pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Žašto u zemljama bivše Jugoslavije i posebno Hrvatskoj vlada loše raspoloženje?

Danas baš i nije nagrada biti iz bivše Jugoslavije. Ako ste stari, mjesto u kojem živite se vjerojatno toliko promijenilo da vam se malo što čini poznatim. Ili se nije promijenilo uopće što vas baca u očaj. Ako ste mladi, godine učmalog učenja na državnim školama i fakultetima nisu vas dobro pripremile za novi kapitalistički svijet koji je nastao raspadom socijalističkog sustava. Makar je demokracija nominalno stigla prije više od 15 godina, u vlastitoj zemlji ne uživate ista prava niti kvalitetu života kao građani zapadne Europe. Kad otputujete u inozemstvo postoji velika vjerojatnost da će vas smatrati pripadnikom još samo jednog od balkanskih ratničkih plemena ma kako se zvalo jer "sve je to isto". Dakako, samo ako uopće možete putovati jer ne živite u jednoj od zemalja Balkana koje su u čvrstom obruču tvrdog viznog režima. Vaši stari, a čak i mladi regionalni političari nisu baš bitni na svjetskoj sceni. Neki od njih imaju velike novčanike, neki ego, no malo koji političar inspirira ili ima viziju.

Ovo su sve užasne generalizacije, naravno. Među građanima bivše Jugoslavije ali i među građanima Hrvatske postoje velike razlike. Ponor razlika između izbjeglice iz Srebrenice ili obitelji u zaostalom zadarskom zaleđu i poduzetnika s BMW-om parkiranim u Importanne Galleriji u Zagrebu je velik koliko i između bilo koje dvije osobe na planetu. Ali ipak čak i letimični pogled na regiju trenutno otkriva monotoniju duha, posebice kod osoba mlađih od 30 godina koje obuzima osjećaj sumnje i nezadovoljstvo.

Faktori koji trenutno doprinose potištenosti uključuju regionalnu nestabilnost, globalnu inflaciju, nezaposlenost, manjak reformi, stari javni obrazovni sustav i forsiranje društvenih običaja koji su često neprikladni za urbani lifestyle koji postaje dominantna norma. No iznad svega upravo je politika ta koja proizvodi nezadovoljstvo generacije.

Na europskom kontinentu stvari ne stoje dobro niti za jednu državu iz bivše Jugoslavije koja se nada EU članstvu. Već duže vrijeme odnosi EU i Hrvatske nisu dobri. Generacija koja je odrasla nakon rata naučila je vjerovati u sigurnost promjene koja je u Hrvatskoj alarmantno spora. I uz postojanje EU kao generatora reformi, hrvatska administracija pokazala se nesposobna ne samo provesti nego i osmisliti reforme. Provokacija imena ZERP zaoštrila je odnose s EU i (kako kažu predsjednici) "prijateljskom" Slovenijom o kojoj ipak u hrvatskim medijima nije moguće pronaći jednu jedinu prijateljsku priču. Političari i građani podijeljeni su oko načina rješavanja krize u pregovorima kojoj je ZERP samo povod, a nikako i uzrok. No ako se građani Hrvatske ne mogu ujediniti oko cilja, zašto bi im EU pomagala? I koju stranu u sporu treba podržavati kad svi imaju validne argumente? Sukob između EU i Hrvatske prelama se na vrlo zbunjujući način kod građana čije srce zahtijeva otpor "ucjenama" ali čija glava savjetuje kompromis.

1991. invazija JNA rezultirala je univerzalnom osudom od strane građana Hrvatske. Izvana, hrvatski otpor izgledao je i prirodan i plemenit. No građanima Hrvatske postajalo je sve teže odvojiti pravo od krivoga kako je rat odmicao, a posebno kako je na nekim bojištima završio. Rat je iznjedrio nekoliko heroja, ali i masovne ubojice, brutalne paravojne jedinice, zločinačke bande i korumpirane političare, profitere i sponzore nedopuštenih planova. Neki od njih i danas zadržavaju utjecaj na politiku u Hrvatskoj, a javnost to prihvaća.

Okolnosti u susjedstvu uvijek su u centru interesa. Od svake ribarice u Piranskom zaljevu do predsjedničkih izbora u Srbiji, u kojima je demokratski kandidat Tadić imao ravnopravnog konkurenta u radikalu Nikoliću. Izvori briga u Hrvatskoj su postale Nikolićeve geopolitičke izjave koje se doživljavaju kao nastavak velikosrpske radikalne politike koja je odgovorna za mnoge zločine. Ali mnogi istovremeno uočavaju da je strogi vizni režim nametnut Srbiji potpuno prirodno i očekivano zbog izolacije do takve radikalizacije i doveo.

Posljednjih desetljeća ljudi iz Hrvatske ili bivše Jugoslavije su u trenucima krize svoje molećive poglede usmjeravali prema svojim vođama. Ali Josip Broz Tito, Ante Pavelić, Kralj Aleksandar, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Milan Martić, Radovan Karadžić i ostali vođe su bili ljudi s ozbiljnim manama. No oni, a čak i čudovišta poput Miloševića ili Martića, su ipak uživali popularnu potporu kao stvoritelji ili čuvari nacija ili njihovih separatističkih nacionalističkih pokreta. S druge strane, većini današnjih vođa nedostaje inspirativan projekt osim EU (što im ne uspijeva), a niti jedna od zemalja bivše Jugoslavije (bez Slovenije) nije prirodni lider regije – čak ni Hrvatska se ne može podičiti titulom šampiona reformi.

Relikt komunističke propagande kulta ličnosti odnosno vodstvo temeljeno na osobnosti umjesto sposobnost još uvijek nije izašlo iz mode. Nažalost, cijele generacije još uvijek čekaju da kult osobnosti zamijeni institucionalni sustav vladavine i konsolidirana demokracija zapadnoeuropskog tipa. Istina, izbori su redovna pojava i opozicija i mediji su slobodniji nego prije. Ali vrlo često se radi tek o stvaranju vanjskih kontura reformskog procesa koji je ispražnjen od pravog sadržaja. Balkanski režimi redovito upućuju međunarodnu zajednicu na postojanje praksi parlamentarne demokracije istovremeno skrivajući trikove kojima parlamente, institucije i državne firme pune svojim prijateljima i tako isključuju pravu opoziciju. Mreža podobnih političkih lojalista u svakom trenutku može se uposliti kako bi država pogodovala nekom starom režimskom pajdašu.

Marginalno slobodni mediji omogućavaju kioscima da izgledaju šareno, ali sadržaji koji medijskim prostorom kruže prečesto su ispod standarda. Otvaranje medijske scene bilo je naravno neizbježno zbog utjecaja nezaustavljivih novih medija kroz satelit i internet. Vlade zemalja bivše Jugoslavije su jednostavno zamijenile apsolutnu kontrolu informacija kroz državne televizijske monopole s donošenjem zakona koji onemogućavaju zdravu konkurenciju, instaliranjem kojekakvih povjerenstava i lojalnih glavnih urednika ili vlasnika i visokim porezima. Nominalno zapadne vlade, poput onih u Hrvatskoj ili Sloveniji, koristile su takva sredstva za gušenje disidencije.

Nije sporno da je Hrvatska jedan od hrabrijih reformatora Balkana. No unatoč rastućem standardu, relativno slobodnim medijima i višestranačkim izborima, građani postaju sve skeptičniji prema političkom procesu koji je i dalje čvrsto ali elegantno ograničen. Kao posljedica odaziv birača ne raste značajno ili pada u zadnje vrijeme jer balkanski vladajući autoritarizam rijetko uspijeva uspješno pridobiti pristanak onih nad kojima se vlada.

Ovakva razmišljanja se mogu činiti apstraktnima ali imaju praktične posljedice. Režimi ostaju na vlasti zbog tradicije ili uz pomoć nacionalistički utemeljenih pokreta koji tvrde da predstavljaju volju masa i zahtijevaju promjenu u ime vlastite političke platforme. Zanimljivo je primjetiti da kada se takvi pokreti suoče s konkretnim pitanjima dolazi do raskola na pragmatičare i ideologe što njihove podražavatelje zbunjuje. Tenzije između starijih tvrdolinijaša i mlađih liberalnih struja šire se političkim strankama u regiji.

Pustite ih da uče o svijetu

Ako postoji zajednički nazivnik mnogih problema onda je to obrazovanje. Prema studijama postoji snažna veza između obrazovanosti i stavova prema ženama koje su na Balkanu izložene seksističkom nasilju. Makar je nju teže dokazati, veza između širokog čitanja i informiranja i tolerancije različitosti može se uzeti kao anegdotalni dokaz. Tabloidni i mentalno prazni tekstovi i dalje po prodaji nadmašuju sve druge vrste literature - ovo možda promovira infotainment ali baš i ne snabdijeva ljude vještinama za zbunjujući svijet u kojem izbor stalno raste.

Makar broj hrvatskih građana koji upisuju studij raste, kvaliteta studija zaostaje. Godišnja rang lista 500 svjetskih top sveučilišta ne sadržava niti jedno hrvatsko sveučilište dok ih jedan Izrael ima sedam. Vlade regije još ne uviđaju da je potrebno reagirati i uposliti poznate konzultantske kuće koje će redizajnirati sustav koji je postavljen u doba komunizma. Država treba poticati razvoj privatnih fakulteta i znanstvenih fondacija obilatim državnim poticajima.

Tračak nade daje rast ekonomija u regiji no budućnost rasta je ugrožena neprovođenjem reformi koji produbljuju krizu čiji spas se očekuje na izborima kada lokalni političari mole za još jedan mandat obećavajući da će riješiti probleme.

Možda.

Napomena: Tekst nije autorsko djelo nego slobodna prilagodba i prijevod teksta iz Economista od 12. siječnja 2008. o arapskim zemljama naslova "Between fitna, fawda and the deep blue sea". Makar ne pretendira biti potpuno realnim prikazom stanja u regiji/Hrvatskoj, nekim čudom uz male intervencije originalni tekst ipak postaje primjenjiv na zemlje regije.