pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nekako sam se zadnjih tjedan dva bio razlijenio, pa nisam intenzivnije pratio medije, ni novine ni TV. Takve izlete je potrebno tu i tamo njegovati, da bi se čovjek vratio iz strastvene angažiranosti na što mirnije pozicije (krajnja neutralnost je ipak nešto što faktički u praksi ni ne postoji).

Sinoć sam odlučio pričekati “Otvoreno” na HTV, najviše zato što ipak pomalo “sadistički” uživam gledati koprcanje Friščića i njegovih pulenova (posebno meni dragog "sina razmetnoga" Božidara Pankretića) poslije minhauzenovskog udara kojim je veliki novovjeki hrvatski opsjenar i patološki lažov Ivo Karl Friedrich Hieronymus, Freiherr von Münchhausen u briljantnom stilu izveo akciju pretvaranja HSS-a u HSP.

Prije nego sam se povukao u vlastiti privremeni “anti-medijski azil” nekako sam se bio privikao da naše najznačajnije “opinion-making” emisije na HTV (Bagino “Otvoreno” i Stankovićev “Nu2”) su ustvari ključne političke platforme, s kojih se direktno lansiraju političke poruke na hrvatsko javno mnijenje, pa su se izvješća s tih ključnih političkih tribina odmah prelijevala u druge tiskovine ili internetske medije. Često, kad bih prečuo neke detalje, odmah bih pošao na stranice vijesti HTV-a ili novinstva, i lako doznao. Mada sinoć nisam ništa prečuo, ipak sam htio biti siguran što sam čuo da bih neke naglaske prokomentirao – i gle – ćorak.

Nešto se promijenilo – nema Bage! Pogledam bolje – nema ni Bage ni Stankovića koji je dan ranije preslušavao još jednog hrvatskog Minhauzena (nekada velikog i nezamjenjivog) Borisa Kunsta, koji je svoju sindikalnu aktivnost (u skladu sa svojim prezimenom) umjetnički pretvorio u političke bodove i “žute, žute kanarince”.

Čak i provjera Googlanjem je izbacila samo nekoliko komentara na onim “mrskim” i otpadničkim stranicama (kakva je i ova “Pollitika”). Je li to “Veliki brat” opet u akciji? Ili će se napis možda nešto kasnije ipak pojaviti? Kako poslijepodne imam nekog posla, morat ću se snaći i ono nešto malo sinoćnjih impresija napisati napamet. Što se može, nikad nije sve idealno, a k tome bilo je zaista zgodno, simpatično.

Božidar Pankretić “Sin razmetni” se na stolici znojio i vrpoljio – dilema nije malena – biti ili ne biti u (minhauzenovskoj) vladi – pitanje je sad!!! Kako pogaziti riječ i prihvatiti ukidanje ZERP-a ako je to bio udarni predizborni motiv i razlog poslije-izbornog dizajniranja koalicije, koja je iznjedrila novu staru vladu pri čemu je Pankretić uspio profitirati dijeleći jedno ministarstvo na pola.

Njegovo vrpoljenje i znojenje mi je na kraju razotkrilo da oni imaju rješenje – ma neće oni prihvatiti promjenu statusa ZERP-a ali će ostati u Vladi,! Jer, Bože moj, Vlada može i mora opstati i kad se koalicijski partneri ne slažu baš u svakom detalju!! Tako je Božo, što se imamo uzbuđivati oko tako sitnih detalja pomoću kojih ste obmanuli HSS-ovo biračko tijelo, laž uz koju ste uspjeli zadržati barem tih jadnih 6 mandatića (manje nego u ono “mrsko” vrijeme “mrskoga” Zlatka Tomčića!)

I tako Božo u diskusiji poentira: Ta što se računa naših 6 mandata prema 66 HDZ-ovskih. Tako je Božo, vrijeme je zaboraviti, da je tih 6 mandatića bilo ključno da bi se "Velikog Minhauzena" (i mnoštvo malih ali provjerenih "minhauzenčića") ostavilo na vlasti. Vrijeme tako brzo prolazi, a "sitnozubani" (kako stalno govori naš plemeniti gnjus) imaju ionako skraćeno, riblje pamćenje. Naime, kažu da ribe imaju pamćenje od nekoliko sekundi - zato ih je onako lako uloviti!. Pa i po nekoliko puta u kratkom vremenu, čak zaboravljena udica u stomaku ih ne sprječava da opet grizu.

Damir Grubiša: Pažljivo prateći govorenja nametnulo mi se pitanje, da li je i kako je uopće moguće da u HSS-u doista nisu znali za famozni “Biščevićev paraf” i njegove grozne posljedice. Lukavi Bago je na link lukavo doveo Damira Grubišu čije “svjedočenje” ukazuje na činjenicu da se za problem “Bišćevićevog parafa” već odavna znade, ustvari već par godina, ali je stvar postala više nego ozbiljna od onog trenutka kad je to postalo predmet zanimanja EU komisije, tj. mnogo prije zadnjih hrvatskih izbora, a kamoli sastavljanja vlade. Svima nam je već odavna postalo jasno da se s pregovorima nešto loše događa (posve su se prestala otvarati i zatvarati pregovaračka poglavlja) da bi se ovih dana završilo ultimatumom. No "Veliki Minhauzen" je taj ultimatum preciznom šutom iz polja nacionalnih interesa prebacio u polje nacionalnog ponosa. Sada se svi bave tom “mrskom” Europom a on pokušava doći do daha.

Mi ipak moramo postaviti otvoreno pitanje Friščiću, Pankretiću i čitavoj toj “kumpaniji”:
- Da li ste gospodo znali za taj problem a niste marili – s čime ste namjerno obmanuli vlastitu stranku i svoje biračko tijelu, sve u želji “desničarenja po europskoj recepturi Martensovih i Merklicinih pučana (među koje vas je slavodobitno veliki Minhauzen gurnuo da bi vas impresionirao).
- Ili možda ipak niste znali – pa se dali jeftino “nasaditi” i namamiti na “med”, pretvarajući tako sebe, svoju stranku, svoje članstvo i svoje glasače u naivne političke “mone”.

Bilo što bilo, rezultat je isti, i treba povući konzekvence - i nikakva post-festum opravdavanja ne dolaze u obzir. Možda Pankretić ipak ima pravo – najbolje je nastaviti kao da se ništa nije dogodilo i tako zaključiti HSS-ovski dio političke povijesti u Hrvata.

Joža Friščić, vjerojatni posljednji hrvatski seljački kralj, od Bage nije bio osobno pozvan ni u stolicu ni na link, ali je bio prisutan kroz snimljeni prilog. Jadan, ovih dana ima teških dilema i problema, pa ga treba razumjeti i kad naizgled nepovezano “brboće”. Kako uopće politički poraz pretvoriti pobjedu i politički preživjeti - (hamletovsko) je pitanje sad?

Nije baš Joža lud – on lijepo kaže dvije stvari koje nisu za bacit mačkama:
- Prva je da i on misli kako odustajanje od ZERP-a neće ubrzati pristupne pregovore – ali to je ionako ono što većina razmnih Hrvata već odavna dobro zna (pa se treba upitati što se to njemu sada iznenada ukazalo).
- I drugo, da problemi između EU i Hrvatske ustvari leže više u “grijehu nečinjenja” s hrvatske strane, nego u otrcanoj srbijanskoj floskuli da nas “ceo svet mrzi”.

A Jelko Kacin, onaj poznati Jelko, koji je davne 1991 godine spretnim medijskim prezentacijama pretvarao jedan mali lokalni rat (s JNA oko tada jugoslavenskih granica i naplate carina) u grandioznu borbu slovenskog naroda za oslobođenje, a kojeg sam rado volio uspoređivati s našim “olujnim” glasnogovornicima generalom Ivanom Toljom (mojim sudrugom iz karizmatičnog i nezaboravnog Tingle-Tangla), kojeg je malo kasnije naslijedio čuveni Ante Beljom (sa, onog što su na pozornici pred novinarima tukli nogama u guzicu), a koji su jednu grandioznu oslobodilačku akciju medijski bravurozno pretvarali u http://en.wikipedia.org/wiki/Redneck “rednecks” tučnjavu.

Danas je Jelko uvaženi MEP (tj.- član Europskog Parlamenta, u kojem i mi imamo promatrače, ali oni koji bježe od svakog ozbiljnijeg sastanka - za malo više detalja pitajte našu kolegicu Vesnu Škare).

Jelko je rekao tri važne stvari:

- Prva je poznato insistiranje na maksimi “Pacta sunt servanda”, tj. na elementarnoj političkoj pristojnosti, kako u privatnim tako u međudržavnim odnosima (da se nečeg potpisanog treba i pridržavati) što je temelj kako svakog razvijenog demokratskog sustava, tako i zajednice u kojoj bi i Hrvatska žudno željela se nalaziti, ali njena elita nikako da napravi tako jednostavne potrebne male korake za njih, a velike za narod.

- Druga je stvar bolna spoznaja – da nije toliko važno otvarati i zatvarati pregovaračka poglavlja, kolikoi njihova implementacija u praksu, kao preduvjet i obvezu za samo pristupanje u EU.

- Treća navodno uloga slovenskog doprinosa EU ultimatumu. Naime svima nama je jasno da je Slovenija kratkotrajno predsjedanje Europskom unijom dobro iskoristila za obranu svoji interesa, ali Jelko je fino naznačio da se ovaj problem predugo razvlači (složio se s Grubišom), da bi se samo Sloveniju opterećivalo krivnjom, jer će ostati još previše posla čak i poslije prestanka slovenskog predsjedanja, jer ni Slovenija niti bilo tko u Europi neće omogućiti ili onemogućiti Hrvatskoj pristup u EU (gdje je njoj zaista mjesto) - nego sama i isključivo hrvatska vlada.

Iako je Jelko bio više nego pristojan i diplomatski uglađen (kakav on već zna biti) njegovo izlaganje je jako uznemirilo Božidara Pankretića (kao crvena krpa pred zagorskim bikom), ali još više tamo također prisutnog Anđelka Milardovića.

Politolog, prof i dr. Anđelko Milardović iz Centra za politološka istraživanja, inače stručnjak za "Krizu i transformacije političkih stranaka", neočekivano se dao navući na trenutno dominirajuću retoriku “uvrijeđenog nacionalnog ponosa”, pa je Jelku Kacinu postavio pitanje da li je ovo zaista zadnje što će Slovenija tražiti, ili treba očekivati još neku podvalu s njihove strane. Jelko je uglađeno, čak se ni ne podsmjehujući tako djetinjastom ispadu, ponovio već prije toga rečeno da samo hrvatska vlada može najviše učiniti za ulazak u EU, i da pred njom stoji još mnogo posla kako bi parole pretvorila u konkretne rezultate.

Eto, tako je to nekako izgledalo. Sve dobro poznate stvari, a poslovično sarkastični Bago je svoju emisiju čak vodio na njegov provokativno znakoviti način, pri čemu nesretnog Božidara Pankretića nije nimalo štedio. No sve to je uznemirilo “Velikog brata” - koji je evidentno do daljnjega stavio embargo na medijsko multipliciranje “Otvorenog”.

Eh, sada je sasvim jasno - stvar će biti riješena kako je i očekivano, ZERP će se poništiti - ali samo za članove EU, kako bi Friščići i Pankretići spasili obraz! Skoro je posve nevjerojatno da bi bilo realno očekivati ribare iz Albanije, Libije ili Moldove, mada oni iz Grčke ili s Malte bi mogli ali se za ovo malo jadranske ribe ne vrijedi trošiti toliko skupe nafte.

Čak i svi "minhauzenovski" likovi bi trebali i dalje nastaviti u ovoj "minhauzenovskoj" vladi, kao da se ništa nije dogodilo - a mi ćemo u u Europu tek kad se njih riješimo - jer nam upravo to na fini način sugeriraju moćni vrhovi EU.

Eh, Jelko, Jelko, lako je tebi!