pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ova problematika, koja je naglašeno politička i kroz koju je moguće jasno profilirati razlike socijaldemokratskoga, liberalnoga i konzervativnog svjetonazora, nije pobudila veći interes stranačkih centrala već o njoj jasno govore samo predstavnici civilnoga društva / Friedmanovu je formulu aplicirao projekt «regulatorne giljotine», tzv. «hitrorez», što ga je hrvatska vlada nedavno predstavila javnosti, ali su ga druge teme ubrzo potisnule iz fokusa zanimanja javnosti, pa nije posve jasno ostaje li on još jednim od vladinih alata za reformu javnih institucija i kad je riječ o odvjetništvu / Ukidanje tarifne autonomije odvjetništva i reguliranja djelovanja javne službe od strane zakonodavne vlasti preduvjet je za ostvarivanje intencije ustavotvorca, ali i za osiguravanje ostvarivanja važnoga ljudskog prava – prava na ravnopravan pristup sudbenoj vlasti.
Rasprava o Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći te monopolu odvjetništva i cehovskoj tarifnoj autonomiji jedna je od rijetkih neizbornih tema koja se posljednjih dana, u kakofoniji stranačkih poruka usred formalno još ne proglašene, ali itekako snažno započete predizborne kampanje, uspjela probiti u javnost. Zanimljivo je, međutim, da ova problematika, koja je naglašeno politička i kroz koju je moguće jasno profilirati razlike socijaldemokratskoga, liberalnoga i konzervativnog svjetonazora, nije pobudila veći interes stranačkih centrala već o njoj jasno govore samo predstavnici civilnoga društva. Ako pak o tome i progovore neki stranački političari, to nikako ne čine oni koji definiraju stranačke svjetonazore, ideologeme i konkretne policy-pakete već oni koji su u stranačkoj podjeli rada «oficiri za vezu» s nevladinim sektorom.

Odvjetništvo nije komercijalni posao, već javna služba
Kad je arena u kojoj se raspravlja o odvjetništvu ovako «nepolitički» definirana, logično je da u prvi plan rasprave ne izlazi temeljni argument u prilog nužnosti temeljite reforme odnosa vezanih uz odvjetništvo – onaj ustavnopravni. Ustav naime, u svome 27. članku definira ulogu odvjetništva: «Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom». Prema ustavnoj definiciji, dakle, odvjetništvo nije komercijalni posao nego «javna služba» s posebnom ustavnom misijom – zadaćom da svakome osigura pristup sudu i sudbenoj zaštiti temeljnih ljudskih prava. Iz ove posebne ustavne uloge odvjetništva proizlazi i «monopol» odvjetništva u zastupanju građana pred sudovima. Samo ako odvjetništvo nije poslovna djelatnost, nego javna služba, moguće je pravdati ograničavanje poduzetništva u predstavljanju pred sudovima, pa i ograničavanje pristupa neprofitnim organizacijama, koje se bave zaštitom ljudskih prava, ali ne na razini javnoga zagovaranja nego kao «pružatelja usluga» («service providing NGO-s»).
Kao javnoj službi, odvjetništvu ne može pripasti pravo na tarifnu autonomiju, barem ne u onim slučajevima kad odvjetnici zastupaju građane koji pred sudovima brane svoja temeljna ljudska prava. U konsolidiranima političkim sustavima što pripadaju srednjoeuropskom kulturno-političkom krugu, u kojima se odvjetništvo razumije kao javna služba, a ne kao biznis, ne postoji odvjetnička tarifna autonomija, već su odvjetničke tarife regulirane od strane države.

Prirodni monopoli i zaboravljeni Hitrorez
Liberalna kritika monopolnih pozicija i monopolističkog ponašanja zasniva se na poznatoj tezi Miltona Friedmana kako su opravdani oni monopoli koji su prirodno uvjetovani, a da su oni opasniji ako su državno regulirani nego ako su prepušteni samoregulaciji, jer će samo tako doći do promjene u sustavu i, dugoročno, do pojave konkurencije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je to tvrdio, prirodnim su se monopolima smatrali telekomunikacijski sustavi i sustavi dobave energije. Tehnološki i ekonomski razvoj potvrdili su Friedmanovu koncepciju – danas su i ovi sektori tržišno konkurentni, a tržišno su se otvarali utoliko brže ukoliko je državna regulacija monopola bila slabija.
Friedmanovu je formulu aplicirao projekt «regulatorne giljotine», tzv. «hitrorez», što ga je hrvatska vlada nedavno predstavila javnosti, ali su ga druge teme ubrzo potisnule iz fokusa zanimanja javnosti, pa nije posve jasno ostaje li on još jednim od vladinih alata za reformu javnih institucija i kad je riječ o odvjetništvu. To je, naime, neoliberalni koncept, a po njemu odvjetničkim komorama valja oduzeti pravo tarifne autonomije, ali ga ne treba nadomjestiti posredovanjem države u određivanju cijena usluga. Upravo suprotno, valja dokinuti svaku regulaciju ovog područja, tako ukinuti monopol i stvoriti preduvjete za tržišno natjecanje u sferi pružanja odvjetničkih usluga. Prijedlog je konzistentan, ali ima ozbiljnu manjkavost – jednostavno je protuustavan i ide nasuprot intenciji ustavotvorca, koji je važno ljudsko pravo na ravnopravan tretman svakoga pred sudbenom vlašću htio regulirati uvođenjem odvjetništva kao javne službe.

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći - štrebersko zadovoljavanje pretpristupnih obaveza
Problem je, međutim, i u tome da intencija ustavotvorca nije provedena kroz zakonsku infrastrukturu, a da je očito kako u političkoj areni i među decision makerima nema niti snage niti volje da se ovo pitanje riješi. Pritom je pitanje besplatne pravne pomoći sekundarno, iako je ono, naravno, izrazito važno. Najprije bi trebalo riješiti pitanje pristupa sudovima i prava na ravnopravan tretman pred njima na generalnoj razini, za opću populaciju, a tek nakon rješavanja tog problema valja regulirati u kojim slučajevima, kad bez pomoći države to ne bi bilo moguće, država intervenira i osigurava sredstva kako bi se ljudima u potrebi, bez adekvatnih materijalnih sredstava, pružila besplatna sudska zaštita.
Ukidanje tarifne autonomije odvjetništva i reguliranja djelovanja javne službe od strane zakonodavne vlasti preduvjet je za ostvarivanje intencije ustavotvorca, ali i za osiguravanje ostvarivanja važnoga ljudskog prava – prava na ravnopravan pristup sudbenoj vlasti. Zato donošenje Zakona o odvjetništvu, a ne Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, mora biti temeljna fronta suočavanja različitih koncepata pristupa građana sudu.
Tripartizam u odlučivanju o ovom pitanju, uključivanje socijalnih partnera, a sukladno europskom načelu dobra upravljanja i svih zainteresiranih interesnih organizacija, preduvjet je za uspostavljanje odvjetništva kao javne službe kakvu je ustavotvorac vidio prilikom definiranja članka 27. Ustava. Rasprava o Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći, u uvjetima kad prvi preduvjet za reguliranje društvenog položaja pružanja ove javne usluge nije riješen, na neki je način «štrebersko» zadovoljavanje pretpristupnih obveza, jer je takav zakon obuhvaćen zajedničkom pravnom baštinom (acquis communautaire). Stvarna europeizacija sustava i ostvarivanje zajedničke pravne baštine bit će postignuti samo bude li društvo imalo snage regulirati odvjetništvo kao javnu uslugu koja podliježe društvenoj kontroli, pa ne podrazumijeva niti tarifnu autonomiju.
Ako Hrvatska za to nije sposobna, ostaje još jednostavno neoliberalno rješenje - ono iz «regulatorne giljotine». Iako je ono izrazito socijalno neosjetljivo, a kratkoročno može i bitno otežati ostvarivanje prava na ravnopravan tretman pred sudbenom vlašću, i to je bolje od današnjega stanja. Ako ništa drugo, kad je riječ o osiguravanju pristupa sudovima, tako bi se ukinuo monopol i proširio prostor samopomoći i neprofitnog organiziranja.