pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ljeta Gospodnjega 1962 održao se Festival zabavne muzike, poslije kojeg se po svim kantunima lijepe naše i zajedničke pjevušila pjesmica „Andrija, super momak si ti!“ autora glazbe Alfonsa Vučera i teksta Blanke Chudobe. Toliko je bila popularna da je utjecala na mnoga imena u matičnim listovima, a dala je i ime onom grdnom novozagrebačkom stambenom mastodontu nazvanom „Superandrija“. Da li je junak naše priče dobio ime po tom Alfonsovom uratku ili tradicionalnom obiteljskom slijedu zaista ne znam, ali - da se pretvorio u Super Andriju (barem u svojim očima) - što jest jest!

Uostalom, i samo ime svojom etimologijom upravo to znači: U svojim grčkim korijenima Andrija bi značio (po Klaiću „hrabri“, „muževni“) dakle hrabar čovjek, junak, muškarčina. Pamtim ga još kao novinara Nedjeljne Dalmacije u onom sistemu, ali što sve je i kako pisao, više se ne sjećam (a Internet toliko daleko ne može potegnuti). No to za ovu priču i nije toliko važno.

Pamtim ga iz vremena ratnog Dubrovnika, kao Bobetkovog miljenika ( o čemu piše Večernji list u članku ( Tko je zapravo kontroverzni Andrija Popović ). Iako smo se kretalu u sličnim vodama nismo imali osobnih kontakata, a niti je postojala želja za njima. Ipak, pitanje iz Večernjaka stoji.

Zaista. tko je zapravo Andrija Popović!

Jednom će se i o ovom liku znati mnogo više, a njegov životni i ratni put je zasada još uvijek u dubokoj sjeni, kao što i priliči jednom pretežnom „obavještajcu“ (ma što to u hrvatskim primitivnim uvjetima značilo). No postoje neke postavke i pretpostavke koje je i na Internetu moguće pronaći (npr. kolege Peratovića u Vjesniku od Vjesnik: 08. 10. 2001. pod naslovom Izvješća IPD-a 72. bojne Vojne policije otkrivaju kriminal i zločin). Dok se u ratnim uvjetima njegov rad u IPD-u ili na obavještajnim poslovima mogao smatrati manje-više normalnim zadacima (mada se je očito vrtio i tamo gdje su se dokazano vršili zločini – ali on navodno za njih nije znao), rad na čuvenom „dokumentarcu“ o ubojstvu Bruna Bušića u suradnji s Vicom Vukojevićem i drugovima definitivno ga je gurnuo u obavještajno podzemlje – unutar onih posebnim interesima impregniranih tajnoviti „domoljubnih“ struktura, koje su svugdje i posvuda širili svoje pipke uz rodijačke rituale, tzv. „janjičarske simpozije“ (symposion na grčkome znači gozba). I tu je očito ostao.

Kad je Sanader ukrao stranku od Pašalića (za naše opće dobro – mada to nije polučilo odgovarajuće efekte), izvjesnim izgleda da mu je i Super Andrija pomagao, pa je za to nagrađen državnom sinekurom (mjestom ravnatelja Fonda za razvoj i zapošljavanje), političkim počastima (mjesta predsjednika vrhunskih sportskih saveza - kao što je HOS - uvijek su takva bila), te značajnom ulogom u stranačkim aktivnostima (koordinator i izborni promotor desete izborne jedinice). Njegov uspon, kao mlađeg hadezeovskog lava (starog samo 42 godine) bio je više nego značajan i znakovit. Nacional ga je čak stavio na listu od 1000 najmoćnijih Hrvata, (istina na tek na 953. mjestu, ali nas Hrvata ima oko pet milijuna, zar ne!?)..

Da je bio miljenik utjecajnih vrhova dokazuje i to da je ostajao netaknut i kad je "trtljao" gluposti, kao npr. u intervjuu Nacionalu pod nezgodnim naslovom „Financijer rizičnih projekata“ ali još gorim podnaslovom „Kreditiramo tvrtke koje banke ne žele“. Hm, zaista kakvi su to projekti koje banke ne žele financirati? Vjerojatno se tu najprije radilo o onom klasičnom konceptu lupanja tuđim spravama po gloginjama, o čemu ćemo možda uskoro više slušati, jer je svojim robusnim stilom postao zanimljiv čak i državnom odvjetniku ( Večernjak: Sanader i Bajić uključili se u krizu ). A molim vas kako i ne bi, kad po svemu sudeći imamo posla s čovjekom koji je evidentno sklon krivotvorenjima (od „dokumentirane istine“ o Brunu Bušiću, preko organizirano stranačkog izbornog lažiranja, do najnovijih proizvoljnih intervencija u „ministarske zapisnike“). I ktome suvereno gospodari popriličnim proračunskim milijunima.

Ta njegova sklonost ka voluntarizmu najbolje se ogledala u ovom ridikuloznom slučaju sukoba sa hrvatskim odbojkaškim reprezentativcima. Doista, u pravilima stoji da se reprezentativcima ili trenerima mogu dijeliti otkazi bez suvišnih zašto, ali takvo nešto samo zadnja budala ili pokvarenjak radi. Pa Hrvatski odbojkaški savez je nacionalna institucija od sveopćeg značaja, a najkvalitetniji sportski djelatnici su naša zajednička dragocjenost, da bi otkazivanje bez objašnjenja (i odgovornosti za počinjeno) prošlo bez sankcija. Očito su gosp. Malević i njegovi reprezentativci puno bolje upoznati s likom i djelom Super Andrije, jer je Malević odmah iz Sarajeva poručio javnosti, da se ovdje radi o veleizdajničkom činu.

Zaista, možda je i krajnje vrijeme da se unutar hrvatskog sustava vrijednosti definiraju (ili redefiniraju) pojmovi nacionalnog izdajnika (a to je svakako svaki onaj koji radi protiv imovine i ugleda hrvatske države, te protiv državnih i nacionalnih interesa.

On sa odbojkom vjerojatno nema ništa zajedničko, pa ne čudi zašto se đonom osvrnuo na prave sportske trudbenike, koji iza sebe imaju rezultate i sportski potencijal. Njemu to ne znači ništa, iz njegove „janjičarske“ perspektive, jer mu je od drugih neoprezno poklonjena moć udarila u glavu. Sve što se ovih dana događalo na odbojkaškoj sceni nije s odbojkom imalo nikakve veze, jer je to bilo samo golo demonstriranje političke sile. Neočekivani neposluh potčinjenih sportskih djelatnika je to sve razotkrilo, i razorilo Super Andrijinu "svetačku aureolu", a ta se demontaža konačno završila Sanaderovom „gogoljevskim“ finalom, u kojem ga je razriješio nezaslužene državne sinekure (po onoj Tarasa Buljbe : ja sam te stvorio, ja ću te i uništiti!). A i ona sportska razrješnica uskoro neminovno slijedi, jer jedna bez druge ne ide.

Mada Sanaderu treba čestitati na ovakvom razrješenju jednog apsurdnog spora, on sam bi se trebao upitati za razloge Super Andrijinog odmetništva, jer se ipak možda ne radi samo o benignom napuhavanju jednog očito nedozrelog ega. Kako smo svjedoci sve agresivnijih zaleta obavještajnog podzemlja u visoku i nisku politiku, treba se upitati koliko je taj naš Super Andrija prvenstveno ostao vjeran svojim "rodijačkim" krugovima (sve do bijelih čarapa koje osim njega više nitko ni po Hercegovini ne nosi), i to toliko da igra po njihovim guslama.

Mi smo svjedoci da Sanaderova „pozitivna krađa“ stranke u HDZ-ovom djelovanju nije donijela Hrvatskoj željenog preokreta, što bi samo moglo značiti, da je ta njemu suprotstavljena struja, dobro potkožena pokradenim nacionalnim milijunima, još uvijek jaka čak i unutar samog HDZ-a (o čemu svjedoči roj korupcionaških afera koje se po pravilu silom prekrtivaju), a nekmoli u tajnim, i sve kreativnijim sferama i sivim zonama.

I slijedi li Sanaderu, i njegovom krugu ljudi ponajprije ponovna borba za stranku (iako je konvencija navodno slavodobitno prošla), pa tek onda za izbore (budući da su mnoge zmije izmilile iz svojih rupa i podignutih glava palacaju račvastim jezicima). Ili je za njega možda na djelu još gori scenarij: Da su ga ti moćnici iz sjene već otpisali kao mogućeg izbornog pobjednika (što sve ozbiljnije ankete pokazuju), pa ga se spremaju potopiti pod vodu, i tražeći krivce za ponovno izgubljenu vlast „podnijeti račun“ njemu na isti način kako je to on, Sanader, učinio svojim smrtnim neprijateljima (od gubitka izbora 2000 do onih dobivenih 2003). Jer postaje više nego izvjesno, da unutar Sanaderovog kruga raspodjele moći nije Super Andrija jedini koji je u međuvremenu sjedio na dvije stolice.