Tagovi

Inauguracijski govor kao laž?

INAUGURACIJSKI GOVOR KAO LAŽ?

Ovim se dnevnikom nastavljam na prethodni (pod naslovom Dvije Amerike) u nadi da ću neke od ondje iznesenih teza preciznije izložiti.

Prije samog početka bitnim se čini ponoviti kako govor koji uzimam za predmet držim dobrim; kako u tehničkom, tako i u sadržajnom smislu. Predsjednikov govor je točno takav kakav bi i trebao biti. Ne vjerujem da bi jedan inauguracijski govor američkog predsjednika, sam po sebi, mogao zvučati mnogo bolje. Obama je, valjda, ponajbolji predsjednik kojeg Amerika realno može imati. Zbog toga se i ovdje, kao i u prethodnom tekstu, želim ograditi od ogorčenosti i površne, radikalne kritičnosti. Političku realnost potrebno je prihvatiti onakvu kakva je. U njoj djelovati koliko je konkretno moguće (recimo: glasanjem za Obamu, podupiranjem konkretnih, smislenih i progresivnih reformi koje potiče). No to, po mom uvjerenju, ne znači i nužno izmirenje sa njenom pojavom. Jer politička sloboda otvara se uvijek s onu stranu politički najrealnijeg, trenutne poziciji moći. Vladajuća politička pozicija svoju moć crpi iz jedinstva (koje je samo korisna iluzija), pa se sloboda uvijek pojavljuje kao razlika (kao ono posebno, istinito, koje se postavlja nasuprot „velike laži“). Iz te razlike uvijek se rađa najveći broj novih ideja, zahtjeva i autentičnih političkih revolucija koje cijelu zajednicu vuku naprijed. Političko jedinstvo, red i harmonija slika su uspješne provedbe vladajućeg političkog programa, kao provedivog kompromisa konfrontiranih političkih sila. Trajnost i obuhvatnost takvog kompromisa (na svu sreću) vrlo je ograničena, a politička realnost slobodne nacije prijepor je i sukob. Američki predsjednik se stoga uvijek nalazi u krajnje paradoksalnoj situaciji: on je simbol nacije kao cjeline, njene jedinstvene političke volje; kao i konkretan, poseban politički akter na poziciji moći. Kao poseban akter on ne može predstavljati naciju u cijelosti, ne može biti politički legitiman. Kao simbol cjeline on ostaje bez sadržaja politike, posebnog političkog interesa i programa. Njegov prvi i temeljni zadatak umješan je ples po toj političkoj špagi. Jedno od sredstava koje mu omogućavaju lakše održavanje ravnoteže kvalitetan je inauguracijski govor kao „velika laž“; prozirna laž kojom si nacija svjesno zakriva realnost unutarnje podjele. Propitivanje takve laži traženje je pozicije van granica postojeće političke realnosti. Pronalazak čvrstog uporišta na takvom je terenu uvijek prilično neizvjestan. No tamo „izvan“ uvijek je polje novih i otvorenih političkih mogućnosti.

Kritika Obaminog obraćanja naciji najkonstruktivnijom se čini propitivanjem onoga što inauguracijski govor američkog predsjednika treba da bude uopće.

I

Prije no što pređemo na sadržaj govora zadržao bih se čas-dva na scenografiji. Jer svaki se javni nastup, a naročito ovako značajno ukazivanje na najvišoj razini, najprije pojavljuje kao slika, a tek potom kao tekst. Totalitarni režimi posebnu su pažnju pridavali vizualnom dojmu i prezentaciji vođinih riječi. S punim pravom. Jer pokazalo se kako (masovna) uvjerljivost izrečenog više ovisi o kontekstu (pa ona i, naročito, estetskom) negoli o izrečenim idejama. Ovim ne želim povlačiti paralele između totalitarne estetike i estetike našeg inauguracijskog govora. Ići toliko daleko značilo bi ići preko granica dobrog ukusa. Ono što želim je tek primijetiti da: a) specifična estetika predsjednikovog govora postoji; b) je pažljivo izrežirana; c) asocira na manipulativnost. Kao i (nadasve): da dotična estetika sa svojim medijskim prikazom, čisto subjektivno, djeluje prilično odbojno. Monumentalnost scene; zvjezdice i pruge sa svih strana; jednoobrazne zastavice u zraku; ukipljeni mornari mirnog, koncentriranog pogleda u daljinu; razdragane, sasvim prosječne, gospođe sa suzama u očima; supruge i državni funkcioneri čiji izrazi lica odaju iskrenu zanesenost i idealizam... U cijeloj je predstavi jedini nedvojbeno iskreni trenutak bio spontano zijevanje jedne od predsjednikovih kćeri. To zijevanje djevojčice, koju su dovukli poput kakvog neophodnog uresa, jedina je stvar koja cijelu predstavu estetski nedvojbeno razdvaja od kakvog kongresa kineske partije. To zijevanje jedina je lijepa stvar koju je čovjek mogao ugledati. Stoga se čini smislenim zaključiti kako se prvo razdvajanje na dvije Amerike može izvršiti već na ovoj, estetskoj razini. Ona Amerika čijem se oku cijela predstava svidjela, i - ona druga. Čini se jasnim gdje spada većina; jer predstava je takva da bi se svidjela... Ogorčen će čovjek, cinik, apolitični elitist možda odmahnuti rukom nad tupošću svjetine zavodljive šljokicama i grmljenjem topova. Smislenijim se ipak čini suprotno: naglasiti kako ova druga, pametnija Amerika nije Amerika rukom probranih intelektualaca već prije ona sasvim običnih ljudi. Velikim se podcjenjivanjem čini spustiti većinu na razinu domoljubne patetike i spektakla. Ako je predstava iluzija rađena po prosječnom ukusu, i prosječni je ukus, svakako, po toj predstavi. Osim toga: pretjerano bi bilo prenaglasiti značaj takvog spektakla. Prava se, istinita, slika Amerike (ljepša ili ružnija od ove), vjerujem, ipak nalazi izvan njega.

II

Prešavši na pravi predmet, sadržaj govora, na samom se početku moramo poduže zadržati. Temeljna rečenica govora odmah se pojavljuje i do kraja na različite načine prevodi, interpretira i konkretizira. Kao što politički akteri, svojim djelovanjem u realnom, povijesnom svijetu moraju oživljavati ideale osnivača (1) tako i predsjednik Obama u svom govoru, konzistentno, od početka do kraja uobličuje značenje temeljnog postulata:

For history tells us that while these truths may be self-evident, they have never been self-executing; that while freedom is a gift from God, it must be secured by His people here on Earth.

To temeljno i jasno iskazano uvjerenje sasvim je ispravno. Istinitost svakog političkog ideala, pa tako i ideala jednakosti i slobode, ovise prvenstveno o konkretnim oblicima njihovog uobličavanja. Obamino polazište sasvim je ispravno; no taj je postulat pretpostavka politike, a ne njen završetak. U takvom principu ništa više nije zapisano kako konkretno treba oživjeti ideale nego u samim idealima. Ako je istina da je pravo težište politike u onom praktičnom, u konkretnom obliku ostvarenja, a ne nekom mrtvom idealu, realne suprotnosti time ne bivaju premoštene. Prije se zaoštravaju. Jer spor i postoji zbog toga što će različite političke strane ostvarenje ideala shvatiti drugačije (zagriženi republikanci slobodu shvatiti kao manje, a demokrat kao više socijalne sigurnosti isl.).

Naglašavanje ovog problema bi se mogao činiti pukim cjepidlačenjem, no on je daleko od toga. Inauguracijski govor američkog predsjednika ne postoji zbog produbljivanja političkih prijepora. On je tu da bi te prijepore zagladio; da bi premostio razlike i potaknuo usmjerenje ka zajedničkoj svrsi. Spomenuto ostvarenja ideala stavlja se u službu takve svrhe. Njime se konkretni sadržaj politike prezentira kao objektivno racionalan i nužan, kao legitiman izraz općenite volje i povijesnih okolnosti. Time se zapravo ostvaruje efekt sličan direktnom povezivanju ideala i pobjedničkog političkog programa. Reći: "Politički sadržaji koje prezentiramo izraz su ideala nacije. Stoga: naš program teži ka cilju svih političkih frakcija." Ili: "Ideali nacije trebaju se konkretno i praktično ostvariti. Naš program konkretno je ostvarenje nacionalnih ideala i, stoga, po svrsi jedinstven sa ostalim političkim frakcijama." Čini se kako razlika zapravo i nije velika.

Poanta cijele priče je u konačnom rezultatu. A to je stvaranje iluzije o izmirenju političkih suprotnosti u osobi predsjednika. "Velika laž" o jedinstvu između ideala, njihovog ostvarenja, političkih provoditelja (vladara) i jedinstvenog, demokratskog naroda koji je pretpostavljeni subjekt cijelog procesa (iako nalikuje pasivnom promatraču). Istina je takva da pretpostavljeno jedinstvo ne postoji, da je iluzija. Pokazuje se da ideali nisu jedini apstraktni i neodređeni. Jednako apstraktnim pokazuje i to "praktično ostvarenje", i „narod“. Jedino stvarni akter, predsjednik, sa svojim programom ostaje konkretan. A taj program baš zato što mora biti konkretan ne može premostiti političke razlike. Njegovo provođenje zbog toga ovisi o pristanku političkih protivnika, onih koji konkretno ostvarenje ideala vide drugačije. Inauguracijski govor jedan je od oblika simboličkog potvrđivanja tog sjedinjavanja, te iluzije premošćivanja političkog sukoba. Njegov je sadržaj stoga skrojen za plesanje po onom tankom političkom užetu: između konkretne, partijske politike i općeg, nacionalnog ideala. Njegov su sadržaj politolozi probrali tako da odražava idealno sjedinjenje tih dvaju strana, da gaji vjeru u mogućnost istog.

Zbog toga se u samom korijenu radi o velikoj laži. Iluziji koje su svi, u biti, svjesni, i koja dobro služi svrsi. Nacija kroz takve velike laži ritualno potvrđuje svoje jedinstvo. Radi se o procesu kroz koji se, kao jedan od ideala, mogu uzdizati sloboda i demokracija. No kao i svaki oblik izražavanja jedinstva političke volje i ovaj je, jasno, prirodni neprijatelj opozicije. Razlika između Kim Jong Una i Baracka Obame nije u tome što američki predsjednik "praktično ostvaruje samorazumljive nacionalne ideale". To radi i vođa Sjeverne koreje. Razlika leži u tome da je Amerikanac slobodan ostati nepomirljiv protivnik postojeće političke realnosti, kompromisa elita i vladajućeg oblika "ostvarenja ideala". Jedan od problema demokracije leži u činjenici da je potencijalno samorazarajuća. Njena najveća prednost, politička sloboda, pokazuje se najfunkcionalnija kada se ne izražava pretjerano. Američki državnici bili su dovoljno mudri pa su tu istinu uvidjeli, s njom se sistematično i uspješno nosili mnogo prije europskih. Otud stalna nestabilnost kao karakteristično obilježje političkog života Starog kontinenta stoljeća za nama.

Velika, plemenita, laž u Americi, dakle, sa razlogom sjajno funkcionira. Američki politički sistem povijesno se pokazao kao živ i fleksibilan; na dugi rok uvijek pouzdan. Sadržajno bi uvijek izašao na pravi put. Na to misli i Obama kada nabraja sva ta uspješna prilagođavanja koje je jedinstvena američka nacija ostvarila. A upravo takvo nabrajanje čine veliku, plemenitu laž. Jer zar bi se otkrivanjem nacionalne povijesti kao povijesti podjela, klasnih sukoba, tragedija, patnji i tužnih, ironijskih obrata - zar bi se na takvoj povijesti nacija mogla homogenizirati? Teško. Zbog toga inauguracijski govori američkih predsjednika i moraju biti velike, plemenite, laži (2). Priče o povijesti teških izazova sa sretnim završetkom. Kao u nekom raspletu tipičnog hollywoodskog hita. Progresivni predsjednik poput Obame svoju će veliku laž ispričati kroz čašćenje potlačenih, priznavanje nepriznatih, afirmaciju slobode i različitosti. No jasne su granice njegove progresivnosti: politička realnost. A politička realnost određuje koliko će predsjednik zapravo biti progresivan, s onu stranu slatkorječive retorike. Jer za razliku od velike laži u kojoj je politički sukob izmiren u političkoj realnosti on nikada ne zamire. Granice politike progresivnog Obame neće odrediti "nada" i "ideali" već provediv politički kompromis sa "drugom stranom". Alternativa takvom kompromisu u krajnjoj je instanci podjela nacije, građanski rat. A taj kompromis nikad nije med i mlijeko; u njegovom provođenju, u toj vrsti "ostvarenja nacionalnih ideala" mnogi su gubitnici na pravdi boga. Predsjednikov govor velika je laž jer realnu politiku zagrće velom 'nada' i 'ideala' umjesto da je služeći se brutalnom iskrenošću razotkriva. On to ne radi jer takvo što ničemu ne služi; zbog toga je njegova laž sasvim uobičajena, istinita i na mjestu. I zbog toga je on američki predsjednik.

Ovim smo, čini se, došli do zaokruženja, preciziranja teze o inauguracijskom govoru kao velikoj laži. Bez da smo se u egzaktnom pozivanju na tekst makli s početka. Time se nekome može učiniti kako izneseni zaključak ostaje visjeti u zraku. Kako poput helijskog balona s Obaminim govorom ostaje povezan u jednoj, uvodnoj točki. Moglo bi se činiti kako je u cijeloj priči previše spekulacije, a premalo fakata. Meni se ipak čini kako se ovim tekstom teze iz prethodnog dnevnika dovode u jasniju vezu sa predsjedničkim govorom na koji se pozivam. Kako što mi se nepotrebnim čini u nastavku kopati po tekstu govora, vaditi citate i obrazlagati vezu istih sa iznesenim tezama. U kom smislu govor smatram velikom laži razvidno je iz napisanog. Utoliko mi se temeljna svrha čini ostvarena.

---

1 - Uzgred budi upitano: ideale iz Jeffersonove revolucionarne Deklaracije nezavisnosti ili iz pragmatičnog, realističnog Hamiltonovog Ustava? Jefferson i Hamilton imali su, kao što je poznato, jednu ili dvije razmjerice. Kao što su i Deklaracija nezavisnosti i Ustav dva specifična dokumenta, sa sasvim različitom (moguće i oprečnom) svrhama. Predsjednik Obama u svom govoru dvije strane, jasno, poistovjećuje, ne cjepidlači. Što je sasvim legitimno - kao izmirenje "slučajnih" suprotnosti, izglađivanje "beznačajnih" nesuglasica...)

2 - Što je, jasno, mnogo bolje od različitih autoritarnih alternativa...zato ova laž i je zbiljski, a ne lažno plemenita.

Komentari

Tko je glasao

Gallup: najniža očekivanja od vremena Eisenhowera

članak:
...The challenges President Obama faces as he begins his second term in office are evident from the fact that less than four in 10 Americans rate the nation's current situation on the positive end of a zero to 10 scale and that slightly less than half project that the state of the nation will be positive in five years. Both of these assessments are among the more negative Gallup has measured since the Eisenhower administration. The bright side for the Obama administration is that the current low assessments leave much room for improvement....

http://www.gallup.com/poll/160046/americans-downbeat-state-prospects-fut...

Tko je glasao

novo-stari amerski precednik

novo-stari amerski precednik u drugom mandatu se ne mora brinuti o reizboru, niti o sitnicama kao što je rating. Dovoljno da se predstavi kao pronosilac svijetla, što god to značilo, i sljedba će slijediti...jer ima potrebu za svijetlom i slijeđenjem...
...i slobodno može računati na mudrost svog predhodnika koji je i tada bio svijestan da se javnost fokusira na procese a ne na rezultate...

(“Oftentimes, we live in a processed world, you know, people focus on the process and not results.”
(George W. Bush, Washington DC, May 29, 2003))

Tko je glasao

A major news story broke on

A major news story broke on AOL and countless other mainstream news media outlets, this past week, that the Obama Health Care Bill will require all U.S. citizens and babies to receive a microchip or Medchip by March 23, 2013. Whether or not the microchip requirement in the bill is implemented by 2013, remains to be seen.

http://www.pakalertpress.com/2012/07/24/all-americans-will-receive-a-mic...

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

plus jer sam radoznao

lunoprof

ovome je komentaru šteta dati minus
neka stoji

luka

Tko je glasao

Daj, Lun, molim te...

... ovo je na nivou "na seksualnom odgoju će učit djecu da masturbiraju" :)

Nije li fascinatno i podrobne analize vrijedno kako su SAD jedina visokorazvijena zemlja u kojoj se uopće vodi spor o općem zdravstvenom osiguranju? :(

Tko je glasao

djecja posla i

djecja posla i FDA

http://en.wikipedia.org/wiki/Microchip_implant_%28human%29

In January 2012, the VeriTeQ Acquisition Corporation acquired the VeriChip implantable microchip and related technologies, and Health Link personal health record from PositiveID Corporation. VeriTeQ is majority owned and led by Scott R. Silverman, former Chairman and CEO of PositiveID and VeriChip Corporation. PositiveID has retained an ownership interest in VeriTeQ
http://en.wikipedia.org/wiki/Microchip_implant_%28human%29

