pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Mitovi su bijeg od stvarnosti, ali i pokretačka energija koja homogenizira razne socijalne skupine u ostvarivanju ciljeva i zato će mitovi uvijek biti prisutni, jer stvarnost prikazuju ljepšom nego što jest

Svaki narod ima svoje mitove, a jedan od kriterija zrelosti nacije je koliko je spreman suočiti se s njima.

Hrvati dugo nisu imali svoju državu, izborili su je vrlo teško uz ogromne žrtve, što je pogodovalo dodatnom napuhavanju naših mitova.

Upravo je ratno vrijeme pogodan period za napuhivanje mitova, jer su propagandne aktivnosti važan dio ukupnog rata.

U to ratno vrijeme, iz svih zvukovnih medija mogle su se čuti samo budnice, pjesme koje podižu moral i selektivne vijesti koje govore samo o hrvatskim uspjesima, a o padovima naših gradova (koje smo objektivno morali predati radi slabije naoružanosti i/ili vlastitih subjektivnih slabosti) gotovo da se moglo saznati i između redaka.
Maković je 1992. pisao o tome kako su hrvatski vojnici prikazivani kao „lijepi, dobro građeni momci maštovitih frizura, s brojnim dodacima na moderno dizajniranoj uniformi, s obaveznom krunicom oko vrata“.
Ako se sjećamo, u ranim devedesetima na TV-u je izuzetno eksploatirana pjesma „Brothers in Arms“ uz usporene slike kretanja hrvatskih vojnika kroz šume.
Naravno da se radilo o hrabrim momcima, idealistima, u dobrom dijelu samoregrutiranim iz navijačkih skupina koji su svoju mržnju s nogometnih i inih stadiona prebacili na ratno bojište, ali ti momci niti su bili dobro naoružani, niti opremljeni sa svom tom opremom tipa „Rambo“ (kad je „Rambo“ prikazivan u američkim kinima, ispred njih su vijetnamski veterani prosvjedovali zbog iskrivljavanja i glorificiranja slika rata).
O ovoj temi bi se moglo još svašta napisati, ali možda je najvažnije spomenuti pitanje pada Vukovara i zataškavanja svih nezadovoljstava vukovarskih ratnika. Nikad nije do kraja raščišćeno sve oko čega su kritike na državni vrh upućivali i Jastreb i Mladi jastreb, a posebna je priča apel za pomoć hrvatskog heroja-novinara Siniše Glavaševića. Tek je puno godina nakon pada Vukovara i Glavaševićeve pogibije javnost mogla čuti njegov zadnji izvještaj pun kritika i prijezira prema državnom vrhu.
Nadalje, u ovaj mit se ubraja i teza da Hrvatska vojska nikad nije počinila nikakav zločin. Malo po malo u javnosti su se pojavile informacije i o „našim“ grijesima. Rat je totalno suludo vrijeme kad ljudski život znatno gubi na cijeni i kriteriji se mijenjaju.
Vrlo bolno smo prihvatili i suđenje našim generalima u Haagu. Niti je baš sve oko tih suđenja pravedno, niti je istina da je Haški sud izmislio sve krivnje naših vojskovođa. Primjerice, srpski civili u Medačkom džepu nisu se sami ubili (a o tome da se između ostalih, radilo i o nenaoružanim civilima postoje relevantna svjedočenja).
General Gotovina bez sumnje je bio vrlo zaslužan za to što smo pobijedili u domovinskom ratu i njegovo progon bio je doživljen kao nepravedni napad međunarodne zajednice na Hrvatsku. U svim medijima se još i danas piše o njemu kao o heroju, a prešućuje se činjenica da je čovjek u Francuskoj osuđivan za kriminal (otmice i iznude). Medalja ima dvije strane.
No, kako piše naš bloger Peratović, Gotovinini odvjetnici su njegovo osuđivanje za otmice i iznudu u Francuskoj prikazali kao žrtvu zakulisnih igara političkih istomišljenika, nakon pobjede Mitterandovih socijalista koji su progonili degoliste u čijem se krugu tada kretao i Gotovina.
Čisto sumnjam da je Gotovina tada imao takav značaj u Francuskoj da bi se zbog njega izmišljali montirani procesi, a pogotovo jer on nije bio degolist, nego se samo kretao u njihovim krugovima.

Na ova razmišljanja mogao bi se nastaviti i mit o tome da Hrvati nikad nisu vodili napadačke ratove, ali ako krenemo u razradu te teme, ovaj dnevnik će biti prekratak da makar spomenem samo najveće hrvatske mitove. Stoga tek podsjećam na razne povijesne ratove pod Napoleonom ili Austrougarskom, stradavanja u Galiciji hrvatskih domobrana u bitkama s kozačkim divizijama i dr.

Jesmo li miroljubivi? Baš i nismo. Dovoljno je izaći u bilo koji grad i primjerice s automobilom ne krenuti iste sekunde kad se upali zeleno svjetlo. U tom trenu ćemo čuti, osim bjesomučnog trubljenja baš svih vozača koji stoje iza nas i niz uvreda tipa „tko ti dade dozvolu“, kao i neizbježno spominjanje najbližih predaka u kombinaciji sa čovjekovim najboljim prijateljem iz životinjskog svijeta (naša tako popularna psovka na koju smo ponosni kad nam se stranci dive kako imamo maštovite psovke).
Miroljubivost iskazujemo i kroz krvave obračune i izljeve mržnje između sportskih navijačkih skupina, gdje se bez ikakvog racionalnog razloga međusobno mlatimo i ubijamo.

Sljedeća zabluda je odljev velikih hrvatskih mozgova koji bi, da smo ih zadržali, ostvarili procvat Hrvatske.
Naravno da je štetno za Hrvatsku da nam odlaze u inozemstvo ljudi u čije je obrazovanje ova država mnogo investirala. No, među njima nema baš tako puno svjetskih znanstvenika kako mi mislimo. Jedan od mojih najboljih prijatelja (ako ne i najbolji), profesor je na jednom od 10 najjačih i najpoznatijih svjetskih sveučilišta. Njegova je tvrdnja da je broj hrvatskih državljana koji su ostvarili značajna dostignuća u zemljama razvijenog svijeta zaista minoran.

Od ostalih Hrvatskih mitova spomenut ću još i tezu o Hrvatskoj do Drine, o važnosti povratka svih Hrvata u Hrvatsku, o tome kako smo jedan od najstarijih naroda, o tome kako smo u svemu čega se primimo najbolji (koliko imamo Krleža, Dražena Petrovića ili Janica Kostelić?), o tome kako ni počemu ne spadamo na Balkan nego smo u svakom smislu srednjeeuropska moderna država, o tome kako smo „svoji na svome“ (a u biti gotovo sve strateške stvari su već odavno u rukama stranaca), o hrvatskom prkosu (a moramo raditi sve po diktatu međunarodne zajednice), o tome kako komunistička ideja nikad nije bila prihvaćena u hrvatskom nacionalnom biću, o tome kako su Hrvati u drugom svjetskom ratu bili na pobjedničkoj strani (a ratovali su međusobno), o tome kako su partizani bili pravedni („Sutjeska“, „Neretva“, „Kozara“...) i o tome kako je bilo upravo suprotno (negledljivi „Četverored“ i drugi Sedlarovi uradci), o tome kako su u nekim dijelovima Hrvatske partizani bili narodna vojska, a primjerice u Hercegovini su to bili ustaše).... Očito je da sve teze o hrvatskim mitovima ne možemi ni nabrojiti.

Možda bi za diskusiju bila zanimljiva i tema „Hrvatsko proljeće“. Je li Savka dobro postupila kad se povukla pred Titom ili nije? Podsjećam, Savka (koju neizmjerno cijenim i sretan sam da je i poznam) je proglašena ženom svih vremena u Hrvatskoj.

Ovaj dnevnik će, vjerujem, izazvati oprečne, možda i burne komentare, pa i uvrede, a očekujem i minus bodove.

No, idem ipak s ovom temom u „PoLLitičku“ arenu, pa makar i dobio batina.