Jugoslavija

• Dnevnik petarbosni4 - Sub, 05/01/2013 - 12:17
• Glasujte
  10 Up Down
• Komentari 48 dodaj komentar

Jugoslavija

Nekoć sam bio "aktivni" sociolog i bavio se proučavanjem prostitucije. Nakon što je na Balkanu, tj. u “bivšoj Jugoslaviji” izbio rat, univerzitet mi je ponudio da proučavam ponašanje prostitutki u toj, ratnoj situaciji. Ponuda mi se učinila vrlo zanimljivom, pogotovo stoga što je projekt, pored iznimno visoke plaće za rad na "rizičnom terenu", uključivao i život “na terenu” što je mene, moram priznati, veoma privlačilo. Pored toga, nisam trebao sredjivati rezultate istraživanja, nego samo voditi “intreviewe” i redovito ih slati na univerzitet, gdje ih je sredjivala moja asistentica.

Najprije sam otišao u Beograd. Prvih nekoliko mjeseci proveo sam učeći jezik na tamošnjem univerzitetu. To mi je bio najteži dio posla. Svako prijepodne provodio sam na seminarima, a popodne u hotelskoj sobi, štrebajući i vježbajući nove izraze. No zahvaljujući tom drilu, naučio sam nešto Srpskog, i dosta sam se dobro snalazio kad sam konačno bio izišao “na teren”. Izgovor mi je, naravno, bio takav da je svatko odmah primjetio sa sam stranac. No, na sreću, to mi nije otežavalo posao, nego čak olakšavalo, jer Balkanci su, prema strancima, koji dolaze sa Zapada prilično servilni i stoga puno susretljiviji nego prema svojim ljudima.

Teškoće je stvaralo nešto sasvim drugo.

Kad sam, naime, izišao na teren, nigdje nisam mogao naći prostitutke, pa sam već bio pomislio da ih i nema!?. Problem je bio u mojim starim navikama, a i u ponašanju samih prostitutki. Evo, samo nekoliko riječi o tome.

U našim gradovima, u kojima sam prije toga istraživao običaje prostitutki, one su se otvoreno pokazivale i isticale lako prepoznatljivim odijevanjem i ponašanjem. To je bio način da brzo i bez muke steknu mušterije. Ovdje su se, medjutim, možda zbog “zaostalosti” vlastite sredine, ili nečeg sličnog, “skrivale” u odjeću i ponašanje “poštenih” žena i bilo je teško raspoznavati ih. U početku je bivalo tako da satima nisam bio siguran razgovaram li s prostitutkom ili “poštenom” ženom, pa sam često morao pribjeći direktnim pitanjima o tome da li se žena s kojom razgovaram bavi prostitucijom ili ne. To pitanje izazivalo je katkada i sasvim neočekivane reakcije.

Ali, ne plašite se. Ne kanim vam, pričati cijeli roman, niti vas gnjaviti sa znanstvenim činjenicama, nego samo ukratko pokazati kako je ponašanje prostitutki vrlo slično tekućoj politici koja se vodi u zemlji gdje prostitutke žive i “rade”. Zato sam priči i dao naslov: Jugoslavija.

Jednom sam, tako, razgovarao s nekom Sekom, ili Senkom. Ne sjećam se više sasvim točno. I, da bih bio načisto s tim da li se radi o prostituki, upitam ju direktno:

-- Jesi li ti kurva?

Izraz “kurva”, u ovim zemljama nema uvredljivo značenje, ukoliko se specijalno ne naglasi ili upotrebi baš s uvredljivom namjerom, i zamjenjuje izraz “prostitutka” koji gotovo da i nije u upotrebi u ovim slojevima stanovništva koje sam proučavao.

Elem, ona Seka, ili Senka -- naslućujući, po tom pitanju, da nisam mušterija, nego možda nekakav moralista, ili dokono zanovijetalo, koji svoje vrijeme trati na popravljanje drugih ljudi -- podigne pogled, smjelo me i čvrsto pogleda u oči, isprsi se, i uzvrati:

-- Jesam!

Kurva sam, i bit ću kurva, i šta mi ko može !

--Ništa, ništa -- odvratio sam pomirljivo, automatski odustajući i od namjere da joj se predstavim i zamolim ju da odgovara na pitanja od kojih se sastojao "interview”.

I kasnije sam često nailazio na ovakvu reakciju, ako bi neka od mojih ispitanica pomislila da se kanim kritički osvrtati na njen zanat. ili štogod slično.

***

Kad sam došao u Zagreb, susreo sam se sa istim problemom -- prostitutke maskirane u “poštene” ili “normalne” žene i djevojke -- s tom razlikom da se u Zagrebu puno više pažnje posvećivalo maski “poštenja” i nekakve nehajnosti ili opuštenosti, nego samom zanatu i dobiti od njega. To inzistiranje na maski “poštenja” išlo je do apsurda, tako da ste lijepu, mladu, pa čak i profinjenu djevojku često mogli dobiti i za jedno piće ili vožnju automobilom. Zbog te manire, zagrebačke prostitutke zaradjuju vrlo loše, slabo, i više su gladne nego site, a onaj jadni novac kojeg dobiju, spiskaju uglavnom na garderobu i šminku.

Jednom sam jednu od tih djevojaka upitao da li je kurva.

Na to moje pitanje, ona je napravila "uvrijedjenu facu”, digla visoko nos, i, tonom teško povrijeđene osobe, odgovorila:

-- Uf, kak vas ni sram tak se razgovarati s jednom finom damom.-

Bila je jako ozlojedjena i izgubio sam svaku šansu za "interview". Kasnije sam ju vidjao u društvu s oficirima Unprofora, a i s nekim mojim zemljacima, turistima koji nisu gubili vrijeme u postavljanju “glupih pitanja”, nego su jurili za užicima. Ne znam kako joj je bilo pravo ime. Samo se sjećam da su je zvali Maca i da je bila vrlo lijepa. Da nije bilo te glupave zagrebačke manire da pod svaku cijenu glumi “poštenu” curu, mogla je svojom ljepotom zaraditi cijelo bogatstvo i osigurati si život. A ovako, možda je najviše što je “zaradila“ bio sifilis ili AIDS.

***

Kad sam stigao u Sarajevo, već se često pucalo po djelovima grada, ali još nije bilo započelo ono užasno bombardiranje. I dalje sam radio isti posao. Sada sam već vrlo tečno govorio Srpski, Hrvatski, i “Bosanski”, a prostitutke sam lako i pouzdano raspoznavao od “poštenih” žena.

Jedne večeri, umjesto na posao, otišao sam u kino da tako, barem nakratko, zaboravim na njega i odmorim se. Davala se Copolina “Apokalipsa”. Kupio sam kartu i čekao početak predstave u foyeru. Po navici i nekoj inerciji gledao sam cure i žene i nesvjesno tražio medju njima moguće ispitanice. Tada mi zapne za oko jedna iznimno lijepa žena tridesetih godina. Prvi put nakon vrlo dugo vremena gledao sam neku ženu baš kao ženu, a ne kao neku od ispitanica. Bila je sama i čekala početak predstave. Ne bi se moglo reći da je bila krupna, nego, baš, onako, divan “komad”, sazdan na osnovu neke nevjerojatno graciozne mjere. Lijepo lice bilo joj je uokvireno slapom teške crne kose koji se s obje strane lica rušio na čvrsta, raskošna prsa. Odjeća joj nije bila skupa, niti po posljednjoj modi, ali bila se odjenula vrlo lijepo - klasično i vrlo originalno u isti mah. Svaki pokret graciozan, odmjeren i nekako mudar i blag. Primjetio sam da je melanholična ili, pak, tužna zbog nečega. Doimala se poput neke nesretne boginje, i možda je upravo to bilo ono što me podstaknulo da joj pridjem i ponudim svoje poznanstvo. Takva se gesta na Balkanu ne tretira kao drskost ili nešto neobično, kao kod nas, gdje je potreban netko treći da bi upoznao dvoje ljudi.

Ime joj je bilo Jugoslavija. Veoma sam se iznenadio kad mi je to rekla, jer nikako nisam mogao očekivati da bi i neka osoba mogla nositi to, tada već ozloglašeno ime. No ubrzo sam ustanovio da joj upravo to ime izvrsno odgovara i da naprosto nadopunjuje i zaokružuje sklad i ljepotu od koje je bila satkana. Razgovarali smo o najobičnijim stvarima. Imala je milozvučan glas i znala je lijepo pričati, pa sam ja uglavnom šutio i slušao ju kao opčinjen. Ubrzo se pokazalo da uopće nije neuka, a ona njena šarmantna “običnost” ili jednostavnost dolazila je očigledno od neke mudrosti ili sposobnosti da sve učini jednostavnim i prirodnim, ljudskim. Vjerojatno sam, zbog ljepote joj i privlačnosti u njenom ponašanju i govoru, sasvim nesvjesno odbijao primjetiti one elemente ponašanja koji se susreću kod prostitutki, ali kako je vrijeme prolazilo, to je postajalo sve očiglednije, dok na kraju nije probilo moj štit. Kad sam postao svjestan toga, razočarao sam se i čak nekako užasnuo, pa sam ju, onako, sasvim spontano i s jako vidljivim razočaranjem i prijekorom u glasu zapitao:

-- Pa zar si i ti kurva !?

Ona se lecne, zaustavi u po glasa, pogleda me dugim, ispitujućim pogledom, a onda se, nekako rastuži i zasrami i obori pogled.

Šutjela je tako neko vrijeme, gledajući u zemlju, a onda reče sasvim tiho:

-- Znam da to ne valja... Ali, što ću...? Nakon muževljeve smrti, ostala sam sasvim sama i bez ičega, i nisam mogla drugačije prehraniti i školovati djecu. Sada, eto, poštenom čovjeku više ne mogu pogledati u oči. Eh... najbolje bi bilo da me nema. I... da ne moram podizati djecu, ...--

Tu je izda glas i ona zašuti i još dublje pogne glavu k zemlji.

Osjećao sam se krivim što sam ju onako nesmotreno pitao i povrijedio, i upravo sam bio krenuo da joj se ispričam i kažem kako to uopće nema nikakve važnosti, jer ona je, usprkos prostituiranju bila - kako sam doista mislio -, najljepša i najplemenitija žena koju sam sreo. No u taj tren pozvoni zvonce za ulaz u kino. Ja se nekako smetem, a masa koja je krenula u dvoranu ponese me sa sobom. Kad sam se snašao, već je bilo kasno - više je nije bilo na onom mjestu.

Film uopće nisam mogao gledati. Stalno sam mislio na Jugoslaviju i grizao se što sam dopustio da me ono zvono omete, tako da joj se prije predstave nisam uspio ispričati i objasniti da nemam nimalo loše mišljenje o njoj. Nakon predstave, odmah sam odjurio ka izlaznim vratima i gledao da ju nađem. No nisam ju vidio. Možda, sirotica nije ni ušla u kino salu. Sutradan sam opet otišao u ono isto kino, ne bih li ju vidio, ali nisam imao sreće, a niti ikada kasnije.

Nedugo nakon tog dogadjaja počelo je bombardiranje i kaos. Ostao sam još neko vrijeme, no kad mi je ratni nemir počeo onemogućavati daljnji rad, vratio sam se na univerzitet.

Ne znam što je bilo s Jugoslavijom.

Da li je poginula od snajpera ili je stradala pod bombama?

Ko zna?

A ako je završila tako nekako, što je bilo s njenom djecom, i da li će ona ikada saznati kako i koliko im se majka žrtvovala da ih podigne?

Prošle su već mnoge godine od tih dogadjaja, ali ja i danas često mislim na Jugoslaviju, iako sam ju sreo samo nakratko, i, kad god mislim na nju, obuzme me tuga.

• Dnevnik petarbosni4 - Sub, 05/01/2013 - 12:17
  
• Komentari 48
• 1006 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar