, a u tim vremenima smo bili više operetna država, koja se u mnogo čemu nije do danas promijenila.

Nekidan si spomenuo kako to misle Englezi, pa pogledaj jedan moj stari post koji opisuje i uspoređuje taj engleski organizirani red i hrvatski organizirani nered.

Tjelesna straža laži

Tko je glasao

Ja sam tek sada shvatio da

Ja sam tek sada shvatio da ste vi iz Dubrovnika. Proveo sam dio života u Dubrovniku.

Tko je glasao

Ivane, bit ce mi drago

Ivane, bit ce mi drago popiti kavicu na stradunu kad bilo.

Ovo o potragama ratnih puteva - a zašto naš ratni doprinos ne bismo registrirali, napravili ga transparentnim radi svpoje djece i unučadi. Jednom u tisuću godina se stvarala hrvatskla država. To pokušavamo od 1995 godine, a već 12 godina u administrativnim i sudskim popstupcima, u kojima se s nama igraju ping-ponga (vidi moj post ping-pong pravosuđe).

Ovako se otvara prostor i omogućuje "krivotvoriteljima" povijesti da čine svoj nečasni posao. I zaista su uspjeli, a to uglavnom postižu na način da - nema dokumentacije!!!

U dubrovačkim uvjetima , kao uostalom i u vukovarskim, otpor je bio spontan , svi smo sve radli što je bilo potrebno, ne pitajući čiji je što posao. I svi su nas poštivali i voljeli dok su nas trebali. A onda se ubacila politika i počela promovirati podobne s krivotvorenim ratnim učincima, a za nas se nadležne institucije (MORH na lokalnoj i državnoj razini) skrivaju iza formule - nema evidencije. A što su to uopće radili ako nema evidencija! što je uopće njihov posao nego da stvore evidenciju! Već sam problem što nema evidencija bi trebao biti motiv i alarm da se mora doći do evidencija ili rekonstruirati je dok je to još moguće. Većini to nažalost u tim institucijama ne odgovara iz jednostavnog razloga, da te dečke mi koji smo tamo to preživljavali i činili svoj posao - nismo nigdje vidjeli - ili pak nismo primjetili.

Ne ulazim u tuđe ratne uloge, ali kako neki ljudi kojih nigdje nije bilo, barem ne ovdje, mogu određivati moj ratni doprinos.

Nije to pitanje privilegija (mada se oko toga svi ajviše džapaju) nego korektnosti i ponosa.

No riješit bće se, prije ili kasnije!

Tko je glasao

Već je bilo prijedloga da

Već je bilo prijedloga da se ratni putevi svih sudionika napišu i tako "registrira" njihov pojedinačni doprinos. Komentari nadležnih su bili otprilike u stilu "to je ogroman posao", "tko će se s time baviti", "to je trebalo prije", ""što će nam to", "tko će to sad sve pohvatat", ...

Učinjen je nakon rata pokušaj rekonstrukcije ratnih puteva ratnih postrojbi. Formirane su "radne skupine" sastavljene od ratnih zapovjednika registriranih postrojbi koje su trebale opisati ratna djelovanja istih.
Jedan od problema koji se pojavio je bio i taj da se isti povremeno nisu mogli dogovoriti o tome tko je npr. oslobodio neko mjesto, tko je prvi negdje ušao i još više o tome tko je kriv za npr. gubitak nekog položaja. No, i tako je napravljen prilično dobar posao iako tu nisu obuhvaćene baš sve postrojbe, pogotovo one manje koje se nisu nalazile u službenom ustroju OS.

Što se tiče osobnih ratnih puteva, Kotromanović ima zamisao da se isti napišu za svakog branitelja i na taj način pročisti popis branitelja koji se trenutno krije "kao zmija noge".
Ja mu želim uspjeh u toj nakani koja je na tragu toga o čemu ti pišeš.

B-52

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci