Tagovi

Inovacija i kapital

INOVACIJA I KAPITAL
- osvrt na kuknjavu buržoaskog lista –

The Economist (Jan 10th, 2013)
Growth: The great innovation debate
(http://www.economist.com/news/leaders/21569393-fears-innovation-slowing-...)

Kukanje The Economista oko izostanka produktivnih inovacija kao jedinih motora gospodarskog rasta prilično je znakovito. Kukanje oko čega? Oko stagnacije u razvoju kvalitete fiksnog kapitala koja blokira razvoj produktivnosti rada. Oko razvoja onih famoznih, marksističkih, 'proizvodnih snaga'. Nu: da vidimo što je, dakle, znakovito (i prijeporno) u toj kuknjavi.

The Economist jasno ne upada u zamku katastrofičnih predviđanja zlogukih proroka o konačnoj stagnaciji, dubokoj i nužnoj krizi/slomu sistema. Zanimljivo bi bilo provjeriti koliko su takvi, objektivni i nepristrani, časopisi bježali od zlogukosti kada se konačna stagnacija i izvjesni slom sovjetskog ekonomskog modela počeo pokazivati. Ipak: ovakav je, prema crnom prorokovanju skeptičan, stav ispravan. Jer svako prorokovanje (ukoliko kojim slučajem nije utemeljeno na nekoj zbiljski mističnoj, božanskoj moći) u ljudskim stvarima nužno je promašeno – jer tu budući ishod nikada ne ovisi samo o upisanom i propisanom, već također i o djelatnom, o činu, praksi. Tako je, na primjer, i sovjetski model propao jer nije na adekvatan način i na vrijeme dovoljno učinkovito djelovao, odgovorio na probleme s kojima se suočio. Iako je najveći problem u cijeloj priči zapravo bio on sam naivno bi bilo vjerovati kako je zbog toga totalni slom (kakav nam se na koncu odvio pred očima, i kakav su liberali skloni vidjeti kao nužan, razumljiv i razuman) bio jedini mogući ishod. Kao suprotan primjer uostalom imamo kineski slučaj. Uspješno prilagođavanje sistema okolini, potpuna suprotnost sloma. Današnji kineski poredak nije ništa manje stravičan poredak političke neslobode negoli je bio onaj sovjetski (ako ne i gori; ta za razliku od sovjetskog on se onodobno i uspio održati kroz uvjeravanje tenkovima). No to je ipak od manje važnosti – jer se, eto, uspio pokazati kao polit-ekonomski funkcionalan.

Ispravno je dakle bježati od proroštva. U njegovu zamku lako je upasti upravo zato što je tako privlačna. Svoju strukturu proroštvo dijeli sa predviđajućom strukturom modernih znanosti. Što duže gledamo te ćemo dvije, naizgled različite, pojave sve teže razlikovati. Barem u slučaju praktičnih, društvenih stvari. Znanost vjeruje kako se točnim predviđanjima približava dokazivanju istinitosti svojih postulata. Kao što je ispunjeno proročanstvo konačni dokaz istine prorokovog nadahnuća. Zbog toga se stvara čudna zabluda po kojoj se ono znati poistovjećuje s predvidjeti. Posljedica takve zablude potiskivanje je djelatnog odnosa prema svijetu u korist onog pasivnog, kontemplativnog. Umjesto da energiju uložimo u praktično djelovanje i njegovo osmišljavanje, mi pasivno predviđamo događaje, kao da su njihovi uzroci negdje izvan nas, i pasivno čekamo ishod. A taj ishod na koncu će biti konstituiran upravo našom pasivnom aktivnošću, a ne nekom unaprijed upisanom istinom s kojom smo kroz svoje predviđanje/prorokovanje došli u doticaj.

Govoreći o izostanku velikih, uistinu revolucionarnih inovacija, koje bi bile u stanju pokrenuti ekonomiju The Economist, na svoj način, ipak zauzima ispravan, prilično aktivistički stav. The Economist ne pretpostavlja kako je problem nužan, kako je njegovo rješenje nalazi izvan našeg dosega. Upravo suprotno: radi se o javnom artikuliranju problema, nastojanju da se isti osvijesti kako bi se moglo što uspješnije raditi na njegovom rješavanju. Pitanje dana glasi: kako pobuditi, potaknuti inovacije? Ili još: kako osigurati da kvaliteta tih inovacija bude proizvodno revolucionarna; da za sobom povuku značajno povećanje produktivnosti rada, a ne tek novu varijaciju potrošnog kvaliteta. Ovo nije mjesto da se spominjemo Smitha, Ricarda, Marxa – tih zastarjelih, prevaziđenih i (barem u slučaju trećeg) potpuno suludih teoretičara koji problem produktivnosti rada stavljaju u centar svog analiziranja ekonomskog fenomena. Koji razbijaju glavu (gotovo metafizičkim) razlikama između „proizvodne potrošnje“ i „potrošne proizvodnje“… kao i ostalim, sličnim, besmislicama. Ovdje ćemo se zadržati na jasnom, zdravorazumskom, pitanju: kako potaknuti kvalitetne inovacije?

The Economist je skroman, njegova samozatajna pera ne hine da imaju konačan i cjelovit odgovor. No oni će, eto, obznaniti jednu ili dvije sasvim izvjesne stvari. Kao: „The biggest danger is government“; „When government was smaller, innovation was easier“; „get out of the way of entrepreneurs“ i slično. I neće se biti teško složiti s njima. Barem djelomično. Barem utoliko ukoliko žele reći kako inovativnost raste iz slobode, kako je njeno plodno tlo s onu stranu vanjskih, propisanih normi i zahtjeva. Teško ćemo se, pak, moći složiti s tim da je vlada jedini i najveći problem te proizvodne slobode kojoj se teži. Kao i da je poduzetnik današnji ideal slobodnog, kreativnog proizvođača.

Da živimo u vremenu u kojem država ima ulogu vladajućeg ekonomskog suverena (kao što je recimo slučaj sa sovjetskim modelom kada ga analizira Castells) ispravno bi bilo istu osuditi kao prepreku slobodi i kreativnosti proizvođača/inovatora. Teško je, i besmisleno, u pitanje dovoditi poguban utjecaj korumpirane, statične i nestimulativne komandne real-socijalističke ekonomije na kreativnost i inovativnost. Legitimno je pretpostaviti kako je zapadnjačka država blagostanja (sa mnogo blažim, ali još uvijek vrlo značajnim sličnim osobinama) djelovala destimulativno; kako je socijalnu sigurnost kupila žrtvovanjem ekonomske dinamičnosti i proizvodnog poticaja/slobode. No društvo u kojem mi živimo već desetljećima ne odgovara takvom opisu. Još od osamdesetih godina neoliberalna revolucija u frontalnom je napadu srušila i u prah razmrvila socijalizam i socijal-demokraciju. I to: upravo na osnovu ovakvih (legitimnih) optužbi. Vrijeme u kojem živimo nije vrijeme u kojem borba socijalizma, države i sigurnost sa kapitalizmom, tržištem i ekonomskom slobodom počinje – naše je vrijeme ono u kojem je ta borba neupitno završila jasnom pobjedom jedne strane. Pobjedničke strane, takozvanih neo-liberala, za koju se pokazuje da nije u stanju da izvrši vlastita obećanja. Posljedice čije vladavine na više razina drastično odskaču od očekivanja. Liberalna utopija kao obećanje početka devedesetih pred našim se očima u zadnjih nekoliko godina pretvorila u mračnu, realnu, distopiju. Slično kao što realni socijalizam nije bio u stanju ispuniti svoja obećanja, tako i ovaj naš realni (neo)kapitalizam, čini se, doživljava sličnu sudbinu. I kao što realni socijalizam nije bio u stanju kritički propitati svoju poziciju, kao što se ideološki do kraja držao svojih neispunjenih obećanja (iako su u svakom smislu predstavljala samo loš vic) i vjerovao u funkcionalnost svojih rješenja tako i realni liberalizam u svojoj zaslijepljenosti postupa na sličan način. Time, jasno, radi na korist vlastite štete i - što je mnogo značajnije - štete svih nas (kao što je radio i socijalizam u svojoj tupoj ideologičnosti i silini bez pokrića).

The Economist danas, 2013 godine, kuka nad izostankom kvalitetnih inovacija…i proziva državu zbog istog problema, traži njeno daljnje povlačenje kako bi ti famozni poduzetnici dobili više prostora za kreativnost (kao da su i samog Schumpetera čitali ograničeno, zaslijepljeno - jer isti je davno, sa žaljenjem, obznanio smrt poduzetnika). Temeljno pitanje: što je sa kolosalnim efektima golemog širenja slobode kapitala od osamdesetih godina na inovacije ne samo da se ne postavlja, već se ideološki okreće u svoju suprotnost. Pretpostavlja se kako, očito, još uvijek nemamo dovoljno ekonomske slobode kada su ti efekti izostali; kada u zadnjih tridesetak godina zapravo nismo doživjeli novi veliki skok naprijed, novu revoluciju proizvodnje i bogatstva. Dapače: kada je (unatoč svim inovacijama) golemo povećanje proizvodnje i bogatstva u biti bio rezultat kvantitativnog širenja tržišta, integriranja novih proizvodnih faktora primjenom stare tehnologije (širenjem proizvodnje gdje su postojali samo mrtvi potencijali na, ekonomski, predmodernoj razini).

Očitom se čini potreba da se ideološka i mistificirana „ekonomska sloboda“ redefinira, da se konačno razluče dva sasvim različita značenja koja se u kontekstu neoliberalne ideologije olako poistovjećuju. Ekonomska sloboda kao sloboda kapitala od izvanjskih ograničenja i sloboda koju konkretan proizvođač, potencijalni inovator, ima u svojoj djelatnosti. Pogrešno bi bilo jednu od tih sloboda, pošto smo ih razlučili, sotonizirati, a drugu uzdići do blaženstva. Kao što bi možda mogao neki zagovornik real-socijalizma ili države blagostanja: na način da se kaže kako veća sloboda kapitala po definiciji znači manju slobodu proizvođača, kako država kao štit od samovolje kapitala stvara preduvjete inovativnosti isl. Niti država ili bilo koja druga vanjska instanca može svojim djelovanjem proširiti slobodu proizvođača u ovom smislu (jer čak i kad u zamjenu za sigurnost i osiguranje sredstava očekuje samo inovaciju ona pretpostavlja da je inspiraciju moguće tehnicirati… a to se praktično pokazalo nemoguće). Kao što i sloboda o kojoj govorimo sama po sebi nije nužno dobra (Zamislite samo društvo kreativnih inovatora koji ne rade ništa drugo doli stvaraju inovacije – to je prava distopija…stravična otprilike kao ona sa narodom filozofa. Ili pak: situaciju u kojoj sloboda proizvođača prevladava nad radnom odgovornošću).

Inovacija je oduvijek revolucionarni motor povećanja bogatstva. Sloboda je njena pretpostavka. No ta sloboda sasvim je različita od slobode da se prisvoji puna dobit koju je moguće realizirati na tržištu; ili, isto tako, od slobode kao sigurnosti vlastitog rada i egzistencije, kolektivne zaštite od samovolje kapitala. Jer: sloboda kao sigurnost rada nije samo destimulativna već je u osnovi ograničavajuća – ona kreativnog pojedinca podređuje kolektivnoj volji koja je pasivna i zadovoljna postojećim načinima i oblicima života i rada. S druge strane sloboda kao sloboda uživanja plodova vlastitog rada (čak ako i zanemarimo činjenicu o izdvojenosti kapitala kao posebne ekonomske sile, sa profitom kao naknadom za njegovo puštanje u rad, opredmećenje, a ne nekakav rad, pa tako ni inovativan) sama po sebi ne nalazi se ni u kakvoj nužnoj veze sa posebnim kvalitetom inovativnog rada. Autentični sitni poduzetnik sa gaćama na štapu može biti motiviran budućim bogatstvom i uživati potpunu slobodu prisvajanja vlastitog profita, no to još uvijek ne znači da će isti time postati inovator, niti da će potaknuti inovaciju. Kao što i većina inovacija (bilo da ih proizvode ekscentrični znanstvenici ili manualni radnici) gotovo nikad ne proizlaze iz unaprijed određenog plana o nekakvoj zaradi i uspjehu. Kada bi, uostalom, inovacije proizlazile iz proračunatog plana teško bi se sloboda mogla odrediti kao njihov preduvjet i plodno tlo. Sloboda proizvođača kao inovatora mnogo je više izraz (teško egzaktno odredive) stimulativnosti okoline u kojoj živi i radi negoli nekakvih izvanjskih svrha poput budućeg bogatstva, dobrobiti nacije ili koristi za čovječanstvo. U tom smislu vjera u nužnu vezu između slobode kretanja i opredmećenja kapitala i slobode inovacije sasvim je iluzorna.

Nasuprot The Economistu čini se legitimnim pretpostaviti kako izostanak velikih inovacija i njihovog produktivnog efekta u zadnjih tridesetak godina treba tražiti upravo u sve većoj slobodi kapitala. Već smo naglasili kako nam je proizvodno-inovativni (od liberala obećani) efekt oslobođenja kapitala već odavno trebao postati vidljiv. Kako je, eto, i samom The Economistu jasno da taj efekt izostaje. Liberalnu, kapitalističku logiku, tu je moguće kritizirati na dvije razine: a) na kojoj sloboda kapitala koči mogućnosti primjene postojećih inovacija; b) na kojoj kapital destimulativno djeluje na proizvođenje novih.

a) Informatička revolucija odvila se upravo u razdoblju oslobođenja kapitala o kojem govorimo. Njene posljedice su velike i sveobuhvatne, no istovremeno se teško oteti dojmu da njeni efekti konstantno podbacuju, da su ispod realnih mogućnosti i očekivanja. Dostupnost i mnogostruke mogućnosti primjene informatičke tehnologije na integriranje i učinkovitiju organizaciju proizvodnje kao da ostaju zarobljene okovima korporativnog interesa. Kruta ograničenja intelektualnog vlasništva u realnosti se relativno lako prekoračuju, no čini se ponajviše u privatnoj sferi, sferi prisvajanja. Tamo gdje bi i formalno oslobođenje informacije, u kontekstu tehničke revolucije koja omogućuje njenu opću i trenutnu dostupnost i iskoristivost, trebao polučiti najveće uspjehe interes slobodnog kretanja nalazi se u konfliktu sa interesom kapitala. Odgovor na pitanje: zbog čega su proizvodni efekti informatičke revolucije relativno mali (s obzirom na goleme mogućnosti) krije se čini se, u najvećoj mjeri, u krutim granicama privatnog ekonomskog interesa, interesa kapitala.

b) S druge strane opća liberalizacija je umjesto očekivanim procvatom individualne inicijative uvelike rezultirala prividnom dinamikom iza koje se u zbilji krije prebacivanje ekonomske kontrole sa država na krupni kapital. Što će reći: statična, konzervativna i predvidiva ekonomska direktiva zamijenjena je dinamičnom, promjenjivom i neobuzdanom. Takvu promjenu teško da bismo mogli nazvati pozitivnim iskorakom ka većoj razini proizvodne slobode za potencijalnog inovatora. Liberalni mitovi o američkom snu i putu od trnja do zvijezda u realnosti se otkrivaju kao mnogo rada uz unaprijed upisan i predvidiv hod na korporativnoj ljestvici uspjeha. Kapital rad, jasno, potiče na kreativnost, no pošto nije u posjedu formule uspješne inspiracije on nije u stanju vidjeti kada se njegova pojava pojavljuje kao prepreka istoj (što je opet slično sa starim socijalizmom i mukama sa njegovim poticanjem inspiracije). Također: ograničena svrha uvećanja ekonomske vrijednosti, u slučaju pojedinog privatnog kapitala, sama po sebi nije nužno vezana sa produktivnom, korisnom inovacijom. Stoga konkretni kapital u biti do ispunjenja svog kratkoročnog cilja, profita, može doći i poprečnim putem, nerijetko direktno destimulirajući inovaciju. A sve veća sloboda kapitala, suprotno liberalnim nadanjima, ne donosi njegovu veću odgovornost – već upravo suprotno. Što se posebno očituje u očitoj neobuzdanosti i štetnosti nekontroliranog financijskog kapitala koji destruktivno ne djeluje samo na potencijalnu inovaciju, već i realnu, funkcionalnu proizvodnju, kao primjenu postojećih. Goleme mogućnosti inovacije u sferi novih, informatičkih, tehnologija i njihov sukob sa granicama privatnog vlasništva posebna su tema koju zbog posebne značajnosti ovdje nećemo ni otvarati.

O besmislenosti prorokovanja riječ ili dvije rekli smo na početku. Zbog toga se čini posebno bitnim osvijestiti zabludjelost i priličnu opasnost prihvaćanje temeljnih pretpostavki najpametniji predstavnika naše liberalne javnosti. Jer liberalna javnost je, ipak, jedna od rijetkih dobrih stvari koje imamo na raspolaganju. A i ona, kao što vidimo, malošto vrijedi.

Komentari

Neke besmislice

Htio bih na što je moguće jasniji i jednostavniji način ukazati na besmislenost ovog dnevnika
Evo jedne od besmiskica:

Svoju strukturu proroštvo dijeli sa predviđajućom strukturom modernih znanosti. Što duže gledamo te ćemo dvije, naizgled različite, pojave sve teže razlikovati.

Dvije - tek naizgled različite stvari - dakle jednu stvar - ćemo sve teže poimati kao dvije što ih duže gledamo.!!!???

...Znanost vjeruje kako se točnim predviđanjima približava dokazivanju istinitosti svojih postulata.e gledamo....
...Zbog toga se stvara čudna zabluda po kojoj se ono znati poistovjećuje s predvidjeti. Posljedica takve zablude potiskivanje je djelatnog odnosa prema svijetu u korist onog pasivnog, kontemplativnog .

Dakle, putem eksperimenta i općenito stvaranjem tehnologije (primjenjenje znanosti) , što znači primjenjivanjem znanosti postiže se pasivnost i kontemplativno stanje.!!!???

Koliko je meni poznato, znanosti se zamjera baš to što nije kontemplativna i što putem eksperimentiranja i tehnolohije provjerava istinitost svojih tvrdnji.

Evo još jednog bisera;

Umjesto da energiju uložimo u praktično djelovanje i njegovo osmišljavanje, mi pasivno predviđamo događaje...

U stvarnosti nema nikakvog pasivnog predviđanja događaja nego se tvrdnje proveravaju ekspeiimentima, anketama i drugim metodama. Čak se i zakonodavna djelatnost može smatrati nekom vrstom eksperimentiranja, jer se propisivanjem nekog zakona između ostalog hoće vidjeti da li je zakondavac točno ili krivo predvidio posljedice svojih namjera koje je izrazio zakonom.

Ovo nije mjesto da se spominjemo Smitha, Ricarda, Marxa – tih zastarjelih, prevaziđenih i (barem u slučaju trećeg) potpuno suludih teoretičara koji problem produktivnosti rada stavljaju u centar svog analiziranja ekonomskog fenomena. Koji razbijaju glavu (gotovo metafizičkim) razlikama između „proizvodne potrošnje“ i „potrošne proizvodnje“…

Slobodno je Osnivače ekonomske znanosti smatrati luđacima, ali mislim da to nije pametno. A ako neko tvrdi da su se oni bavili "proizvodnom potrošnjom i potrošnom proizvodnjom", onda taj ne zna čime su se bavili neosporno najveći ekonomisti do sada.

Još jedan biser:

The Economist je skroman, njegova samozatajna pera ne hine da imaju konačan i cjelovit odgovor. No oni će, eto, obznaniti jednu ili dvije sasvim izvjesne stvari. Kao: „The biggest danger is government“; „When government was smaller, innovation was easier“; „get out of the way of entrepreneurs“ i slično. I neće se biti teško složiti s njima. Barem djelomično. Barem utoliko ukoliko žele reći kako inovativnost raste iz slobode, kako je njeno plodno tlo s onu stranu vanjskih, propisanih normi i zahtjeva.

Ako dakle časopis tvrdi da je vlada najveća opasnost za inovacije, možemo se složiti s časopisom, pod uvjetom da on smatra da inovacije izrastaju iz slobode, koja nema nikakve veze sa propisima koje donosi vlada niti sa samom vladom.

Eto to su samo neki od bisera od kojih se sastoji ovaj dnevnik, a i ne sastoji se ni od čega drugoga. No autor izvrsno glumi kako superiorno poznaje i razumije stvari o kojima priča i publika mu nasjeda. Nije to slučajno da se on služi agresivnim besmislicama, jer zna da se publika tome najlakše pokorava .

Postoji darovitast za varanje i šarlatanstvo isto kao i darovitost za umjetničko slikanje ili znanstvena otkrića.

Preporučio bih čitateljima da vrlo pažljivo pročitaju ovaj dnevnik i da pažljivo analiziraju smislenost i logičnost svake rečenice. Tako će lakše izbjeći budućim varalicama i njihovim prevarama.

Tko je glasao

svi sretni

Sreća da postoje budni znalci/čuvari koji nas štite od varalica i uče kako ispravno čitati i detektirati agresivne besmislice kojima se služe.

Pošto ja nisam jedan od takvih dičnih čuvara (već tek šarlatan i varalica) nikoga neću poučavati kako da ispravno i pozorno čita nečije komentare... (Kao tipična neznalica) vjerujem kako svaki tekst svatko neizbježno iščitava drugačije. Stoga je rezultat svakog čitanja na neki način smislen i legitiman.

Na sadržaj se komentara neću osvrtati jer me svojom jasnoćom, logičnošću i uvjerljivošću natjerao da se (kao što sam spomenuo) složim s tvrdnjom da sam šarlatan i varalica, pa - ne želim dalje omajavati potencijalne čitatelje.

Time ću se zaštititi od budućeg otkrivanja vlastite sramote... Petarbosni4 će u svemu tome nedvojbeno vidjeti još jedan obmanjivački trik, pa stoga i dokaz ispravnosti svoje dijagnoze...

Dakle: svi sretni... a postoji li išta bolje od toga...

koča

Tko je glasao

Patološka lažljivost

Time ću se zaštititi od budućeg otkrivanja vlastite sramote... Petarbosni4 će u svemu tome nedvojbeno vidjeti još jedan obmanjivački trik, pa stoga i dokaz ispravnosti svoje dijagnoze...

Upravo to , glumeći žrtvu nečije zlonamjernosti, agresivnog neznanja, ili primitivizma, vi ponovo pokušavate prevariti svoje čitatelje. Jednu prevaru pokušavate prikriti drugom.

No dragi čitatelji. ne vjerujte meni nego pažljivo pročitajte dnevnik i analizirajte svaku rečenicu pa ćete vidjeti što je ova Koča istresla na Politika com. (Koča je jedna vrste ribarske mreža koja se vuće po dnu). Garantiram vam da nećete naći ni jednu ribicu, nego samo smeće.

Ja sam ponovo pročitao dobar dio dnevnika i što ga više čitam to više smeća otrkrivam.

Tko je glasao

economist se malo pravi glup,

economist se malo pravi glup, pa se cudom cudi "vidis ti, dam 100 kuna radniku, pa on iskopa rupu, a kad ulozim 100 kuna u r&d, ne dobijem nista". i naravno, ima i spreman odgovor "ocito je da ja ne dobijem svoj velju for mani, pa je ocito netko kriv za to". mozda je to economistu ocito, ali meni nije, nimalo. nema garancija u r&d-ju, a kad za nesto nema garancija, onda postoji rizik - da, mrsave godine su moguce. a ima li inovacija u mrsavim godinama? itekako ima, ali to nisu one koje bi economist htio, nove i slobodne za eksploataciju, vec su na polju eksploatacije starih (financijski sektor, patentna mafija, lobiranje itd). i kako stvaranje novih ovisi o slobodi starih (jer se grade jedna na drugu) ulazimo u zacarani krug. nije da je nemoguce izac iz njega, samo trebamo sacekati da 10 puta zaredom izadje crveno, u medjuvremenu stagniramo. a sam proces inovacije (u privatnoj inicijativi) je vezan uz sposobnost ljudi da pretrpe gubitak - optimalna "kazna" u smislu poticanja inovacija je ona koja nije ni preblaga (to economist primjecuje) ni prestroga (to vec ne primjeti). ljudima ce svaka "kazna" biti prestroga, te ce za njeno ublazivanje koristiti drzavu i njene moci, ali bez drzave nema ni ublazavanja.

tako da mi se bolje pitanje cini "sto cemo raditi u mrsavim godinama" umjesto economistovog "gdje je moj velju for mani". pritom je zaista tesko ne primjetiti autizam clanka pisanog na racunalu, stavljenom na internet, kojem moja malenkost pristupa preko httpa, koji se eto ne pita tko je platio razvoj tih inovacija.

Tko je glasao

Koča vs. liberalne javnosti

kočo,
kažeš:
Liberalna utopija kao obećanje početka devedesetih pred našim se očima u zadnjih nekoliko godina pretvorila u mračnu, realnu, distopiju. Slično kao što realni socijalizam nije bio u stanju ispuniti svoja obećanja, tako i ovaj naš realni (neo)kapitalizam, čini se, doživljava sličnu sudbinu. . I kao što realni socijalizam nije bio u stanju kritički propitati svoju poziciju, kao što se ideološki do kraja držao svojih neispunjenih obećanja (iako su u svakom smislu predstavljala samo loš vic) i vjerovao u funkcionalnost svojih rješenja tako i realni liberalizam u svojoj zaslijepljenosti postupa na sličan način. Time, jasno, radi na korist vlastite štete i - što je mnogo značajnije - štete svih nas (kao što je radio i socijalizam u svojoj tupoj ideologičnosti i silini bez pokrića).
realni liberalizam u svojoj zaslijepljenosti postupa na sličan način.
Nije točno. Ne postupa.
Iznio si pogled na nedavnu prošlost, legitiman ali nedovoljno prezican. Vjerujem da bi se nedavna povijest mogla opisati na točniji način
Nema spora da takozvani realni socijalizam, (uključujući i jugoslavensku samoupravnu varijantu) nije odgovor na probleme disfunkcije društva koje karakterizira kapitalizam, tržište i ekonomska sloboda
Nema spora da krize društva koje karakterizira kapitalizam, tržište i ekonomska sloboda nisu, nestankom globalnog protivnika (padom SSSRa i prelaskom kine na kapitalizam), nisu nestale, niti postale manje, ali se rješenja traže na jedinom mjestu gdje se mogu i naći, u liberalnoj javnosti.
I ti si, kad reagiraš na članak u economistu, (makar su tvoje teze promašene) dio liberalne javnosti.
Kritičko propitivanje pozicije koja je dovela do sadašnje krize jest ono što radi liberalna javnost.

luka

Tko je glasao

cijepanje vlasi ili razjašnjavanje temeljnih stvari

gospodine luka ova naša diskusija sada izgleda nekako ozbiljnije i zbog toga sam radostan... no, ako smijem primijetiti, samim time sve više kao da počinje ličiti na nekakvu nedajbože skolastiku...ne marksističku skolastiku, ali ipak… nekako… skolastiku… jer: složit ćemo se ipak oko glavnine, a u diskusiji zapravo cijepati one rijetke aporijske vlasi… bar mi se tako čini…

Prvo: naravno da sam ja dio liberalne javnosti i zbog toga sam sretan… nemam ništa protiv liberalne javnosti, liberalna javnost mi se sviđa i jednini način na koji bih je mijenjao je onaj po kojem bi bila još 'liberalnija', otvorenija… zbog toga i kažem da je ona ponajbolje što imamo na raspolaganju. Kad kažem da i ona, liberalna javnost, malošto vrijedi mislim na njen konkretan sadržaj, a ne na nju u formalnom smislu. Ne želim reći da njen konkretan sadržaj, konkretne ideje koje se u njoj vrte i artikuliraju, ne vrijede ništa, a kamoli da su skandalozno-kriminalne (kao što kažem za sadržaje onodobne, neliberalne, javnosti) već da vrijede malo. Dakle: da svakako nisu zarobljene totalnim sljepilom ograničene ideologičnosti (barem ako iz nje uzmemo ono bolje, poput the economista), ali da ipak (po mom sudu) nisu dovoljno kreativne, inventivne; (što je naročito značajno ni) slobodne od ideoloških ograničenja, politički mudre i dalekovidne. Štoviše: da sve njihove dobre namjere u biti nisu u stanju da se kritički postave prema svojim ideološkim pretpostavkama pa stoga i njihove svrhe i pristupi potencijalno predstavljaju prijetnju SLIČNU onim iz iskustva socijalizma kojeg se možemo lako prizvati.

Koji je temeljni razlog zbog kojeg je liberalna javnost (barem prevladavajuće) ideologizirana (a koji se očituje i u tvom prigovoru)?
To je: esencijalističko poistovjećenje kompleksnih i promjenjivih fenomena (društvenih, ekonomskih, političkih) 'povijesnog svijeta' i strogih, krutih, fiksnih koncepata kojima taj svijet želi učiniti predvidivim, proračunljivim (pa i smislenim)… To je pristup kojim se politička realnost tretira kao da se radi o fizičkoj realnosti. Povezan je sa novovjekovinim uspjesima prirodnih nauka i, nadasve, njihove tehničke primjene. Primjena 'znanstveno-tehničke' metodologije na svijet politike i povijesti konstantno se pokazuje kao neadekvatna, polučuje vrlo ograničene i kratkotrajne, slučajne, rezultate. Što nikoga (od prepametnih društvenih znanstvenika i tehničara), jasno, ne sprečava da nastavi sa istraživanjem, pokušavanjem iznalaženja prave metode (učinkovitog, funkcionalnog) organiziranja ljudskih stvari.

Liberalna javnost (kao načitan, dobar učenik takvih znanosti, ili znanstvenih predrasuda) prema političkim se problemima postavlja kao prema nekoj elementarnoj nepogodi koju je potrebno adekvatnom prevencijom i tehničkim sredstvima što učinkovitije zauzdati. Pri tome, kao suprotnost tog 'egzistencijalnog' poremećaja, pretpostavlja ono prirodno, poželjno, društveno-političko stanje (usklađeno sa svojom suštinom – npr. Uistinu-slobodno-globalizirano-funkcionalno-tržište isl…). Ono što liberale razlikuje od najrazličitijih predlagatelja ovakve ili onakve politike je činjenica da imaju ono što smatraju ZNANJEM temeljnih uzroka, i opću političku viziju – utopijsku viziju krajnjeg ideala uistinu-slobodnog-tržišta kao stanja u kojem su uzroci nepogoda otklonjeni.

Pričati o tome je li socijalizam bio odgovor na disfunkcije kapitalizma (i kakav); je li kapitalizam traži odgovore na svoje disfunkcionalnosti (i kako) je jedna stvar… tu se vrtimo oko realno-egzistirajućeg kapitalizma, kapitalizma kao kompleksnog i promjenjivog fenomena sa tisuću lica, koji je moguće vrtjeti i okretati i uvijek naći drugačiju istinu… to je povijesna realnost s kojom se imamo nositi i u kojoj je moguće djelovati ovako i onako. Nešto sasvim drugačije je pretpostavka idealnog kapitalizma, društvenog stanja u kojem je kapitalizam dovršen i funkcionira… to je vizija koju dijele (socio-ekonomski) liberali. Ta liberalna utopija nije realnost kapitalizma – jer protiv te realnosti, za njenu promjenu bore se liberali (kao što su se i socijalisti borili protiv socijalističke realnosti, za ostvarenje onog temeljnog obećanja, nastavak revolucije isl.). Jedino pitanje koje liberalna javnost (u ovom smislu) sama sebi postavlja su adekvatne tehnike ostvarenja tog idealnog stanja koje je u biti legitimirano teorijski, ideološki (recimo, poznat je primjer: 'bolni rezovi' u svrhu 'većeg dobra'- bolje budućnosti…a kako znamo tu bolju budućnost? Pa liberalnom teorijom – jasno… isl.). Netko bi mogao reći da liberali teže za empirijskim dokazima svojih pretpostavki…takve gluposti ne zavređuju da se na njih ni osvrćem…

Dakle (da sumiram): ne sviđa mi se što: (1) je liberalna javnost sklona utopijskom pretpostavljanju više istinitosti liberalnih postulata (a kada efekti primjene istih u svijetu realnih 'fenomena' izostanu onda lako nalazi objašnjenje u još-ne-otklonjenim smetnjama); (2) političku realnost tretira čisto tehnički, kao da je političko uvijek nekakav problem; ne uviđajući da autentično politička rješenja predstavljaju preduvjet i kontekst rješavanja tehničkih, ekonomskih itd…. ne uviđajući uostalom da je sama liberalna utopija jedan tipično politički projekt, a ne čisto-faktično-objektivno sredstvo rješavanja općih problema… Ne shvaćajući zapravo uopće prirodu političkog poznatu još starima u antici: da se radi o živom, praktičnom fenomenu koji je besmisleno tretirati čisto tehnički…

Reći ću ovdje još riječ dvije o ovim -točnim procjenama liberalne javnosti- iz drugog komentara. Što je kapitalizam kao kapitalizam? Što su liberalni prognozeri govorili? Neki su mislili da je zapadni 'socijalizirani' kapitalizam put u ropstvo… današnja mega-intervencionistička politika američke države bilo bi to ropstvo…samo… valjda… ili smo i dalje na tom putu? Tko zna što sve tko nije prognozirao: netko je prognozirao propast socijalizma po političkoj, netko po ekonomskoj osnovi itd. Konačno urušavanje socijalizma ja ne vidim kao izraz nekakvog povijesnog usuda. Govoriti o tome da je sasvim nužno bilo da „socijalizam“ usvoji „kapitalističke“ oblike isto je što i govoriti o tome kako je bilo nužno da „kapitalizam“ usvoji neke „socijalističke“ (i to nas, unatoč, Hayeku ne odvede u ropstvo). No to su bespredmetne priče, naknadna prepametna „otkrivanja“ onog što se odigralo kao nečeg razumljivog i nužnog. Pa onda možemo spekulirati o tome je li Kina kapitalistička ili nije, je li Amerika postaje socijalistička itd itsl. A to je sve bespredmetno. U tom je smislu bespredmetno i kruto fiksirati nešto kao „socijalistički“ ili „kapitalistički“ ekonomski model…jer: zar je i ukoliko je sam kineski ekonomski model, konkretna prilagodba o kojoj govorimo, „kapitalistička“…

Osim toga: govoriti o nekom ekonomskom modelu u potpunosti apstrahiravši od političkog je sasvim besmisleno. Recimo: govoriti o propasti socijalističkog ekonomskog modela (dok se politički mogao, kao što vidimo u Kini, i održati). Specifičan (autoritaran) kineski politički model nije nekakav maoistički, komunistički model- on je izmijenjen kao i ekonomski sa kojim je usklađen. U tom smislu iza starih simbola krije se politička kao i ekonomska izmjena – problem i je što ta izmjena, to prilagođavanje JE funkcionalno i nije poželjno (sa stanovišta političke slobode - kako liberalima, tako ni meni).

Dalje: kako govoriti o različitim mogućnostima izmjene socijalizma kroz 20 stoljeće? Može se deterministički pretpostaviti kako je povratak kapitalističkog modela bilo pitanje vremena, a politička diktatura bila jedino, nasilno, sredstvo protuprirodnog održanja onog socijalističkog. Meni se takvo gledanje čini redukcionističko, naivno i ideologično. Stvar je obrnuta: ekonomska i socijalna funkcionalnost socijalističkog modela mogla se oblikovati na više načina (kao što se u slučaju kapitalističkog modela i događalo); u određenim razdobljima njegov oblik je u nekim aspektima bio ekonomski funkcionalan (za razliku od političkog koji je u biti uvijek bio užasan, beskoristan). Politička diktatura u socijalizmu blokirala je sve kanale slobodne i inovativne artikulacije specifičnih problema (socijalističkih problema, čije kreativno rješavanje ne bi značilo korak ka kapitalizmu, već korak dalje od njega!!), kao i njihovo učinkovito rješavanje… stoga je upravo politička realnost socijalizma proizvela totalnu iracionalnost realnog ekonomskog i socijalnog socijalističkog modela. Time ne želim reći da je ekonomski i socijalno socijalizam bio zdrav, a politički bolestan. Već: da je partijska diktatura kao temeljni stup tih poredaka proizvodila krajnje limitiran ekonomski model. Ono što mi znamo kao socijalizam nije neki socijalizam po sebi, već konkretan povijesni socijalizam sa svojim konkretnim obilježjima. Kao što i kinesko prilagođavanje nije naprosto jedino moguće prilagođavanje socijalizma nekoj pretpostavljenoj realnosti već jedan (na žalost) funkcionalan oblik njenog proizvođenja.

Eto... nadam se da ovakav obiman prilog ovoj maloj skolastičkoj diskusiji nije pretjeran i da ima nekog smisla…

koča

Tko je glasao

moć neoliberelizma

@koča
Dobar dnevnik i veliki plus. Neoliberalni kapitalizam je došao u situaciju kada su mu potrebne nove ideje za gomilanje profita. Sada se pokušava dosezima ljudskog uma i novim idejama još više napraviti slijedeće;!
Investirati
Gomilajti profit od investicija
Smanjivati ljudska i zaposlenička prava
Ljudski um ( inovativnost ) staviti pod svoju kontrolu
Neoliberalni kapitalizam je poput morskog psa. Mora se neprestano kretati, hraniti, gomiolati profit.. Kada stane slijedi slom.

Tko je glasao

neobjašnjivi uspjeh alana forda

kočo,

zbog osebujnog stila nije do kraja jasno, koliko se uopće može raspravljati o temeljnim tvrdnjama dnevnika, ali minimalni fairplay tražio bi da se jasno predstavi tvrdnje economista, i više ili manje jasno iznese svoje protutvrdnje, komentare

Economist ukratko tvrdi da inovacija ima, da je tempo inovacija mogao biti brži, da je jedan od mogućih razloga usporenog tempa intervencija/kontrola države, i da bi poduzetnici mogli inovirati više, dati više, brže inovativnih proizvoda kada bi državna regulacija bila manje izražena.

In the end, the main risk to advanced economies may not be that the pace of innovation is too slow, but that institutions have become too rigid to accommodate truly revolutionary changes—which could be a lot more likely than flying cars.

I na kraju, glavni rizik razvijenim ekonomijama može ne biti u tome da je tempo inovacija prespor, nego u tome što su institucije postale prekrute da prihvate doista revolucionarne promjene - koje bi mogle biti puno više nego leteći automobili.

i meni je teško shvatiti kako si ti uspio od uistinu zanimljivog teksta, koji obrađuju problem percipiranog usporenja tempa inovacija skočiti na ovakve rečenice

ograničena svrha uvećanja ekonomske vrijednosti, u slučaju pojedinog privatnog kapitala, sama po sebi nije nužno vezana sa produktivnom, korisnom inovacijom.

ako do neke granice uspijevam, to je zato što sam kao i solidan broj građana, školovan u samoupravnoj skolastici, a proširenost i snaga te škola vidi se i u uspjehu alana forda, ograničenog na zemlje nasljednice bivše jugoslavije.
pišeš stilom propovjednika, marksističko/lijevo/filozofski
ispod stila naziru se neki stavovi
stil je zabavan, retro,
i kao alan ford, pali danas, u hrvatskoj, među dovoljno starim posjetiteljima kojima u podsvjesti odzvanjaju mantre marksističkog, samoupravnosocijalističkog novogovora i njegove filozofske praksisovske avangarde
sličan način razmišljanja i izlaganja, koji pokazuju propovjednici, svećenici, pa i biskupi (naši, hrvatski, moji, jednako koliko i ti )
i ti kao i oni, raspolažeš golemom teoretskom zgradom argumenata, iz koje po potrebi uzimaš materijal za nedjeljnu propovijed
kao i oni, reagiraš na vanjske događaje, danas na članak u The Economistu, tako da izlažeš odgovor svoje crkve, utemeljen u doktrini, iskazan rečenicama koje su, za dobrog znalca/govornika/propovjednika, već ready made
Hermetički sustavi koji se prilagođavaju promjenama, izdajući poslanice (tito je to zvao pisma, a i praksisovci su to nekako zvali) ali rijetko propituju temeljne dogme

Zaključno: SSSR je propao jer nije bio spreman prihvatiti promjene, jugoslavija je propala jer nije bila spremna prihvatiti promjene, značajan dio dojučerašnjeg svijeta država blagostanja je u krizi, jer ne razumije promjene, hrvatska je u krizi jer nije sposobna razumjeti, uvidjeti, pa i reagirati na promjene na uspješan način
Tvoje izlaganje ne pridonosi jasnoći uvida u probleme, ali kao ljubitelju alana forda, daje naslutiti na koji si način, izdanak civilizacije koja nas je dovela u stanje u kojem se nalazimo
Bilo bi dobro razgovarati o promjenama, koje nam trebaju, jer su neizbježne, jer će ih u naše ime, građana hrvatske, svaka politička snaga koja osvoji vlast, provesti, ili zato jer hoće, ili zato jer mora, od reforme tržišta rada, zdravstva, školstva, državne uprave...
Nije loše, na ovakvom mjestu, o promjenama razglabati i iz ideologizirane pozicije, ali ako ne budemo u stanju uspostaviti komunikaciju na razini razumnih laika, koja može dovesti do konkretnog konsenzusa, od rasprave neće biti koristi

luka

Tko je glasao

"veliko hvala, ko vas j... , ja sam budala sam za sebe"

Cijenim tvoje prigovore (iako su uglavnom promašeni) pa ću se stoga i potruditi da na njih što preciznije odgovorim. I to nipošto s ciljem da te pobijem, retorički pobijedim već da otklonim zablude. Da nije tako, vjeruj mi, ne bih ti pisao (a to mi stvarno moraš vjerovati, ako hoćeš, jer za takve stvari nema dokaza)…

Krenimo redom…

The Economist ne čitam zato što mi se ne sviđa… ono što tamo čitam cijenim i mnogo više nego tvoje prigovore (jer, naime, tamo su rijetke stvari uistinu promašene). Na kraju sam osvrta, kako mi se čini, naglasio kako je liberalna javnost jedna od rijetkih dobrih stvari koje su nam na raspolaganju (to je inače tipičan stav ideologiziranih marksista u koje me svrstavaš). Kod nje me smeta što mi (osobno) njene pretpostavke i pristupi (unatoč kvalitetama) nisu dovoljno uvjerljivi.

Neću povlačiti citate, vaditi iz konteksta isl. da bih nešto dokazao…tekst The Economista nije dug i vrlo je jasan…teško je zaboraviti što kaže i napraviti neke omaške u bazičnom razumijevanju (osim zlonamjerno). U osvrtu sam počeo od toga da The Economist nije zloguki prorok i zbog toga ga pohvalio. No: tko bi bio zloguki prorok? Oni ekonomisti-pesimisti koji, pozivajući se na činjenice, govore o krizi inovacija, zastoju i katastrofi koja će iz toga proizaći. The Economist s njima polemizira, na stvari gleda drugačije: 1) inovacije ne izostaju, već (još) nismo u potpunosti iskoristili njihove potencijale; 2) utoliko ukoliko izostaju i inovacije i njihovi ekonomski efekti postoje konkretni načini na koje ih pobuditi i potaknuti – obaranjem prepreka koje ih, neupitno (a to neupitno upravo je sporno), ograničavaju. Ono što The Economist prihvaća od pesimista koje kritizira je činjenica o (čudnom) izostanku ekonomskog, produktivnog, efekta inovacija. Tumačenje te čudne činjenice The Economist vodi u kuknjavu nad državom koja koči inovacije i njihovu primjenu itd. koje se ja hvatam, koja meni ne zvuči uvjerljivo.

Dakle: ne izmišljam ja problem izostanka ekonomskog, produktivnog učinka inovacija već - i Economist i pesimistični teoretičari koje kritizira od toga kao činjenice polaze u svoju raspravu. Što se mene tiče reći kako izostaje ekonomski efekt inovacija isto je što i reći kako inovacije, u tom smislu, izostaju. Ipak: kao što sam u osvrtu rekao nisam išao ka raspravljanju (sa Smithom, Ricardom, Marxom) što to inovaciju kao inovaciju čini produktivnom, postoji li uopće veza između konkretne kvalitete pojedinih inovacija i ekonomskog učinka isl… nastojao sam se držati neprijeporne i jasne razine članka iz The Economista.

A taj članak, dakle, kuka nad državom kao preprekom primjene i stvaranja inovacija, veliča nekakve baksuzne poduzetnike-inovatore…. a propušta da postavi temeljno pitanje: kakvog je efekta liberalizirajuća ekonomska politika zadnjih tridesetak godina imala na inovacije i njihovu primjenu? I zar je logično danas na odgovornost pozivati samo državu, a ne i kapital – pošto je izvjesno da je već prilično dugo on u svojoj slobodi ipak značajniji ekonomski suveren.

Ako netko misli da problema sa izostankom inovacija u ekonomskom smislu nema neka se ne obraća meni već The Economistu – to je goruća tema kojom se bave ovaj tjedan i ja sam im samo vjerovao na riječ. Ako taj problem uistinu ne postoji nitko sretniji od mene: jer ja, kao i The Economist, želim korisne inovacije, povećanje produktivnosti i bogatstva. Razlika je samo u tome što se meni dokazi i metode The Economista ne čine uvjerljivima.
- - -

Zbog toga se, izgleda, dovodim u situaciju da budem poistovjećen sa Titom i Vranickim!!! Teška mi sudbina… ta može li tko drugi osim Tita i Vranickog…

Najprije da kažem da se grozim odvratnog praksisovskog antipolitičkog pristupa… Praksis je ono kritizirao „sve postojeće“… samo da ne bi morao kritizirati ono što mu je bilo pred nosom…da se ne bi iskreno morao praktično-politički postaviti prema svojoj realnost… i u tom smislu oni uistinu jesu bili nekakva perverzna intelektualno-filozofska utopistička avangarda realnog socijalizma. Njihov filozofsko-revolucionarni pristup meni je osobno najviše koristio da zamrzim filozofe, a spoznam presudan značaj neposredno političkog djelovanja – (jedino) na tome Praksisu hvala. Što se Tita i samoupravljanja tiče: potpuno si u pravu, to je bila realnost koju je trebalo satrati u svakom smislu, to je realnost čije je ostatke potrebno konstanto razbijati u svakom smislu dok god postoje… Za sebe vjerujem kako prilično dosljedno radim na tome…no imam jedan problem: ne mogu se oteti dojmu da je ta 'realnost' ipak uglavnom nestala, da boriti se sa samoupravljanjem i njegovim duhovima nerijetko znači boriti se sa sjenkama… Gdje ga vidim pobornika samoupravljanja ću kritizirati, no kako da kritiziram samoupravljanje i državu tamo gdje vidim kapital i tržište??

Što se promjena o kojima govoriš tiče… da ne otvaram kompliciranu debatu o tome samo ću natuknuti da sam (kao ortodoksni, ideologizirani marksist) ZA reformu starog i neučinkovitog, parazitskog i korumpiranog, zastarjelog sustava zdravstva, školstva, državne uprave, pa i radnog zakonodavstva … samo ne vjerujem kako je način i smjer u kojem je ta izmjena moguća jedan i nužan… ta svaki će liberal naglasiti kako je državno skrbništvo na koncu u suprotnosti sa interesom radnika… ja se s tim slažem… samo ne mislim kako iz toga automatski proizlazi kako je sloboda kapitala i tržišta u interesu radnika…

Ako je polazak od takvih pretpostavki neka ideologija onda je, priznajem, time i moja… Što se dogmi i svega ovoga o propovjedništvu isl. tiče… ne shvaćam to kao zločestu, zlonamjernu kritiku… već naprosto promašenu… Kako ti znaš kakve su moje „temeljne dogme“??? Ta očito ne iz onoga što pišem jer: (a) tu ne pišem o njima; (b) ono o čemu pišem uglavnom kritizira ono što ti smatraš mojim dogmama. Ti valjda posjeduješ neku posebnu moć da iz nekog retro-arhaičnog stila i prepoznavanja (tebi) poznatih jezičnih oblika izvedeš spoznaju o neupitnim temeljnim dogmama onoga koji to piše! Bez sumnje mistična sposobnost, dostojna autentično nadahnutog propovjednika!! Da sam na tvom mjestu ja bih pokušao poći iza vlastitog uvjerenja o znanju temeljnih dogmi onoga što čitam…pa bi tamo, iza vlastitih predrasuda, možda nešto i uspio pronaći… Na takav put ja te neću poticati—sasvim mi je dovoljno što to (kao i svi ostali) konstantno moram raditi sam za sebe (kako bih izbjegao opasnost da upadnem u zamku najbolje prikazanu naslovnim stihom, bore djordjevica)…

Cijenim tvoje prigovore… no ovo je zadnji put da se njima (dokle su ovakvi kakvi jesu) detaljno zabavljam…

koča

Tko je glasao

što je tko rekao?

koča,
Zašto je propao sovjetski model?
kažeš:
jer nije na adekvatan način i na vrijeme dovoljno učinkovito djelovao, odgovorio na probleme s kojima se suočio.
kakav je kineski poredak ?
kažeš:
U političkom smislu stravičan poredak političke neslobode
Kakav je kineski model u ekonomskom smislu?
kažeš:
Uspješno prilagođavanje sistema okolini, polit-ekonomski funkcionalan

liberalni mislioci, nisu proroci, ali su bili u pravu, kad su pisali i govorili da je svaki drugi poredak, osim kapitalističkog doživio slom, i to nužan, razumljiv.
Procjena liberalne javnosti da je takozvani socijalistički ekonomski model promašen bila je točna.

luka

Tko je glasao

dnevnik ima jasnu temu i

dnevnik ima jasnu temu i jasnu misao... malo smeta sto je podugacak i sto se iste misli ponavljano (ali na razlicite nacine) iscrpno objasnjavaju...

dakle tema i poanta, veliki veliki plus.. kao i uocavanje i izlaganje problema... koji je tako tesko naci u danasnjim clancima, a tako je potrebno o tome pricati i razmisljati.. kako bi mozda jednom dosli do nekih boljih solucija... kad odrastemo..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao
Tko je glasao

koča

Ispunio si nekoliko stranica učenom prazninom. No ne mogu ti čestitati, jer je to daleko ispod već postignutoga. Predrag Vranicki napisao je tri knjige o povijesti marksizma, a da nije ništa rekao. To je bolji uradak od tvoga. Dalje. ti opisuješ kako se mačuješ sa sablastima i kako se sablasti mačuju i bore međusobno. Opet moram reći da je u tome Cervantes bio bolji. Ovo ti je sve skupa: Ibis redibis numquam in bello peribis, ili nešto modernije; Rorschachova mrlja u kojoj svatko vidi nešto drugo.

Tko je glasao

O kakvoj mi krizi inovacija uopce mozemo govoriti

Oprosti kočo nisam stigao pazljivo procitati (tako da nisam pohvatao sve detalje, ali budem), reagirao bih samo kratko:
Govoreći o izostanku velikih, uistinu revolucionarnih inovacija, koje bi bile u stanju pokrenuti ekonomiju The Economist, na svoj način, ipak zauzima ispravan, prilično aktivistički stav. ... pogledaj recimo reakciju na jednu novotariju: http://youtu.be/KJo12Hz_BVI
Stvar je financirana preko Kickstartera - web site gdje mozete prezentirati svoju ideju i traziti da vam Internet cyberkorisnici za to daju priloge,....
Umjesto da duzim - go to: http://www.kickstarter.com/projects/1523379957/oculus-rift-step-into-the...

Pitanje? Nije li npr ovo inovacija tipa Gutenberg.

Tko je glasao

Koji je razlog da ta vrijedna

Koji je razlog da ta vrijedna inovacija (sto uzimam kao pretpostavku, odnosno tvoju dobru procjenu) ne daje isti rezultat odnosno zamasnjak svemu u drustvu kao sto je Gutenbergova polucila?

ja mislim da je to primarna tema o kojoj autor prica, a ne inovacija kao takva.. iskljucivo kao neka nedostatna pojava (makar mi se cini da autor smatra kako bi i tu trebali biti bolji rezultati)

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

ispravno zboris

ali ja sam, iskreno, komentar od obaladaleka shvatio čisto ironijski... možda sam u krivu...al eto...

koča

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najviše ocijenjeni članci