Parafrazirajući Kennedyjevu potporu Berlinu u kritično vrijeme hladnoratovske blokade, i ja ističem moje Pravo na Grad. U Dubrovniku postoji lijepi običaj pisati Grad velikim početnim slovom. To je simbolički čin, koji puno toga znači; odnos prepun ljubavi, poštovanja i strahopoštovanja prema voljenom Gradu, koji nikada nije samo aglomerat, skupina kuća i gomila ljudi. To je mnogo više od toga, nešto što prerasta u visokovrijedni kolektivitet, nešto iznad pojedinaca, a doživljava se posebnom vrstom bića, kojeg se krsti imenom, tepa mu se, voli ga se, mrzi ga se, pišu pjesme.
Grad ima svoje rođenje, svoj rast i razvoj, svoj život. Pa i pojam smrti ih ne razlikuje mnogo: Mada Grad može umirati (ponekad umrijeti), uglavnom nastavlja život kroz generacijski kontinuitet svojih žitelja. Uostalom kao što ni pojedinac ustvari nikada ne umire, jer nastavlja živjeti životima svojih nasljednika, no mnogo više u djelima pomoću kojih se premošćivanju dimenzije smrtnosti i besmrtnosti.
Grad je temelj civilizacije, kakvu mi poznajemo! Grad je i emocija, živa ljudska emocija. Pa gdje onda leži suština ovog strastvenog spora oko Cvjetnog trga? I Grad, kao kolektivitet i pojedinci njegovi stanovnici, imaju biografije iz kojih se mnogo toga može iščitati. Kad nastanu bolesna stanja, sukobi među „bićima“ (pojedinim ili kolektivnim) proučava se anamnezu . Anamneza Grada je njegova povijest, anamneza pojedinca je njegova biografija. Ako ste stanovnik Zagreba, ako se osjećate dijelom njegovog bića a da niste još pročitali knjigu "Stari Zagreb" Gjura Szaba , potrudite se kod prijatelja, poznanika, u knjižnicama. Možda budete imali toliko sreće da ju nađete u antikvarijatu! Kupite je i postavite u svome domu na počasno mjesto, kao što sam ja našao knjigu Josipa Berse pod nazivom „Slike i prilike dubrovačke“ . Spomenute knjige odišu uzajamnom i obostrano bogato uzvraćenom ljubavlju čovjeka i Grada.
Svoj Grad morate upoznati da biste ga voljeli, morate voljeti da biste u njemu uživali, morate čuvati da biste te osjećaje prenijeli na one koji dolaze iza vas. Ove knjige smatram posebno značajnim (svaka za svoj Grad -Zagreb i Dubrovnik)? I to baš u ovom trenutku!? Naime napisali su ih ljudi koji su voljeli svoj Grad, njegove ljude, njegovu povijest, sadašnjost i budućnost, njegov kontinuitet, a da nijedan od njih nije rođen u svom Gradu. Kako nije ni današnji gradonačelnik zagrebački, želim naglasiti da je samo dovoljno voljeti svoj Grad, da nitko ne prigovori kako ga se odbacuje samo zato što je dogon. Previše dugo je u Zagrebu da bi bio dogon, zabrinjavajuće premalo ima osjećaja, ljubavi i razumijevanja za svoj Grad.
Lijepo je biti rođen i biti voljen u svom Gradu, no to nije preduvjet ljubavi i međusobnog poštovanja. Tako se često događa da netko dođe u neki Grad, i zavoli ga, da se rodi uzajamna ljubav! Čovjek odabere Grad kojemu pripadne za cijeli život, a Grad ga zauzvrat posvoji; pa tako nastane trajna i neugasiva i produktivna spona dvaju „bića“ za duga vremena, i sreću pokoljenja. No, srcu se ne može naređivati pa se nažalost, može u nekom Gradu živjeti dugo vremena ali zadržati svu svoju prtljaga, sve svoje frustracije, koje s vremenom nužno prerastu u pritajenu, svjesnu ili nesvjesnu mržnju.
Svaki Grad ima svoju dušu! Svaki građanin mora poznavati dušu svoga Grada, treba je zavoljeti, i trajno voljeti. U suštini, svaka mjera stvari i odnosa u sebi sadržava ljubav, ljubav je ono što pomogne premostiti razlike i nesporazume. Zločin prema sebi, svojoj djeci i svome Gradu je propustiti ga upoznati, zavoljeti i tu ljubav prenijeti na sljedeće generacije. I sačuvati za sve njih ono lijepo, bilo materijalno i bilo duhovno što Grad ima.
Ronald Reagan je lijepo rekao: "Ako volimo domovinu, moramo također voljeti njene ljude."
Na isti način treba reći
"Ako volimo Zagreb, moramo voljeti Zagrebčane!"
Ovi burni sukobi oko Cvjetnog trga nisu samo Cvjetni trg; to je mnogo kompleksniji problem, kojeg je najbolje detektirala prof. dr. Mirjana Krizmanić: radi se o emocionalnoj dimenziji koja je uvijek komponenta ovakvih sukoba, dimenzija koju novac olako i barbarski relativizira. Ima Gradova koje doista volim, ali jedan od najdražih je Zagreb, koji mi je poklonio najljepše godine mog življenja. Kad god dođem u Zagreb pun sam sentimenta, obilazim ga, Obvezno svratim na Cvjetni trg, prošetam Varšavskom, Bogovićevom, kroz Oktogon, obiđem crkvu Svete Katarine, zavirim u izloge Plavog Vjesnika kojeg više nema, posjetim knjižaru koje više nema, zagledam kuću Vladimira Vidrića. Još vidim Cvjetni trg onakvim, kakav je bio prije onog prethodnog barbarskog nasilja), zamišljam trg kakvih i danas ima u Parizu, toj svjetskoj metropoli koja ljubomorno čuva svoju tradiciju. Umjesto da mu vratimo izgled kakav je imao, sada mu se pokušava posve uništiti izvorni identitet. Kad god se suočim s nasiljem prema njemu, reagiram burno i smatram to svojim punim pravom i dužnošću, jer hoću više, hoću bolje - i ja sam Zagrebčanin.
Da bi se razumjela suština pogledajmo anamneze/biografije aktera drame žestokih suprotstavljanja:
Milan Bandić :
„ Rođen sam 22. studenog 1955. u Donjim Mamićima, hercegovačkom selu što se rasulo na pola puta između Gruda i Klobuka. Točnije, u zaseoku Cerov Dolac, ili još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća. Pokoji orah, cer i hrast“ ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite )
Grad Zagreb :
Iako je na užem zagrebačkom području bilo i prije ljudskih naseobina, pismeni dokazi o postanku Zagreba povijesno su vezani za osnivanje biskupije na Kaptolu 1094. godine. Drugi važni događaj zbio se 1242., kada je kralj Bela IV. izdao povelju (Zlatnu bulu) kojom su građanskom Gradec ….(itd. pročitajte pažljivije ako želite ) .
Razlike u rađanju i trajanja obaju „bića“ jake osobnosti bi trebale razumnom pojedincu ucijepiti u svijest bar malo opreza. Zagreb se stvarao i gradio stotinama godina, da bi postao jaka svjetlost koja je, kao svijeća leptira, privukla jedno seosko derište u svoje krilo. Ono je potom odraslo u tom Gradu, i odabralo ga kao svoje životno odredište. No, prejaka svjetlost mu je sagorjela dušu i pretvorile je u hladnu destrukciju, koja u graditeljskoj pomami zaboravlja sve, te rušeći jedno gradi nešto drugo, a ustvari nemilosrdno razgrađuje dušu svoga Grada. On je postao onaj Gerd iz Andersenove „Snježne kraljice“ kojem se srce pretvorila u led, a led se u tom kraljevstva zove moć, koja ne poznaje ljubav, poštovanje i suosjećanje. Kad si javna osoba pa uđeš u tramvaj da bi divljački bjesnio, znaš da te Grad stalno sluša. Zato je vožnja u podnom tramvaju bila planski poslana poruka! ( Večernji 27.01.2007: Bandić psovkama i uvredama protiv protivnika projekta ) i ( Business.hr 27.01.2007 Bandić psovkama na građane ). To je bila poruka svome Gradu, svojim sugrađanima. Poruka razumljiva onima koji je mogu shvatiti, a onima koji je možda ne razumiju, treba u tome pomoći. On tako reče:
Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi … (itd. pročitajte pažljivije ako želite )
Taj govor mržnje me je živo podsjetio na uvredu odaslanu Dubrovniku od trebinjskog ratnog gradonačelnika, koji je pritisnut intervencijama za Grada pod UNESCO-vom zaštitom, izjavio: „Izgradit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik“.
U oba ova slučaja odnos prema Gradu i njegovim vrijednostima je isti. I još k tome reče:
Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga …. (itd. pročitajte pažljivije ako želite)
Koje li arogancije, pomanjkanja takta i poštovanja prema svome Gradu i sugrađanima. U takvom ponašanju se očituje mržnja. Kad voliš svoj Grad, kad voliš njegove ljude, moraš ih voljeti i uvažavati kad su dobri i poslušni i kad ti povlađuju, ali i kad ti se suprotstavljaju!? Starorimska maksima „Audiatur et altera pars“ je minimum civiliziranog ponašanja. U starom Rimu bi Cezar namjerno vodio na pobjedonosne mimohode roba da mu i u najvećim zanosima slave na uho šapće ono najgore što je u životu učinio. Zagrebački Cezar u svoje mimohode vodi prestrašene robove da bi slušali njegove hvalospjeve, kad mu već građani ne priređuju ovacije. On poručuje da ne poštuje procedure, a procedure znače Zakon. On sebe vidi iznad Zakona, iznad Grada, iznad sugrađana. On je umišljeni „pobjednik“, osvajač koji je „porobio“ svoj Grad, mentalno ga vrativši u barbarska vremena, kad se jednom žlicom jelo iz istog čanka.
Barbarstvo u ratu nije rijetka pojava na ovim balkanskim prostorima, to je dio skorojevićkog frustriranog mentaliteta, koji uzima oružje u ruke da bi osvajao, osvajao da bi razarao, osvajao da bi porobljavao, - i onda silovao. Posljednji rat u Hrvatskoj i Bosni je bio rat protiv Grada. Sjetimo se Dubrovnika i Vukovara, Sarajeva, Tuzle, Bihaća, Goražda, Srebrenice itd. „Hrabri“ barbar bi okružio Grad i onda ga do iznemoglosti bombardirao da bi uništavajući mu vrijednosti i ubijajući mu ljude, razarao mu dušu. Zločinački Karadžićev um je sve unaprijed u stihovima predvidio.
Naš barbar se izražava u divljačkoj prozi ili rušilačkim poduhvatima. Ako barbar zaista želi graditi sebi spomenik, ima dovoljno mjesta i prostora gdje neće destruirati plodove tuđeg rada, uma i osjećaja (a što je postala neotuđiva baština hrvatskog identiteta). Ako žele „humano“ potrošiti novac neka obnove ovu prelijepu i zaštićenu povijesnu gradsku jezgru. Kao što se svugdje u svijetu radi. No naši suvremeni barbari, na isti frustrirani skorojevićki način, pogođeni ledenim komadićem moći u srce, postupaju praktički na isti način. Ruše Grad (da bi navodno gradili boljeg i stariijeg), ponižavaju njegove građane (da bi s njima lakše gospodarili), a sve to da unište njegovu dušu (koju nikada nisu razumjeli, nisu se potrudili shvatiti i zavoljeti).
Previše često doživljavamo da je „povijest počela s njima“, da prije njih ništa vrijednoga nije bilo, da bi poslije njih ostali njihovi besmisleni spomenici i duhovna pustoš u kojoj bi se sami samozadovoljno valjali! Nije to samo u ZagrebuI U mom Gradu je izvjesni Dikan nedavno osuđen radi uništavanja kulturne baštine, ali je to mala utjeha, On je samo jedan od mnogih, a Gradska vlast upravo raspravlja o rušenju kavane "Dubravka" o kojoj je napisano:
Još davne 1836, u kavani „K nadvojvodi Maksimilijanu“, koju su Dubrovčani od milja zvali „U Birimiše“, dolazilo se pročitati novine, uz jutarnju kavu ili čaj“ .
Josip Bersa opisuje tu istu kavanu kao centar dubrovačkog društvenog života kroz niz desetljeća. Ta kavana, uz hotel Imperijal sedamdesetak godina poslije označavaju povijest dubrovačkog turizma, od kojeg danas cijeli Grad živi. Naglašavam, to je nastalo 1836 godina, tj. prije 170 godina. U zgradi na Cvjetnom trgu se rodio 1875. g Vladimir Vidrić, to je bilo prije 130.
Čovjek se mora upitati gdje je granica između povijesnog vrijednog nevrijednog. Je li ta prekretnica vrijednosti dan kad se momčić iz Mamića Donjih otisnuo u Zagreb, ili je to datum kad je novopečeni „barbar“ postao gradonačelnikom i izgubio kompas ).
I da naglasim, ovo nije priča samo o njemu! Negdje mora postojati razlog neobičnom i natražnom mentalitetu. Čovjek jest razumno biće ali su mu reakcije duboko emocionalne. Freud je opisao sfere svjesnog i podsvjesnog; ispod slojeva ljuske kojom čovjek zaštićuje svoju intimnu (čega najčešće nije svjestan) postoje potisnute frustracije, koje se svjesno ili nesvjesno pretvaraju u mržnja, mržnja se pretvara u želju za osvajanjem, osvajanje se pretvara u želju za neograničenim posjedovanjem, a to je tek mali, sićušan koračić do silovanja, kojim se rekonfirmira trijumf pobjedničke nadmoći! Zato se s pravom treba upitati nositelje tog destruktivnog mentaliteta surovo useljenog u strukture moći nove Hrvatske, da li oni uopće vole Grad Zagreb, da li vole ostale hrvatske vrijednosti, ovu zemlju i njene ljude. Mijenjajući emocionalne temelje na kojima je zasniva naš život, i naše vjekovima izgrađivane tekovine, mijenjajući našu prošlost, opterećujući našu sadašnjost i ugrožavajući našu budućnost oni nam potkradaju identitet. Svi oni koji bi olako rušili trebaju biti izgnani iz hrvatskog hrama, kao tuđinci koje smo nedavno usoješno otjerali a koji su nam vjekovima radili ono isto što i farizeji i trgovci iz Biblijskog hrama, jer ne poštuju sve ono sveto što su nam preci ostavili.
Slažem se sa svim pohvalama
Slažem se sa svim pohvalama gradu. Ali ne smatram da je nešto posebno biti Zagrebčanin (kroz dugo generacija) ili da je to neka posebna čast i privilegija. Pokojni newyorški kardinal i nadbiskup Fulton Sheen rekao je jednom." Pa što. Da si se rodio u garaži, da li bi zato bio auto?"
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoCvijetni se nastavlja. Vili
Cvijetni se nastavlja.
Vili Matula i Sven Medvešek su recitirali Vidrićeve stihove (O moja je leđa lagano kucnula .., U travi se žute cvjetovi ....). Profesor Kravar, legitimni kustos, upozorio je da je dotični onaj hrvatski pjesnik za kojeg je svima jasan jezik i pjesma. Iza kulisa izlazi na svjetlo da je prerana smrt maskirana umoboljem a da se zapravo radilo o sifilisu, što je drugdje donijelo svjetsku slavu u Hrvatskoj je zatrpano.
Najstariju kuću je projektirao Bolle, bila je među prvima, osnova.
Upetljani su razni. Za Vjesnikovu tiskaru je nuđen Francuski institut i razno. Uobičajeno je da u raznim visokim igrama pobjedi trivijala. HNS-u nije jasno kako nisu kompatibilni s Vidrićevim stihovima. Nije to jasno ni udrugama.
Blista na obje sukobljene strane, uključujući srpski dio.
Na marginama se upozorava da je SPC 1905. poklonila Cvijetni trg gradu. To nije nevezano za velikosrpska uplitanja i mitove, ali sada je to druga situacija, radi se o centru Hrvatske i pravoslavni paroh već jest hrvatska zvijezda.
Na drugoj strani iznimno se je javilo arhitektonsko udruženje sustavnim stavom. Oni se sustavno čude u čemu je problem. Oni su dosljedno, i drugo smatraju licemjerjem, za novo u postojećem uz uvažavanje starog a ne za puku zaštitu, za proceduru, a u biti za autorsko djelo pod tim uvjetima. Kao za Rivu u Splitu i općenito njima nije jasno i već im je dosta, odlučno traže, neprimjerenih uplitanja u arhitektonsku struku i pogotovu autorska prava. Oni su neke vrste iskreni slobodni zidari. S jedne strane im je dosta da za sve i svašta sve i svatko davi njihovu struku, plemenite ciljeve i dosege a s druge strane su, kao i mnogi, već sluđeni iscrpljujućim tijekom koji ne trpi ni kapi ničeg više. Oni su naime navikli da se stvar odvija na likvidacijama i uspjehu, predugo su i žrtve i mučitelji, njihovi bogovi su to još više, i nemaju razumijevanja ni za nove komplikacije u tom smislu.
Orjentacija za navijače. Horvatinčić nije ušao u neki kontroliraniji projekt pa valjda mora naprijed a SPC je objektivno na jasnim pozicijama. Sve ostalo je drugo, veže se na to, može i ne mora i slično.
Tko je vezan za neka pitanja za može varirati. Kome uz Matoša nešto znači i Vidrić, nešto znači Cvijetni trg, Varšavska ulica i bilo šta općenito kao to, nema izbora, mora navijati za Milenka Popovića i uticati na ostale da ne remete to navijanje i ishod.
Ne treba nasjedati začudnosti, dugo to tako teče, nije slučajno pa niti čudan raspored.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoNišta ljepše nije za
Ništa ljepše nije za "svoj" grad mogao napraviti nego li se pokazati u pravom svjetlu u Stankovićevoj emisiji. Šteta što je izostao K.O. u stilu prekida razgovora jer gradonačelnik ne želi pričati ni o čemu. Bolestan. I opasan.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoDodatak o nekim
Dodatak o nekim aspektima.
Viktor Ivančić je u FT povodom ovoga obradio temu na razini "naprednjaci i poduzetni" i "štakori", gdje prvi pod štakorima misle na nešto šire od samog kvarta, na puno širi sadržaj.
U kontekstu razumijevanja i složenosti odnosa staro i novo u praksi Zagreba i šire dominira formula akademici + kauboji, uz podređivanje svega između. Karikirano, u gadnim okolnostima su Krleža i Andro Mohorovičić te kauboji bili prinuđeni na tako nešto. To se je nastavilo generirati i logično oštro braniti od svih pokušaja ozbiljnije rekonstrukcije.
U pitanju su, karikirano, normalno razumijevanje i pozicija.
U normalnom razumijevanju akademici znaju za složenost stvari i ne razumiju mnoge nove procese, tako da novo uvijek opasno ugrožava njihovo složeno razumijevanje i pozicije. Kauboji se okreću po instinktu kao negdje nešto vide, prije u sujedstvu a sada i u Kini, osuđeni su na takve akademike jer jedino tako imaju šanse, jer jedino s njima ide, a sve ostalo im atakira na mozak i onemogućava ih. Dakle, situacija je normalna.
U normalnosti situacije je normalno da se očita prvenstvena struka, arhitekti. Oni se i ovdje očitavaju. Agilno protiv su jedna penzionirana urbanistica i jedan niti arhitekt niti publicist, nekolicina su uzgred nešto rekli u tom smislu. Najuticajniji akademici su istupili za i ne treba sumnjati da će još više ako zatreba. Normalno je da se ogromna većina arhitekata još nije odlučila na rizik bilo čega općenito pa ni oko ovoga. Generacijama su iscrpljeni održati u igri koja je svjetska i bilo kakav dodatni napor i rizik ih objektivno ruši više nego sve druge.
U rasporedu stvari potencijalne točke promjena su Bandić i okolnosti.
Da nekim čudom Bandiću nešto proradi da zbilja hoće biti nešto kao Holjevac, to bi značilo da stane, posumnja, zašuti, nekad rekne da nekad ne i slično i nekad se sastane s nekim običnijim izvan krugova. Holjevcu su pomogle okolnosti, što je bio degradiran, što nije bio upućen i sumnjao u sve. To je omogućilo da praksa malo zakoči i nekoliko razgovora s drugima. Čim je krenuo prvi znak da se nešto čudno događa, više ništa nije moglo zaustaviti promjene.
Slične okolnosti sada su teško ostvarive ali ih možda treba simulirati.
Stvar ukazuje da šanse u nečem drugom ne postoje jer se radi o epikontinentalnim ciklonama.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaodanas u nedjeljom u 2 bi
danas u nedjeljom u 2 bi trebao biti bandić, pa će sigurno biti i o ovoj temi
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoGledao sam najviše da vidim
Gledao sam najviše da vidim argumentaciju (i provjerima svoje stavove - jer znam da nisam svezanajući).
Najviše me se dojmio Bandićev argument obrane projekta koji zadire u arhitekturu, povijest i emocije da je izabran na demokratskim izborima, pa neka pričekaju dok se ta činjenica ne promjeni. Svakako ima njih dosta koji ga ovako na slijepo podržavaju, ali je pomalo zaprepaščujuće da on on takvim argumentiranjem ustvari poziva one neutralne birače Zagrebčane da mu uskrate sljedeći put povjerenje. Ako to nije bahatost, onda svakako jest u najmanju ruku politički riskantno izazivanje.
No to je njegova stvar. Ja bih samo nešto drugo naglasio. Putovao sm puno po europskim gradovima i vidio što ljudi tamo čine, oni koji vole svaki kutak svoga Grada. Cijeli Prag ima urešene fasade, ne novoizgrađene nego popravljene i ulaštene stare fasade, i zovu ga s pravom opet Zlatni
Prag i najljepši grad Europe. Staro je lijepo kad se o tome brine. Nasuprot takvoj praksi starih i lijepih gradova starog kontinenta Bandić je danas argumentirao prosvjede zbog Vidrićeve rodne kuće obrazloženjem da je beznačajno imati tablu na trošnoj fasadi, da će se napraviti ono što je planirano a Vidriću dati spomenik!!!! Da popravi fasadu koju i on vidi da nije uređena ni riješi - ja na to nemam komentara.
Bio sam jednom u Bruxellesu na jednom sajmu na periferiji grada u kompleksu starih skladišta napravljenih od opeke, koji je izvana dotjeran do savršenstva zadržavajući orignalni izgled a prostoru unutra su naravno dali drugu namjenu. Čarobno! Odmah sam se sjetio one tvornice u Tkalčićevoj, ili povijesno vrijednih prostora luke u Rijeci, koji će vjerojatno posve propasti jer kod nas evidentno ima novaca (kad se ovoliko toga radi) ali se investitore ne usmjerava niti prisiljava da popravlja stare vrijednosti - jer ne postoji kultura poštivanja vlastite kulturno-povijesne baštine. Za ovakvu "elitu" je lijepo samo ono što je novo, jer valjda pokazuje samo njihovo vrijeme, i njima je nezamislivo da njihov doprinos se uspoređuje se s ičim što je prije bilo - to ne postoji.
Sjećam se samo onog skandala s kavanom Opera na trgu pred kazalištem, valjda Mimarin trg ili sl. Velika je halabuka se digla zašto u onakvom prostoru između starih zgrada velike simbolične vrijednosti (HNK, Sveučilište) dozvoliti jednu "modernističku" zgradu. Sada kad čovjek prošeta tim prostorom tek vidi koliko su protivnici bili u pravu - ta moderna zgrada se pohabala, pa koliko god prije stršala svojim umišljenim modernizmom, toliko sada dominira svojom neurednošću i pohabanošču. A ostali dio zgrada i s neuređenim fasadama djeluje lijepo!
Dati samo arhitektima, koji se bore za dokazivanjem uglavnom na novim trendovima, da dominiraju u odlučivanju o vizurama grada je greška u koracima. Novim arhitktima, novopečenim bogatašima, korumpiranim političarima i svima onima koji su spremni za desetak tisuća eura pristati na uništavanje vlastite baštine.
http://frederikblog.co.cc/
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaonema stankovic "muda" za tak
nema stankovic "muda" za tak nekaj, ak si ga gledao s siblom; istog je imao u sah mat poziciji oko prosperiteta hrvatske, a onda umjesto da ga matira on prijedje na izdavanje pornografije :o))) tak da mislim da ce to biti bandiceva promocija....
--->
photopublika.blog.hr
--->
photopublika.blog.hr
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoPohvale radu, koji bi mogao
Pohvale radu, koji bi mogao biti neka paradigma.
Već je izdana kozervatorska osnova kojom se omogućuje namjeravano rušenje i gradnja, što je ključni upravni i stručni dokument a ostalo tehnika provedbe. Izdao ju je odgovarajući zavod i to pročelnica Doris Kažimir, uvaženi stručnjak Aleksander Laslo i Mira Nišević, svi dipl.ing.arh.
Slavko Dakić, dipl.ing.arh., je pročelnik tijela za strategijske projekte GZ, ovo koordinira i osigurava podršku arhitektonsko-urbanističke branše, vodeći gradski urbanist od cca 1985.g. nakon uklanjanja tima iz razdoblja Holjevca i poslije na čelu s Josipom Uhlikom, dipl.ing.arh.
Duško Ljuština, upr.prav., član poglavarstva za kulturu, obrazovanje i mlade, sudjeluje i osigurava podršku iz područja kulture (neki istaknuti kipari i slično).
U prethodnom razdoblju resor urbanizma je vodio partner HNS, koju vode redom obrazovani rođeni Zagrepčani. HNS-ov šef toga zavoda je, po vlastitom priznanju, donosio rješenja o bitnim gradnjama odmah na poziv iz stranke. Kada prvi put to nije odmah napravio, došlo je do čuvenog obračuna štakama i odmah reakcije predsjednice Vesne Pusić da je to nečuvena bahatost i da će odmah reagirati. Odmah su mu zaključali vrata, smjenili ga i izbacili iz stranke. Svi su mislili da će postupiti obrnuto i ispali naivni. Kad je uskoro donešen Generalni urbanistički plan uz proteste struke što nije bilo rasprave na kraju, ista im je pokazala neke račune i začepila usta. Više se nije bunio niti protestirao praktički nitko.
Prije toga je svime upravljala Marina Matulović Dropulić, dipl.ing.arh., rođena Zagrepčanka. Slične gradnje u središnjem gradskom tkivu su realizirane bespogovorno i efikasno, znatno financirano od strane grada pod izlikom interesa za rješenje prometa i slično. Veći protesti protiv uređenja Cvijetnog trga stišani su postavljanjem sanduka za primjedbe i preseljenjem nekih manjih djelova u Knin. Stručni protesti protiv uređenja Medvedgrada i preuređenja stadiona u Maksimiru su efikasno i brzo stišani podrškom pretežnog djela struke.
Univerzijada je realizirana bespogovorno i protivljenja su efikasno zgašena.
Navedeno naznačava da slično u Zagrebu ima čvrsta pravila. Zahvati se iniciraju i otpori efikasno rješavaju uz podršku struke. Zagrepčani koji vole svoj grad intenzivno sudjeluju. U pitanju je logična sprega boljševizma i interesa, koja se ne obazire na sentimente.
Zagreb je prethodno imao neku drugu tradiciju.
Urbanizam i građevni red su napredovali uz širenje grada, tako da je pred II svjetski rat glavni urbanistički plan Zagreba bio predmet cijenjenog evropskog natječaja sa učešćem istaknutih aktera. Glavni urbanist Vlado Antolić radi i nakon rata i potom je maknut izvan Zagreba. Došlo je do smjena, straha, poneke likvidacije i uspona novih ljudi. Šezdesetih (Holjevac) se stvar opet konsolidira i radi se sustavnije. Dolazi 71. i opet smjena. Slijedi opisano razdoblje.
Samo par godina prije Vesna Pusić je sličan problem rješila kratko, efikasno i brutalno. Bandić i njegovi sada s bitnom boljom pripremom i evropskim majstorom opet tako jeftino zapinju. Prije su ga već rušili za trivijalno pijanstvo i slično. Dosta se koristi seljačko i hercegovačko porjeklo.
Selo-grad je složena tema koja bukne u povodima, često trivijalno. Zadnji put je to u Zagrebu bilo oko kipa Maruliću, gdje su odabrani autori iz Zagreba napadnuti kao seljaci koji ruše osnovne vrijednosti Meštrović, Viktor Kovačić, Kršnić, koji su redom seljačka djeca.
Dubrovnik je barbarski napadnut a na tvrđavi Srđu ga je odlučujuće branila grupica pristiglih dobrovoljaca na čelu s Josipom Radeljom iz Pakova Sela.
Slično su seljačka djeca odlučujuće ginula na rubovima Zadra, Šibenika i drugih gradova, iz poštovanja prema tim gradovima.
Ovo nije radi obrane Bandića, više obrnuto. Koliko je seljaka došlo u Zagreb, pa kojem je još palo na pamet da je rušiti po središtu nešto bez dvojbe.
Ovo je nešto drugo, nešto što otvara više priča.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasao