pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Posljednjih dana i tjedana na Pollitici je dosta pisano o očekivanom ulasku Hrvatske u NATO: naširoko se argumentiralo ZA i PROTIV ulaska, ZA i PROTIV referenduma o ulasku, a diskusija je čak rezultirala konkretnom podrškom organizaciji skupljanja potpisa za raspisivanje referenduma.

Bez obzira koju opciju zastupali, sve je to jako dobro jer pitanje ulaska u NATO jest važno pitanje za Hrvatsku. Kamo sreće da je slična diskusija vodjena u široj javnosti i koju godinu ranije – možda bismo svi skupa imali jasniju sliku o čemu se tu zapravo radi i onda, mirne savjesti prihvatili odluku koja bi se već iskristalizirala kao razumna.

Osnovna teza koja se proteže u čitavoj toj priči jest da je pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO-voj alijansi gotova stvar i da jedino preostalo pitanje jest ono da li Hrvatska želi ući i NATO ili ne – s referendumom ili bez njega.

A da li je to baš tako, posebno ako se inzistira na bliskosti tog dogadjaja?

U ovo trenutku, Hrvatska još nema nikakvu pozivnicu – pozivnica, na osnovi američkog prijedloga, tek se očekuje nakon summita NATO-a u početkom travnja u Bukureštu, a do tada, poučeni iskustvima visoke medjunarodne politike, svašta se može dogoditi. Situacija na Balkanu je blago rečeno neizvjesna, a trenutni razvoj situacije u područjima NATO-vih aktivnosti (Afganistan) ne doproinosi slozi unutar alijanse, toliko potrebnoj za važne i dalekosežne odluke.

Probajmo malo generalno analizirati, zašto uopće NATO radi na proširenju. Dva su osnovna razloga za to:

Prvo, NATO želi vojno ojačati, uključenjem vojnih snaga iz novopriključenih zemalja. Da bi se to ostvarilo, NATO je početkom 1990-ih, kada se je ukazala mogućnost proširenja padom berlinskog zida i oslobodjenjem zemalja istočne Europe iz prisilnog zagrljaja Varšavskog Pakta, uspostavio jasne i visoke kriterije za članstvo. Time se potencijalne zemlje članice prisiljava da izvrše obimne reforme u svojim oružanim snagama prije stupanja u članstvo. Jer, nakon što udju u NATO, gotovo ih je nemoguće prisiliti na ozbiljnije promjene. Prijem u članstvo u NATO-u zemlje koja nije odgovarajuće pripremljena može potencijalno izazvati velike probleme i zaustaviti buduća proširenja na neodredjeno vrijeme.

Opća je ocjena da je Hrvatska postigla zadovoljavajuće rezultate na potrebnim prilagodbama, ali to nikako nije slučaj s Makedonijom, a još manje s Albanijom, koje se nazale u istom paketu s Hrvatskom. Dakle, „paket“ ne ispunjavaju kriterije, a koliku će to težinu imati za odluku o pozivnici cijelom „paketu“ ili samoj Hrvatskoj, tek treba vidjeti.

Drugo jednako važno ili još značajnije u vezi s proširenjem, jest da NATO želi ojačati strateške interese i stabilnost u Europi i široj regiji. U tome smislu, eventualno proširenje razmatra se u kontekstu dva važna problema: prvo je stabilizacija Balkana, a drugo je pružanje ruke mladim demokracijama u Gruziji i Ukrajini, držeći mogućnost njihovog skorog članstva otvorenom. Glavno težište interesa pomaklo se je daleko na istok u područje Ukrajine, Crnog Mora i Južnog Kavkaza koji leži uklješten izmedju nestabilnog Bliskog Istoka i sve bahatije Rusije.

Prijedlog za prijem Hrvatske, Albanije i Makedonije u NATO ne ispunjava niti taj drugi kriterij. Strateški gledano on je kratkovidan, jer pripušta slabe i nekvalificirane kandidate u NATO, neposredno nakon (očekivanog) samoproglašenja neovisnosti Kosova koje će neizbježno dovesti do nepredvidljivo kaotičnog stanja na neodredjeno vrijeme i doprinjeti da regionalnla nestabilnost zahvati i NATO – upravo suprotno od namjeravanog. Prijednog ne osigurava ultimatrivnu korist, a to je da se Srbija definitivno okrene prema Zapadu. Isto tako, zemlje dalje prema istoku naći će se udaljenije nego ikada ranije od mogućnosti da se priključe alijansi.

Politički pritisak članica da se što više zemalja uključi u NATO je velik. Ali, ono što je politički poželjno ne znači i da je strateški dobro. Slična je situacija bila prije desetak godina, kada su na NATO-vom madridskom summitu 1997 europski saveznici i Kanada pritiskali USA da prihvati Sloveniju i Rumunjsku u članstvo u paketu s Češkom, Poljskom i Madjarskom. Prema američkoj procjeni te dvije zemlje nisu ispunjavale kriterije za prijem. Bill Clinton je bio svjestan rizika da bi neuspjeh proširenja značio odgodu slijedeće runde proširenja s baltičkim zemljama na neodjredjeno vrijeme i izdržao je politički pritisak saveznika.

Slovenija i Rumunjska , privremeno zaustavljene, ubrzale su pripreme, baltičke zemlje su slijedile i sve je rezultiralo još jednom uspješnom rundom proširenja završenom 2004 godine. Drugim riječima, isplatilo se je ustrajati na kriterijima i pretostaviti dugoročne strateške interese kratkotrajnim političkim probitcima. U Slučaju slovenije, ta odgoda dovela i do rasta otpora članstvu, koje je ipak potvrdjeno jasnom dvotrećinskom većinom na referednumu.

Isti način razmišljanja trebao bi vrijediti i danas, odnosno primiti u članstvo samo kvalificirane zemlje, a to je u ovome trenutku samo Hrvatska, koja osim toga i nije toliko neposredno upletena u balkanske probleme kao Makedonija i Albanija. Problem je što Bush-ova administracija ne razmišlja tako, i barem za sada gura nerazuman i štetan prijedlog za istovremeni prijem sve tri zemlje. Ako se nešto u medjuvremenu ne promijeni, moglo bi se desiti da takav prijedlog „padne“ u američkom Senatu, čime bi se i pozivnica za prijem Hrvatske odgodila.

Osim ovih političko-strateških razmatranja, aktualni problem NATO-a je što nepovoljan razvoj dogadjaja u Afganistanu dovodi do glasnih svadja i otvorene nesloge medju saveznicima. Problem je u nedostatku volje zemalja članica da ljudstvom doprinesu zajedničkom cilju. Na tekućem summitu u Vilniusu, najglasnije protestiraju Kanadjani, koji su uz mali broj drugih (USA, UK, Nizozemska i Danska) od ukupno 40 zemalja prisutni u južnim pokrajinama gdje se vode stvarne borbe i gdje vojnici svakodnevno pogibaju.

Ozbiljnost problema treba sagledati u svjetlu činjenice da zemlje koje participiraju u NATO operacijama u Afganistanu s oko 43,000 ljudi, ukupno imaju preko 1 milijardu stanovnika i pripadaju uglavnom u vojno razvijeni dio Svijeta, pa ipak ne mogu uvesti reda u zemlji s jedva 30 milijuna ljudi i mizernim vojnim potencijalom. Problem očigledno nije u mogućnostima, već u političkoj volji učestvovanja i nepostojanju jedne zajedničke, svima prihvatljive stragije.

Ako ičim drugim, u razdoblju do summita u Bukureštu početkom travnja, NATO će biti zaokupljen „gašenjem vatre“ oko problema s Afganistanom. Pitanje proširenja, posebno zato što se ipak radi o tri vojno relativno neznačajne zemlje (iako neke od njih strateški potencijalno zapaljive), biti će potisnuto u drugi plan.

Preostaje nam da čekamo i vidimo kako će hrvatska pozivnica proći u ovim igrama s visokim ulogom.

Napomena: Ovaj tekst inspiriran je komentarom Ronald D. Asmusa, zamjenika američkog viveministra vanjskih poslova, zaduženog za NATO i europsku sigurnost 1997-2000, objavljenom u Washington Postu.