Jednake prilike za sve?

• Dnevnik Daniel N. - Pet, 30/04/2010 - 13:31
• Glasujte
  6 Up Down
• Komentari 2 dodaj komentar

Nešto mi nije jasno.

Svi ljudi nisu jednaki. Naravno, neki imaju plavu kosu (zapravo, žutu), neki crnu: ali to nisu razlike koje čine neku razliku u životu. Neki i nemaju kose.

Međutim, neki ljudi imaju neki tjelesni nedostatak. Recimo, neki ljudi loše vide. Neki ljudi uopće ne vide, neki uopće ne čuju, a neki slabo čuju. Neki ljudi nemaju ruke ili noge. Neki ljudi imaju bolesti od kojih trpe cijeli život, kao što je šećerna bolest.

Nekad davno su takvi ljudi jednostavno bili prepušteni milosti i nemilosti, prošnji i samilosti crkava i samostana.

Danas se smatra da društvo — zapravo, država, ali i svi ostali — moraju pokušati "poništiti" probleme koji tim osobama proizlaze iz nedostataka koje posjeduju.

Recimo, loše vidite, i država vam plati naočale s kojima vidite više-manje normalno.

Uopće ne vidite, i država vam plati psa vodiča i dodatne troškove koje imate radi svojeg stanja.

Recimo, ne možete hodati, pa vam država plati invalidska kolica, osobu koja će gurati kolica ako ne možete sami, ili električna kolica te omogući da se možete ukrcati u javni prijevoz ili ući u svaki ured u kojem trebate nešto napraviti (npr. policiju).

Ako imate neko stanje koje zahtjeva tretman, država vam plati taj tretman.

I to je to. Ostalo je na vama, kao i svima drugima: obrazovati se, naći posao itd.

Budući da je činjenica da mnogi privatni poslodavci ne žele zaposliti invalidnu osobu (osim s vrlo lakim problemima tipa dioptrija) država može kompenzirati davajući invalidima prednost u državnim službama.

Sve ovo zvuči jako logično. Međutim, prašine su se digle oko plaćanja cestarine za invalide. Vidjeli smo na televiziji primjer žene koja koristi kolica, radi, a često putuje automobilom u posjet rodbini (ako sam dobro zapamtio).

Uopće mi nije jasno što bi to bilo "100%" invalid. U mojoj naivnosti, zamišljam osobe koje su gluhe i slijepe, bez nogu i nema apsolutno nikakve šanse da žive bez nečije pomoći, nema nikakve mogućnosti da rade ikakav posao.

Međutim, žena koja je prikazana na televiziji je zaposlena. Onda sam našao sljedeći primjer:

Stopostotni invalid iz Velima radi kao bagerist

Ante Perica iz Velima kod Stankovaca danas ima dvadeset i osam godina, radi u komunalnom poduzeću Općine Stankovci, oženjen je i ponosni otac sedmomjesečnog djeteta. Na prvi pogled izgleda kako se radi o sasvim prosječnoj osobi, ali junak ove priče pobjednik je u bespoštednoj borbi života koju bi većinu ljudi odavno bacila na koljena i natjerala ih da letargično, beskrvno gledaju na ostatak života.

Izvor: http://www.zadarskilist.hr/clanci/13032010/stopostotni-invalid-iz-velima...

Priča je u biti o tome kako je g. Perica pisao molbu za posao u HAC, a oni ga nisu primili. Ali čovjek radi, prima plaću. Vozi bager.

Što bi značilo da je ta osoba "100%" invalid? Kakva je to uopće mjera, ako postoje poslovi koje ta osoba može raditi? Kakav onda ima invaliditet osoba koja nema noge i još je recimo slijepa? 200%?

Što postižemo što takvim osobama dajemo besplatnu vožnju autocestom? Ne govorim o odlascima na fizikalnu terapiju itd. Svakom je jasno da takvi putni troškovi trebaju biti plaćeni. Ali koja je stvarno potreba tih osoba da se voze autocestom? U međuvremenu:

Proteza kod visoke amputacije stoji 10-ak tisuća eura, a treba je mijenjati svakih pet godina, zbog čega osobe kojima je ona nužna moraju dizati kredite. I za invalidska kolica treba participirati po nekoliko tisuća kuna... Pravim se invalidima prava, dakle, neprestano smanjuju, a oni koji su kupili invalidnost imaju i protezu i sve što im treba - oštar je Raos.

Izvor: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleVie...

Dajte mi recite: koja je logika da država nekom ne kupi protezu, ali mu daje besplatnu vožnju auto-cestom?

Nažalost, ovoj državi je najlakše dati jednostavno neke olakšice. Jednostavnije je dati nekom oslobođenje TV-pretplate, besplatnu vožnju autocestom, nego posao. Kad ste u nekom državnom ili gradskom uredu, za šalterom, u sobi gdje se vrte "neki papiri", vidjeli osobu u kolicima?

To je posljedica nevjerojatne psihologije: novaca ima, ali posla nema. Ako dam nekom invalidu, neću moći dati nećaku moga kuma. To je nevjerojatan ekonomski obrat: u svakoj normalnoj zemlji posao i rad stvara novac.

U svakom zapošljavanju u državnim, javnim i lokalnim službama, invalidi moraju imati prednost, iz jednostavnog razloga što drugi imaju mnogo više mogućnosti, ako ništa drugo mogu ići u Italiju brati paradajze. Ali mi ne radimo to. U državi gdje je ogromna nezaposlenost mi potičemo ljude da leže doma ili sjede po kafićima. Pa bolje da ljudi rade bilo koji posao, pa makar neka dijele prospekte turistima.

Sve ovo neće učiniti da invalidi žive isto kao ljudi bez oštećenja — ali će im dati slične mogućnosti u životu, a ostalo je na njima.

Mnogo što u ovoj državi jednostavno nije dobro posloženo. Imamo kriva očekivanja i nismo baš u dodiru s realnosti. S jedne strane se razbacujemo novcem, a s druge strane dajemo na kapaljku. Svi bi da se steže, ali naravno, "ne od njih". Svi su jednoglasni — uzimajte od bogatih!

Kad bi bar u ovoj zemlji bilo puno bogatih, onda bi to imalo smisla. Ali da u ovoj zemlji ima puno bogatih, onda bi bili Švicarska. Nažalost, u ovoj zemlji ima tek nekoliko bogatih, a i njihovo bogatstvo je vrlo uvjetno — oni su pravi patuljci prema europskim bogatašima. Još nešto: jeste li primjetili ljubav naših tenisača prema Monaku? Onaj tko ima novca, uvijek ima načina da izbjegne poreze. Tu se ne isplati pozivati na patriotizam (inače su oni dakako svi veliki patrioti i Hrvati).

Jednostavno, ako imamo neke dokaze da se netko nezakonito obogatio, osudimo ga, i uzmimo mu bogatstvo. U suprotnom, pustimo ljude na miru — osim ako naš cilj nije što više bogatih ljudi, nego da svi imaju jednako. Onda jednostavno uvedimo ponovo socijalizam.

• Dnevnik Daniel N. - Pet, 30/04/2010 - 13:31
  
• Komentari 2
• 1673 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar