pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Primjetila sam da, govoreći o stranim ulaganjima, ljudi najčešće u glavi imaju sliku nekakve Jugoturbine, Kraša, Podravke..odnosno ogromne tvornice visoka dimnjaka iz koje svakodnevno izlazi na tisuće zadovoljnih radnika. Osobno, ne gledam Hrvatsku kroz svijet dimnjaka.

Kapitalna ulaganja* u proizvodnju kojoj će ključni proizvodni faktor biti znanje dobrodošlija su, a slika Lijepe Naše kao zemlje kojoj će rast BDP-a biti utemeljen i na valoriziranju znanja a ne samo na fizičkoj snazi, turizmu i prometu, daleko privlačnija. Za jačanje malog poduzetništva - neophodna.

Iskreno vjerujem da Hrvatska ima potencijala postati zemlja ljudskog kapitala. Ne sutra, ne iduće godine, no dobrim usmjeravanjem kroz jačanje svijesti o stalnoj potrebi ulaganja u sebe, stvaranjem stalne potrebe za obrazovanjem, dostupnost informacija te informatizaciju, moguće je cilj zajedno s ishodom smjestiti u relativno normalne vremenske okvire.

Ono što me brine mali je broj zaduženih za usmjeravanje RH koji knowledge based economy odnosno ekonomiju znanja uopće spominju. Sad me ispravite ako griješim (moguće, jer ne pratim zbivanja u mjeri za koju bi mogla reći – da, informirana sam odlično), no nekako mi se čini da sam pojam nove ekonomije najčešće dolazi iz usta predsjednika Mesića i premijera Sanadera. Možda, možda imam taj dojam zbog veće medijske eksponiranosti stranke na vlasti a možda...možda i ne. Malo malo pa se premijer negdje pozove na znanje kao globalizacijski adut RH. Malo malo pa se nasmijem obzirom na ovisnost o kontroli informacija i sklapanje raznih «ruka ruku mije» ugovora.

S druge strane - oporba; SDP sa svojim predlaganjem Ustavnog zakona o kažnjavanju ratnog profiterstva i pljačke te o procesuiranju ratnih profitera. Pojeo vuk magare, kažem ja u nadi da će tema okončati prije izbora. Ne bih da se opet u Saboru mjesec dana raspravlja o samoj potrebi za zakonom te vrste kao što to prije 6 godina klaunovski odradiše sa stavkom smanjenja plaća zastupnika za x% (40?). Dva tjedna pričalo se treba li ih uopće smanjivati, zašto... Dovoljno da jedan laik poput mene zaključi – tu smjera nema. Dodajmo tome slučaj Kotromanovića, oporezivanje tajkuna, objavljivanje liste loših poduzetnika... ide se na pošto-poto dobivanje izbora.

Kad sam već dotakla kažnjavanja ratnih profitera moram reći da me u toj priči muči pitanje oportunitetnog troška. Ok, definitvno bi jedna akcija kalibra «drž’te lopova» imala utjecaj na stanje u društvu (muka mi i zlo od tog izraza ali..) no pitam se... što nakon toga? Koliko vremena i novca će opet otići u stare obračune a informatika nam, unatoč programima**, izborni predmet u osnovnoj školi. Uostalom, što ako rezultati predloženog i donešenog zakona izostanu? Dokazat ćemo sebi i svijetu da pravda ne postoji a inim profiterima puhnuti u jedra?

Zaključujem, u našoj zemlji se planski tek izbori dobivaju. Državom se upravlja neplanski. Jer plan i smjer su ipak nešto više. Osim usmjerenja i popisa ciljeva dobar plan uključuje strategiju (kako ciljeve ostvariti), taktiku i operativni plan (tko, kada, kojim kanalima). Dobar plan uključuje sve što od naših predstavnika u Saboru i na Markovom trgu prepoznati ne mogu. Štoviše, ni inicijative ne prepoznajem. Ako kakve strategije i postoje, uglavnom međusobno nemaju veze. Međunarodna, socijalna i gospodarska politika u nas kao da ratove vode. Presjecanje ta tri pravca, zajedno s nama, prepušteno je tek pukoj sreći. I mašti.

*Primjerice, Google otvara svoje centre u: regijama što bilježe dobru prodaju Google usluga i proizvoda; regijama s velikim brojem korisnika; regijama s visokom koncentracijom intelektualnog kapitala.

**Pogledala sam malo programe dvije vodeće stranke, HDZ-a i SDP-a.
Zanimljivo, obje stranke "obrađuju" ekonomiju znanja i obje se u tekstu razmeću (fancy) riječima. Dalje ni makac. Obrada pak teksta u Wordu te pdfiranje dokumenata i djeci bolje ide.