Jače! Više! Još! Gore!

• Dnevnik Daniel N. - Pet, 24/04/2009 - 18:31
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 16 dodaj komentar

Kako to da je kod nas sve tako skupo?
Kako to da se isplati sve uvoziti?
Kako to da ne možemo izvoziti više?
Kako to da izvoznici tvrde da je kuna prejaka?

Prvo, ograda. Ovaj članak pišem kao amater a ne kao neki makroekonomist. Ako mislite sasuti drvlje i kamenje na mene radi prejednostavne argumentacije, ne trošite vrijeme, ovo je napisano ionako za vašu razbibrigu i kao vježba iz teorije novca.

Drugo, za trenutak zanemarimo sva moguća muljanja i pelješenja, "pijanke", šodere, terme, operacije s robnim, deviznim, vodnim, rudnim, i tko zna kakvim rezervama i pretpostavimo da su one konstanta, bilo je toga prije otprilike koliko i sada, to je konstantni minus, toliko posišu paraziti.

U jednom trenutku svoje povijesti je Hrvatska počela uzimati inozemne kredite. Kad kažem Hrvatska, ne mislim samo na vlast, nego na sve zajedno, jer netko iz Hrvatske mora vratiti taj kredit. Zato ovdje neću govoriti samo o državi iako i ona ima prste u pekmezu.

Postoje dvije konkurentske teorije novca: kvantitativna i ona čvrste podloge (engleski "real bills", ne znam kakav je termin u našem prijevodu, nemojte mi zamjeriti).

Grubo, kvantitativna tvrdi: što ima više novca, on manje vrijedi. Ako količina novca raste više nego raspoloživih dobara, raste cijena dobara.

Druga tvrdi: dok god novac ima podlogu (rezervu) u zlatu (ili eurima) nema inflacije — vrijednost je vezana uz euro, tj. konstantna.

Obje su točne — na svoj način.

Zadatak naše narodne banke je "stabilnost cijena". Ona pokušava stabilnost cijena održati tako da veže kunu za euro. Ona to može, jer količina izdanih kuna odgovara rezervama eura (dokaz je Excel tablica na njihovom Webu, lijepo piše: M1 i rezerve, uvijek su rezerve malo veće).

Međutim, što se zbiva. Uzimimo sasvim pojednostavljen primjer, bitan je princip. Recimo, neki grad se zaduži u inozemstvu za velik iznos eura kako bi izgradio kanalizacijski sustav. Sustav se izgradi, posao dobiju domaće firme, zaposle ljude koji su da tada bili nezaposleni itd. Plate ih dobro, svi su sretni.

Neki od radnika odmah odu u Pevec i kupe veliki LCD televizor. Televizor je iz uvoza, i taj novac izlazi van zemlje. Drugi, potaknuti boljom situacijom, odluče kupiti stančić. Zaduže se u banci, i nađu stan. Vlasnik firme kupi zemljište na moru. Potražnja za stanovima i zemljištima malo poraste, i kao rezultat njihove cijene malo porastu.

Da bi otplatio kredit, grad digne cijene kanalizacije, nema drugog načina. Prosječni tip, npr. vodoinstalater, shvati da su režije porasle u iznajmljenom stanu gdje živi, da je rata stana malo porasla jer su cijene stanova porasle, i nema drugog nego malo dići cijenu, ne sasvim da se pokrije, ali malo.

Radnici u firmi koja je izgradila sustav shvate da su im primanja veća, ali da su se i neke cijene povećale.

Budući da vodoinstaler ima svoj obrt koji surađuje s firmom koja gradi stanove, zbog toga firmi malo porastu troškovi i ona digne još malo cijene.

HRT ima naknadu vezanu uz prosječne plaće, kako su i one porasle, HRT digne svoju pretplatu, i naravno, malo plaće svojim zaposlenima, ali malo manje od povećanje pretplate, jer su se povećali i neki troškovi, režije, usluge i slično. Pogon za preradu otpadnih voda zaposli neke ljude, netko to mora održavati. Zaposle informatičara, inžinjera, par operatera, električara i neku administraciju. Rast potražnje za informatičarima i inžinjerima lagano poveća plaće svima ukupno, malo ali poveća, pogon mora ponuditi veću plaću nego što je netko već ima da bi prešao iz druge firme.

U idealnom slučaju, sve bi cijene malo porasle, a plaće malo manje, i teret otplate bi se rasporedio po cijelom društvu.

Ali! Tada seljak proba pozvati vodoinstalatera jer je pukla cijev u kupaonici i vidi da odjednom traži više novaca nego prije. Vidi da je TV pretplata porasla, kao i milijuni sitnica, kao što je šišanje. Odjednom više ne zarađuje kao prije, zapravo ide prema nuli. I tada on poveća cijene.

Sve su to do sada bili radnici, nekretnine, obrtnici, državni monopolisti zaštićeni posebnim zakonom. Sve stvari koje je nemoguće/teško uvesti. Međutim, hranu je lako uvesti; u tom trenutku se promjeni odnos domaćih i uvoznih cijena! Sve što se može uvesti, će se sada još lakše uvoziti, jer je domaće postalo malo skuplje. Zato seljak ili bilo tko tko ima inozemnu konkurenciju ne može podići cijene kako bi htio, nego mnogo manje.

Prema tome, teret otplate inozemnog kredita će snositi uglavnom dio stanovništva koji ima konkurenciju u uvozu. Efekt je mali, ali računajte da je dug Hrvatske silne milijarde eura, i imamo što imamo.

Novine (koje se ne uvoze) su skočile u zadnjih 12 godina s 4 kune na 7 kuna. Sve moguće usluge su povećale cijenu. Plaće su skočile s 3300 kn (2000.) na 5400 kn (1/2009.). Cijene nekretnina su isto dosta skočile. Jaja su međutim porasla s 0.9-1.1 kuna na 1.1-1.4 kune, dakle mnogo manje.

Uz sve monopolističke troškove, usluge koje se ne mogu uvesti, nekretnine itd. svim firmama koje izvoze (dakle: ne mogu dići cijene) je sve gore. A mi se neprestano zadužujemo, sve više i više. Pa kako druge zemlje nemaju taj problem?

Da smo se zadužili kod domaćih banaka, profit od kamate bi dobila banka, koja bi ga isplatila dioničarima, tako da bi se zavrtio krug. Da smo se zadužili da izgradimo tvornicu koja nešto proizvodi, povećali bi ukupni proizvod, i imali bi za vraćanje bez da svi stišću remen. Ali ne, mi smo izgradili kanalizaciju/arenu/bogtepitajkaj ili još gore, nismo ništa izgradili nego smo popunili rupu u proračunu. Nekad izgradimo i nešto dobro, autocestu i slično, ali ne uvijek. Detalji nisu toliko bitni, samo treba pogledati kako se krivulja duga približava krivulji ukupnog bruto proizvoda cijele zemlje. Da je svaki kredit išao u nešto što proizvodi robu koja se može prodati, BDP bi rastao usporedno s dugom.

Kakve to ima veze s "kvantitativnom" teorijom? Pa, ima "previše eura" u zemlji (kuna je samo zamjena za euro), dakle vrti se više novca tamo gdje nema konkurencije (HRT) ili gdje je ograničena (usluge i sve ostalo što se ne može uvesti). Gdje postoji vanjska konkurencija, euri brzo bježe van, to je jedan razlog deficita.

Kakve to ima veze s teorijom "real bills"? Pa, vrijednost kune u eurima je stabilna, zar ne? Čemu se bunimo? Ta teorija ionako govori samo o rastu cijene zlata i slično. Autorima ne pada na pamet da cijena svih stvari, izražena u zlatu, može varirati.

Nadam se da nisam bio predug! Just my two cents.

• Dnevnik Daniel N. - Pet, 24/04/2009 - 18:31
  
• Komentari 16
• 2414 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar