pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Sanader je jednu lošu vijest uspio pretvoriti u vlastitu korist: sramotno malu presudu oficirima JNA za zločine u Vukovaru iskoristio je za predizborno lobiranje / Jutarnji list njegov istup na Glavnoj skupštini UN-a nazvao “vrlo rijetkim primjerom pravog državničkog govora”, ali zapravo u New Yorku se probudio duh onog starog Sanadera sa splitske Rive 2001. godine / Oporba nevoljko stavlja taj njegov istup u pravi kontekst, jer se boji da se ne zamjeri i dijelu vlastitog biračkog tijela, također osjetljivom na Vukovar, Haag, generale / Unatoč demokratskoj šminki, izvitoperenoj europejštini, glumljenoj odlučnosti, Sanader kao šef HDZ-a sasvim je svjestan da on mora podilaziti desnici da bi opstao na vlasti.
Jedna za drugom, premijeru Ivi Sanaderu dobre vijesti padaju u krilo. Iako je na njih imao malo ili nimalo utjecaja. Tako je Hrvatska nakon osam godina lobiranja postala nestalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a, ali još važnije, Sanader je jednu lošu vijest uspio pretvoriti u vlastitu korist: sramotno malu presudu oficirima JNA za zločine u Vukovaru iskoristio je za predizborno lobiranje. Isti čovjek koji je gazio svoje riječi surađujući s Haaškim sudom i uhitivši odbjeglog Antu Gotovinu, sada je optužio Haag za bezosjećajnost, manjak pravde, nesklonost žrtvama i popuštanje zločincima.

Osobni dojmovi, samozadovoljstvo i medijski panegirici
U govoru na Glavnoj skupštini UN-a Sanader je prenio “glasove nezadovoljstva hrvatskog naroda”, naglasio da je Hrvatska “duboko povrijeđena nepravdom počinjenom Vukovaru”, kao i “umanjenjem značenja tog nepobitnog, nehumanog i namjernog zločina”, a da bi pojačao dojam, odlučno je poručio da “Hrvatska traži pravdu za žrtve u Vukovaru i bilo gdje u svijetu”. Nakon govora novinarima je samozadovoljno (a kako drugačije?) prenio osobni dojam da je “dovoljno senzibilizirao članice UN-a za razumijevanje zločina na Ovčari i u Vukovaru”.
Za svoj istup dobio je očekivane pohvale dežurnih novinara, pa je tako Jutarnji list njegov istup nazvao “vrlo rijetkim primjerom pravog državničkog govora”, ali zapravo u New Yorku se probudio duh onog starog Sanadera sa splitske Rive 2001. godine.
Više od svega, i unatoč tvrdnji Stjepana Mesića da to nije bio predizborni istup, Sanader je zagrabio u onaj dio biračkog tijela koji je prema njemu postao iznimno skeptičan. Još nedavno namjeravao je ulogu antihaškog tribuna i nacionalističkog bundžije povjeriti HSP-u, koji bi tako obavio prljavi posao, sačuvao Sanaderov obraz čistim i tako zaslužio ulazak u buduću Vladu. No, sada su se stvari promijenile. Ne samo zbog (glumljenog) raskida sa Đapićem, već i zbog činjenice da HDZ naprosto mora prikupiti što više mandata, pobijediti na izborima i zaslužiti priliku da pod svoje skute okupi sve one trgovačke partnere.
Sanaderova stranka izgubila je moć, ali jednim dijelom i u vlastitom biračkom tijelu, onom koje u svojim dvorištima izlaže slike optuženih generala. Sada ih mora vratiti pod svoje okrilje: Sanader mora dobiti desnicu da bi dobio izbore. I zato mu je haška presuda savršeno poslužila. Šef HDZ-a opet udara na sentimente hrvatskih ljudi “braneći” Vukovar i njegove žrtve, pogađa raspoloženje javnosti kritiziranjem Haaškog suda (na nevažnom mjestu, nevažnim argumentima i u nevažnoj situaciji), a pritom ležerno žonglira terminima kao što su “pravda”, “žrtve”, “zločini”. I pritom, da stvari budu još apsurdnije, ističe hrvatsko pravosuđe kao mjerilo kompetentnosti i “zrelosti”. Jasno, na taj način šalje hrvatskoj više nego međunarodnoj javnosti poruku da želi da njegovi generali Gotovina-Čermak-Markač, dođu kući, u okrilje pravosuđa koje ima razumijevanje za žrtve i dovoljnu mjeru pravde za zločince.

Umjesto za pravdu, Sanader se bori za glasove desnice
A dobrim dijelom Sanader je u New Yorku, tim velikim državničkim govorom, želio oprati savjest. Nakon što hrvatska Vlada nije uopće obraćala pozornost na proces oficirima JNA, nije pomagala haaškom tužiteljstvu koje snosi najveću krivnju za niske kazne optuženima, nije imala službene promatrače na suđenju, nije pokušala nastupiti kao “prijateljica suda” niti je servisirala tužiteljima podatke o zločinima na Ovčari jer ne postoji dokumentacijski centar, želio je umanjiti štetu. Kad je presuda izrečena, Sanader i njegove kolege zajahali su val emocija hrvatskih građana i raznim izjavama podgrijavali njihovu ogorčenost. Premijer je najavljivao tjeralicu za oslobođenim Miroslavom Radićem premda to nije u njegovoj ovlasti (što ga nije prije sprječavalo da najavljuje uhićenja) i usprkos činjenici da je do okončanja žalbenog postupka u Haagu Radić apsolutno imun na progon hrvatskog pravosuđa. A ugledni pravnik Vladimir Šeks sudu je prigovarao što je inzistirao na proceduri, drugim riječima, što se drži zakona “ko pijan plota”.
Hrvatska tim govorom nije dobila baš ništa (osim nekakvog ispušnog ventila). Sanader je dobio mnogo toga. Oporba nevoljko stavlja taj njegov istup u pravi kontekst, jer se boji da se ne zamjeri i dijelu vlastitog biračkog tijela, također osjetljivom na Vukovar, Haag, generale. Svi jašu na populističkom valu, ne želeći govoriti o pravu, nego i pravdi. Premijeru je otvoren prostor prema desnici i dopušta mu se manipulacija osjećajima koji ne pripadaju jednoj stranci, koliko god ih ona već 15 godina beskrupulozno prisvajala. Unatoč demokratskoj šminki, izvitoperenoj europejštini, glumljenoj odlučnosti, Sanader kao šef HDZ-a sasvim je svjestan da on mora podilaziti desnici da bi opstao na vlasti. Nekad su mu europske ambicije znale pomrsiti planove, ali ovom prilikom put za manipulacije širom mu je otvoren.