pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Specifični Hrvat, rođen u Srijemu nakon II. svj. rata, kome su komunisti (čitaj: Srbi, a doista tako i jest) ubili obadva djeda bez krivnje. U SFRJ smo imali prividni osjećaj ravnopravnosti, premda su Srbi bili zasigurno "jednakopravniji" (osobito u Hrvatskoj). U Srijemu je bilo više vjerskih sloboda, ali je provođena sustavna asimilacija kojoj smo se mi Hrvati teškom mukom odupirali. Zato što smo očuvali nacionalni identitet, krvavo smo kažnjeni nekoliko puta, a ponajviše 91-ve. I, sad, što imamo lijepo reći za SFRJ? Ili za Tita? Mi nismo hrvatska dijaspora (zaboga, hrvatski su tragovi u Srijemu poznati od IX. stoljeća!), pa nas još više boli trpanje u isti koš sa emigrantima u Canadi ili Australiji. Hrvati koji žive u današnjoj Hrvatskoj ne mogu niti zamisliti kako žive njihovi sunarodnjaci u Vojvodini, osim ako nemaju rodbinskih ili zavičajnih veza.
Nema razloga za plakanjem za bivšom SFRJ. Nikada ne bi bilo auto-ceste do Splita, Zadra ili Dubrovnika, a ako bi i bilo, novci bi unajvećma išli u Beograd.

OK!

Sto vidim iz ovih tekstova..... i sto mogu do sada usporediti.....

U SRH.... dio SFRJ i onda....... RH slobodna i samostalna?

1. Socijala i standard zivota su bili pravedniji i bazirani prema covjeku (i obitelj).
2. Krediti su bili relativno labilni i kao takvi su isli u korist covjeku (kao u bajci).
3. RED i RAD je postojao ali sudeci po svemu ovdje Disciplina-Stega je silom nametnuta bila!
4. Demokracije nije bilo niti u SRH kao ni u RH.
5. Uvijek su drugi bili krivi za sve (nikada nismo spremni preuziti dio krivice na sebe)
6. Uspomene iz mladi dana su vecinom slucaja lijepe uspomene!
7. Tesko je usporediti SRH i RH ako nisi zivio i RADIO u oba sustava! ove lijepe nase.
8. RH ce tek da dozivi lijepe dane, ovo do sada su ocigledno crne dane u buducim knjigama povijesti!
9. Mladje generacije ne pate toliko za SRH kao sto pate one generacije koje su nju dozivili i (prezivili).
10. RH nema etiketu kao sto je NDH imala, sto je dobro ako mislimo napredovati.
11. Netolerancija i rezimski pristup prema plitici u RH dovodi nas do rub koji se moze nazvati sovinizam.
12. Slab odaziv po pitanjima izbore i pliticki stranaka mi govori da nema interesa za azgovor o toj temi ili da je stvarno rezim uspio unistiti volju za bilo kakve promjene...... bolje neka ne diramo u g....no jer bi moglo jos vise zasmrditi..... kao sto smo dirali u bivsi sistem i sada vidimo kako nam je......
13. Ako smo sretni da imamo posao.... i t je postalo mjerilo za uspijeh.... onda smo pred vrata nekakve nove revolucije..... poput Njemacke 30ih godina kada je posao, kruh i malo ponosa dovelo do II svijetskog rata! Vrlo moguce da se i ovdje dodje do nesto slicnog ako ne pripazimo sto i kako radimo u buduce.

Glavni zakljucak:
Strasno je to da postoje dvije ekstremne verzije povjesti..... naravno svako ima pravo na svoje stajaliste a koliko vidim da kada se radi o bivsoj jugi i SRH da su razlike ogromne.

U oba slucaja stajalista su opravdana koliko vidim.... cak imamo i preslik dokumenta koji potvrdjuje odredjene nepravde.

Sto se tice usporedbe SRH i RH: Nema usporedbe...... cini mi se da se nastavilo tamo di se i stalo, jedino sto se mali covjek zaboravio u tome svemu....... npr. 100 bogati.

Demokracija se nije niti postigla a vec ju rusimo, postavljamo neo rezimske stranke na vlast i to poput roboti glasamo kao da nemamo svoje glave! Cini mi se da smo mozda sada veci rezimisti nego sto smo bili kao narod u SRH (SFRJ).
Jedan poljoprivrednik sa sela mi je fino to obrazlozio kada pricamo o demokraciji...... ako se krmaca ne prasi, nabavi si novu krmacu!, ako krava ne daje mlijeka..... mijenjaj......
Zasto onda mi u danasnjoj RH uporno glasamo za jedne te iste kombinacije crvvene, plave, zute, zelene itd?
Jesmo stvarno toliko plitki u nasoj svijesti da neznamo nesto promijeniti! a zovemo se demokracijom!

Ako mislimo napredovati, sve ove koentare i dozivljaje treba uvaziti i prihvtiti kao istine na razini covjeka. Koliko vidim da nije sve uvijek crno i bijelo kada se tice povjesti i to sto mozemo nauciti iz te iste povijesti.

Isto tako vidim da znamo svi mi prepoznati istinu... npr razgovor o suncokretima! kako vitar puse tako i njihova politicka svijest se mijenja! danas komunista sutra nacionalista..... a prekosutra .......?

A kao narod ne vidim da smo ista poduzeli po tim pitanjima. Vec trpimo i dalje jedne te iste stalno..... govorimo o tome kako su jos uvijek jedni ti isti ovdje na vlast jos od 45 god! i da su nas upravo jedni ti isti opljackali i unistili ono malo socijalne pravde koje smo imali u bivsoj jugi..... a onda nista ne podizimamo po tom pitanju?

Nitko nije dotaknuo to pitanje ZASTO ih trpimo?

Sto mi govori da smo dio rezima i da sustav jos uvijek radi po onom istocnom kalupu di se naucilo sutjeti i trpiti..... ona stara dobra parola iz komunistickog bloka.... dobro nam je ako se usporedimo sa nigerijom ili kinom itd (nista protiv tih naroda ali ipak standard im je u banani) za razliku od zapadnog bloka di se ucilo:

Vidi ti njega on ima novog Forda... hocu i ja takav cak cu si kupiti bolji da se pokazem!

Mentalitiet se mora definitivno promijeniti prije nego sto ista se stvarno promijeni ovdje.
Hrvati u dijaspori se nisu bas odazvali na ovu temu.... znaci da jos uvijek ne zele dirati u ovaj osinjak! Vidim da se bojimo neke istine! A istina je jedina koja moze nama pomoci da se oslobodimo......

Kao povratnik iz inozemstva vjerujem da je moguce ispraviti ono di smo skrivili ali moramo se angazirati u drustvenom sektoru. nema tu ono famosno ZA KAJ? ili ZA KOGA?

Odgovor je ZA NAS. ZA SEBE! tko ce nama stvoriti bolje sutra ako sami to ne preuzmemo na sebe, kao svoju zadacu! Kako dati novim generacijama lijepe uspomene iz RH? ako sami necemo to storiti?
Moguce je..... cim sto smo mogli ovako otvoreno pricati o tabu temama.... moguce je...... ako prepoznajemo u cemu je problem!

Moguce je ako postoji dobra volja medju pojedincima!

Kao torpedo...... (majku im poljubim ne smijem govoriti ono ..... idemo...... zna se kuda!)

Ako netko zeli demantirati ove moje obzervacije bit ce mi drago. Cak bi volio da me netko sada uvjeri u nesto pozitivnije.

Jakob Matovinovic - Jaksa

Nisam na pollitici.com od početka, ali vjerujem da je ovo dnevnik koji je izazvao dosad jedinstvenu raspravu. Kad se osvrnemo unazad, priznajmo sami sebi da je prva reakcija bila obostrano burna, možda i neprimjerena, komentatora i autora, a rezultat je naoko neobičnoga zahtjeva autora (podsjetimo se, bio je proglašen i Troll Alert).

Drago mi je što sam pomogao da razumijemo Jakšinu potrebu da NAS ovdje bolje razumije, jer njegovo životno iskustvo je sasvim različito od ogromne većine nas. Rodio se u Australiji i došao živjeti u zemlju svojih predaka, suočivši se s nama 'domorocima', za njega svojevrsnim 'žudnovatim kljunašima', s mentalitetom njemu stranim, s uspomenama i prijeporima koje ne može dokučiti.

Čini mi se da bi zaključak mogao biti - pomažući Jakši da razumije nas, pomogli smo i njemu i sebi, i mi smo - razmjenjujući svoja iskustva -ponešto naučili i bolje se međusobno upoznali i razumjeli.

Ako ništa drugo, zaslužio je Jakša više od 0 bodova, koliki je ostao saldo nakon početne 'frtutme'. Možemo li mu ga naknadno popraviti?

Kaj je ovo sad? Mr. Jacks je zakurio vatru i više ga nema... Čita li on opće odgovore na svoja pitanja?

And now something completelly different...

Dvije scene, u istom kafiću. Prva se događa u rujnu ili listopadu 1989., druga sredinm travnja 1990.

1)

Mladi Z.O., aktivist u borbi za demokratske promjene, koji javno nastupa kao zastupnik "Zelene inicijative" (inače od 1986. angažiran u ekološkom pokretu) i sudjeluje u zajedničkim akcijama tzv. "alternativnih političkih pokreta i organizacija" (tu su npr: Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatski socijalno-liberalni savez, Društvo za jugoslavensko-evropsku suradnju, članovi Transnacionalne radikalne stranke itd.), ulazi u kafić. Neki ga prijatelji srdačno pozdravljaju, pitaju čime se bavi. On priča, glasno i vatreno uz snažnu gestikulaciju, što odgovara njegovom temperamentu i zanosu, kako je prije nekoliko dana bio u Ljubljani na susretu sa ljubljanskim alternativcima, kako je napravio intervju sa predstavnikom Hrvatskog demokratskog saveza Slobodanom Praljkom (za život zarađuje kao slobodni novinar), kako pripremaju demonstracije ako nove organizacije ne budu legalizirane, kako ga je jutros opet privela milicija na saslušavanje... (Dva mjeseca kasnije, Savez komunista Hrvatske će na svom kongresu donijeti neočekivanu odluku da dozvoli slobodne izbore.)

Ljudi za susjednim stolovima uglavnom šute, zbunjeno gledaju, okreću pogled. Z.O-u osobito pada u oči jedan čovjek, njegov dalji susjed, površno se poznaju, povremeno su razgovarali o beznačajnim stvarima. Čovjek crveni, meškolji se, sagnuo se nad svoje piće, unezvjereno gleda prema izlazu kao da traži put za bijeg.

2.)

Isti kafić. Pola je godne prošlo. Sredina je travnja, za desetak dana održava se prvi krug prvih sloboodnih višestranačkih izbora. Opozicione stranke su legalizirane, a među njima je daleko najveća HDZ.

Z.O., sada kandidat za sabor marginalne Europske zelene liste (zna da nema šanse, ali smatra to važnom potporom demokraciji, da se i zeleni na izborima pojave), i dalje slobodni novinar, ulazi u kafić. Oko dva spojena stola skupilo se glasno, veselo društvo, u kojem dominira onaj susjed iz prve priče. Sjedi sada uspravan, gordo uzdignute glave, sa gemištom u ruci drži vatreni politički govor, dok ga ostali udivljeno gledaju uz povremene uzvike odobravanja:

"Konačno smo mi Hrvati došli na svoje! Dugo su nas tlačili, ali mi se nismo dali! Borili smo se protiv srpskog terora, za našu Hrvatsku! I sada imamo HDZ i doktora Franju Tuđmana, koji nas vode u pobjedu!"

Uto ugleda Z.O.-a i stane mu se rugati:

"A, evo nam našeg zelenog! Kaj je, još uvijek se baviš zaštitom kišnih glista? Kako možeš gubiti vrijeme na gluposti, dok se mi hrabro borimo za naše nacionalne interese!"

Z.O. ga zaprepašteno gleda, na nekoliko trenutaka zbunjen, iako je u proteklih nekoliko mjeseci već bio svjedok ovakvih preobrazbi. Žatim prsne u smijeh.

Zoran Oštrić (Zelena lista)

1. Balkan-Jugoslavija-Hrvatska su imali i imaju problema (a i poneku prednost) prvenstveno jer je do 20. st. to područje bilo kontaktno područje sukoba i velikih carskih imperija a zatim cijelo 20. st. pa i danas nastavilo u istom položaju biti predmet igri modificiranih imeperija i ideologija. Ima takvih područja puno, pa i po Evropi;
2. Do II svjetskog rata je baš hrvatski narod, pomoću politike pod vodstvom HSS-a (Dr Stjepan radić i dr Vlatko Maček) na tragu prethodne politike za propale Habsburške monarhije, uspio napredovati i stabilizirati šire prilike, tako da je pred II svjetski rat napredovanjima matematički izraženo od cca 10 % godišnje uspio ući u krug boljih djelova Evrope;
3. II svjetski rat je donio ideologije fašizama, nacizma i boljševizma sa iznimno sustavnim terorom nevezanim za rat i vezanim za rat. Jedna od odlika tog terora jest teror svijest, nametanje kao da je to jedino što postoji, što je i danas skoro pa normalna praksa i u recentnim krugovima;
4. Za razmatranje SFRJ razdoblja se masovno isključuju činjenice da su u toj zemlji službeno i stavrno na vlasti bili boljševici školovani pod Kominternom i Staljinom nakon "čistki", koje su počistile sve, da je do iznimne ekonomske krize i Brionskog plenuma 1966. g. to bila totalitarna policijska zemlja a da je potom, nakon 6-7 godina davanja malo zraka društvu nakon 1971.g. došlo do nekoliko svjetski iznimnih pojava: 1. novi val "čistki" u cijeloj SFRJ a posebno temeljito u Hrvatskoj, 2. SAD pod vodstvom Nixona i Kissingera je uzvratio tako da su ubrizgali neviđene količene novca i nametnuli otvaranje Zapadu, sa širim ciljevima da se tako rastvara boljševički lager i njegovo napredovanje u arapskim zemljama, 3. Osim Rusije i Bjelorusije, jedino su u SFRJ osamdesetih i poslije pada berlinskog zida ojačale boljševičke snage i s njima interesno povezane poslovne, akademske, medijske i ostale strukture. To valjda odgovara svjetskim igrama kao sedamdesetih, a velikoj većini spomenutih "balkanskih" snaga očigledno i više nego odgovara. Zato je valjda u magli šta je bilo prije 1941.g., šta poslije 1971.g., da je zapad u SFRJ ubrizgao ogromne količine pomoći i novca a da je SFRJ također ogromni novac proslijedila na istok, u arapske zemlje i na zapad;
5. Dakle, ovo je još uvijek područje svjetskih igri. Možda i zbog toga, vidljivo je da sve te igre vraćaju Hrvatsku na kolosjeke prije 1941.g. a 7 desetljeća se mogu smatrati kao da su oluje izbacile kompoziciju izvan kolosjeka.

Dakle pored nasih iskustava mozda je znacajnije dati nekakvo vidjenje razloga zbog cega se drzava raspala.
Mislim da je nekoliko osnovnih razloga zbog toga:
1. Nakaradni politicki sistem
2. Nakaradni ekonomski sistem koji je bio pod kontrolom politickog sistema.
3. Neostvarene zelje srbijanske oligarhije za dominacijom na prostoru drzave.
Po mojem misljenju te tri tocke su bile generator krize i raspada drzave bez rjesenja sva tri generatora nije bilo moguce napraviti stabilnu drzavu.
Sto se mene osobno tice prozivio sam relativno bezbriznu mladost neopterecen mnogim stvarima koje danas opterecuju drustvo. No na moju nesrecu bio sam u mnogo cemu prva ili druga generacija. Druga generacija reformiranog skolovanja po Suvarovu modelu i prva generacija 12+3 sluzenja vojnog roka. I prva sam generacija ekonomske krize kad u dobi od dvadesetak godina gledam prazne trgovine i moram razmisljati o tecajevima valuta te svercati par kilograma kave preko granice i najedavati se banana u Gracu.
Ono sto je bila sreca u odrastanju je plimni val novog vala i tih nekoliko godina u kojima je bujala glazbena scena dajuci nam privid prikljucka zapadu mislim da je bilo najbolje vrijeme bivse drzave. Osim kratkotrajnog zamaha pod Antom Markovicem kada smo mislili da ipak ima nekog izlaza no onda su zli dedaci razbucali zabavu.

Balkan je podrucje na kojemu su intrige svrstane medju znanosti. Takodjer je podrucje permanentnih inovacija koje vrlo cesto karakterizira unikatnost. Upravo stoga to podrucje izaziva podsmijehe naprednoga svijeta.
Prilazeci osvrtu, odnosno odgovorima na Jaksina pitanja, moram se na trenutak dotaknuti nekih cinjenica vezanih uz dijasporu. Nisu, na zalost, rijetki autori postova i komentara koji o pripadnicima dijaspore govore kao o: "bastelcima", "zatucanima", "nabrijanima", "polupismenima i nepismenima"itd. itd. Isto tako se pokusava zanijekati ili umanjiti obol dijaspore kojega je ugradila za stvaranje ove drzave. Mozda tek rijetki Hrvati u dijaspori racunaju da su podnijeli toliku zrtvu za Hrvatsku kao sto ju podnesose domovinski Hrvati. Ali, ipak su podnijeli znacajnu. Na kraju krajeva, nama u dijaspori nije blijestala srpska kama pod vratom, nasi zivoti ni posjedi nisu bili ugrozeni, pa se i nismo morali boriti da bismo ih sacuvali. Ima ovdje i takvih koji znaju reci da je dijaspora slala u Hrvatsku dronjke. Mozda je bilo i toga, ali zar je narodu koji je bio u ratu bilo do modnih revija? I sada, premda ne zelim potencirati razinu dijasporske pomoci domovini, samo cu pripomenuti: Bez obzira kakva god i kolika god ona bila, bila je prva. Ni od koga drugog je Hrvatska nije dobivala. Ilustracije radi: Kod prvih demokratskih izbora, Hrvatska nije imala ni zastava. Desetci tisuca ih je dijaspora poslala. I sada, nije li potrebno razmisliti i upitati se: Otkuda to da je bivsa Jugoslavija bila drzava Hrvata ako njezin narod nije imao, a niti je smio imati te javno isticati svoje zastave i ine nacionalne simbole?
Ne, necu tvrditi da Jugoslavija nije dobro zamisljena, medjutim neosporna je cinjenica da nije dobro funkcionirala. Vec je blizu pet stoljeca otkako su se u UK ujedinili Skoti, Englezi, Velsani i Irci, unatoc tako dugom zajednickom zivotu jos uvijek su izrazene tenzije medju njima. Oni ne govore o bratstvu-jedinstvu, niti su se jedni s drugima pobratimili. Na sjeveru Britanske Kolumbije obitava indijansko pleme Haida. Pripadnici plemena pri bratimljenju zarezu jedan drugomu ziletom kozu pa usisu krvi jedan od drugoga. No, neki Hrvati su se sa Srbima bratimili drugcije. Zajedno su sa Srbima rezali vratove bezbroju Hrvata i lokali njihovu krv.
Govoriti o tome kako se u Jugoslaviji zivjelo bolje nego li danas u Hrvatskoj, ne mogu osobe koje imaju cak i minimalnu dozu hrvatstva..
Zar se pri iznosenju takvih tvrdnji nebi mogli sjetiti koliko ih je bilo i kakvi su se automobili onda vozili, a koliko ih je kakvi se voze danas? Neki znaju kazati da su mnogi ljudi u Jugoslaviji na laksi i brzi nacin dolazili do kuca i stanova. Jeste, to je istina. Medjutim, jesu li dolazili na normalan i posten nacin, odnosno jesu li ih stekli vlastitim radom? Nisu. Stekli su ih uz niskokamatne neotplacene kredite ili pak uz otplacene cije je glavnice inflacija progutala.
Nadalje, danonocno naricanje nad, zbog pretvorbe, otpustenim radnicima je djetinjasto. Jer su mnogi medju njima dobili dionice, otpremnine i otisli u prijevremene mirovine. Nije ih valjda Hrvatska trebala placati zato sto su dolazili u poduzeca? I u onim poduzecima u kojima su nesto proizvodili, proizvodi se nisu plasirali na trziste. A u svim drzavama kapitalistickog svijeta, poslodavci kada proizvodnjom neostvaruju profit, zakljucavaju tvornice i otpustaju radnike.
Neki dan procitah komentar u kojem komentator propagira zaposljavanje radnika na neodredjeno vrijeme. Ne znam da li se tako nesto igdje prakticira.
Zar svi ti koji zale otpustene radnike ne znaju kako je Jugoslavija rjesavala to pitanje? Ako ne znaju, ravnanja radi: Samo u sedmom desetljecu prosloga stoljeca blizu cetiri stotine tisuca Hrvata je poslano na "privremeni rad" u zapadnoeuropske drzave. Onda se to moglo. Na nesrecu, danas su za absorbiranje stranih radnika znatno smanjeni zapadnoeuropski industrijski kapaciteti.
Da me nebih netko krivo shvatio upoznat cu vas i s ovim: Ja nisam od ove drzave apsolutno nista dobio, docim od Jugoslavije ipak jesam. Osim besplatne zdravstvene zastitite, na prijedlog OK SKH Zupanja, SO Zupanja me stipendirala za vrijeme studiranja.
Mozda cete se sada neki upitati: Zbog cega onda toliko kudim Jugoslaviju? Necu vas drzati u nedoumici, vec cu bez uvijanja kazati: Kudim je zato sto je nisam smatrao nasom drzavom. Drzavom Hrvata.
Umalo zaboravih: Beskrajno i neizmjerno difamiranje crkvenih dostojanstvenika, domoljubnih djelatnika, politickih zatvorenika i prognanika, a s druge strane rehabilitiranje cetnika, glorificiranje podanika, favoriziranje bezumnika i bezdusnika je generator hrvatskog nazatka.

Bilo bi glupo idealizirati život u ovoj ili onoj državi, jer svaka od njih sa sobom nosi neke prednosti, ali i nedostatke. Zato ni ja nemam namjeru život u ex YU opisivati ružičasto, kao što mi to nije na kraj pameti ni s današnjom Hrvatskom.
Ja sebe ne bih ubrojio u jugo-nostalgičare, ali mislim da će se svi složiti da je život tada bio puno jednostavniji, nego što je danas. To vjerojatno nije bila posljedica države kao takve, koliko sustava koji je u njoj vladao. Recimo, zdravstvena zaštita bila je besplatna i puno dostupnija nego danas, nezaposlenost je bila manja nego danas (dijelom i zbog izmišljenih radnih mjesta u administraciji i kojekakvim Obrovcima), socijala je funkcionirala, a kako su poduzeća gradila stanove, sigurno je bilo daleko lakše doći do krova nad glavom nego što je danas slučaj.
Ipak, ako bih za nešto mogao reći da mi fali iz tog vremena, to je tadašnja tolerancija i liberalno društvo u nastavku (barem u gradovima). Tada se nije gledalo na to tko je odakle, što je po etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, a društvo je općenito bilo otvorenije prema vani, nego što je danas. I puno liberalnije prema onome tko je na bilo koji način odstupao od mainstreama. U svemu tome napravili smo niz koraka unatrag u posljednjih 20-ak godina. Dijelom zbog rata, dijelom zbog sustava koji je zamijenio onaj prethodni, dijelom zbog novih masovnih migracija stanovništva, koje su promijenile sliku i gradova i cijelih regija,...Bivša YU je predstavljala i relativno veliko tržište, pa je i gospodarstvu bilo lakše poslovati.
Naravno da ova priča ima i svoje naličje. Život je tada bio jednostavniji i bezbrižniji, ali ljudi su to masovno zlorabili. Nije se gledalo na nacionalnu pripadnost, ali jest na političku, pa si u društvu mogao teško napredovati ako nisi bio član tada jedine Partije. Štoviše, ako nisi podržavao komunizam, prijetio ti je čak i zatvor.
Ex SFRJ nije bila dio ni jednog gospodarsko-političkog saveza u tadašnjoj, hladnoratovskoj Europi (ni EEZ-a, ni EFTA-e, ni SEV-a), ali se orijentirala na zemlje Trećeg svijeta (nesvrstani), u kojima su vladali dikatoti poput Saddama Husseina, Fidela Castra, Idua Amina, Roberta Mugabea i njima sličnih. OK, takva nam je politika otvarala tamošnja tržišta, ali to ipak nije bilo naše priordno okruženje. A i samo smo njima mogli izigravati bogove. No, i SFRJ je krajem 1970-ih upala u krizu, pa nam je standard nakon Titove smrti stalno padao. Na kraju smo doživjeli i rat, što je, po mnogima, bio i očekivani završetak zemlje koja je bila ni na nebu ni na zemlji.