IT WAS A BLOODY SHAME !

• Dnevnik Molotov - Čet, 30/04/2009 - 21:46
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 30 dodaj komentar

Ovaj dnevnik na neki je način moj odgovor raznim ostacima komunističkih vremena, kao i dijelu još zaluđenih komunističkom propagandom. Na ovaj način želio sam pokazati da je Mesićev istup u Jasenovcu bio neprimjeren kako prema žrtvama koje je pokušao uniziti, jednako tako i prema žrtvama koje je želio uzvisiti.
Predsjednik države koju su nakon tisuću godina stvorili hrvatski domoljubi i dragovoljci u krvavom Domovinskom ratu ( a ne tzv. „antifašisti“ u WW2 ), nesmije si dozvoliti takovu reviziju povijesti.
DA IMA IMALO SAVIJESTI – ODSTUPIO BI !
DA IMAJU IMALO SAVJESTI – OPOZVALI BI GA !
DA IMAMO IMALO SAMOPOŠTOVANJA – SMJENILI BISMO GA !

Ovo što slijedi, moj je odabir isjećaka iz vremena kada je „velika narodno oslobodilačka epopeja“ imala svoj krvavi pir.

UVERTIRA KLANJU

Kosta Nađ u listu „Pobeda“, sječajući se svibnja mjeseca 1945. godine kaže:
„Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga.“

Da bismo se u to uvjerili, predočavam vam kopiju zapovjedi feldmaršala Alexandera od 14. svibnja 1945. godine :

Copy of marshal Alexanders order

New Army policy respective Yugoslavs effective forthwith:
1. No Yugoslavs will be returned to Yugoslavia or handed to Yugoslav troops against ther will.
2. Yugoslavs who bore arms against Tito will be treated as surrendered personnel and sent to Wiktring Camp at disposal. Further instruction aweited.
3. All this personnel wil be regarded as displaced personnal ultimated routed via Italy.
4. No evacuation from Wiktring, T.F.C.

Toliko o podršci saveznika.

Milan Basta u knjizi „Rat“ na 361. stranici iznosi svoje obraćanje hrvatskim generalima, a vezanu uz potrebu kapitulacije Hrvatske vojske i kaže:
„Mogu vas ipak na kraju obavjestiti o sljedećem: izbjeglo stanovništvo vratit ćemo kućama, cjelokupna vaša vojska, u slućaju da pristanete na bezuvjetnu kapitulaciju, bit će sprovedena u zarobljeničke logore, prema pripadnicima vaše armije postupat će se po međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima, svim oficirima i vojnicima bit će ostavljena najnužnija sprema, generali mogu da ostave svoje posilne, automobile i lično naoružanje do daljnjega. U koliko se ne prihvate ovi uvjeti smatrat ćemo da nastavljate ratne operacije, pa vas više neće štititi međunarodno pravo o ratnim zarobljenicima. U tom slućaju tretirat ćemo vas kao odmetnike čiju likvidaciju će pomoći i naši saveznici.“

Dopisnik lista „Die Furche“, Aleksandar Keller, u broju 23. od 07. lipnja 1958. godine piše članak (o ponašanju engleskog oficira prilikom predaje Hrvatske vojske) pod naslovom:

„210.000 ljudi za jedan automobil“

Pod ovim naslovom Keller objavljuje jezivo otkriće, koje je saznao iz usta samog Bakarića, gdje isti u pripitom stanju tijekom jednog primanja kaže da je engleski oficir koji je nazočio pregovorima generala Herenčića i Milana Baste, dobio na dar luksuzni auto Packard, za koji je prodao cijelu Hrvatsku vojsku partizanima.

Već na 371.stranici knjige „Rat“ Milan Basta pokazuje kako je pogazio dogovor s hrvatskim generalima i kaže:
„- dao sam zadatak da se prikupljene generale i više oficira, kojih je bilo dvadesetak, smjesti u jedan kamion, te da se s njima krene natrag u Jugoslaviju.“
„- nakon presude vojnog suda Treće armije ( 16 generala i 2 visoka časnika ) vezani su u lance i kundačeni, natovareni u kamione i uz urlanje beogradske čaršije, u tu svrhu skupljene oko izlaza Kolarčeva univerziteta, u noći 24./25. rujna, odvedeni su u košuljama i gaćama, bez cipela na nogama na streljanje.

Onima koji nisu upoznati, jedno malo pojašnjenje:

U Jalti 1945. (veljača), potpisan je sporazum o izručenju građana Sovjetskog Saveza i zarobljavanju Njemaca. Što se „Jugoslavena“ tiće (svi narodi) postojale su izričite smjernice da izručenja ne smije biti. Kada se o tim izručenjima saznalo u Fforeign Officeu u Londonu, u službenoj je izjavi protumačeno da se radilo o „gadnoj zabuni“ (ghastly mistake“).
Iako je i sam Churchill izdao direktivu feldmaršalu Alexanderu da se „Jugosloveni“ ne smiju vratiti u „Titove krvave ruke“, dana 14.svibnja 1945. godine ministar-rezident Harold Mcmillan preko Sir Briana Robertsona general-pukovnika, glavnog administratora, časnika u Savezničkom Glavnom štabu, izdaje 8.Armiji zapovijed: „da odmah razoruža sveukupno osoblje koje se predalo i da se izruči jugoslovenskim snagama.“
Iako je feldmaršal Alexander 24. svibnja 1945. godine izdao kontra zapovijed, general Keightley diskretno je ignorirao Alexanderovu zapovijed i nastavio s vraćanjem izbjeglica Titu.
To je prestalo tek u kolovozu 1945. godine, kada je Mcmillan napustio Italiju.
Engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj u Enconteru zaključuje:
„Da su branitelji na suđenju u Nurnbergu i drugdje znali što se događalo u Istočnoj Austriji i Sjevernoj Italiji, samo tjedan dana nakon Njemačke predaje, cijela procedura suđenja ratnim zločincima bila bi vjerojatno zaustavljena, jar zar nije za osudu ratni zločin svjesno slati desetke tisuća bespomoćnih muževa, žene i djece pod krvnički nož i u logore smrti!¨“
General William Morgan, šef komande kod feldmaršala Alexandera, vidio je vraćanje naroda na licu mjesta. O tome danas kaže:
„Nije bilo načina na koji smo mogli pomoći tim nesretnim stvorenjima, ali bar smo mogli u najmanju ruku nešto naučiti iz njihove jadne sudbine.“

PARTIZANSKI DOKUMENTI

Izvod iz zapovijedi generala Arse Jovanovića ( 16.05.1945.)

- „ uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodinu i to: sedamdeset pet hiljada u Bačku trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat.“
-„ saveznička komanda za Korušku predat će vam dvesta hiljada ratnih zarobljenika jugoslavenskih podanika“

Politički izvještaj sekretara partijske organizacije XII Proleterske brigade divizijskom komitetu XII Udarne divizije od 03.06.1945. godine:

-„objašnjavanjem borcima tko su ti zarobljenici i što su oni napravili našem narodu, borci su poćeli drugačije gledati na zarobljenike i znali su ih mrziti. Mržnja prema neprijatelju se je osjetila kod kažnjavanja ustaških i četničkih zločinaca, gdje borci nisu iste ubijali zbog naređenja, već zato što ih mrze.“
-„uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vreme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone, t.j. koji ne može da ide, ali još uvek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vodu, kruha i t.d.“

Izvješće general-lajtnantu A.Rankoviću od 12.07.1945. godine.

-„na teritoriju Hrvatske postoje tri oblasti sa 12 logora. Ukupno u Hrvatskoj nalazi se 50.175 zarobljenika.“
-„na teritoriju Vojvodine postoji 11 logora. Ukupno u Vojvodini nalazi se 56.846 zarobljenika
-„od zarobljenih domobrana i ustaša posle izvršenog čišćenja predato je dopunskim jedinicama II Armije 43.901.“
-„pored toga u logorskim bolnicama ima 5000 ranjenih i bolesnih zarobljenika“
-„15-20 000 zarobljenika nalazi se na raznim radovima i čišćenju.“
-„ukupno zarobljenika 175.922.“

( Op.aut.- Interesantno je da se u razdoblju od izvješća Arse Jovanovića (16.05.1945.) pa do izvješća A.Rankoviću 12.07.1945. znači u nepuna dva mjeseca zagubila poveća vojna postrojba od cca. 25 000 ljudi-što je očito promaklo pedantnim činovnicima komunističke kamarile)

