Tagovi

Jedna mala šala(2)!? Kreativno čitanje Marxa!

Dugujem drugi dio posta koji je jednim dijelom ispao namjerno nekonzistentan u tekstu, i s naslovom koji je neadekvatno stršao. To naravno zaslužuje dodatno objašnjenje (što sam u nekoliko sam navrata čak obećao).

Radilo se o mojem „pred-prvomajskom“ prigodničarskom uratku u kojem sam se malo poigrao, te doslovno prepisao 95% teksta iz Glave I „Komunističkog Manifesta“ , te programatske knjižice Marxa i Engelsa , koju su objavili još daleke 1848 godine, uoči Pariške revolucije.

Čitajući njeno internetsko izdanje, u predvečerje ovogodišnjeg Praznika rada sam uočio toliko velike aktualnosti u 160 godina starome tekstu, pa nisam odolio a da se malo ne poigram i osuvremenim ga kreativnim čitanjem, pri čemu sam nešto ipak morao intervenirati, ali sam nastojao da intervencije budu minimalne:

1. Pojam buržoazije – iako je svijet (i mi s njime) preživio sustave koji su samo formalno se borili protiv kapitala i tržišta, otkrilo se da je tržišni način rada jedini preživio, a da je kapital postao globalno dominantni model - ono što danas poznajemo kao globalizam u njegovom najcrnjem izdanju. Kod nas u Hrvatskoj baš ne postoji toliko prisutna svijest o težini novih odnosa na globalnoj razini, jer se krećemo po marginama svjetskih procesa. No, drugi to itekako osjećaju i aktivno se bore protiv toga (kao npr. Francuski opetovani nemiri, genoveški rusvaj zbog Svjetskog foruma, prosvjedi u Davosu isl.). „Bolest“ jeftine radne snage a izvanredno skupe države je zahvatio cijeli Zapad, a svjetski kapital danas manipulira upravo najviše cijenom rada. Zato zemlje-zmajevi na istoku (Koreja, Malezija, Indija, Kina koji imaju izuzetno niske cijene rada) natjeravaju donedavno stabilne zemlje zapada (Francuska, Njemačka, pa mi Amerika) na nemilosrdno snižavanja prava radnika, što je do kraja rastrojilo ideju socijalne države (koja kod nas npr. stoji samo kao ukras u Ustavnim formulacijama). Radi takvog razvoja u krajnjoj liniji svi gube: oni radnici na Istoku neće zaraditi, oni na Zapadu će izgubiti, pa treba očekivati i nastojati nalaziti negdje nekakvo sporazumijevanje unutar različitih civilizacijskih okvira (kao što tako lako surađuju na ulicama Francuske).

2. Osvježavajući Marxove misli (koje ponovno dobivaju na svježini) morao sam dodati neke pojmove (pojave) koje u njegovo vrijeme nisu postojale, a koje je on odlično anticipirao – a to je u prvom redu informacija, koja se vinula do neslućenih razmjera i moći, i daje globalizaciji poseban zamah. Lijepo je živjeti na kugli zemaljskoj koja je postala „globalno selo“, ali sve to izaziva jake poremećaje, na koje treba dati odgovor.

3. Nekonzistentnost primjetna u tekstu, ali ju nisam mijenjao jer osim najnužnijeg zaista nisam htio modificirati izvorni tekst, jest dio o selu koje danas ne zaslužuje onakav tretman, barem ne na Zapadu (ali je tako bilo u njegovo vrijeme).

4. Ono što nisam obuhvatio a trebao sam (na što me je Moloh upozorio) jest problem ekologije: Ovaj sve manji planet prljava industrija ugrožava do uništenja, čemu globalizacija daje svoj najveći doprinos (kroz širenje prometa i razmjene tehnologija). Šporke tehnologije su se nekritički širile najviše u nerazvijene zemlje (danas npr. Kinezi znaju kupovati stare i propale tvornice na Zapadu da bi ih samo prenijeli kao staru kramu na Istok i uputili u proizvodnju, u Indiji je cijeli jedan grad nastradao od raspadnute kemijske industrije).

Naše „trzanje“ u ovakvim procesima je dosta beznačajno na globalnim razinama, ali za nas više nego značajno - jer je to naša zemlja i naša sudbina. Negativna iskustva koja smo imali u recentnom prošlošću ne bi smjela utjecati na našu pravilnu orijentaciju i moć spoznavanja globalnih procesa, koji će nas neminovno zahvatiti na najgori način, jer su svjetski trendovi globalnog kretanja kapitala već duboko ušli u našu zemlju kroz nekritičku i brzopletu rasprodaju „obiteljskog srebra“ (slučaj Telekoma je najbolji dokaz – upali smo u ruke jednom svjetskom divu koji je i sam zaražen virusom jeftine radnme snage na Istoku, i pomalo se sam raspada – pa ovdje kod nas doživljavamo njihove više nego neurotične poteze na našu štetu).

Virus jeftine radne snage i izvanredno skupe države je zahvatio i Hrvatsku, u kojem je unutarnje uništavanje (kao posljedica takozvane tranzicije) već dobrano uništilo imunološku snagu nacije, pa stojimo ranjivo prepušteni svjetskim burama kao ljuska oraha na uzburkanom oceanu. Grijesi struktura koji su takvo stanje dozvolili snosit će odgovornost za dalekosežne negativne posljedice koje će opterećivati dugi niz hrvatskih generacija.

Na svjetskom i unutarnjem planu stvari ne idu nimalo ugodno, pa zato Marx izgleda toliko pomlađeno i razumljivo i nama, koji živimo 160 godina iza onog vremena u kojem su uočili neugodnosti, na koje su upozoravali - a koje još traju, i koje se dodatno kompliciraju istim onim smjerom na kojeg su (on i Engels) ukazivali.

Kod nas se Marxovo djelo nepravedno zapostavlja i minorizira, vjerojatno radi nesretnih iskustava u svježoj povijesti, s čime Marx nije imao nikakve veze (kao što nije imao veze ni s Lenjinovim pragmatizmom, Staljinovim revizionizmom, ili Titovim re-revizionizmom). K tome, u našoj već pomalo tradicionalno prisutnoj crti površnosti i nekritičnosti skloni smo paušalnom procjenjivanju nečijeg djela, a da ga nismo upoznali ili čak ni ne želimo upoznati, a kamoli da ga metodom kreativnog čitanja aktualiziramo.

Iskreno rečeno, ovakvom me je razmišljanju potaknuo veliki autoritet i um, nedavno umrli akademik Ivan Supek, koji je do kraja ostao vjeran svojim mladenačkim idealima, koji se pokazuju otpornijim i istinitijim nego sve ove nove teorije tržišta, liberalizma, neoliberalizma i globalizma, koji slijede svoje (sa povijesno-civilizacijskog stanovišta) „sitne“ interese, pri čemu je čovjek ponovno zapostavljen više nego ikada u povijesti. I dezorjentiran, jer je uništavanje zahvatilo i teoriju i praksu!

Dok je Marx kod nas posve prognan sa svih teorijskih (univerziteta) ili praktičnih (stranačkih i sindikalnih) razina, na Zapadu se njegovo djelo smatra klasikom filozofskih dostignuća i promišljanja, proučava ga se na univerzitetima, čita ga se u originalu (jedno je od najskidanijih knjiga s internetskih knjižara), osuvremenjava ga se kroz kreativno čitanje i prakticiranje. Njegove misli je čak kardinal Bozanić ugradio u svoju Božićnu poslanicu prije dvije godine (na što je naš kolega Moloh odmah upozorio tada, kao što je i sada prepoznao pozadinu moje male „šale“, ako je to uopće bila šala - jer sam ju relativizirao dodajući upitnik iza uskličnika).

Naći ćete čak na Jubito-u - originalni tekstu uz crtićke ilustracije, što vam nudim umjesto crvene ruže, međunarodnog simbola socijalne demokracije, koja je potrebna više nego ikada.

I promislite. Marx je samo razvijao kritičku misao i socijalnu osjetljivost, pa je to smjer kojim se možemo slobodno kretati, jer je sloboda govora postala civilizacijska tekovina koju nam više nitko ne može oteti.

Istovremeno, doba u kojem su nam drugi nametali svoje ideje i namjere podvaljujući ih kao njegove misli nasreću je iza nas! Došlo je vrijeme da sve to realno i kritički sagledamo.

I zato, ali sad zapravo: Sretno vam Prvi Maja!

Komentari

Želio bih pročitati

Želio bih pročitati (opširniji) kritički osvrt na Marxova djela, odnosno izdanje s opširnijim komentarima i tumačenjima. Po mogućnosti objavljeno nakon pada Istočnog bloka, tako da sumira sva događanja i tumačenja, bez propagande... Preporuka?

Tko je glasao

Leszek Kolakowski, Glavni

Leszek Kolakowski, Glavni tokovi marksizma, I-III. Kolakowski je antikomunist, tako da se ja s njime ne slažem, ali mora se priznati da je najozbiljniji komentator. Možeš naći to trotomno djelo u antikvarijatima za 150 kuna, a i u knjižnicama bi ga trebalo biti. Imaš i Vranicki, Historija marksizma, dva toma - ali ni približno tako dobro.

Tko je glasao

Osim Ivana Supeka, koji je

Osim Ivana Supeka, koji je usputno o tome dosta rekao (a njega treba respektirati jer je do kraja bio dosljedan i korektan) sumnjam da bilo gdje kod nas i na našem jeziko se o tome može išta naći- jer su promjene njega (i Engelsa) stavile na stup srama i izgnali iz društvene teorije i prakse (iako su oni i njihovo djelo) bili daleko ispred (vremenski i spoznajno).

Na Zapadu to nije nikada bilo tako, i njihove ideje su i danas jedan od temelja suvremene socijaldemokracije. Najbolje je uzeti njihova djela i čitati ih iznova uz kritični odmak, a ne se zanostiti tumačenjima ili nasjdati raznim "predgovorima" (kao što spominje u donjem postu "anonimni" komentator. Jer praksa i tumačenja koja su im pridavali naši teoretičari i oni iz tzv. realnog socijalizma nisu vrijedni truda). Njihova razmišljanja su bolje implčementirana na Zapadu u idejama tzv. socijalne države" (Švedska, Belgija, Francuska, Njemačka)od koje se u praksi sve više odustaje u ime globalizma koji počinje svim diktirai nova "pravila".

Ali milsim da je pitanje na mjestu, imam neke prijatelje vani i pitat ću ih o takvim knjigama na Zapadu danas.

Tko je glasao

Tnx. Izdanja na engleskom

Tnx. Izdanja na engleskom jeziku su potpuno OK. Nažalost, njemački i francuski jezik su mi (zasad) nepoznanica. Ruski još donekle, iako samo na osnovnoškolskom nivou.

Tko je glasao

Ma nisam ja nasjeo na razne

Ma nisam ja nasjeo na razne "predgovore". Predgovori su tekstovi Marksa i Engelsa, samo sto su u nasem izdanju o kojem govorim svi vrijedno popabirčeni iz raznih izdanja Manifesta od 1872. do 1893. Ja sam samo izrazio da mi je to cak i puno interesantnije od samog Manifesta (mozda zato sto mi je to bilo nepoznato, a nadasve kronologija svih tih izdanja). Interesantnije od Manifesta su mi i "Otkrića o komunističkom procesu u Kolnu" s nadasve Engelsovim uvodom "Prilog historiji Saveza komunista". To je tek sex. Napose ono sa 17 zahtjeva komunisticke partije u Njemackoj.

Vise ne znam tko je tu lud kad su eto zapadnjaci bolje implementirali sve te Karlove i Fridrikove ideje. Kako to? Kako su uspjesniji u ostvarivanju doticnih ideja bili bas oni koji su izbjegli direktno upustiti se u tu nadasve osebujnu avanturu u koju smo se bili upustili mi koji smo u sve te ideje&praksu (da ne velim praksis) doista i stvarno povjerovali. Kako to neanonimni frederice? Kakooooo?
No, smirimo ton. Nema veze, zasto se zamarati, glavno da je ideja ziva i zdrava, a ako nista dokazano "njihove ideje su i danas jedan od temelja suvremene socijaldemokracije".
;-)

Tko je glasao

Anonimni, nisam primjetio

Anonimni, nisam primjetio ovaj tvoj post ali su me tvoje riječi malo potakle na razmišljanje (by the way nisam ništa loše mislio), pa ću uz tvoj citat spomenuti četiri po mome mišljenju bitne stvari:

Vise ne znam tko je tu lud kad su eto zapadnjaci bolje implementirali sve te Karlove i Fridrikove ideje. Kako to? Kako su uspjesniji u ostvarivanju doticnih ideja bili bas oni koji su izbjegli direktno upustiti se u tu nadasve osebujnu avanturu u koju smo se bili upustili mi koji smo u sve te ideje&praksu (da ne velim praksis) doista i stvarno povjerovali. Kako to neanonimni frederice? Kakooooo?
Prva je glede Karlovih i Fridrihovih ideja: za njih su to bile filozofske kontemplacije, u kojima , osim filozofije nije bilo praktičnih provjera (bilo je malo igre s Pariškom komunom koja je kolabirala brzo) a ideje, ma kako bile dobre, najčešće nemaju mnogo veze s praksom.

Druga teza je potvrda prve - da su oni samo se zanosili svojim teorijama potvrđuju baš njihovi predgovori (koje spominješa ali ne kasniji), u kojima recimo Engels naglašava da ne želi promijneiti ni zarez - zato što je Marks već bio umro. Da je praksa bila nešto sasvim drugo pokazala je povijest (opet): Lenjin, iako je u temelje svoje revolucije stavio Marksa, novostvorenu državu pretvorio je u stvarnu diktaturu (donekle i radi grubih povjensih okolnosti), koju je Staljin pretvorio u nemilosrdno carstvo zla, (Tito je opet stjecajem realnih okolnosti opet vraćao mu tzv "ljudsko lice"). Dakle, kad se i najbolje ideje dočepaju vlasti postanu neosjetljive. Kao i religije: prije (katolička) dok je držala svjetovnu vlast bila je nemilosrdna, a i današnje muslimanske vjerske države su vrlo nemilosrdne - sve to zato što predstavljaju spregu vlasti i ideja u kojima lijepe riječi pokleknu pred grubom praksom. Naime ni u Bibliji ni u Kuranu, kao uostalom i kod Marksa i Engelsa nemate što loše pročitati.

Treće - moje mišljenje: Na Zapadu su se države prepale komunizma kao državne ideologije (s kojom Marks i Engels nisu mogli imati nikakve veze), a da bi ublažile nesporazume na kojima se komunizam mogao razvijati i širiti, oni su na teorijskoj (filozofija i sociologija), te praktičnoj razini države razvijali teoriju i praksu "socijalne države". Zato i jesmo imali taj paradoks (na kojeg ukazuješ) da tamo gdje je marksizam bio dominantna ideologija nije se mnogo odmaklo koliko na Zapadu (recimo Švedska je i danas uzor socijalne organizacije države).

I nakraju: Danas imamo pojavu tzv "globalizma" koji je ustvari prodor nekontroliranog neoliberalizma, što je direktna posljedica raspada istočnog "carstva zla" s jedne strane, te rasta dalekoističnih gospodarstava s druge strane, koji rastu na jeftinoj radnoj snazi i posebno izraženoj skromnosti i radišnosti tih ljudi. Na Zapadu se zato užurbano urušava ideja i tekovine "socijalne države", a drastično smanjuju prava radnika. Eto to bi bio stvarni sadržaj globalizma, koji izaziva jezu kod većine običnih ljudi. To je na Zapadu već postao sukob koji se prenosio na ulice, jer su oni svjesni što gube (kod nas ne postoji takva svijest jer smo ionako u nevoljama).

Mali komentar Najviše opet u Francuskoj, koplijevci jedine prave svjetske revolucije, ta im je tradicija u krvi, svijesti i povijesti.
Ovaj Szarkozy je sada pobijedio samo zato što se mobilizirao nevjerojatno veliki broj glasača, koji su izišli ga podržati jer je imao vjerodostojnija obećanja čvrste ruke, koja je Francuskoj bila zadnjih par godina više nego potrebna. Ali je to opet izazvalo ulicu, što će vjerojatno osigurati parlamentarne promjene već u lipnju (kad ćemo na djelu najvjerojatnije opet vidjeti "kohabitaciju").

Tko je glasao

Na skliskom smo terenu

Na skliskom smo terenu ...
...za njih su to bile filozofske kontemplacije, u kojima , osim filozofije nije bilo praktičnih provjera (bilo je malo igre s Pariškom komunom koja je kolabirala brzo) a ideje, ma kako bile dobre, najčešće nemaju mnogo veze s praksom. Tu smo na vrlo skliskom. Imaju itekakvu i vrlo ozbiljnu zapovjednu odgovornost, jer je gomila zivopisnih dikratora (sto je mozda eufemizcina za hladni ubojica) smicala, lisavala i proganjala gomile s primislima upravo na njihove ideje. Upozoravam nekih od tih diktatora rijesili smo se jos prije, nekih tek neki dan, a neki od foslila jos odolijevaju. Upozoravam i da su neki od njih jos uvijek u pogonu i svoje mnogoljudne narode (Kina) muce slicno kao i prije uz prizvuk puno modernijih nota i bljestavilo zapadne robe i zapadnih manira.

Necu reci da se ljutim, ali malo me zacuduje apriori amnestiranje ideja s tim u svezi, te njihova popularnost i odrzivost, koje su htjeli ili ne, ipak bile te pocetne duhovne i idejne tocke uporista cijelog ovog drustvanca da sad ne idem poimence.
Posve mi je jasno i dozvoljavam da to (amnestiranje) moze biti trenutacni rezultat meduideologijske zbrke. Posebno je to uocljivo u nas. Pa je sve to vise reakcija na suprotnu ideologiju (koja se posprdno odnosi spram tih ideja i njihovih stovatelja) nego plod stvarnog ideologijskog sadrzaja koji je vec ipak evoluirao (SKH->SDP). To jeste infatilno i nepotrebno robovanje diktatu iz suprotnog tabora, ali vrlo realno i cesto u praksi.

...tamo gdje je marksizam bio dominantna ideologija nije se mnogo odmaklo koliko na Zapadu (recimo Švedska je i danas uzor socijalne organizacije države). lijepo je da se priynaje, ali koliko propalih pokusaja treba da se shvati da nije rijec o problematiziranju ideje o ravnopravnosti same po sebi vec o problematiziranju iz cega ta ravnopravnost proizilazi.
Po Marksu i Engelsu ravnopravnost ima proizilaziti iz revolucije koju ce sprovesti proleteri, dok tzv ravnopravnost zapadnog tipa, na koju se sad sa zaviscu i sa puno manje kriticnosti gleda od strane prevarenih potomaka prevarenih proletera revolucionarnih, dakle ravnopravnost zapadnog tipa na koju se misli proistjece iz naprosto prirodnijeg i uspjesnijeg nacina organizacije zivota i rada cime se ocigledno ide brze ravnopravnijem i pravednijem nego revolucijom i njezinim kotrljanjem.

Zdravo slejacki receno: pocetni problemi kapitalizma i eksploatacije po klasnoj osnovi mozda su i manji od problema koje je ljudskim dusama donijela proleterska revolucija, pa su jedni eto prosperirali u ljudskom i svakom drugom smislu, dok su drugi ... da sad ne serem o tome sta je tko prosao i s kakvim smo se sve glupostima s ljudskim licima kitili i preseravali, te kao da nam nije dosta.
...to bi bio stvarni sadržaj globalizma, koji izaziva jezu kod većine običnih ljudi... najvise volim koristenje rijeci koje u korijenu imaju globalni. To je prekrasna zamjenica sa svakovrsno izrazavanje pribojavanja, ali i ushicenja. Cim je nesto mutno i nejasno u svezi uzroka danasnje i neke buduce situacije nazovi globalizacija. Tome pribjegavaju podjednako kucanice i akademski prepoznati govornici.
U principu smatram da se radi o nesnalazenju i izbjegavanju promisljanja uzroka dogadanja pa se sve to prigodno pridaje globalizaciji, o kojoj ako cemo za pravo nitko nista i ne zna niti kad se tocno pojavila, niti kamo ide. Posebno me muci kad je tako visestruka, sveobuhvatna i sveprisutna. Zato mi se uopce ne da razgovarati o globalizaciji (jer je to eufemizam za relativno opravdano izbjegavanje promisljanja) i to je jeza koju mi ona izaziva.
...opet u Francuskoj, koplijevci jedine prave svjetske revolucije, ta im je tradicija u krvi, svijesti i povijesti... mirise, mirise to, ... kako bi se samo nazvao nacionalizam, ali prema tudoj naciji. Malo se salim ali volio bih pronaci prigodnu hrvatsku rijec za takvo sto, odmah bih je mogao prisiti kome god primjetim sladostrasne, a u biti malogradanske i zbog malodusja nastale refleksije prema tudoj uobicajeno izrazenoj i jakoj naciji. To je svojevrsna posljedica edipovog kompleksa prema vlastitoj naciji.
Samo malo kriticnosti i vec bi bilo jasno zasto ovo govorim jer nacija koja je za predsjednika eto izabrala ministra policije, a koji je bio medu najaktivnijim (ako ne i uzrok) u obuzdavanju velikih problema sa dijelom svojeg stanovnistva porijeklom iz bivsih kolonija gdje su potomci iz "kolijevke jedine prave svjetske revolucije" zarili i palili po desecima tisuca njihovih domorodackih predaka, nije meni nikakav poticaj za divljenje takvoj kolijevci, ma cega ona kolijevka bila. Mislim da bi bilo bolje rijesiti (mislim prerasti) se i kolijevke i pelena. ;-)

Tko je glasao

To s globalizacijom su

To s globalizacijom su komplicirane teme o kojima svatko može imati svoje mišljenje, ali s protiv nje na Zapadu već aktivno bore određene društvene grupe i slojevi. To što se kod nas ne osjeća tako i toliko je rezultat je naše dezorjentiranosti radi recentne zbunjujuće prošlosti i još više zbunjujuće sadašnjosti.

