Neovisni, ali ne i neutralni

O Hrvatskoj kao prijatelju suda govorilo se još u lipnju mjesecu 2003. godine, kada je Vlada govorila o materijaliziranju istog tek kada Gotovina prihvati status "prijatelja Hrvatske" i preda se Haškom sudu, što se prezentiralo kao jedina prepreka u stjecanju statusa "prijatelja suda". Govorilo se da ma koliko to željela, država ne može biti "prijatelj" ni svojem optuženom građaninu, a onda ni Sudu, sve dok se Gotovina nalazi izvan dosega raspisane tjeralice. Štošta se najavljivalo uhićenjem Gotovine!

Hrvatska se kao "amicus curie" ("prijatelj suda") može pojaviti samo prema 74. pravilu Pravilnika o postupku i dokazima Haškog suda. Prema njemu, o tome odlučuje raspravno vijeće koje vodi postupak u slučaju, primjerice, Ante Gotovine. Pravilo "Amicus Curiae" ili 74 .pravilo Pravilnika o postupku i dokazima kaže:
Ukoliko to smatra poželjnim za pravilno odlučivanje o predmetu, Raspravno vijeće može pozvati ili odobriti državi, organizaciji ili osobi da se pojavi pred Raspravnim vijećem i iznese stavove o bilo kojem pitanju koje odredi Raspravno vijeće.

Ponovnim otvaranjem pitanja o statusu prijatelja suda hrvatska Vlada najavila je 1. rujna da će uputiti haškomu sudu pisma kojima traži da se Hrvatska kao prijatelj Suda uključi u procese protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, te u proces protiv šestorice Hrvata iz BiH smatrajući da će podnescima koje bi sastavili pravni eksperti i povjesničari - prijatelji suda osporiti neprihvatljive kvalifikacije haškog tužiteljstva iz optužnica u ta tri predmeta.

Ponovno, kao i 2003. kada je Račan o statusu prijatelja suda progovarao kao o stvari čija je jedina prepreka nedostupnost Gotovine svi su i sada uzeli zdravo za gotovo, ovaj puta obećanje Ive Sanadera da će Hrvatska na uglađen, diplomatski način, kao amica curiae, u sudskim postupcima pobiti strašne optužbe. Kao da su – usprkos elementarnoj logici – povjerovali da je prijateljstvo s Tužiteljstvom jamstvo za povoljan ishod sudskog postupka. A tko je imao na umu prijateljstvo hrvatske Vlade s Tužiteljstvom i onako se nije imao čemu nadati, jer očito se Sanader ne može odlučiti čiji prijatelj želi biti, prijatelj generala, kako je to tvrdio 11. siječnja 2001. na splitskom skupu potpore generalu Norcu:

„Poručujemo Račanu i Mesiću da mi nismo izdajnici, nego su izdajnici oni koji su umirovili hrvatske generale, a sada ih uhićuju...“,

ili pak želi biti prijatelj haškoga suda. Očito je i samome sudu dojadila ta neodlučnost pa je odbijen zahtijev za prijatelja suda, jer je Sud doveden u nedomunicu čiji Sanader na kraju prijatelj želi biti, ali jedno je sigurno; pa kako bi prijateljem suda mogao postati itko tko nije prijatelj sebi samome, kao i to da je Sanader već dobar prijatelj suda?

Dakle, Raspravno vijeće Haškog suda u u sva tri predmeta odbilo je zahtjev Hrvatske da joj se dodijeli status 'prijatelja suda'.

"Suočavamo se sa situacijama u kojima su vlade i parlamenti svojim političkim deklaracijama pokušali promijeniti ili reinterpretirati povijest i iskriviti činjenice dobro poznate svim razumnim promatračima. Naprimjer, sada se hrvatska Vlada pokušava uključiti kao amicus curiae u predmete pred ICTY-jem kako bi osporila tvrdnje iz optužnice koju su potvrdili suci ICTY-ja, s ciljem utvrđivanja povijesne i političke istine. Protivit ću se koliko god mogu toj inicijativi", rekla je Del Ponte.

Nakon što je Carla del Ponte svojim izjavama, personificirajući i izjednačavajući se sa institucijom Suda, za što ona nema legitimna ili bilo koja druga prava jer je i ona samo strana u postupku, najavila da će se usprotiviti mogućim zahtijevima statusa prijatelja suda te time potvrdila svoju kvalifikaciju da je hrvatski Domovinski rat „udruženi zločinački pothvat“ hrvatske politike, vojske i policije, Vlada Ive Sanadera umjesto da uđe u sudski spor s Tužiteljstvom Haaškoga suda - priredila je njegovoj glavnoj tužiteljici u Zagrebu svečanu večeru, na kojoj se okupio cijeli državni vrh. Još jednom se pokazalo da opći nedostatak strategije u našim politikama nigdje nije toliko vidljiv kao u politici prema Haagu.

Valja podsjetiti da je Vlada u "slučaju Bobetko" nekoliko puta u statusu "prijatelja suda" podnosila podneske koji su rezultirali ne samo liječničkim pretragama i ekspertizama, nego su bitno utjecali i na konačnu predaju optužnice odvjetniku Janka Bobetka, čime je ukinut i uhidbeni nalog i nalog o njegovu prebacivanju, a postupak i doveden do željenog cilja: Bobetko nije išao u Haag, također se prije devet godina Republika Hrvatska žalila na odluku prvostupanjskog vijeća o pozivanju ministra obrane Gojka Šuška obvezujućim nalogom za svjedoka, u čemu je i uspjela. Dakle ta praksa između haškoga suda i RH već je postojala, no u ovim slučajevima, na stranu sada lošu politiku naših Vlada sa naznakama čak i veleizdaje, riječ je o kompleksnijoj situaciji u kojoj praktički pogodovanje Hrvatske u navedenim slučajevima ne bi bilo dobro za Haški sud, dakle Hrvatska je za Haag, tom odbijenicom, kojom se želi pomoći Haagu na kraju neprijatelj Suda, ili što? Jer što znači moguće pogodovanje u rješavanju postupaka karakterizirati kao loše, doli uplitanje u politiku suda, a zar to nije apolitični sud?! Haški sud ni sam ne zna što je, jer očito se nalazi u trilemi, suditi državama, politikama ili na temelju individualne odgovornosti.

Da politika suda postoji kao stvarna politika usmjerena ciljevima samoga suda određenih različitim čimbenicima, te da je ta politika stvarna i realna, a za Hrvatsku pogubna, ali i za druge dotične zemlje da se iščitati iz niza nelogičnosti samoga suda, glavne tužiteljice, pa i glasnogovornika tribunala Antona Nikiforova. Naime glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte u svom protivljenju da Hrvatska bude prijatelj suda, učinila je nekoliko pogrešaka. Kao prvo identificirala se sa stajalištem suda, a sama je stranka u postupku. Njena druga pogreška je njen neutemeljen stav izrečen tvrdnjom da se Hrvatska sama pozvala za prijatelja suda, no hrvatska Vlada se služi pravilom 74A o postupanju i dokazivanju pred ICTY-jem, koje kaže da se pojedinac, organizacija ili država može od strane sudskog vijeća pozvati ili se ponuditi da o važnim i relevantnim činjenicama sudu pruži pomoć da se utvrdi istina, a sve to potvrdio je i predsjednik Savjeta za pripremu prijatelja suda pri ICTY-u Željko Horvatić, te je podsjetio i na, kako je istaknuo, "također irelevantnu pravnu izjavu" glasnogovornika tužiteljstva Antona Nikiforova, koji je rekao da se prijavom za prijatelja suda Hrvatska stavlja u poziciju da joj se neće moći ustupiti neki od predmeta Haškog suda, a podsjetio je na činjenicu da je sudsko vijeće odlučilo Hrvatskoj prepustiti slučaj Norac/Ademi, iako je i u njemu Hrvatska imala status prijatelja suda.

Krajnji zaključak jest da bi i uz postojanje stvarne političke volje, strateški utemeljene od strane naših politika Haaški Sud i tada našao izliku i opravdanje za svoje neutemeljene istupke i postupke. Sve to samo govori o našoj aktualnoj politici koja svojim "patkama", onoj o mogućem suđenju hrvatskim generalima pri hrvatskom sudu i sada ovom o "prijatelju suda" javnosti maže oči, tj. neutralizira moguće tenzije građanstva vezano uz suđenja u Haagu stvaranjem dojma da se nešto poduzima, čime sebi kupuje manevarski prostor za daljnje djelovanje, i čime ona potvrđuje da Hrvatska već jest prijatelj službenoga Haaga. Sve to također govori i o samome Tribunalu koji ne prestaje kompromitirati svrhu svoga postojanja i svoju apolitičnost!