pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Podugačkom serijom komentara se glavni urednik i kolumnist Glasa Koncila Ivan Miklenić već duže vrijeme obrušava na sve izvan svoje organizacije. Tako su svoje dobili Hrvatski sabor, saborski zastupnici i političke stranke, a ni mediji nisu ostali pošteđeni. Kako je krenuo, opravdano je zapitati se što je ili tko je sljedeći na redu. Da li je u pitanju epidemija predizborne groznice ili što drugo, samo Bog će znati.

O tome što MIklenić zamjera Hrvatskom saboru sam već pisao u članku o općem dobru.

Evo što zamjera medijima:

Medijski djelatnici, koji često ističu deklarativnost vjerske pripadnosti, zaboravljaju da se pitanje vjere ili nevjere - jer su to vječna pitanja - rješava u mnogom životu čitav život, sve do posljednjega daha. Zaboravljaju također, što je još puno gore i ozbiljnije, da se nitko nema pravo toliko miješati u tuđi život da prosuđuje stupanj vjernosti Bogu.

Ako već svakome odriče pravo miješanja u tuđi život na način da prosuđuje stupanj vjernosti Bogu, vrijedi li to i za kler? Otkuda onda njemu pravo da prosuđuje kvalitetu vjere saborskih zastupnika-vjernika na temelju dizanja ruke za pojedine zakone? Otkuda onda njemu pravo da prosuđuje stupanj vjernosti Bogu vjernika-članova političkih stranaka ili građana-vjernika koji izlaze na izbore i biraju one koji očito nisu po ukusu urednika Miklenića? Za koga ili što on sebe smatra? Zar je toliko licemjeran da sebe ne ubraja u one na koje se odnosi to „nitko“? Zašto onda sebi i svojima uzima za pravo miješati se u tuđe živote i propisivati svima kako da žive, pa i u što moraju vjerovati?

Ili ovo:

Veoma su zlobne tvrdnje komentatorice Jutarnjeg lista da Crkva u Hrvatskoj radi »na dva kolosijeka: kao biznis holding i kao politička stranka«, i da je katolištvo "propusnica za društveno napredovanje", no te tvrdnje - koje nemaju veze s hrvatskom stvarnošću u kojoj vjernici vrlo zauzeto zastupaju punu autonomiju i države i Crkve - zapravo otkrivaju trajnu tendenciju u hrvatskoj medijskoj javnosti da se Crkvu što je moguće više ocrni, kompromitira kako bi se njezine članove odvratilo od vjere i pripadnosti Crkvi.

Prema ovome, mediji koji zamjećuju i pišu o Crkvi kao biznis holdingu i političkoj stranci mu ne odgovaraju jer navodno ne vide „hrvatsku stvarnost“ u kojoj vjernici zastupaju „punu autonomiju države i Crkve“.
Ja ne znam u kojoj to stvarnosti Miklenić živi ali u ovoj našoj, on i njegovi i tek kako posežu u „autonomnu“ državu. Bit će da on u stvarnosti pravo na autonomiju priznaje isključivo Crkvi a državi samo deklarativno.

Između ostalog, ovo zamjera saborskim zastupnicima i političkim strankama:

Bez ikakva odjeka u hrvatskoj javnosti prošla je odluka da u novom sastavu Programskog vijeća Hrvatske radio-televizije, o čemu je Hrvatski sabor odlučivao uoči samoga svoga raspuštanja, prvi put u povijesti toga vijeća nema predstavnika Katoličke Crkve odnosno predstavnika vjernika u Hrvatskoj.

Ma vidi vraga! Hrvatski se sabor drznuo imenovati Programsko vijeće HRT-a u kojem nema predstavnika Katoličke Crkve.

Istina, Miklenić priznaje da se formalno-pravno toj odluci nema što zamjeriti ali:

…nameće se važno pitanje: Je li smisao djelovanja parlamentarnih političkih stranka da u Hrvatskom saboru osiguravaju, štite i promiču svoje interese ili da osiguravaju, štite i promiču opće dobro odnosno hrvatske nacionalne interese?

Eto! Sad znamo da je hrvatski nacionalni interes da u Programskom vijeću HRT-a sjedi i predstavnik Katoličke Crkve (svećenik zagrebačke nadbiskupije Nedjeljko Pintarić, direktor Glasa Koncila, u tom je vijeću bio jedan mandat, od 2003. godine do sada).

A mi se zamaramo nekim Piranskim zaljevom, EU, NATO paktom, BDP-om, financijskom krizom, korupcijom, neefikasnim pravosuđem, pelješkim mostom i raznim drugim što smatramo da ugrožava vitalne hrvatske nacionalne interese. A ne vidimo da jedan svećenik, slučajno i direktor urednika Miklenića, neće sjediti u fotelji Programskog vijeća. Sram nas bilo!!!!!!

Po Mikleniću, političke su stranke krive što između 64 nestranačka kandidata koje im je na usklađivanje i odabir proslijedio Odbor za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora, kao jednog od šest nisu izabrale svećenika Pintarića.

Osim hrvatske stvarnosti, Miklenić ima i svoju logiku:

Parlamentarne političke stranke iskoristile su, očito, pravo koje im daje zakon te su u Programsko vijeće između svih kandidata izabrale nestranačke osobe koje odražavaju i zastupaju interese tih političkih stranaka i tek ponekih društvenih skupina.

Dakle, po njegovoj logici, nestranačke osobe zastupaju stranačke interese. Bravo!

I na temelju toga Miklenić poentira:

Pokazalo se još jednom da politika želi nadzirati sve što joj je moguće, a HRT, kao javna televizija, predstavlja za politiku neodoljivi i osobiti izazov.

Budući ja stvarnost ne vidim kao Miklenić, zamijenio sam riječ „politika“ s „Crkva“ i evo što sam dobio:

“Pokazalo se još jednom da Crkva želi nadzirati sve što joj je moguće, a HRT, kao javna televizija, predstavlja za Crkvu neodoljivi i osobiti izazov.“

Meni zvuči bolje. I bliže stvarnosti.