pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ulazim u razred neke srednje obrtničke škole. Ne pitajte koje, obišla sam ih preko 50. I to preko nekoliko puta! Zadnje 3 godine predavala sam po školama radnička prava mladih. Klincima koji će nakon mature zakoračiti na tržište rada, a osnovne pojmove još im nitko nije objasnio. Za ostvarivanja i kršenja radničkih prava (znate li da je pravo na rad Ustavno pravo i vrlo važno ljudsko pravo?) naprosto nema mjesta u službenom kurikulumu. Kada se upita srednjoškolce što slavimo 1.svibnja (ili maja, kako vam drago) uglavnom su odgovori ovakvi: “Ma to je ona komunistička izmišljotina!“, „Slavimo ga jer tada jedemo grah u Maksimiru!“, „Hmm, tad slavimo obljetnicu Bljeska!“!

E onda treba dosta vremena da se objasni da komunizam nema nikakve veze s obilježavanjem Međunarodnog praznika rada koji je spomen na radničke demonstracije 1. 5. 1886. godine u najkapitalističkijem društvu, tj. u Chicagu kada je poginulo više od dvije stotine radnika samo zato što su tražili 8-satno radno vrijeme.

Istina je da se Praznik rada etablirao kao međunarodno slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta, ali iz današnje perspektive, pa nismo li svi radnici? Radimo za plaću (višu, vrlo visoku, ekstra mega veliku ili pak za minimalac), na jednom mjestu moramo biti 8 sati, skupljamo staž, iskustvo, vještine. Svi smo još uvijek working class, makar terminologija ne odgovara današnjem vremenu.

Ali, blagdan nije svima. Pomalo je ironično da je praznik uglavnom ljudima koji rade u profesionalnim djelatnostima, koji imaju fakultetsku diplomu. Oni koji su u prošlosti radili u tvornici – i kojima je ovaj blagdan zaista namijenjen – danas rade u uslužnim djelatnostima, kao prodavači/ce u trgovinama ili konobari/ce u restoranima, za znatno manju plaću. Oni na Praznik rada nemaju slobodan dan.

Kao što je rekao prof.Paul Stubbs s Ekonomskog instituta u Zagrebu u jednom intervjuu da Hrvati danas puno više rade, ali kvalitetnije ne žive! Ali kako sve to počinje?

Prvenstveno sve počinje oglasima za zapošljavanje gdje susrećemo spolne i dobne diskriminacije jer poslodavci objavljuju oglase u kojim traže npr.mlađu žensku osobu za rad u caffe baru, mlade komunikativne osobe, atraktivne itd.

Prema Zakonu o radu zabranjena je izravna i neizravna diskriminacija, a prema Zakonu o ravnopravnosti spolova svaki oglas mora biti namijenjen osobama oba spola. No u dnevnim novinama susrećemo i dalje oglase za spremačice, tajnice, maserke, kozmetičarke jer se i dalje percipiraju kao navodna ženska zanimanja.

Kao rezultat svega imamo najmanju zaposlenost među populacijom starijom od 40.godina (više od 130 000 osoba u toj grupaciji je nezaposleno), a što se tiče radnih uvjeta sindikalna istraživanja su pokazala da su najčešće diskriminirane žene koje rade na crno te u malim i srednjim privatnim poduzećima, a najčešći oblik uznemiravanja na radnom mjestu su različiti seksualni komentari i insinuacije.

No, kada dolazimo do intervjua za posao, naš Zakon o radu je odredio u članku 27. da poslodavci ne smiju tražiti do radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom te na takva pitanja radnik nije dužan odgovoriti. To su situacije kada se žene ispituje je li imaju dečka, muža, planiraju li djecu, imaju li djecu (muškarce se to rijetko pita jer ih se valjda još ne percipira kao aktivne u roditeljstvu, hm…šteta)!

Postoje i slučajevi kada poslodavci traže da žene potpišu ugovor da u daljnje tri godine neće zatrudnjeti, makar je taj ugovor pravno ništavan. Muškarce se uglavnom pita jesu li odradili vojsku jer znaju ako mladić dobije poziv da ga ne smiju otpustiti nego samo zamrznuti radni odnos.

Kazna za poslodavce koji postavljaju takva pitanja je od 31 000,00 kuna od 60 000,00 kuna, ali osobno se ne sjećam niti jednog slučaja da je netko zaista kažnjen.
U takvim situacijama se potencijalni zaposlenik nalazi u apsurdnoj situaciji jer ako ne odgovori na zabranjena postavljena pitanja, neće dobiti posao.Ako ga pak prijavi, i dalje neće dobiti posao.

E sad, je li netko razmišljao o inspekcijama koje će incognito hodati po intervjuima i kažnjavati svakog poslodavca koji u usta uzme djecu, muževe, vojsku? Da se tako nešto radi, vjerujem da bi se glas među poslodavcima proširio i da bi zavladao strah od teške novčane kazne tako da nikome više ne bi palo na pamet da se miješa u intimu radnika.

Kada se i dobije posao, postoje začkoljice kojima se koriste nepošteni poslodavci, a to je prijavljivanje na minimalac (pa su takva i izdvajanja za mirovinsko, zdravstveno, osiguranje od nezaposlenosti, porez i prirez), a ostatak na ruke.

Dobiva se ugovor o radu na stručnu spremu koja je daleko ispod razine obrazovanja radnika, a Boga se moli hoće li ikad dobiti razliku na ruke. Da ne govorim koliko je minimalno izdvajanje za mirovinu(sindikalni podatak govori da je to 80 kuna u prvom stupu) i kakva je to garancija socijalne sigurnosti u starosti.

Kada se počne mukotrpno raditi, prekovremeni sati, noćni rad i rad nedjeljom i praznikom trebali bi biti uvećano plaćeni.
Zakon o radu ne definira koliko uvećano to treba biti, ali postoje jasna pravila da se tjedno smije raditi tek 10 sati prekovremeno. Ako se radi 4.tjedna za redom prekovremeno i stalno se iskorištava radnike da rade duže od dozvoljenog to znači da poslodavac stopira nova zapošljavanja i zapravo sebi trpa lovu u džep.

Štedi na izdvajanjima, a postojeći radnici mu rmbače jer imaju strah od otkaza. Drugačije je u sezonskim poslovima gdje je opseg posla povećan te se tada radi preraspodjela radnog vremena koji ne bi smjela negativno utjecati na zdravlje radnika.
Rad nedjeljom je poseban problem koji se koristi u dnevno-moralizatorske svrhe, a sve piše u Zakonu.
Onaj tko radi nedjeljom ima pravo na slobodan dan (npr.idući radni tjedan) i uvećanu satnicu.

Ono što bih učinila je ograničila da jedan radnik mora raditi sve 4.nedjelje u mjesecu nego npr.samo 2 ako je to zbog opsega posla nužno. Rad nedjeljom mora biti pošteno plaćen i biti nadopuna obiteljskog budžeta, a nikako iskorištavalački mehanizam.
Poznavala sam jednu medicinsku sestru koja je drage volje prihvaćala dežurstva i nedjeljom i noću jer se znala de će joj se masno platiti te da će dobiti slobodno.

Kada Crkva govori o zabrani rada nedjeljom uglavnom koristi argument da zbog toga ljudi ne dolaze na mise, ali je prava istina da su joj shopping centri koji rade nedjeljom istinska konkurencija.

U kontekstu radničkih prava mislim da je nužno spomenuti mobbing iliti psihičko zlostavljanje na radnom mjestu. Nema zakona koji isključivo tretira mobbing nego se pravne regule, pa i zadovoljština crpe iz različitih zakona.

No, ono što se dovoljno ne zna je da mobbing ostavlja strašne posljedice na društvo u cjelini. Te posljedice su troškovi zdravstvenog sustava jer žrtve moraju potražiti liječničku pomoć, troškovi preopterećenog mirovinskog sustava jer nerijetko odlaze u prijevremenu mirovinu, problemi u radnoj sredini zbog niske produktivnosti mobingizirajuće atmosfere.
I na kraju, ne manje važno, je poštivanje ljudskog prava na humane radne uvjete jer ako dolazi do negacije iste, problem se prenosi i na obiteljski sustav.

Pa na kraju dobivamo nesretne ljude kojima je potrebna terapija te rascjepe u obitelji koja pati zbog člana kojeg se ugnjetava na poslu.

I je li nam fakat živi, živi rad?