Neovisni, ali ne i neutralni

Dugi niz godina hrvatski političari, bez obzira kojoj stranci pripadali, zajedno sa svojim istomišljenicima u medijima opterećivali su hrvatsku javnost stalnim sukobima sa onom drugom stranom, najčešće oko sasvim nebitnih pitanja. Svaki od njih je naravno uvijek bio apsolutno u pravu, dok je ona druga strana predstavljena kao najgora po svemu, personifikacija svih zala ovoga svijeta. Političke stranke bile su uvjerene u svoju mesijansku ulogu, svoje političko djelovanje shvaćale su kao vječnu borbu protiv sila tame, koje su naravno zastupljene u njima suprotstavljenim političkim strankama.

Devedesetih je hrvatskom političkom scenom dominirao HDZ, suprotstavljen protuhrvatskoj oporbi, koja se sastojala od dokazanih neprijatelja svekolikog hrvatstva i svih njegovih derivata. Ljevičari sumnjiva podrijetla, udbaško-kosovski strani plaćenici konstantno su radili na rušenju hrvatske države, uspostavljene od strane pravovjernog HDZ-a, jedine poštene stranke za sve Hrvatice i Hrvate. Najpošteniji pripadnici jedine poštene stranke u Hrvata, svoje hrvatstvo ojačali su gomilanjem golemih svota novca na svojim bankovnim računima. Osiromašenje hrvatskog gospodarstva nije bila prevelika cijena za stvaranje hrvatske domoljubne elite, kao ni bacanje na prosjački štap mnogih nekada dobrostojećih pripadnika svekolikog hrvatstva, jer tko će kome ako ne svoj svome.

Nakon dugog mračnog razdoblja vladavine HDZ-a, došlo je dugo očekivano novo vrijeme, obasjalo je poput sunca i ogrijalo sve građanke i građane svekolikog hrvatskog građanstva. Napredna antifašistička koalicija napokon je svrgnula sa vlasti fašističke agresore na susjedne države i ugnjetavače svih pripadnika manjinskih naroda. Antifašistička borba protiv ratnih profitera nažalost nije bila uspješna, bila je ograničena na medijsku hajku usmjerenu protiv nazadnih elementa poput Hercegovaca, čija se nazadna narav manifestira nošenjem bijelih čarapa i kockastih glava.

Vladavina naprednih antifašista ipak nije bila dugog vijeka, na vlast su ponovno došli predstavnici pravovjernog hrvatstva. Na braniku antifašizma ostao je predsjednik svekolikog građanstva Stjepan Mesić, koji je svojim nadasve oštroumnim izjavama zadavao nevolje sveprisutnom fašizmu. Naprosto je nevjerojatno koliko je uznapredovao taj čovjek, nekada poznat po pjevanju ustaških pjesama po dijaspori. Posebno se istakao svojim izjavama o hrvatskoj agresiji na susjednu Bosnu i Hercegovinu, koja je bila očigledna zbog prisutnosti Hrvatske vojske na njezinom području. Nije jasno zbog čega je Mesić na kraju svoga mandata zaprijetio slanjem vojske na područje susjedne države, jer takav čin je nekoliko godina ranije nazivao agresorskim i samim time nedopustivim.

Kao predvodnik napredne oporbe danas se ističe mladi Zoran Milanović, koji se poput lava bori protiv predstavnika pravovjernog hrvatstva pod vodstvom simpatične Jadranke Kosor. Mladi lav uvijek je u pravu i svaki svoj istup koristi kako bi ukazao na pogreške drugih, možda bi bio još efikasniji kada bi pored kritike drugih ponekad govorio o stavovima svoje stranke. Predvodnici pravovjernog hrvatstva, simpatičnoj Jadranki Kosor treba priznati uspjeh u popravljanju imidža svoje stranke, koja je mogla biti uništena da je ostala pod vodstvom naočitog Ive Sanadera. Narod nije znao cijeniti političko djelovanje Ive Sanadera, koji je bio uvijek u pravu i vidio samo pogreške drugih poput mladog lava Milanovića.

Dolazak Ive Josipovića na mjesto predsjednika ima potencijala da postane prekretnica na hrvatskoj političkoj sceni. Može označiti kraj vremena u kojem su političari uvijek u pravu i vide samo pogreške drugih, može označiti kraj političkoj praksi sotonizacije političkih protivnika i naglašavanju vlastite mesijanske uloge bez pokrića. HDZ nakon odlaska Sanadera promijenio je nabolje svoju politiku i ona se nije svodila samo na optuživanje drugih, u tom smislu HDZ postao je superioran SDP-u, čiji članovi su često znali pokazivati zavidnu razinu političke nekulture. Iznad svega toga izdigao se Ivo Josipović, kojem se zapravo nema ništa ozbiljnog za prigovoriti, on ima pravo kada poziva na kulturu dijaloga i međusobno uvažavanje političkih protivnika, jer to pokazuje svojim primjerom. Velika greška HDZ-a su kritike na račun Josipovića i proizvodnja afera, koje to zapravo nisu. Radi se o tako nevažnim stvarima da ih uopće ne vrijedi ni spominjati. Takvim neosnovanim optužbama HDZ je pokazao kako je ponovno uvijek u pravu i vidi samo pogreške drugih poput lidera oporbe Milanovića.

Narodu je već dosta bezgrešnih političara koji su uvijek u pravu i samo kritiziraju druge, došlo je vrijeme Ive Josipovića i njemu sličnih, koji nisu uvijek u pravu.