Jovanovi ću, ljuti ti ću...

• Dnevnik Daniel N. - Sri, 04/07/2012 - 14:39
• Glasujte
  18 Up Down
• Komentari 13 dodaj komentar

U sjeni sisa, Čačića, nogometa, Sanadera i opet, uvijek – sisa – zbiva se mala prepirka oko ministra Jovanovića (preneseno: SDP, oni koji nisu HDZ) u vezi jezika. Prvo je počelo sa šport/sport. Nitko ne spominje sprint ili šprint, a da ne govorimo o štipendiji i stipendiji, školi i skoli. Toliko o tome.

Dalje, prije nekog vremena je ukinuto „Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika“. Prema mišljenju nekih (desnih, zapravo HKV-desnih) komentatora...

...može se tumačiti jedino kao prvi korak u najavljenoj nasilnoj državnoj intervenciji u jezikoslovnu znanost i dostojnost struke, s ciljem razgradnje hrvatskoga jezika i nametanja pravopisa iz doba hrvatske neslobode, u režiji ljudi kojima je hrvatski jezik i nepoznanica i smetnja u širim planovima za destabilizaciju Hrvatske te smatraju da im se pruža prilika za ostvarenje nedosanjanog sna prekinutog svojedobno Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

HKV: Ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika – korak prema novom nasilju nad hrvatskim jezikom

Pa što je radilo to Vijeće za normu? Sastajalo se i raspravljalo redovno o jednom ili dva pitanja. Praktično svi sastanci su počinjali tako da predsjednik Vijeća (Radoslav Katičić) održi uvodni govor koji se prenosi u zapisnik, pa slijedi „bogata i raznovrsna diskusija“. Druga točka je bila obično „izvješće o projektu“, a treće nema ili je „razno“.

Recimo, Vijeće se npr. sastalo 7. 12. 2009. i raspravljalo o odnosu „standardnog i govornog jezika“ (jednostavno rečeno, standardni jezik je kako se govori u Dnevniku HRT-a, a govorni jezik kako se govori u kafiću). Zapisnik s te sjednice je ovdje (DOC):

Vijeće je u 2009. održalo samo jednu sjednicu – ovu koju sam spomenuo, na kojoj se raspravljalo o odnosu standardnog i govornog jezika.

U 2010. su se održale dvije sjednice, jedna o „prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika“ na kojoj se trebalo raspravljati i o mjerama „Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova“ ali budući da „nisu dostavljeni nikakvi materijali, Vijeće se po tom pitanju nije ni moglo očitovati“, a „pod točkom Razno nije bilo predmeta“ (zapisnik).

Druga sjednica u 2010. je bila posvećena „ujednačavanju pisanja stranih zemljopisnih imena“, a Dunja Brozović (tadašnja ravnateljica Instutita za hrv. jezik i jezikoslovlje) je izvjestila da „Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika nije ušao u saborsku proceduru“, te je „vijeće završilo s radom oko 13.30 sati“ (zapisnik).

U 2011. je održana opet jedna sjednica, a tema je bila „status hrvatskog jezika u Europskoj uniji“, te konačno o „Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova“ – naime, dali su svoje mišljenje o tome treba li u zakonima svugdje pisati državljanin/ka i slično i zaključili – tako pisani zakoni bi bili „nečitki i nerazumljivi“. Pod „razno nije bilo dodatnih prijedloga za raspravu“, a „vijeće je završilo radom oko 13.00 sati“ (zapisnik).

Dakle, u tri godine (2009, 2010, 2011.) su održane samo četiri sjednice, svaka je bila gotova do vremena za ručak (zgodno). Nije bilo epohalnih zaključaka, ali je Vijeće dalo neka svoja mišljenja koja su prije svega zdravorazumska.

No, Jovanović kaže – zadaće Vijeća preuzima Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Pogledajmo sad sam Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To je ne tako mala institucija, s ravnateljem, dakako „voditeljicom ureda ravnatelja“, plus „osobom zaduženom za informiranje“, onda dodatno još 6 ljudi zaposlenih u „općim, adminstrativnim, kadrovskim poslovima“ te „računovodsvu i financijama“, te pet znanstvenih odjela, od kojih je jedan – Odjel za hrvatski standardni jezik. Cijelu shemu imate ovdje.

Dalje, taj samo jedan odjel za „standardni jezik“ već ima 6 zaposlenih znanstvenika i 7 znanstvenih novaka koji rade na zadacima vezanima za standard. Puno radno vrijeme. Ne jedan do dva dana u godini.
Zanimljivo, „nevezano“ s ukidanjem Vijeća, Upravno vijeće Instituta je imenovalo novog ravnatelja. Ovdje vrijedi zamjetiti da je stara ravnateljica, već spomenuta Dunja Brozović, imala neke „repove“:

nije uobičajeno da znanstvenica svjetskog utjecaja u biografiji ima nepostojeće knjige.

TPortal

Zanimljivo je i da se radi o kćeri Dalibora Brozovića, poznatog jezikoslovca i – jednog od osnivača i potpredsjednika HDZ-a.

Vratimo se temi: Institut će sad imati zadaću konačno napraviti jedan pravopis, i to kombinacijom svih nedavnih pravopisa (dakle: ništa epohalno). I bit će objavljen na internetu, besplatno! Opet se nekima (istima iz HKV) ne sviđa:

„Prvi put čujemo da ne rješavaju znanstvene i stručne ustanove temeljna pitanja hrvatskoge pravopisne norme, kako to je činilo npr.Internet - samoupravljanje Vijeće za normu, nego i građani bez lingvističke kompetencije. To je igranje demokracije i ništa više.“

HKV: Jad i čemer hrvatskoga pravopisa

Ovdje ja već počinjem škrgutati zubima i padam u napast da strgam pokoju plombu, čega se ipak moram suzdržati, znajući cijene kod moje zubarice.

Vidite, Vijeće za normu je bilo sastavljeno od „delegata raznih ustanova“ – to su bili razni filozofski fakulteti, hrvatski studiji, HAZU, Matica hrvatska, Leksikografski zavod isl. Ministar je samo „potvrdio imenovanje“.

Vijeće je odlučivalo na temelju „mišljenja“ članova, na sjednicama koje su trajale od jutra do vremena za ručak. Ono što su svi „zaboravili“ je da standardni jezik ne služi tek da bi profesori na fakultetima pisali knjige koje malo tko čita i davili studente kojima treba neki „papir“ kako bi ih stric ili kum uhljebio negdje u HEP, HAC, HC, HAK, HGK, HOK, HV, HPB, HP, HŠ, HRT i sl.

Tko najviše piše, tko najviše govori, koga se promjene npr. pravopisa najviše tiču? Svakako novinare, urednike, novine izlaze svaki dan, tjedan. Pa onda svakako pisce, ali i prevoditelje , znanstvenike, pravnike. A gdje su bili njihovi predstavnici? Dalje, tiče se svakog od nas.

Osim toga, naoko „sitna“ promjena, npr. „ne ću“ ili „neću“, „sudci“ ili „suci“ povlači dosta toga. Koliko će se priručnika, uputa, natpisa, deklaracija robe morati prilagođavati pravopisu? Što je s programima za automatsku provjeru teksta, koji se naveliko koriste? Gdje su npr. predstavnici Gospodarske komore, udruga poslodavaca, da kažu svoje mišljenje koliko bi takve promjene koštale, prvo njih i onda posljedično sve nas?

Gdje su predstavnici nakladnika? Kad su pozvani predstavnici društava pisaca, da kažu što oni misle o toj temi? Ili njihovo mišljenje nije bitno? Kako to da se u nekoj sobi nađe desetak predstavništava filozofskih fakulteta i sličnih organizacija – koje su imenovale te same organizacije – i glasanjem donose zaključke obavezne za sve? Tko im je dao to pravo?

To je gore od donošenja pravilnika, tom prilikom se bar „reda radi“ traži mišljenje onih na koje se pravilnik odnosi. Jezični pravopis i standard se odnose na sve one koji žele govoriti i pisati (standardni, književni) hrvatskim ili to moraju (u školi, na poslu). Pa zašto nitko ne pita što ti ljudi misle?
Osim ako se ti ljudi zovu „građanin Sanader“ – očito je mišljenje građanina ipak bitno, doduše samo jednog, kako što je svojevremeno i Titovo mišljenje bilo dosta bitno. Rekao Sanader „neću pisati ne ću“ i akademici se sakriše pod stolom. Od njegove izjave Vijeće nije raspravljalo na tu temu...

Sada je kriv Jovanović. Slažem se – čovjek je napravio stvari koje su mogle biti i taktičnije napravljene. Ali da je Jovanović nekim slučajem iz HDZ-a, da je na vlasti HDZ, pola (ma što pola...) kritičara njegovih poteza ne bi ni riječ rekla.

Zato, dragi kritičari, kad kažete da „građani bez lingvističke kompetencije“ nemaju pravo glasa u vezi s vlastitim jezikom, da se obične ljude ne smije pitati (npr. žele li „ne ću“ ili „neću“) jer je to „igranje demokracije“ – to je meni nekako vrlo slično nametanju jezika iz Beograda u skladu s „bratstvom i jedinstvom“ s tim da bi se sad trebalo nametati pravila iz neke sobice u Zagrebu u skladu s nečim drugim. Ne zavaravajmo se, nametanja je bilo, i to mnogo. Prepravljali su se i nazivi mjesta, pa i prezimena. No to se ne ispravlja novim nametanjem, kao što se nasilje ne ispravlja novim nasiljem.

Srećom, ja ne moram pisati standardnim jezikom (ne moram, jednostavno je tako!) i zato me se sve ovo zapravo ne tiče. Ako mislite da je poštovanje standarda neki apstraktni „osjećaj poštivanja vlastitog naroda i njegove kulture“ – živite u zabludi. Nijemci su npr. 1996. krenuli s reformom pravopisa, ali dosta novina (npr. Frankfurter Algemeine Zeitung, Die Zeit) nije htjelo koristiti novi pravopis, pa što onda. Nitko ih nije optužio da su „slabi Nijemci“. Dakako, bilo je dosta rasprava, ali nije bilo „finalne odluke“ nekog njihovog „Vijeća za normu“ nakon koje više nema rasprava.

A to da treba rješavati „temeljna pitanja norme“ – ta su pitanja rješena. Pišemo latinicom (s posebnim znakovima š, č itd.), vlastita imena pišemo velikim slovom, redne brojeve s točkom itd i to su temeljne stvari oko kojih se nitko zapravo ne prepire.

Ono što je problem su sitnice, totalne sitnice. Od kojih su najveći problemi u praksi pisanje č/ć i ije/je. Velika većina „grješaka“ su upravo ta dva pitanja. Odavno je predloženo (Škarić, Bašić, Damjanović...) da se piše samo je (osim u primjerima kao pijem, nije itd. gdje ionako nitko ne grieši):

Kad bismo htjeli olakšati posao onima koji pišu, mogli bismo predložiti da se uvijek piše je, bez obzira na to je li jat dug ili kratak.

Vijenac 136, S. Damjanović

(tzv. „dugi jat“ je ono što se sad piše uglavnom kao ije.) Obratite pažnju na formulaciju „kad bismo htjeli olakšati posao onima koji pišu“. To je porazno, činjenica da „stručnjaci“ ne polaze od toga da olakšaju, pojednostave stvari, poboljšaju.

Ne. Stječem dojam da se vode osobnim preferencijama, nekim idealima koji nemaju nikakve veze sa stvarnim stanjem i potrebama ljudi. Grade spomenik sebi, no taj spomenik često traje samo do trenutka kad se izvrši smjena vlasti i moći i netko sličan poželi sebi sagraditi drugi spomenik.

Žele li možda „poništiti“ sve što se dogodilo 1918-1990, sve „naslage iz Jugoslavije“? Onda možemo srušiti dobar dio Zagreba i ostalih gradova, a počnimo s građevinom Nacionalne i sveučilišne knjižnice koju je zamislio Stipe Šuvar, i možemo se vratiti u „lijepu prošlost“, a ako treba – do kamenog doba. Ne ide to tako, to je ludost, to je nemoguće i u Turkmenistanu.

I molim bez komentara o Snježani Kordić, Srbima, Vuku Karadžiću itd itd Ako želite znati više, imate besplatne (legalne!) knjige na internetu, pročitajte i zaključite sami:

Kordić: Jezik i nacionalizam (PDF)
Kapović: Čiji je jezik (PDF)

I da, imam pravopisnih grešaka u tekstu – namijerne su, nađite ih ako imate viška vremena, kao i sve riječi koje vam se ne sviđaju, tipa „odziv“. Ako ih ne razumijete – pa, velik je internet, nađite nešto drugo besplatno za čitanje.

• Dnevnik Daniel N. - Sri, 04/07/2012 - 14:39
  
• Komentari 13
• 1198 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar