Neovisni, ali ne i neutralni

Ponekad mi se dogodi da, čitajući novine pune svakojakih vijesti u svom omiljenom kafiću prije nego što započnem novi radni dan u devetom krugu pakla, zastanem i s žaljenjem pomislim: „Pih, koju smo šansu propustili, mogli smo od naše države stvoriti nešto posebno“. Tada se znam sjetiti i Jure Radića koji ranih devedesetih, kao tuđmanov izaslanik, uvjerava skupinu emigranata da se vrate u Hrvatsku i u nju ulože svoj novac, jer „Hrvatska će ubrzo biti sljedeća Švicarska“. Bez obzira na rat, da smo imali političare u pravom smislu te riječi, ljude snažnog osjećaja za odgovornost prema političkoj zajednici, mogli smo i biti. Hrvatske kao nedosanjanog švicarskog sna sjetio sam se i danas čitajući tekst u Jutarnjem listu o polaganoj, ali sigurnoj odlazećoj poziciji Hrvatske iz Pokreta nesvrstanih, osnovanog, između ostalih, i od jednog Hrvata.

Čini se kako su tkz. postkomunističke države Srednje i Istočne Europe odlučile izabrati kao svoj najviši interes članstvo u Sjeveroatlantskom paktu i Europskoj Uniji. Koliko mi je poznato, osim Rusije i Bjelorusije ne postoji niti jedna europska zemlja komunističke prošlosti koja nije član tih organizacija ili njima ne stremi. Članska iskaznica tog elitnog društva, trube nam svakodnevno, označava stabilnost i sigurnost, a što je bitno, jer kapital ulazi upravo u takva društva. I to je jedini, ali vrlo čvrsti argument za ulazak u EU, ali prije svega NATO.

Ostali „argumenti“ koje nam plasiraju plaćeni propangandisti naprosto su smiješni i, prema narodu, potcjenjivački. Tako je, primjerice, Andrea Feldman loše prošla prije nekoliko mjeseci organizirajući u karlovačkoj Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić „javnu raspravu“ o priključenju Hrvatske NATO paktu, pod, kako se jedan posjetitelj tog događaja izrazio, sramotnim nazivom „Bolje pakt nego rat“. Nisam siguran da li je taj projekt tkz. Instituta za demokraciju i Transparency Internationala Hrvatske još uvijek aktualan, no siguran sam da Karlovac nije jedini grad u Hrvatskoj gdje su se Feldmanica i kompanjoni opekli prodavajući narodu muda pod bubrege. Naime, ta je „tribina“ bila toliko uvredljiva malobrojnom okupljenom općinstvu raznih ideoloških profila, da, nakon što su izdeklamirali svoje, govornici tribine nisu jednostavno u pravoj raspravi s posjetiteljima imali prilike izvući tanji kraj. Feldman, inače doktor historijskih znanosti, pokušala je svakim načinom obraniti pristup Hrvatske toj vojnoj organizaciji, da je, nakon nekih njezinih izjava kako je NATO pakt nastao kao reakcija na osnivanje onog Varšavskog (iako je NATO nastao 1949., a Varšavski pakt 1955.), cijeli susret poprimio obrise groteske. Međutim, to nije zasmetalo nepokolebljive NATO-vce, vjerojatno iz razloga što su za svoj putujući cirkus dobili donaciju američkog veleposlanstva u Hrvatskoj u iznosu od 200 000 dolara. Kada sam ju upitao koji je uopće smisao Nato pakta nakon pada Berlinskog zida, Feldman je odgovorila da je ta oraganizacija potrebna za obranu zapadnih i europskih liberalnih vrijednosti od – Rusije! Iako nije sporno da su Nato i Rusija poput psa i mačke, nije mi jasno na koji je to način Rusija izgubila i kada zapadnjački i europski karakter, te odkuda je baš Rusija opasnost za svjestki mir i, naposljetku, hrvatske interese. Zar nisu upravo zemlje članice NATO-a pokrenule agresiju na Irak i povećale time značajno nesigurnost u današnjem svijetu? Ili smo mi možda cijelo vrijeme krivo informirani, pa je u Irak nagrnula kolicija Rusija – Bjelorusija – Kirgistan?!

Postkomunističke zemlje, vođene radikalnom oportunističnošću (često bez pokrića) odabiru tkz. euroatlanstke integracije kao prečicu ka, nadaju se, boljem standardu, a to je uvijek lakše nego se ozbiljno pozabaviti domaćim i svjetskim problemima. To ih je dovelo u status banana republika koje grizu kada im gazda (SAD) tako naredi. U tom smislu i hrvatska diplomacija djeluje, pa, iako NATO formalno ne oduzima državama primanjem u svoje članstvo njihov suverenitet, od njih iznuđuje upravo to. Potpuni okret od Nesvrstanih ka zapadno svrstanima samo pokazuje da Vlada nema karaktera, te niti želje da se on izgradi kada govorimo o međunarodnim, ali i nacionalnim poslovima.

Bez obzira, dakle, što formalno NATO ne oduzima Hrvatskoj suverenitet, on to radi faktički, a to je barem odgovornim političarima dovoljno da zapitaju i narod na referendumu što o članstvu u toj vojnoj organizaciji misli. Nitko građanima nije objasnio na civiliziran način zašto je članstvo u NATO-u povoljnije po hrvatske interese od statusa neutralnosti. Nitko niti u gorespomenutom tekstu Jutarnjeg lista nije objasnio zašto su članstvo u Sjeveroatlanstkom paktu i ono u Pokretu nesvrstanih danas, kada, prema tvrdnjama svjetskih moćnika podjela svijeta ne postoji, inkompatibilni. Nitko nije plebsu pojasnio zašto je bolje biti zadnji u gradu nego prvi u selu. Međutim, ako se ikada odluče na tako nešto, neka, prosim lepo, ne urade to paternalistički prema građanima ove zemlje, već iskreno s torbom punom argumenata. S obzirom da se hrvatska politika od samog početka ponaša neodgovorno i iracionalno, jasno je zašto nismo u Hrvatskoj ostvarili niti približno europske ili skandinavske standarde, odnosno balans između socijalne sigurnosti i ekonomskog probitka. No, da li je to ekonomskoj i političkoj eliti uopće u interesu?