HTV - Javni servis ili javna kuća

• Dnevnik marijuan - Sub, 17/07/2010 - 22:25
• Glasujte
  21 Up Down
• Komentari 7 dodaj komentar

Glazbena preporuka za čitanje dnevnika u drugom tabu vašeg internet preglednika. Ukoliko ne volite žestoki rock baš me briga što ćete slušati.

Nakon posljednjih događaja u Waršavskoj ulici, nameće se samo jedan zaključak. Imaju li pravo građani Republike Hrvatske na bilo kakav način izraziti vlastito nezadovoljstvo postojećim stanjem u vlastitoj državi? Imaju, ali tek ako su dirigirani od strane vladajućih. Tek će tada dobiti zaslužen tretman na javnoj televiziji kao javnom servisu. U protivnom, zloduh nekadašnje katedrale duha će biti pušten iz boce.

Pa dobro, zašto se onda Hrvatska televizija naziva javnim servisom? Ukoliko bacimo oko na količinu proizvedenog programa i kvalitetom istog zaslužuje taj naziv. Kada iz tog programa izdvojimo Informativni program, ovdje ćemo definiciju zamijeniti drugom tvrdnjom. Koja glasi Stranački servis i uvelike kvari kvalitetne radove ostalih produkcija.

Situaciju dodatno pojačava i odluka krnjeg vijeća HRT-a koja je za direktoricu programa javnog servisa izabrao zloduha katedrale duha Hloverku Novak Srzić. Možda nekome izbor ovog zloduha je ispravan, barem onoj šestorki koji su digli ruku za čisti neprofesionalizam jer ionako su izabrani od strane one interesne skupine kojoj nedostatak pameti zamjenjuje ambicija vladavine nasilja nad ljudskim pravima. Ljudska prava su ionako misaona imenica ovdje u Hrvatskoj jer sustav poznaje samo kategoriju jačeg.

Sad, zapitajmo se koliko je javni servis poradio na edukaciji ljudi koji svaki mjesec plaćaju pristojbu u njihova ljudska i građanska prava. Nimalo. Ne čudi jer ipak sustav koji je neodrživ još uvijek iznad prava svakog pojedinca. A sustav je takav da potiče vladavinu jačeg, uglednijeg, moćnijeg (sa dobrom političkom zaleđinom) kojima asistira mito i korupcija.

Pa tako imamo jednu nevjerojatnu situaciju. Domaći politički predstavnici pucaju od razumjevanja problema svoje biračke baze, smješe nam se, časte našim novcem (tko plaća, ja častim), uglavnom dobro glume naše prijatelje. Nakon dobijenih izbora biračka baza se vrlo lako zaboravlja jer treba sa partnerima u vlasti izboriti što bolje pozicije, zaposliti poslušnike na važnijim mjestima te besprimjerno i neodgovorno trošiti novac poreskih obveznika jer će upravo ti isti poreski obveznici snositi sve posljedice neodgovorne vladavine. Jedan od svježijih primjera je ostavka Ive Sanadera bez ikakvog obrazloženja gdje je pokazan bezobrazluk prema poreskim obveznicima. Ponašanje Ive Sanadera je neoprostivo jer eto ponaša se kao da je obavljao dužnost direktora tajne službe, a ne javnu funkciju premijera jedne države.

Zbog sveobuhvatno lošeg stanja u medijima u koji su pod pritiskom politike i korporacija tako je i na lokalnoj razini javnost nema pravu informaciju. Svaka stranka ima svoj lokalni medij kojeg financira iz proračuna, program je drlog kvalitete te samo nastavak stranačke demagogije. Pa na lokalnoj razini isto imamo lokalne moćnike koji za svoj rad odgovara samo sudu svoje partije. Najsvježiji primjer je Marka Bagarića, direktora osječkog Cestinga, poduzeća za ceste koje uredno živi od poslova koje mu dodjeljuje Osječko baranjska županija pa Marko ima reputaciju uspješnog direktora iako ruku na srce nije teško biti uspješan kada imaš osiguran posao zbog nedostatka konkurencije. Ipak zahvaljujući autizmu lokalnih medija takvi primjeri bahatosti i neodgovornosti uglavnom su dijelovi kavanskih prepucavanja, a sam HTV takve stvari ne želi objavljivati sa kritičkim odmakom.

Jer ipak nije sve u politici. Nešto je i u škudama. To što otvoreno vrijeđanje zdravog razuma stanovnika Republike Hrvatske ne smeta direktora Informativnog programa, još manje zlodušnu direktoricu programa javnog servisa nikog ne čudi. Nad običnim građanom ove države se svakodnevno vrši teror, dok za sve brinu naši političari koji su samo predstavnici određenih interesnih skupina. Bahato ponašanje recidivista Bagarića koji je već od ranije policiji poznat po vožnji u alkoholiziranom stanju i bez vozačke dozvole ne smije biti zabilježeno u medijima jer će dotični oboljeti od duševnih boli koje se liječe popriličnom količinom kuna. Kada bi se ta količina kuna pretvorenih u duševnu bol vrednovala kako treba, mnogi naši političari bi doživotno imali smještaj u psihijatrijskim ustanovama.

Pa dobro kako onda javnost može uz pomoć medija ocijeniti ispravan rad nekog političara? Nikako, jer privatni mediji su pod kontrolom određenih interesnih skupina pa ni probleme od javnog značaja ne drže dovoljno u žiži interesa. Dakako i korporacijska politika velikih tvrtki znatno kroju medijsku neinformiranost javnosti. Tu bi trebao uskočiti HTV kao javni servis ali tu svoju zadaću revno ne namjerava ispuniti. Još kad imaš takvo blesavo Programsko vijeće koje nastoji javni servis staviti pod stranačku kontrolu ne treba previše pisati. Jasno je kao dan da trebate odjaviti televizor ili prestati plaćati namet zvan RTV pristojba jer i to je vrsta građanskog neposluha. Neka RTV pristojbu plaćaju korporacije i političke elite.

U tom odnosu snaga i ne čudi izjava ministra policije Tomislava Karamarka (na mnogim forumima ima posprdan nadimak Karanasmarko) o odlučnom suzbijanju svakog građanskog otpora. Iako se volimo hvaliti europskim vrednotama, ministar je i danas u vlastitoj stolici. U drugim europskim državama nakon ovakve izjave bi izletio iz fotelje uz neizbježnu javnu porugu. U Hrvatskoj toga nema jer proces demokratizacije je proces koji neće. Zasluge za to imaju političke elite koje se petljaju u stvari za koje nemaju nimalo znanja, pa tako i u funkcioniranje javnog servisa koji to nije.

Sada nakon pročitanog ne treba sjesti i plakati već djelovati. Kako je napisao francuski filozof Sartre: "Čovjek (je) osuđen na svoju vlastitu savjest, ali u isto vrijeme to je najveći dar koji je čovjek primio. Dar velik, ali zato ozbiljan, čak i opasan", treba djelovati. Problem ove države nisu prosvjednici iz Waršavske i iz ostalih Waršavskih ulica diljem Hrvatske. Problem su oni koji su dar savjesti odbacili za mrvicu moći. Pritom se ne treba bojati prijetnji ministra policije o lišavanju slobode i zabranama. Slobodu ne ograničavaju zatvorske rešetke jer ona je u srcima slobodno mislećih ljudi.

Siniša Mijakić

• Dnevnik marijuan - Sub, 17/07/2010 - 22:25
  
• Komentari 7
• 1698 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar