pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Zamislite članak u nekom poznatom tjedniku koji bi sadržao i slijedeću rečenicu: Šef jedne velike političke stranke u jednom intervjuu, objavljenom na jednom portalu kaže da… Naravno, pomislili biste da novinar ili novinarka ne vladaju osnovnim znanjima profesije jer nisu odgovorili na barem tri (tko, gdje, kada) od onih pet notornih W (tko, što, gdje, kada, zašto). No, ako se ispusti samo jedan ili dva od tih podataka (koji intervju? kojem portalu?), onda, čini se, u hrvatskom novinarstvu sve štima.

Prateći posljednjih tjedana odjeke koje je izazvao intervju Zorana Milanovića u H-alteru (prvi i drugi dio) nas nekolicina poprilično smo se udubili u analize. O našim kolektivnim reakcijama na sadržaj tih odjeka već je ponešto napisao kolega Drago Pilsel. Meni je, međutim, podjednako zanimljiva inventura referiranja na izvor u kojem je intervju objavljen, odnosno H-alter. Koji mediji i autori su ga citirali, koji prešutjeli, koji su se osvrtali na izvorne izjave, a koji tek na njihove odjeke, to jest komentirali komentare komentara? Kako, zašto i kada?

Internetski portal poput H-altera jedva da može računati na bilo kakav drugi oblik promocije i marketinga - a time i budućnost - do li na (besplatno) preuzimanje i osvrte na njegove sadržaje. Stoga bi možda već i sama činjenica brojnosti referenci u najraznovrsnijim medijima i duljina perioda kroz koji je intervju odjekivao u domaćim tiskanim i elektronskim medijima trebali biti dovoljan razlog za ego-feeding H-alterovog uredništva i suradnika, čak i kada nismo sasvim zadovoljni percepcijom, ili sužavanjem fokusa interesa na dvije do tri teme iz intervjua (Gotovina, ustaše i partizani, NATO). Novi predsjednik SDP-a očitovao se, naime, o mnogo širem krugu tema nego što je to uobičajeno u tzv. političkim intervjuima u domaćim medijima.

Inventura referiranja

Ipak, rezultati inventure referiranja zanimljivi su i politički i kulturološki. A oni izgledaju ovako:

H-alter je, kao osnovni izvor informacije - glasilo u kojem su po prvi puta objavljeni stavovi Zorana Milanovića koji su zaintrigirali javnost - podjednako prešućivan i navođen. Korektno su izvor informacije, neposredno nakon intervjua, naveli Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Glas Istre, Business.hr, Poslovni dnevnik, 24 sata, kao i internetsko izdanje Jutarnjeg lista, te informativni portali Index.hr , Monitor.hr i Net.hr.

H-alter kao izvor informacije, uz famoznu formulaciju jedan domaći internetski portal..., ili u jednom intervjuu... prešutjeli su komentatori i komentatorice Novog lista, Jutarnjeg lista, Globusa, Večernjeg lista, Ferala, Slobodne Dalmacije i Nacionala i neki portali kojima međutim informiranje nije primarna uloga. Popis možda nije cjelovit, ali je ilustrativan. Neka od glasila EPH-a, konkretno Globus, pri tome nije propustio citirati izvore iz vlastitih izdanja, konkretno Slobodne Dalmacije, što i inače redovito čine.

Nije mi ovdje namjera zazivati Zakon o medijima (čl.17), koji kaže da je navođenje izvora informacije - a pod informacijom Zakon podrazumijeva bilo koju novinsku vrstu - zakonska obveza. Sitničarenje na zakonima, ili etičkim kodeksima pojedinih medija i nakladnika koji zacijelo, ukoliko postoje, inzistiraju na istom principu, također nema previše smisla. Pa tko bi se upustio u sudsko natezanje s nekim od vodećih nacionalnih medija samo zato što nije citirao izvor, kad znamo da ne objavljuju niti sudske presude. Ono što je ovdje bitno tiče se medijske kulture u užem i političke kulture u širem smislu. Ne citirati neki izvor, pa makar to bio i jedan alternativni internetski portal, može biti posljedica aljkavosti, površnosti i novinarske lijenosti. Ionako su informaciju dobili iz drugih, tiražnijih i važnijih medija, a ne surfajući po nekakvom alternativnom internetskom portalu. Čemu, naime, provjeravati izvor i kontekst informacije i profesionalno istraživati porijeklo i kretanje neke vijesti, kad je ionako najvažnije referirati se na same sebe? Neki moji kolege tvrde da postoje striktna korporacijska pravila prešućivanja konkurentskih glasila. No, kome bi to i kako H-alter mogao biti konkurencija, barem u tržišno-profitnom smislu? Osim toga, uočljivo je i da se svi mediji iste korporacije ne ponašaju jednako.

Biti važan i upućen

U pitanju je, vjerojatno, od svega ovoga ponešto, ali meni se važnom čini upravo simbolička praksa prešućivanja i svjesnog ignoriranja. Imenovanje je, naime, još od biblijskih vremena način stvaranja i potvrđivanja postojanja. U suvremenom svijetu medija i komunikacije, izostajanje imenovanja, osim što negira ili bagatelizira nečije postojanje i čitatelje zakida za informaciju, doprinosi stvaranju kulture tajnovitosti, konspiracije, (saznajemo od neimenovanog ali pouzdanog izvora), mistificiranja (izvor blizak …..) i stvara plodno tlo za kojekakve teorije zavjere, muljanja i netransparentnosti općenito, na čemu dobar dio medijskog i političkog diskursa ionako egzistira. Riječ je o onom diskursu koji je izraz patrijarhalno-familijalnog mentaliteta koji privatno i tajno pretpostavlja javnome i koji se svim silama odupire građanskoj javnosti, u bilo kojoj sferi, od korupcije do novinarske etike. Duboko u tu kulturu bila je uronjena i socijalistička praksa informiranja. U nekadašnjoj monopolističkoj kući Vjesnik sve je vrvjelo od važnih i moćnih urednika i novinara koji bi se vraćali s nekog važnog sastanka upravne ili partijske nomenklature, donoseći pregršt važnih informacija, pa bi s njima optrčali uredništva kroz svih šesnaest katova zgrade i usmeno priopćavali i komentirali najnovije vijesti. Jedino što nije dolazilo u obzir, bilo je objavljivanje te vijesti ili komentara s imenovanim izvorom informacije. Nije valjda potrebno ni napominjati kako su mnogi od njih i danas uspješni urednici i novinari u tržišno orijentiranim medijskim korporacijama.

Formulacije tipa: saznajemo iz anonimnog, ali pouzdanog izvora /…/ jedan portal /…/ u jednom intervjuu… trebale bi izazvati trenutačnu sumnju u pouzdanost i istinitost informacije, jer je posao medija da otkrivaju, a ne da prešućuju i prikrivaju, kako informacije, tako i o njihove izvore. Jedino se tako stvara transparentna slika stvarnosti i gradi povjerenje i u medije i u društvene institucije. Mistifikacije i auto-referencijalnosti, pak u funkciji su stvaranja privida moći i superiornosti, izraz ignorancije i arogancije istodobno, a kao krajnju posljedicu imaju nestanak stvarnosti i njeno fabriciranje u medijsku stvarnost kao jedinu ili barem dominantnu. Da se razumijemo, nije tu riječ o povremenoj potrebi štićenja izvora informacije koji bi njenim objavljivanjem mogao biti ugrožen, a čije prešućivanje dozvoljava i Zakon. Ili o famoznom dubokom grlu koje zbog općeg i višeg dobra odaje informaciju koju zbog nekog razloga (korporacijska tajna, državna tajna, mafijaška tajna i sl.) ne bi smio. U većini slučajeva kad u domaćim medijima čitamo da je netko nešto saznao iz pouzdanog izvora, bliskog bilo komu ili čemu, riječ je o informaciji koju ionako već znaju i vrapci na krovu, a razlog za tajnovitost ekvivalentan je onome tajenja vremenske prognoze. Jer sve što bi u tom trenutku doista i bilo važno saznati jest tko je taj anoniman, ali moćan i navodno pouzdan izvor informacija, a koji je očito i sam upetljan u nešto, ili nema petlje reći što zna ili misli, iako mu je to obaveza prema javnosti. No, takve formulacije, osim eventualnog namjernog ili slučajnog prešućivanja iz bilo kojeg razloga, imaju i još jednu svrhu. Njima medij i njihovi djelatnici dobivaju privid povlaštenosti i intimne bliskosti s moćnicima koji su na izvoru informacije, a u čijoj moći tako, simbolički, i sami sudjeluju i stvaraju privid vlastite moći.

Eksibicionizam s izvorima

Medijska je kultura sama po sebi referencijalna, kultura pozivanja na izvore, analize kretanja vijesti, razvoja neke situacije i analize razlika u pristupima nekom događaju ili problemu. U značajnim i uglednim svjetskim glasilima, redovito se pojavljuju napisi koji rade upravo to, prate neku informaciju od njenog izvora (osobe i medija) do aktualnog stanja, jer se tako stvari objašnjavaju i stvara klima transparentnosti i povjerenja u medije, institucije i javne osobe. Prešućivanje i mistificiranje izvora smatra se podjednako lošim novinarstvom kao i kriva ili neprovjerena informacija.

Postoji i druga strana ovog fenomena, a to je stanovit ekshibicionizam s izvorima. Znate ono, kad nam veliki novinari precizno navode koji ih je državni ili stranački moćnik, (ili optuženik za privredni kriminal ili ratne zločine) kada i kojim povodom nazvao, što im je tom prigodom rekao, usput, ili ekskluzivno, što su pijuckali tokom neformalnog razgovora u kojem su se očešali o neku važnu temu, čije sve brojeve telefona imaju u svojim mobitelima, koga su sve oni nazvali, u ponoć, ako treba, itd.

Iz svega bi se dalo zaključiti da naši novinari nisu baš zadovoljni svojim statusom sedme sile, koja itekako ima svoju informativnu, obrazovnu, i dakako političku funkciju i moć, ali koja njima, čini se, nije dovoljna.