Poistom tretmanu treba tretirati i pojam tranzicije, koji se definira kod nas kao ispravdanje za mnoge devijacije, a to je tumačenje ravno difiniciji tipa "lopata je lopata" jer njen sadržaj su samo ijedino zloupotreba, kriminal i nemoral. Globalizaciji, koju se olako nejasno definira kao pojama koji pokriva mnoge stvari, ima također svoj konkretni sadržaj, samo ga treba otrijebiti i locirati.

No ono o Marksu i Engelsu - ja sam samo htio ukazati na problem razlikovanja filozofije i kasnije ideologije. Oni su ipak bili samo filozofi, koji su promišljali socijanu problematiku. Ideologija je kasnije došla, kad njih više nije bilo. Komunistički manifest je samo bio pokušaj praktične pomoći Pariškoj revoluciji, koja je propala- No kakvu to "zapovjednu odgovornost" njihovu tražiti u događajima koji s njima ni filozofski ni ideološki ni praktično nisu imali veze - jer njih već odavna nije više bilo. A njihovim idejama pridavati "zapovjednu odgovornost" (radi našeg negativnog iskustva), dok su na Zapdu njihove misli još popularne i dio svadnevnce (radi nihovog pozitivnog iskustva) nije realno. Komunizam (osim imena) kao sustav i državna praksa proizlazi iz kasnijeg iskustva i predstavlja "zločinački poduhvat" nekih drugih ljudi. Uostalom pođi pa pogledaj na "Wikicitati" pod Marx - on sam je rekao - "znam sigurno da ja nisam Marksist", jer je već u njegovo vrijeme bilo primjetno krivo rumačenje.

No eto, ova tema me više ne interesira.

Tko je glasao

Ali možda ipak Tema je

Ali možda ipak

Tema je interesantna, i presentirana i iz tvoje perspektiv mož izazvati koisne komentare iz kojih se može i naučiti.

Predlažem da ovu temu obradiš i dadeš kao poseban prilog i dadeš na blog za raspravu. To pretpostavlja normalnu registarciju na blog, ali je i to ionako anonimno!

Mislim da bi bio dobar redovni član ove "akademije"!

Tko je glasao

Ma hvala puno na pozivu i

Ma hvala puno na pozivu i podrsci, ali mi je puno ljepsi polozaj samo komentirati.
Recimo volio bih jos tu, a to i hocu komentirati pojam tranzicije, ali bih prije toga jos samo napomenio jednu stvar koja neka bude kao uvod o tranziciji.

Svasta se moze zamjeriti bivsem sustavu pa i Marksizmu, kao sto se vjerojatno moze pronaci i mnostvo korisnih stvari (velikim sitnozorom).
Ipak od mnostva izdvojio bih jednu od vrlo stetnih dimenzija, a koja se sastoji u naprasnom dokidanju nekih (kapitalistickih) u biti dostignutih civilizacijskih dosega. Primjerice na za to vrlo zahvalnom podrucju ekonomije.

Dakako da tu nije kriv Marks vec radikalni pokusaji integracije njegovih(i dr) ekonomskih ideja. Tako se redom dokidaju dionice, financijski kapital, poduzetnistvo, pa cak je i obicno poznavanje rukovanja sa novcem i vlasnistvom sirih drustvenih slojeva izvrgnuto sprdnji, ali i u ranijim fazama pogibelji. Da sad tu ne filozofiram kako su se sve revolucionarni proleteri (u biti de facto seljacine) odnosile prema ono malo burzoazije (bogatijih i imucnijih ljudi) stasale u ionako nepovoljnim uvjetima vjetrometine ratova, ali i ekonomskog pljackanja po raspadu Austor-ugarske i uspostave prve Jugoslavije (srpska prijevara sa tecajem krune i dinara).

Recimo meni je uvijek u mislima sto bi na to sve sto smo naprasno dokinuli rekao recimo jedan nas poznati dubrovcanin Benko Kortuljic koji nas je svojim djelom "O trgovini i savrsenom trgovcu" zaduzio kao naciju, ali i u duhovnim dosezima svrstao odmah do velikih nacija, premda su to ncinili i mnogi drugi. Nije on jedini u nas iz tog podrucja, ali mi se ona kao prvi uvijek vraca kao bumerang jer uvijek pomislim kako bi zbog toga bio jako razocaran i deprimiran.
Takvu prvorazrednu ostavstinu i pocetne uvjete koje nam je uprilicio (par sto godina prije uspostave USA, a koja je btw na takvim temama koje je Benko zapoceo postala svjetski pobjednik) nasa je radikalna lijeva ekonomska misao izignorirala i stavila na zapecak, cak do te mjere da ni u cisto obrazovnom i faktografskom smislu nije dala vaznosti takvo cemu. Vjerojatno da to valjda ne bi bio povod postavljanju nekih drugih pitanja, tipa zasto je kvragu zabranjeno imati privatnu tvrtku, raspolagati novcem, imovinom, ...
Kao sto sam reako neka to bude svojevrsni uvod u razgovore o tranziciji.

Tko je glasao

Vidjet cu, možda ja malo

Vidjet cu, možda ja malo razradim tu temu pa je stavim na raspravu - smatraj to mojim dugom iaok i mene posebno intrigira.

Tko je glasao

U vremenskom skripcu donosim

U vremenskom skripcu donosim samo kratko (i bitno).

Osim uobicajenih pojmova koje povezujemo sa tranzicijom i pored svih onih cisto banalnih stvari koje su skupa s nama u tranziciji iz jednostavnog razloga sto su se te stvari prije drugacije organizirale, dogadale, sprovodile i dozviljavale naglasio bih jednu od dimenzija tranzicije koja mi je stalno u mislima bas kao i spomenuti Benko, kojemu su btw u meduvremenu postavili spomenik u Zg pa su eto i simbolicno poispravljali neke dugove i repove na koje sam i sam ukazao, pa im hvala za to.

Dakle, osobno u zadnje vrijeme tranziciju ponajvise dozivljavam kao prelazak iz svijeta parole u stvarni svijet.

Naime, poznato je i vrapcima na granama (koji su u to vrijeme zivjeli) sto je u bivsem sustavu bila i znacila parola. Parola i proklamacija bila je sastavni dio i stvarna do te mjere da je prozela cijeli zivot pojedinca i drustva. Bez obzira sto se stvarni zivot znacajno i sve znacajnije razlikovao od parole, vremenom svi su prihvatili zivjeti parole i paralelno voditi stvarni zivot.
Treba li za to navoditi primjere.
Daleko od toga da ostatak svijeta nije bio prozet svojim uobicajeno suprotnim parolama, daleko i od toga da je i taj drugi dio svijeta zivio u slicnom, ali suprotnom ideopoklonstvu.
Medutim, ipak mjera do koje se ogrezlo u tome neusporediva je u usporedbama dviju strana.
Poraz bivseg sustava prije svega je grubi raskid sa osnovnim idejama koje su ga temeljile, a tranzicija je proces prilagodbe ljudi, drustva i infrastrukture s obzirom na taj poraz.
S obzirom da je rijec o zivim ljudima, drustvu kompleksnom samom po sebi i konkretnoj infrastrukturi kakva jeste, proces ne moze proci bez isto tako slozenih pojava.

Razne su tu pojave prisutne. S obzirom na ljude i drustvo, pojavljuju se efekti kao sto su inercija tj. nepotrebno, ali razumljivo, zadrzavanje "starog mentaliteta", takoder pojavljuje se i vrlo nekriticko prisvajanje suprotnih ideja na upraznjeno mjeto bivsih ideja, te kombinacije svega toga u raznim varijantama. Tzv tranzicijske muke.
Na podrucju infrastrukture slicna je situacija. Devastirana. Malo sam u uvodu i spomenio, npr nisu postojale banke, tj postojale su, ali to ustvari i nisu bile banke. Pa nadalje financijsko trziste (danas interesnanto), dionice, privatne firme, menaderi, visestranacje, ... naprosto sve to cisto infrastrukturno nije postojalo ili je bilo zabranjeno te je trebalo je ozivjeti sjecanja i praksu upotrebe.

E sad prisjecanje na pricu o parolama i stvarnom svijetu te njihovom razmimoilazenju.

Tesko je otresti se svijeta parola. Tako smo npr nasu tranziciju i to takvu kakvu bi je zeljeli dozivjet takoder cijelu preselili u svijet parola. Tako su nasa ocekivanja da tranzicija bude "postena" i "blagougodna" proseirena i u ovo tranzicijsko vrijeme. To parolastvo snazno produljuje i otezava realnu tranziciju u mjeri kojoj uopce nismo svjesni.

Najinteresantnije s tim u svezi je pricati o temeljnom prozimajucem cimbeniku tranzicije, a taj je privatizacija.
Svatko ziv ovdje jednoglasno podrazumijeva da bi ona dakako trebala biti postena i pravedna. Medutim, da li su ti zahtijevi realni i nisu li oni samo nastavak parolaskog pogleda na stvari. Jer ukoliko smo u bivsem sustavu naucili proklamirali sve te parole o jednakosti, solidarnosti i stati ja znam cemu sve ne, a istovremeno se vrlo dobro navikli zivjeti jedan sasvim drugi stvarni zivot tako smo po tranzicijskom cilju odmah opalili parolom i prihvatili istu praksu dozvoljavati i tolerirati sto se tolerirati ne bi smjelo.

Zahtijev da tranzicija i u njoj privatizacija bude postena
i pravedna uz iste one parole naprosto je ne realna i nije moguca jer je upravo svijet parola vec odavno onemogucio da to tako bude. Ne zato sto to stvarno ne treba biti tako (posteno i pravedno) ili sto to u krajnjem slucaju nije moguce, vec sto su ljudi koji cine tu tranziciju vec odavno naucili zivjeti jedan sasma drugi stvarni zivot. Pa zasto bi onda odustajali od toga na umoru bivseg sustava, napose kad se to drugo (grabez i pljacka) na neki nacin postavlja kao cilj novog sustava posebno iz perspektive desetljecima utreniravanog i nikad umrlog misljenja o kapitalistickom sustavu kao grabezljivom i pljackaskom.

Zasto taj neumrli svijet parola i svekolike poze pravednosti i jednakosti otezava tranziciju? Zato sto onemogucava covjeka da njegove misli i stvarna djela budu koliko toliko u skladu sa realnim zivotom, vec u stalnom raskoraku kao i prije. Ta se neman strahovito hrani i jaca.

U principu radi se o tome da mi uopce ne mozemo reci da zivimo novi sustav vec prozivljavamo zenit staroga, a novi tek dolazi kao realitet peglanjem onog ogromnog raskoraka izmedu parola i stvarnosti. To se ipak stidljivo dogada i za mene je to srce, a ako ne i dusa tranzicijskog procesa.

Biti u raskoraku (gore je opisano na koji se raskorak misli) je iyvor stalne neslobode, a svodenje parole na njeno realno mjesto dozivljavam kao sunce slobode, a tek je sloboda onaj temeljni pokretac ljudi. Marks je s tim u svezi posve neduzan dokle god ga se ne uzima kao temelj bilo kakve neslobode, a kako smo ga uzimali mi gotovo pola stoljeca.

PS Fridrice ovo je za tebe subverzivan tekst. Napravicu od tebe antikomunjaru da te prijatelji nece prepoznati. ;-)

Tko je glasao

Baš i mene nešto uhvatilo

Baš i mene nešto uhvatilo čitati Manifest. Izdanje iz 1973 Naprijed.
Više, neusporedivo više od samog teksta kojega čovjek manje više zna jer se eto ipak živjelo gdje se živjelo, dakle više od samog teksta Manifesta oduševio me tekst predgovora o raznim predgovorima Manifestu.
To je ono legendarno, ostaje mi samo isčuđavati se činjenici kako je takvo što kao ideologijska podloga zavladalo jednim dijelom svijeta. Gledano iz današnje perspektive to je zasigurno svojevrsna zavjera kako infatilnim pričama upokoriti čitave narode.
Dobro je primjećeno i nije to slučajno što nova verzija Manifesta dolazi na krilima zabrinutosti za stakleničko zagrijavanje Planeta (Gore je novi Marks, trazi se Engels ;-) ) i kakti globalizacijske strahove.

Tko je glasao

Ja se, eto, ne mogu

Ja se, eto, ne mogu načuditi kako to da ljudi žele kapitalizam.

Tko je glasao

Kurbla dobro došao, i daj

Kurbla dobro došao, i daj svoj puni doprinos.
Ovdje se bolje zabavljamo. I decentnije

Tko je glasao

He, he, pola kugle

He, he,
pola kugle zemaljske!!
Mislim da se to moglo dogoditi više zato što nešto nije vrijedilo (a čovjek uvijek traži), nego što je ovo bilo vrijedno (a ionako s realizacijama Marx i Engels da ne zaboravimo oni nisu imali nikakve veze!)

I danas vidimo da puno toga ne valja, pa je tražiti izlaze
egitimno, ali lutati bez cilja nije legitimno.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci