pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Bez obzira na vremenski odmak od desetak dana, lakat kojim je prije spomenutog vremena ministar Rončević u Afganistanu pred kamerama HTV-a trknuo hrvatskog vojnika Gorana Špehara u ovom postu neću promatrati kao značajnu vijest, već ću pokušati iz svog PR-ovskog kuta sagledati uzroke upotrebe tog do sada u medijima još neviđenog načina komuniciranja, a što istom daje bezvremensku aktualnost.

Tvrdnju o važnosti pripreme za javni nastup, a koju potenciram gotovo u svakome postu, potkrijepit ću argumentima i uz ovaj događaj. Spoznaja o nepriremljenosti Rončevića za javni nastup, a koja se manifestirala u ne brifiranju Špehara o onome što se „treba“ reći, iznenađuje me ne samo iz razloga što živimo u 21. stoljeću koje nam nudi veliki izbor tehnologija za komunikaciju kojima (ako već nije bilo mogućnosti neposredne (fizičke) komunikacije ili ako se pokušavalo inscenirati dočekivanje ministra i spontano davanje izjave o događaju koji je prethodio ranjavanju), je Rončević (ili osoba zadužena za PR) mogao brifirati Špehara, već i iz razloga što je Rončević ministar u Vladi na čijem je čelu čovjek koji je više od svih političara do sada svjestan važnosti forme i sadržaja poruka koje se upućuju javnosti pa stoga još više čudi da neke osnovne komunikacijske lekcije za ove tri godine još nisu naučene.

Kad izostane priprema (u ovom slučaju brifiranje) i sve se prepusti slučaju, gotovo u pravilu dana izjava nije ni blizu onoj očekivanoj, štoviše u primjerima poput ovog potkopana je vjerodostojnost osobe ili sustava koji su u izjavama koje su prethodile izjavi neposrednog sudionika zauzeli drugačiji stav. Ovaj slučaj podsjeća me na jedan školski primjer koji se '80-tih dogodio u SAD-u. Izvjesni proizvođač bezalkoholnih pića organizirao je event na kojem se degustirao njihov novi proizvod. Osim pozvane hrpe klinaca koji su im trebali poslužiti kao zamorci i fokusirati njihovu ciljnu grupu na njihov novi proizvod, pozvani su i predstavnici medija. Budući su tijek događaj prepustili slučaju, dogodilo im se da su dječice na pitanje novinara kako im se sviđa novi sok odgovorila, da nije loš, ali da im je bolji onaj „tamnosmeđi s mjehurićima“ direktne konkurencije.

Lakat kojim je Rončević trknuo Špehara samo je posljedica spominjanog nebrifiranja i neoboriv dokaz da je priprema potpuno izostala, jer uopće ne bi bilo logično razmišljati o smišljenoj namjeri profesionalnog vojnika da potkopa svog nadređenog i cijeli sustav. On je samo vojnik odan svojoj profesiji i domovini, a ne prikriveni zlobni PR guru ili pripadnik opozicije koji je jedva dočekao situaciju da potkopa ministra i Vladu izjavom kontradiktornom njihovim.

Kad su već stvari krenule potpuno mimo očekivanih, Rončević se odlučio za najlošiji mogući potez. Umjesto da stoički otrpi nastalu situaciju i kupi sebi i Vladi vrijeme da smisle kako će se vaditi iz prilično neugodne pozicije, prekinuvši Špehara u iznošenju drugačije stvarnosti od do tada proklamirane, laktom je nesvjesno potvrdio istinitost vojnikovih riječi i iskomunicirao svoju nevjerodostojnost.