Ovo je osvrt na prethodni "Hrvatski izlaz iz krize". Zapravo, osvrt na osvrt. Novi "Izlaz" je uradak koji oslikava hrvatsko-slavenski neo-neolitski mentalitet i njegov odnos prema, napretku, znanosti, duhu itd.
Taj neo-neolitski mentalitet smatra sebe najvišim dosegom ljudskosti i uljudbenosti uopće. Održava se opstruiranjem bilo kakvog napretka na svom terenu
i unutrašnjim samounazađivanjem, jer ga unutrašnji i vanjski civilizacijski i kulturni napredak rastaču i uništavaju. Neoneolitski mentalitet zastupljen je najviše u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj, dok na jugu prevladava neo-antički koji se također održava sprečavanjem napretka na svom teritoruju i u svojem duhu.
Branitelja neonelolitskog mentaliteta ima svugdje, a u sofisticiranom obliku (pod vidom kritičnosti i borbe za napredak) suvereno vlada i ovim blogom.
Umjesto teorijskih objašnjenja, evo jedne pričice koja govori o tom, neoneolitskom mentalitetu. Priča također pokazuje kolike su šanse za nekakav Hrvatski izlaz iz krize.
No, nastojanja da se ipak nađe nekakav put izlaska iz krize ne treba se nikako odricati.
Dakle, pričica.
Vilek iz Čučuperina
Vilek je bio mladić koji je živio u Staroslavenskom selu Čučuperine. Nije bio, miran i radišan poput ostalih mladih Slavena, niti je slušao Stare Slavene, nego je povazdan nešto izmišljao i stvarao. Najčešće su to bile razne alatke ili naprave koje su ljudima olakšavale posao. I premda su se te njegove naprave često pokazivale vrlo korisnima, suseljani su zazirali od samoga Vileka i izbjegavali ga koliko je to god bilo moguće.
Jednom, nakon nesretne demonstracije neke napravice za paljenje vatre - demonstracije, pri kojoj se jednom uglednijem seljaku zapalila kuća - čučuperinski seljaci - misleći da ih to Munjobija Perun kažnjava zato što pokušavaju otkriti njegovu tajnu paljenja vatre - otjeraju Vileka iz Čučuperina i zabrane mu da se više ikada vrati.
Otada je Vilek lutao po svijetu i živio je od svojih "intelektualnih" usluga raznim ljudima po raznim selima.
Jednom se tako, na jednoj od svojih bezbrojnih skitnji, morao skloniti od ljetne oluje u selo Gaćilezi. No, nije imao sreće. Prije nego je stigao do sela, kiša ga dobro opere i rashladi, tako da je u selo stigao mokar kao mali miš. Oluja je iznenadila i
Gaćiležane. Baš su bili počeli peći vola, kad oblak sasu obilatu kišu na njihovu vatru i ugasi ju prije nego su koju žeravku ili plamićak uspjeli spasiti u Perunovu hramu za čuvanje vatre.
Ostavši tako bez vatre, jako se uplaše i stadoše kukati i naricati.
Ta kako i ne bi?!
O vatri im je ovisio život, a nisu ju znali upaliti.
Vilek ih je zatekao baš u toj njihovoj kuknjavi.
Kod sebe je imao onu svoju spravicu za paljenje vatre, pa donese suhe slame i suhih drva iz obližnjih štala i kuća, izvadi kresivo i gubu i... začas je na onim mokrim ugarcima pored ražnja planula nova vatrica.
Vidjevši to, Gaćiležani se razbjegnu i sa pristojne udaljenosti stadoše motriti što to Vilek radi. A on je, kad se vatra razgorjela, stao sušiti sebe i svoju odjeću. Po tome Gaćiležani shvate da on nije, ni Perun, ni nekakav vilenjak ili demon, nego običan, živi čovjek. Ali kako ih strah još nije minuo, nisu mu se usudili približiti, nego su tamo u svojim zaklonima razgovarali nagađajući tko bi to mogao biti.
Napredniji ljudi odmah su utvrdili kako se po njegovoj tehnologiji vidi da je to neki Zapadnjak, koji je nekako zalutao na njihovo, Slavensko područje.
-Možda je to neki novi njihov Einstein - govorili su.
-Pa pogledajte samo kako je genijalno riješio problem paljenja vatre!-
-Čisti genije, nema što. Najvjerojatnije, fizičar.-
(O filozofima, Stari Slaveni nisu imali nimalo povoljan sud)
No i bez obzira na takvo mišljenje i divljenje, nisu mu se usuđivali prići, pa svog seoskog učitelja, Uču, koji je bio pismen i kotirao kao učen čovjek, akademik, te koji je razumio i ponešto od stranih jezika, nagovore sa stupi u kontakt s njim.
I učitelja je bilo strah, ali kako je morao sačuvati glas i status intelektualca, pristane da ode do Vileka.
Stigavši do njega, stade mu najrazličitijim gestama i kreveljenjem objašnjavati što bi želio reći.
Vilek ga je šutke gledao i čudio se. A kad mu je već bilo dosta tog kreveljenja, na savršeno čistom, Staroslavenskom jeziku zapita Uču:
-Ta što ti je, pobogu brate?
-Jesi li pobenavio ili zanijemio pa ne znaš gostu reći niti to da je dobrodošao u selo, kako je red i običaj u sviju nas, nego se tu kreveljiš i bekeljiš?
Sad je Učo "zašutio" i neko je vrijeme u čuđenju promatrao "gosta", a onda rezignirano i razočarano odmahne rukom i vrati se znatiželjnim, ali opreznim Gaćiležanima.
Oni ga odmah napadnu svojim nagađanjima:
-Neki glasoviti fizičar...a?
Ni govora, svadljivo će drugi.
-Tehnologija paljenja vatre spada u kemiju.-
-Svejedno, fizika ili kemija, ili šta ti ja znam što - žestio se treći - taj je stranac čisti genije.
-Ma hajdete, braćo, što vam je?- odgovori im Učo - To je nekakav luđak.
-Kakav luđak!?-
U čudu će seljani.
-Kako znaš da je luđak?
-Ama, otrijeznite se ljudi.- Opet će im Učo.
-Nije to nikakav Zapadnjak, nego naš čovjek. Malo prije, govorio mi je, tim istim jezikom kojim mi i vi sada govorite.
-Ah, šteta - razočaraju se Gaćiležani- mi smo se već bili ponadali da nas je to posjetio neki svjetski genijalac i da će nam održati neko zanimljivo predavanje o svemiru, crnim jamama, ili Teoriji kaosa ili... tako nešto...-
-E...baš nemamo sreće - zaključi jedan od njih. Svi se slože s tim i hrabro se vrate pečenju vola.
Prema Vileku su bili veoma milosrdni, jer Slaveni odvajkada žale ljude koje zadesi nesreća poput Vilekove. Ljubazno su razgovarali s njim, tješili ga, govoreći mu da će sigurno ozdraviti, i raspitivali se odakle je. Čuvši da je iz Čučuperina, neki od prisutnih odmah potvrde kako su čuli da je u Čučuperinama zaista živio neki...hm, hm... nesretnik koji je izmišljao svakakve stvari i da je, jadan vrlo loše završio.
Kad je vol bio pečen, Vileka su lijepo nahranili, napojili ga, dali mu nešto popudbine i sa samilošću i iskrenim sažaljenjem ispratili iz svog sela.