„ČIŠĆENJE“

Zapisnik o pokolju hrvatskih zarobljenika
Izjava I.G. partizana iz XI partizanske dalmatinske brigade iz sastava 26. Dalmatinske partizanske divizije:

-„Sutradan smo otišli vlakom u Kočevje koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se smjestili u neku polusrušenu kasarnu oko 800 metara izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovjedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one koje su dopratili slovenski kurirski odredi koji su ujedno u sobama skidali s njih robu, tražili oružje i zlato-bilo je nakupljeno 5-6 kilograma zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3.čete Ljubo Barbarić Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će robu prerađivati u vojnička odjela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete je bio Pelješčanin Ivo Franković.
Mi smo bili punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno, po 10 i više vlakova s plombiranim vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije streljanja. Bilo je nešto nedoraslih mladića od 15-16 godina, te znam za slućaj da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio streljanje jednog takvog dečka, valjda, jer ga je poznavao. Od onih koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovanaca, ali je bilo i nešto srpskih četnika.
Ne znam koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih na dvije jame bilo je 30-40 000 u osam dana.
Kada su ubojice polazile na Bled na odmor nakon osam dana, bila je upravo nedjelja, onda je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih sa ženama, Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30-40 000 neprijatelja u 8 dana. Prema odjelima koja smo spremali iz Kočevja, bilo je preko 30 000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe, a dnevno smo slali 2-3 vagona robe.
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali sam ja vidio za vrijeme svoje službe tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika te je sigurno tih žena bilo dosta više nego 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne, nego su ih do gubilišta vodili obučene, njih su silovali kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu Titov zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale, a bile su rastavljene od svojih muževa koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja su ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete.
Osim žena, vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniformu, mislim ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim spomenutog dječaka kojeg je spasip kapetan Slovenac. Svi su govorili da su nevini i da nište nisu učinili, a neki su i plakali.
U subotu, zadnji dan ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, a vodio ju je pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna. Dočekao ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Preuzeli su zlato i otišli u šumu, kod masovnih grobnica. Prije odlaska komisije, čula se je jaka eksplozija iz šume (više njih uzastopce), te smo bili uvjereni da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tjelesa.
Ubilačka četa otišla je na odmor na Bled, svi su dobili visoka odlikovanja, svaki je imao 2-3 odlikovanja, a imali su i zlatne satove, fotoaparate i sl. Među najviše odlikovanim bio je neki Čepić Ante iz Makarske, star 21-22 godine.“
Izjava data u Rimu 14.kolovoza 1953.

Izjava Sime Dubajića, krvoloka iz Kočevskog Roga za list Svet:

„Iznenada sam dobio nalog da se 30 000 domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Takvu odluku niko nije mogao da donese sem Tito. Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.“

Izjava Tita na mitingu u Ljubljani održanom 26.svibnja 1945. godine:

„Što se tiće ovih izdajica, kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu, samo je manjina izdajica uspjela pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo, ta manjina nikada više neće zuriti u naše lepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će kratko vreme.“

UMJESTO ZAKLJUČKA

Svima je jasno da je Titov komunistički režim bio zločinački, da nije imao nikakve veze s tzv.“antifašizmom“, pa je onda potpuno nejasno zašto njegovo ime još uvijek prlja najljepši trg u Zagrebu, kao i ulice i trgove diljem Hrvatske.
Svima je jasno da Republika Hrvatska nije nastala borbom „antifašista“, jer je njihov jedini cilj bila bratstvojedinstvena Jugoslavija, već kroz krvavi Domovinski rat, na tisućama poginulih hrvatskih domoljuba, ali i dalje slušamo prazne priće šačice preživjelih koljača i njihovih sljedbenika.
Svima je jasno da je Europa osudila zločine komunizma, da je većina istočnih zemalja izvršila lustraciju i riješila se komunjara iz javnog života, dok nama komunjare iz vladajućih redova svakodnevno pričaju kako nije vrijeme da se isto napravi u Hrvatskoj.
I NA KRAJU, HOĆEMO LI I DALJE DOZVOLJAVATI DA NAM BUDUĆNOST KROJI ŠAKA JADA, KOJA JE VEĆ ODAVNO TREBALA BITI BAČENA NA SMETLIŠTE POVIJESTI ??!

• Dnevnik Molotov - Čet, 30/04/2009 - 21:46
  
• Komentari 30
• 4118 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar