pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Liječnici su presudili, a sudac potvrdio: Branimir Glavaš nesposoban je pratiti istragu pa se time istraga za ubojstva civila u Osijeku 1991. ("slučaj garaža") (privremeno) prekida kao i za "slučaj selotejp". Makar presedanski sustav u Hrvatskoj ne postoji, domaće pravosuđe je potvrdilo odluku presedanskog značaja ("slučaj selotejp") prema kojem je štrajk glađu dozvoljeno sredstvo dovođenja u samoskrivljenu nesposobnost što dovodi do prekida istrage i prestanka pritvora bez obzira na razloge zbog kojih je pritvor određen. Zahvaljujući sad već legendarnom sucu Posavcu svaki osumnjičenik u Hrvatskoj ima temelja započeti štrajk glađu kako bi se procesno inkapacitirao i opstruirao proces do njegovog prekida. Zakidanje takvog prava predstavljalo bi povredu načela jednakosti pa bi pritvorenik kojem se takvo ponašanje ne dopusti imao pravo na obranu svojeg ustavnog prava.

Osim što je poput kiše na površinu izvukao ekstremno desne 13-člankonošne alijanse, slučaj bivšeg osječkog warlorda uspio je u sprezi s političkim intervencijama i pritiscima duboko potresti pravosudni sustav i neke od njegovih vrijednosti izvrnuti doslovno naglavačke. Postupak koji je ponekad vođen na granici amaterizma nije zadovoljio standarde međunarodne pravde kakvi se moraju primjenjivati u svim postupcima (pa i domaćim) za ratne zločine, a medijska kontekstualna cenzura jedne krajnje neobične paralele te manjak kritike stručnjaka pridonijeli su donošenju odluke koja je potpuno suprotna odluci o potpuno identičnom pitanju na Haškom tribunalu.

Nije naime tajna da je paralelno s oštro desno orijentiranim Glavašem glađu štrajkao isto tako radikalno desni Vojislav Šešelj, optuženik za ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini. Makar se Glavaš protiv pravne države i zakona borio više-manje samo gladovanjem, dok je vođa srpskih radikala u anale ušao svojim hirovitim i uvredljivim komentarima u sudnici i opscenim nepristojnostima u dopisima (od kojih je najveću slavu stekao ovaj ispad), ni Glavašu nije manjkalo uvreda i prostota u obraćanju u sudnici dok je još bio na nogama. Jedna sličnost je ipak potpuno nesporna - štrajk glađu kao sredstvo opstrukcije procesa uvreda je žrtvama nepravde i ne može biti borba za pravdu. S obzirom da su se Glavaš i Šešelj borili na različitim stranama i za različite ciljeve (jedan za hrvatsku neovisnost, a drugi za "Veliku Srbiju") mnogi će možda imati poriv zamjeriti autoru njihovu usporedbu no ostaje činjenica da u cijelom medijskom metežu nitko nije javno pitao kako bi se gledajući izvještaje o štrajku trebale osjećati žrtve koje su morale piti kiselinu iz akumulatora (slučaj Glavaš) ili jesti ljudske ostatke (slučaj Šešelj). Za razliku od obojice, žrtve zločina nisu imale pravo na obranu pred sudom već im je presuđeno sumarno na temelju pravila koje su skrojili oni koji su zločine provodili.

U praćenju oba štrajka glađu mediji (pri čemu se posebno istakao HTV-ov Dnevnik) su oprezno odvajali vijesti kako bi izbjegli nimalo lak zadatak usporedbe ova dva slučaja čija se komparacija neodoljivo nameće. I Šešelj i Glavaš su poznate ratne ličnosti i mirnodopski političari koji su završili na sudu optuženi za strašne ratne zločine. Također, obojica su izokrenuli smisao štrajka glađu koji su politički zatvorenici tradicionalno koristili kao posljednji izlaz tek kad su izgubili nadu da će ostvariti svoja prava drugim sredstvima. Nije moguće naći uvjerljive dokaze da je bilo kome od njih dvojice bilo ugroženo ijedno pravo na način koji bi opravdalo štrajk glađu, posebice u slučaju Glavaš gdje je osumnjičenik u pritvor otišao dobrovoljno da bi onda u njemu započeo gladovati protiv tog istog pritvora. U osnovi niti Šešelj niti Glavaš se nisu borili za ostvarenje svojih prava već protiv pravila koja ne odgovaraju njihovoj osobnoj viziji. Njihova osnovna poveznica je arogancija i uvjerenje da oni ne trebaju igrati po pravilima koja vrijede za ostale.

Ipak, za razliku od suca Posavca koji ima čast biti autor jednog od apsurdnijih presedana u hrvatskoj pravnoj povijesti, vijeće sudaca na Haškom tribunalu potpuno je drugačije pristupilo Šešeljevom štrajku glađu. Kada je postalo izgledno da bi Šešelj mogao ustrajati u gladovanju do smrti, Tribunal je bez otezanja izdao priopćenje kojim je jasno najavio da će Šešelja prisilno hraniti ako se pokaže medicinska nužnost. Suci su svoj stav objasnili fundamentalnom logikom koja tako kronično nedostaje hrvatskom pravosuđu: obveza zaštite fizičke dobrobiti osoba koje drži u pritvoru je jedna od temeljnih obveza Tribunala pa u skladu s njom Šešelj biva prebačen u nizozemsku zatvorsku bolnicu gdje se njegovo stanje može pomno pratiti i gdje postoji garancija za hitnu medicinsku intervenciju ukoliko se to pokaže nužnim. U kombinaciji s rješavanjem nekih od Šešeljevih zahtjeva (jer za razliku od Glavaša, Šešelj je imao 7 eksplicitnih zahtjeva), Tribunal je doveo do prekida štrajka i jasno pokazao da je za razliku od hrvatskog pravosuđa institucija koja može bez većih problema podnijeti takav pritisak. Hrvatski sustav je pak pod pritiskom krahirao.

Slučaj Glavaš ima ozbiljne posljedice na pravdu i dokidanje nekažnjivosti za ratne zločine jer je razotkrio da hrvatsko pravosuđe ne može podnijeti pritisak huliganskih taktika kojima se protestira protiv svih onih pravila koja ne dopuštaju određenoj osobi da se ponaša baš upravo onako kako ona želi. Neovisan i stručan pravosudni sustav koji se pokušava implementirati u Hrvatskoj ne smije dopustiti ovakvom obliku "hrabrosti" koja se ne bori za pravdu nego za vlastiti povrijeđeni ponos da urušava sustav, a javnost mora jednoglasno odbaciti arogantne pokušaje podrivanja pravne države i izrugivanje onih koji se doista nalaze pred sudovima u represivnim državama koji im uskraćuju osnovna prava.

Hrvatskom pravosuđu treba hitna podrška kako bi učvrstilo vladavinu prava, a ne pojedinaca.

Southeast European Times: The politics of hunger strikes