U današnjem tiskanom izdanju Jutarnjeg lista možete naći i vijest kako se u rujnu ove godine očekuje početak gradnje mosta za Pelješac. Ta vijest nagnala me da malo prosurfam netom i pronađem HRT-ovu vijest od 10.studenog 2005. godine kada je Sanader svečano otvorio početak radova na… pazite sad… „Projektu Pelješac“. Tada mi ta formulacija „projekt Pelješac“ nije bila neobična i jednostavno sam ju prečuo, kao pretpostavljam i 99% drugih koji su čuli tu vijest. U sjećanju nam je jedino ostalo da su radovi otvoreni. No sada, kada je izvjesno da će most navodno početi s izgradnjom najranije u rujnu 2007, uoči samih izbora (zanimljivog li tajminga), ta formulacija poprima sasvim novo značenje.
Tehnički gledano, otvaranje projekta može biti bilo što, pa čak i projekt hrvatskog svemirskog programa. Možemo se okupiti recimo u Vukovaru i tamo početi s projektom otvaranja najmodernijeg kozmodroma u tom dijelu Evrope. Kada ga izgradimo 2234. stvarno će i bit najmoderniji. Jedino što Sanader neće poživjeti do te godine, ali to sad nije bitno.
I kad već spominjem Sanadera, da ne ispadne da se njegovo ime spominje uzalud, spomenimo da je Sanader nakon prosvjetljenja što ga je doživio saznanjem da i pokretnine čine imovinu, nadopunio imovinsku karticu u kojoj navodi da njegova pokretnina vrijedi milijun i pol kuna.
Milijun i pol kuna… kad ovako razmišljam o toj svoti, razmišljam o tome koliko je to Sanader slika golišavih ljepotica dostavio tjedniku Start… koliko je to mukotrpnog rada bilo uloženo u stvaranje te vrijednosti… koliko je to Austrijskih firmi završilo u bankrotu … koliko štednje i odricanja, koja je sezalo toliko daleko da se Sanader u Hrvatsku vratio nekakvim polovnim Opel Kadetom Mercedesom, a u prtljažniku samo „miljon“ kuna i nekoliko satova.
cnn.blog.hr
Komentari
Projekt Pelješac mene
Projekt Pelješac mene asocira samo na vino vino i vino. iako i veliki most pod pokroviteljskom palicom jednog od najvećih kozmičkih graditelja jure radića nije za odbacit. zamislite da napravimo most između katedrale i dubrovnika, pa tunel između rijeke i črnomerca, ili veliku lebdeću platformu iznad piranskog zaljeva da možemo imati na oku vrlo opasnu te nadasve brojnu slovensku ratnu mornaricu?! pa gdje bi nam bio kraj... jedino se zagorci ne daju sa tunelom - možda da mile napravi most od markovog trga pa negdje do stubice? i opet dođemo do vina. ovaj put zagorskog. dakle, trebalo bi počet u zagorju uzgajat plavac, a na pelješcu radit delanec što bi također bilo vrhunsko postignuće hrvatskog... nečeg. a kozmodrom već imamo jer valjda svi naši vrli zastupnici misle da smo mi koji ih plaćamo pali s marsa.
a naš dr ivo i miljun i po dinara. a šta sad. čovjek voli satove, voli točno vrijeme, možda je svjestan da mu vrijeme prolazi pa pokušava na neki način zaustaviti vrijeme i spasiti rvacku do kraja. a mi ljubomorni, stoka sitnog zuba, jalni građani koji misle ako mu daju plaću da imaju pravo o nečemu i odlučivati. pa se brinemo tamo o nekim satovima i o parama iz nekog faking brodogradilišta!? a jebeš 6 miljuna baksa, pa znaju dečki za što su ih potrošili. pa tamo neke privatizacije spominjemo, a samo nam je krivo što nismo mi mogli nešto privatizirat.
ali uvijek nam ostaje boca nekog pelješkog vina pa da legnemo ispod mosta pelješac-stubica i gledamo kako neki novi lekar ivo gleda na časovnik u svom starom opel mercedes kadetu jugiću kliju.
jednom sam negdje naletio na
jednom sam negdje naletio na popis najvećih konstrukcija napravljenih od betona i neka neproporcionalno velika brojka tih objekata (uglavnom mostova) se nalazi kod nas
čini se da mi forsiramo beton u odnosu na neke druge materijale koji su vani dominantni
Korektnosti radi, moram
Korektnosti radi, moram iznijeti činjenicu da je već od sredine sedamdesetih godina, dakle već bar 30 godina, donji hrvatski nivo za onog tko nešto znači u kvartu i selu približno milijun i pol kuna u obrnutom smjeru, iz Hrvatske vani, naravno na crno, za tekuće kupovine nečeg liksuznijeg, nešto na nekoj banci i nešto za vidjeti svijeta. I ako nismo bili takvi, indirektno smo toliko potrošili za servisiranje tog nivoa čak i kod sofisticiranih krugova. Po nekim poluistraživanjima je tome odolio jedino Šuvar, polovično Tripalo i jedan direktor, čiji sin je krajem osamdesetih kao student blokirao izbor Šuvara za redovnog profesora zbog popuštanja u tome. Sada je sigurno malo bolje stanje, ljudi su malo educiraniji, ali ne bitno. Kladio bih se da nema više od 5 % osoba u političkom i javnom životu ispod te razine, čak možda u novcu bez opravdanog porijekla. Koliko su srednje i više razine, možemo samo nagađati. Npr. osobno sam usput viđao osnivanje Tripalovog ASH u kvartu kuća u Dugavama, gdje je mjesecima dominirala impresivna parada više od 20 isključivo najboljih i najskupljih auta u Zagrebu oko kuće Zlatka Klarića. Bilo je razumljivo za Degena, Klarića i još nekolicinu, ali baš sve i baš isključivi vrh. Zato ovo sa Sanaderom sigurno nije hrvatski san ali je bitno manje nepovoljno od te hrvatske osnove, pa i da su novci zarađeni na čistom kupleraju, obzirom da je na zapadu i to posao.
Ad mosta je puno ozbiljnija i čista priča. Most je markantna potvrda čvrstog hrvatskog kontinuiteta nadsvjetskih projekata i prakse. Iako će i ovo djelovati razvodnjavajuće, kao prethodno i razno, još preciznije se radi o prepretežnoj praksi za koju se desetljećima bavimo samo slučajevima pa se sigurno i precizno radi o tome da smo prešli crtu kada moramo govoriti bar o minimumu cjeline.
Svi veliki hrvatski projekti sadrže bar 30 % evidentnih devijacija u biti rješenja, redoslijedu, cijeni, duljini, zbrci i bilo čemu i u odnosu na donju razinu hrvatske prakse, razumljive laicima.
To se odnosi i na sve dovršene i tekuće autoceste, sve velike projekte Grada Zagreba, čuveni stadion i Sveučilišnu bolnicu pa i projekte sređivanja katastarski, zemljišnih, poreznih i drugih podataka. To je svuda i stalno i verificirano, samo malo poslije, i namjerno tvori zbrku kojom se nitko ne želi baviti, skoro pa svima tako odgovara i stvar ide dalje.
Sam most Pelješac je impresivan projekt sa logičnim svim uobičajenim glupostima.
Jedna je da za taj most (HDZ), sve bitne u Zagrebu te završenim i tekućim autocestama (SKH, HDZ, SDP i HNS), ključno moderira Jure Radić, osoba svestranija od Vesne Pusić i Čačića zajedno, ali koja i uz to nema izveden niti jedan ozbiljniji most (i Maslenica formalno treći projektant), bez obveznog položenog stručnog ispita i sa elementarnim nepoznavanjem osnovnih realcija cijena, zakona i sličnog. Bitno je naglasiti da su mu i odgovarajući partneri uvijek takvi i kad su tzv. stručnjaci.
Obzrom da je sam takav Jure Radić upetljan u tijeku sa investicijama i projektima vrijednosti preko 20 milijardi kuna, i to sa svim strankama i raznim interesnim krugovima, i za minimalno viđenje je nužno vidjeti da je impresivni slučaj mosta Pelješac samo mali dio prečvrste i preširoke identične prakse.
eh, očekujem i još jedno
eh, očekujem i još jedno otvaranje MEDILSa u Splitu, to je institucija koju možemo kandidirati za guinessovu knjigu rekorda po broju otvaranja
nije bio opel nego crni
nije bio opel nego crni mercedes
treba ga pitati za carinsku deklaraciju za satove :)
i novu strukturu vlasništva
i novu strukturu vlasništva zemlje gdje dolazi most na Pelješcu. Nećemo se tako lako riješiti tog utopističkog projekta dokle god se ne riješimo vladajućih koji su se nagurali pod pelješke stope mosta.
A hoće li novinari navedeno
A hoće li novinari navedeno shvatiti kao dovoljno krupan izazov da u gruntovnici pogledaju vlasništvo nad uključenim parcelama i datume zadnjih promjena?
Takva pitanja bi trebala postati sastavni dio provjera i prikupljanja informacija o građevinskim projektima o kojima novinari namjeravaju pisati.
Vjerujem kako bi članci dobili na zanimljivosti.
već neko vrijeme u mojem
već neko vrijeme u mojem selu 'ordinira' jedan torbar po trasi kanala Dunav-Sava. sad je trasa objelodanita pa više i nije interesantno, ali dosad...za malu dodatnu informaciju, lik je član županijske skupštine