January 17, 2012 08:30 AM Eastern Time
VeriChip is the first and only FDA-cleared RFID implantable microchip for humans and patient identification. In addition to acquiring VeriChip, the Company has also licensed a patent for an “Embedded Bio-Sensor System” to be used in conjunction with an implantable microchip, which will enable it to develop sensor applications for use within the body.
VeriTeQ’s acquisition also includes the rights to a Development and Supply Agreement with Medical Components, Inc. (“Medcomp”), a leading manufacturer of vascular access catheters. Under the terms of the agreement, Medcomp will embed the VeriChip microchip in its vascular ports to facilitate identification of the port in a patient and proper medication dispensing. The initial term of the agreement is five years, totaling more than $3.0 million over the life of the agreement, assuming Medcomp’s receipt of FDA approval of the vascular port containing the microchip.
http://www.businesswire.com/news/home/20120117005610/en/VeriTeQ-Acquisit...

na zadnjem linku imas i adresu gdje se mozes javiti....

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Dobar čovjek...

http://www.advance.hr/vijesti/julian-assange-o-reizboru-obame-obama-izgl...

"“Bush’s roughly 24,000 air strikes in seven years from 2002 to 2008 amounted to an air strike about every three hours, while Obama’s 20,130 in four years add up to one every one and three quarter hours.”" - http://www.globalresearch.ca/obama-inauguration-day-two-nobel-peace-laur...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

hoax

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Da se mene pita, ovakvo

Da se mene pita, ovakvo bezvezno linkanje bilo bi razlogom za privremenim isključenjem.

Čemu uopće služi širenje ovakvih dezinformacija (bez riječi komentara), osim sladostrasnom zadovoljenju potrebe za uplitanje u baš svaku diskusiju, iako s nema ništa za reći?

Link nudi potpunu dezinformaciju (pročitati o čemu se radi npr. na: http://prayforcongress.blogspot.dk/2012/07/2013-medchip-misinformation-a...) i pretvara Pollitika.com u smeće.

The Observer

Tko je glasao
Tko je glasao

to ti je bushizam za cilj

to ti je bushizam za cilj opravdava sredstva :)

Tko je glasao

bushism? obamaism?

..za sve te -izme i mnoge druge -izme na vrijeme je teoretski osmislio paradigme sam Niccolò di Bernardo dei Machiavelli ....

Tko je glasao

vidis da javna pamet nije za

vidis da javna pamet nije za bacit - ne mogu ti dvaput prodat istu stvar, ali mogu ako zamotam u drukciji papir :D

Tko je glasao

...je, javna pamet se ne

...je, javna pamet se ne baca...reciklira se...

Tko je glasao

Koča i Kaptol

Ne treba isključiti niti mogučnost da je Kaptol naručio ovaj dnevnik.

Tko je glasao

Koča - novo smeće

Opet isto, laž je početak put i cilj, samo sa nešto više napora uloženog u to da se prikrije licemjerje, i da se ljude odvrati od traženja nekog funkcionalnog rješenja za probleme društva. Zbog te svoje funkcije, i svojih svojstava, laž je nešto plemenito i jedino u što moramo vjerovati, a Sotona, koji je tvorac laži, je najviše, štoviše jedino pravo božanstvo.

Proklet bio onaj ko umuje i traži nekakav izlaz iz žabokrečine u koju je zapalo građansko društvo. Treba tražiti način da svi preživljavaju u žabokrečini. To zapravo tvrdi Obama, a koča ga proglašava svecem i prorokom koji je na pravom putu jer nikamo ne putuje.

Neka su prokleti J. Locke i J.J. Rousseau, jer su se usudili pomišljati da može postojati društvo koje je bolje i funkcionalnije od feudalizma, a Jakobinci i Napoleon su zločinci zato jer srušili feudalizam, te uspostavili demokratsko građansko društvo i proširili ga diljem svijeta.

Ljudi, ne tražite kruha i slobode, nego jedite govna koja se istresaju iz koče i ona koja vam nude Obama i Milanović, (koji je možda i naručio ovo smeće iz koče). Umjesto da iskoraknete ka slobodi strpljivo tražite koegzistenciju s ostalim stanovnicima otrovne i smrdljive žabokrečine.

Ne zaboravite da je čovjek zoon politikon - a to po najnovijem - po ovom smeću iz koče - znači da je čovjek biće laži, da se hrani sa lažima, da živi za laži itd itd

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci