Specifičnosti ključnih društvenih subjekata
Mislim da će biti dobro ako ovdje kažem još koju riječ o tome iz čega proizlazi tako velika važnost obitelji, odnosno domaćinstva.
U prethodnim spisima navodio sam da u velikom mnoštvu različitih vrsta društvenih institucija koje su pravni subjekti ili pravne osobe, postoje četiri koje su autopoietične i čije je dobro i produktivno funkcioniranje od ključne važnosti za dobro funkcioniranje cijelog društva , opći progres i ostvarivanje ciljeva vrste. One su temelj svim ostalim, heteropoietičkim institucijama i pravnim osobama.
To su:
1. tzv. fizička osoba, ljudska individua (koja je, kako smo već rekli, pravna osoba par exellance),
2.obitelj ili domaćinstvo,
3. poduzeće,
4. država.
Zašto su ove četiri vrste pravnih osoba tako važne i tretiraju se kao ključne ili temeljne?
Zajednička i presudno važna osobina im je to što su autopoietične, samodovoljne - sposobne za samorazvoj i samoodržanje - bićevite. Biti bićevit ili autopoietičan ovdje znači; moći sam stvarati sredstva za vlastiti opstanak i razvoj. Suprotnima, heteropoietičnima , ta sredstva mora stvarati netko drugi.
Autopoietične pravne osobe stvaraju, dakle, sredstva za svoj vlastiti opstanak, razvoj i ostvarivanje ciljeva društava i vrste, ali i za opstanak i djelovanje svih heteropoietičnih pravnih osoba koje postoje u društvu.
Njihove temeljne pravne sposobnosti - capacitates iuridicae jednake su pravnim sposobnostima svih ostalih pravnih osoba, ali im se djelatne sposobnosti - capacitates agendes bitno, kvantitativno i kvalitativno razlikuju .
E, pa bacimo malo pogled na specifičnost djelatnosti svake od njih.
Prva, tzv. fizička osoba, tj. živa ljudska individua -važna je zbog svoje ontogeničnosti, genijalnosti ili kreativnosti– sposobnosti individua da stvaraju bićevite elemente umjetnog bića - ali i zbog sposobnosti njegovog upotrebljavanja, te potrošnje kojom se umjetnom biću određuje daljnji pravac usavršavanja i razvoja.
Druga - obitelj, ili domaćinstvo kako smo već rekli, stvara, održava i čuva humani život. Ona kratkovječni život ljudske individue, putem spolne, ili bio-reprodukcije, pretvara u beskonačni ili vjekovječni opstanak vrste, nužan, tj. neophodan za ostvarenje njenih ciljeva i uživanje u njima.
Treća - poduzeće, stvara materijalna bogatstva – sredstva za zadovoljavanje životnih potreba i tehnologiju za ostvarivanje ciljeva vrste.
I četvrta - država, koja, kako sam već rekao, stvara pravo, zakone i poredak, tj. društvo koje je ustvari umjetni organizam koji objedinjuje one prve tri i nosi cjelokupno umjetno biće.
Kao što sam već rekao, svaki od ovih subjekata treba ostvarivati i stanoviti višak vrijednosti – individue dohodak, poduzeća profit, obitelji svoju ušteđevinu, a država državni suficit.
Bez djelatnosti ovih četiriju institucija ili pravnih osoba ne bi bilo moguće ostvarivanje ciljeva društva i vrste, jer se ostvarivanje tih ciljeva temelji na :
1. stvaralačkoj, ontogeničkoj sposobnosti individua - kreativnosti,
2. sposobnosti za transformaciju konačnog života u beskonačan,
3. sposobnosti za stvaranje sve svrsishodnijih materijalnih dobara za održavanje života i ostvarivanje ciljeva vrste,
4. sposobnosti da se ove sposobnosti, putem prava i zakona, organiziraju i učine sredstvom ostvarivanja ciljeva njihovih nositelja i ciljeva vrste.
Kao što se vidi, svaka od one četiri pravne osobe ili institucije utemeljena je na jednoj od ove četiri temeljne sposobnosti.
I baš s obzirom na njihovu veliku i kvalitativnu razliku, slažemo se sa Aristotelovim mišljenjem, da dobar pater familias ne mora nužno biti i dobar vladar ili voditelj nekog poduzeća.
Toliko o tim neophodnim elementima, odnosno ključnim društvenim subjektima
S druge strane, postoji još bezbroj drugih, ali tek sekundarno važnih sposobnosti, djelatnosti i institucija, društvenih subjekata, pravnih osoba itd. No one su heteropoietične i nisu neophodne. Bez takvih, u koje spadaju, npr: nogometni klubovi, udruženje pekara, ili znanstvene akademije, udruženja inženjera, umjetnika itd. bilo bi moguće ostvariti ciljeve društva ili vrste, iako, naravno, uz stanovite poteškoće, jer i ove, sekundarno važne pravne osobe ne bi nastale da nisu radi nečega bile potrebne.
Društvo, zakoni i poredak dobri su, pravedni, ontogenični i produktivni, ako prvenstveno onim autopoietičnim, pravnim osobama, omogućuju ostvarivanje njihovih prirodnih i zakonitih interesa i ciljeva, ali samo na način kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.
Nadalje, bolji su zakoni oni koji, pored već rečenog, što je moguće veći broj heteropoietičnih pravnih osoba dovodi u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste i tako ih pretvara u autopoietične. Napredak i razvoj zakonskih sistema i društva, a i ključni posao države, sastoji se upravo u tome da se što veći broj društvenih subjekata dovede ili prevede iz prinudnog u što funkcionalniji ili svrsishodniji motivacijski odnos i tako ih iz heteropoietičkih entiteta transformira u autopoietične.
Ka tom cilju usmjereni su i zakoni koji se ovdje prikazuju.
Evo jednog primjera koji će baciti nešto više svjetla na ovu pojavu i probleme koji ju prate.
Aristotel je, s najpotpunijim pravom tvrdio da je država, više, tj. u većoj mjeri nego sve druge ljudske, društvene institucije, samodovoljna, autopoietična zajednica.
No, onaj ko pročita Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti morat će se složiti s tim da su sve dosadašnje države, čija uprava nije utemeljena na nekom takvom zakonu, bile puno više heteropoietične nego autopoietične naravi. Tek ovaj zakon, naime, dovodeći administraciju u motivacijski odnos spram ostvarivanja ciljeva društva, državu čini istinski i potpuno autopietičnom.
To se naročito dobro vidi iz poglavlja «Razvoj društva», u knjizi Tajna povijest svijeta.
Eto toliko
Sada bih želio zaključiti i istaknuti da bi s ova tri zakona - Zakona o managerima, O državnoj administraciji i O obiteljima (kojeg ću iznijeti poslije ovog uvoda) – četiri spomenute, ključne ili temeljne pravne osobe bile dovedene u iznimno funkcionalan motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a također i u bolje međusobne odnose. To znači da bi one mogle bolje, efikasnije i lakše nego do sada ostvarivati svoje vlastite ciljeve, i to na način kojim bi istovremeno davale bitno veći i bolji doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.
(Bez ovih ili ovakvih zakona, poduzeća, države i obitelji samo pukim slučajem, ili pak na osnovu nekakvih moralnih zahtjeva koji se rijetko uvažavaju, mogu doći u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste,.)
Njihov bi se doprinos ostvarivanju tih ciljeva mjerio mjerilom koje je jednako za sve njih i bio bi nagrađivan po istom principu.
Jednakost pred zakonom i pravda prije svega!
Fiat iustitia pereat mundus! – neka bude pravde, pa makar svijet propao – govorili su Rimljani.
Upotreba tog principa može se proširiti i na mnoge druge vrste heteropoietičnih pravnih osoba, ali nije naše da i o tome ovdje i sada raspredamo. To je stvar pravnika i zakonodavaca.
Ja sam, doduše, i sam, sasvim detaljno primijenio taj princip i na školstvo, i tu se pokazao izvrsnim, barem, onako, u teoriji. No neću pisati o tome, a ako to nekoga baš zanima neka pogleda moju knjigu Suma Ekonomije.
Što se tiče samog principa, ni on zapravo nije ništa novo. To je princip ontogeničke svrsishosnosti društvenih odnosa i star je koliko i samo pravo, ili pak dobri običaji. No, u ovim se zakonima taj prastari princip - princip ontogeničnosti i svrsishodosti koji podiže civilizaciju i vodi ljude i narode ka ostvarenju ciljeva njihove vrste - dovodi do velike jasnoće i jednostavnosti, te dovoljne funkcionalnosti i efikasnosti – koja je, nadamo se, bar tolika koliku zahtjevaju aktualne potrebe današnjeg čovjeka, odnosno aktualna etapa u procesu ostvarivanja ciljeva vrste.
No umjesto da se i dalje sami hvalimo, tješimo ili nadamo, ovdje bi možda bilo najbolje da samog čitatelja zapitamo; što on misli o tome da li bi i za naše, hrvatsko društvo bilo dobro ako bi se etablirali ovi, ili neki ovakvi zakoni.
***
No vratimo se još nakratko domaćinstvu, kućanstvu, odnosno obitelji, da bi smo u cijelosti pokazali zašto su joj mislioci oduvijek pridavali tako veliku važnost.
Evo jedne male digresije, koja će pomoći da se ta stvar što je moguće bolje i kraće izrazi, a koja će ujedno pokazati zašto se o obitelji mora govoriti kao o domaćinstvu ili kućanstvu, jer, kako smo već rekli, ne može biti obitelji bez nekakve kuće i kućišta ili barem nekog šatora kakvog imaju ciganske i nomadske obitelji.
O tome sam već pisao na nekoliko mjesta, ali se dio tih tekstova izgubio.
No, evo ponovo jednog dijela te materije. Odnosi se prvenstveno na funkciju kuće i kućanstva.
Kada, naime, veliki francuski arhitekt i ujedno jedan od najvećih u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, Charles-Édouard Jeanneret, Le Corbusier definira kuću, onda kaže ta je to «mašina za stanovanje» .
Iako na prvi pogled zvuči malo čudno, to mi se čini vrlo dobrim, istinitim shvaćanjem ove stvari.
No, sa našeg stanovišta mogli bi smo, baš u duhu njegovog shvaćanja, kuću, još radikalnije i preciznije, definirati kao česticu ili element umjetnog bića koja služi kao sredstvo za regeneraciju čovjekove životne snage, jer stanovanje je, naime, najčešće svojevrsno stajanje, pasivnost, ili bespomoćno mirovanje za vrijeme kojeg se regenerira potrošena životna snaga. Kad čovjek izgubi, tj. potroši dnevnu zalihu svoje životne energije, tada kuća, svojim krovom, čvrstim zidovima, udobnim namještajem, bravama, ključevima, toplinom, sigurnošću itd. stupa u akciju, te ga na stotine različitih načina čuva i štiti dok on mora potpuno bespomoćan i izložen svakoj opasnosti, npr. spavati, ili bolovati, tj. liječiti se, jer bez nekakvog takvog (odgovarajućeg) načina obnavljanja životne snage ili zdravlja nije moguće nastavljanje i održavanje života. Onemogućite bilo kojem čovjeku da spava samo dva uzastopna dana, već trećeg dana će preminuti.
Kuća je, dakle, uređaj projektiran tako da brine o čovjeku onda kad on ne može brinuti sam o sebi.
Pored toga, kuća čuva i njegova dobra i sve ostalo o čemu mu ovisi život.
A sada nešto što želimo naročito istaknuti.
Gledano s ovog aspekta, članovi obitelji, ukućani, su kao neki živi djelovi kuće koji bdiju jedan nad drugim za vrijeme spavanja, odmora ili bolesti i tako međusobno pomažu jedni drugima u onome u čemu im ne bi mogli pomoći ni najbolji kućni automati ili sprave.
Posebno važan aspekt, odnosno funkcija članova obitelji jest njihova međusobna ljubav, vjernost, emotivna privrženost, podrška i briga, zatim elementarni odgoj kojim se socijaliziraju mlade ljudske individue kako bi postale valjanim članovima, ili pripadnicima društva.
Bez onih gore nabrojanih funkcija obitelji, odnosno domaćinstva, teško je zamisliti kako bi bilo moguće održavati život i stvoriti društvo i državu.
Iz svega toga o čemu smo gore govorili proizlazi onaj veliki interes mislilaca za obitelj, ali i dužnost zakonodavca da što je moguće bolje uredi, tj. regulira život obitelji odnosno domaćinstva, posebno odnose među njenim živim članovima, jer ako ih neki od članova obitelji razaraju ili čine lošima iznutra, ni najčvršći zidovi i najbolje brave, a niti golemo imanje, neće domaćinstvo ni ljude u njemu spasiti od propasti. Veću štetu i nesreću može napraviti jedan destruktivan član domaćinstva nego stotinu razbojnika koji izvana vrebaju na kuću.
Dalje. Ako ljudi ne mogu svakodnevno obnavljati svoju životnu energiju, onda ne mogu niti dovoljno dobro, ili uopće ne mogu, djelovati na mjestima na kojima rade, tj. stvaraju sredstva za svoje preživljavanje, ostvarivanje svojih ciljeva itd. Loši uvjeti za obnavljanje životne energije kod znatnijeg dijela populacije nekog društva je stvar odnosno okolnost koja društvo vrlo pouzdano vodi ka izopačavanju, zaostajanju i propadanju. Istovremeno, tako loše stanje na području reprodukcije životne energije jest fakat koji pred zakonodavca stavlja urgentnu i važnu obavezu da što je moguće bolje regulira odnose unutar obitelji, ali, a to naročito ističemo, i odnose obitelji spram društva ili države.
Istina, zakoni su već regulirali dosta toga, no mi smo gore jasno ukazali na to da pravi, kapitalni dio posla za zakonodavstvo na ovom području tek predstoji. Obitelj treba iz položaja eksploatiranog društvenog subjekta, u kojem se sada nalazi, prijeći u položaj subjekta koji je motiviran da daje što je moguće veći i bolji doprinos ostvarivanju društvenih ciljeva.
Možda će, nakon nekog takvog preokreta koji bi bio poželjan, razvoj umjetnog bića, društva i prava radikalno promijeniti oblik obitelji i smanjiti važnost današnje, nuklearne obitelji, ili ju čak ukinuti i zamijeniti nekim drugim, funkcionalnijim institucijama za obnavljanje života i edukaciju mladih ljudi, isto kao što je nekadašnju zadružnu obitelj zamijenio današnjom, nuklearnom.
Kako smo upravo rekli, razvoj umjetnog bića mijenja način čovjekovog života, pa bi, umjetna oplodnja mogla čak i brak učiniti suvišnim, a uz pomoć genetske selekcije, mogla bi također poboljšati kvalitete pripadnika ljudske vrste. Ako se brinemo oko toga da imamo što kvalitetniju salatu, rajčice, žitarice, stoku i slične stvari, onda bi se daleko više morali brinuti o tome da imamo što bolju ljudsku populaciju, jer je i to jedan od važnih uvjeta opstanka ljudske vrste i ostvarenja njenih ciljeva.
Pored toga, kako sam već pokazao u prethodnim radovima, morat će se mjenjati i poduzeće, a i država.
Ovdje je važno shvatiti da se one četiri sposobnosti na kojima se temelji opstanak ljudske vrste i ostvarenje njenih ciljeva moraju održati i učiniti što produktivnijima, tj. funkcionalnijima i humanijima. A da bi se to ostvarilo potrebno je mijenjati i usavršavati institucije koje ih nose i prakticiraju.
Eto, još toliko o neživim, a i onim živim elementima domaćinstva ili obitelji i nekim drugim stvarima koje se tiču ove domene ljudskog života.
