pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prije dvije godine imalo smo 40 godišnjicu mature. Nekadašnje štreberice iz razreda, koje su i onda i danas znale što i kako treba, priredile su proslavu. Pa smo se tako našli u Klubu književnika. I dok smo se prepoznavali, pozdravljali (svi tu negdje oko šezdeset) pojavio se na vratima i starčić, sasvim jasno puno stariji od nas. To je bio, ma ne možeš vjerovati, naš nekadašnji razrednik koji je predavao filozofiju, logiku i sociologiju. Dame iz društva (koje su ga pozvale) odmah su krenule s pohvalama kako razrednik (negdje blago preko 80.) odlični izgleda i kako je nama s njim bilo dobro. Muški dio razreda (kao i uvijek u defenzivi) mrmljao je da se mi tog razrednika sjećamo malo drugačijeg.

Ukratko bio je divljak. I ne samo zbog njega, nego i zbog cijelog niza njemu sličnih na mojoj gimnaziji, meni je to srednje školovanje (i ono na Srednjoj muzičkoj) ostalo uglavnom u lošoj uspomeni.

Đakovo

Pogotovo zbog toga što sam odmah nakon mature krenuo u bijeli svijet i na bečkoj Muzičkoj akademiji upoznao sasvim drugi, bolji tip nastavnika: pristojan, uglađen, nezaguljen politički, pun znanja i pun razumijevanja. Posebno me je fasciniralo da su već portiri bili nevjerojatno uglađeni i susretljivi, još više od njih asistenti itd. Što je netko stajao više u hijerarhiji to je bio pristojniji, uglađeniji i najvažnije: pun znanja koje je bio spreman podijeliti s nama studentima.

Školsko gradivo ondašnje gimnazije bilo je prepuno totalnih besmislica, prenatrpano, nestrukturirano i prepuno podataka koji tu nisu imali što tražiti. Takva gimnazija je tjerala učenika na besmisleno bubanje i onda blebetanje. Nije bilo važno razumjeti neko gradivo nego odverglati napamet naučeno.

Slično je bilo na fakultetima. Ja doduše nisam ovdje studirao, ali moja supruga jest. Asistenti i profesori su bili divljaci koji su recimo, naručivali studente na ispit u 7.00 a onda sami dolazili u 11.00. Nije bilo ništa neobično da se u dvorani za neko predavanje skupi više stotina studenata i da profesor(asistent,docent) ili uopće ne dođe ili u zadnji tren pošalje poruku da neće doći.

Način predavanja i učenja na fakultetima onog doba bio je sličan onom gimnazijskom, rasprave ili pitanja profesoru nije bilo, na ispitu se očekivalo gradivo naučeno napamet i to je to.

Pa ipak, moja generacija, ali i ona moje supruge, gimnazijom i završenim studijem, imali smo manje-više zagarantirano radno mjesto. VSS je bila automatska garancija zaposlenja i niti ja znam iz mojeg razreda ili kruga prijatelja tko je nakon fakulteta bio bez posla a niti moja supruga.

Nakon završetka studija život me nosio raznim putovima. Ipak sam pratio reforme školstva koje su se događale kako u ondašnjoj Jugoslaviji tako i u Austriji i Njemačkoj. A reforme su dolazile svako malo i svaka je najavljivala obrazovnu revoluciju. I svaka je propala, odnosno dovela je školstvo u lošiji položaj od prijašnjeg. U Jugoslaviji se na tom polju posebno istakao Stipe Šuvar školskom reformom iz koje su potekle „šuvarice“. A Šuvara je bilo i u Austriji i u Njemačkoj, samo posljedice njihova djelovanja možda nisu bile tako katastrofalne kao kod nas.

Danas smo na pragu novih reformi koje nazivaju „bolonjskim procesom“.

A situacija na tržištu rada se u posljednjih 40 godina stubokom promijenila. VSS više nije nikakva garancija za zaposlenje. ne samo u nas nego ni u Njemačkoj i Austriji. Sve više ljudi mora prihvatiti činjenicu da im ma kako odlično školovanje više ne garantira doživotno zaposlenje, sve više ljudi bez školovanja pada u zonu siromaštva. A to nabrojeno samo su neki, mali, dio pojava koje nosi, izgleda, sa sobom globalizacija.

Nama je nekad bilo lakše nego što je mladima danas. U to nema sumnje. I zato mi je drago da me više nitko ne može pozvati na „team building“(čista idiotarija)“, na testove za vodeće kadrove (još veća idiotarija) i da me više nitko ne može premještati, ocjenjivati ili smjeniti kako hoće. Znam da nitko od mladih ne zavidi meni na mojim godinama, ali ni ja nemam razloga zavidjeti njima. Čeka ih teška životna borba.