pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Lustracija je notorna iluzija kako su je "demokrati" koji ju kod nas zagovaraju zamislili.Kod nas bi sve trebalo u tom slucaju suditi na pola. Kako lustrirati dr. Tudjmana, koji je 50 godina svog zivota bio heavy komunjara?. Ne samo da je to bio, nego se sasvim pristojno i omastio na racun te ideologije.To je samo najapsurdniji primjer. Ali pitanje je i tko bi uopce lustrirao? Ne valjda oni seljaci koji su se slikali u emigraciji pod Pavelicevom slikom za tzv. demokraciju i slobodu Hrvatske?!Summa sumaram, to bi izgleda bio nedovrseni obracun seljaka iz 2 sela koji su u 2 svj. ratu jedni otisli u partizane a drugi u poglavnikove postrojbe. Ostatak gradjanske Hrvatske, osim sto takve naradije nabije na k...., pita se: do kad ce gradjanski ili 75% aktuelnog stanovnistva morati cekati da se ovi seljacki kompleksasi obracunaju?! Osim sto je uopce ta nekakva lustracija zakasnila 17 godina, pa je sasvim sigurno da su ti podaci do sad i tekako frizirani, brisani i prepravljani, jedina bi pametna lustracija bila samo zabrana svima rodjenima iza 1970. godine, da se uopce bave politikom. Ako bi se uz taj uvjet dodalo i da imamju barem minimum obrazovanja i kakve takve reference, mislimd a bi bio prvi za to. Jedina lustracija koja je sad aktuelna, je lustriranje sljakera od njihovih radnih mjesta. I to od onih koji nemaju nikakvo legalno financijsko pokrice za tu djelatnost ( jasan izvor sredstva, kojima su se docepali imovine). Takvima i je naoportunije drecati o lustraciji, jer je to jedan od nacina da se skrene javnosti pozornost sa pitanja od kud nekakvim cobanima sa brda susjedne drzave, 20 mil.Eura za gradjevinski business.Jasno je o kome se radi jer su ti sutili o nekakvoj lustraciji kao p.... dok je dr. F.T. bio na celu parade. ( a oni se mastili titrajuci mu jaja)

Neke sitnice ukazuju da u vezi pokrenute teme lustracije teče ponešto toga sličnog ili uklapivog u temu, što se opire relacijama za ili protiv, prije ili kasnije, nešto kao kronična infekcija s kojom treba nekako drukčije ili se treba navikavati dulje s tim živjeti. Dakle pitanja tipa inhaliranja i slično.

Nagomilana je neka fizika sustavnih problema, desetljećima, koja nadilazi redovne i očekivane puteve i nekako to treba rješiti. Kako ako se ne može doći do čistog rješenja a ipak nešto treba napraviti?
Jedan dio problema je rješen time što očekujemo ući u EU pa, ako ništa drugo, podvrgnuti smo bitno jačem zajedničkom sustavu koji nas prisiljava tako da će odrediti jedan dio. Nešto će se rješiti nekako.
Ostaju djelovi koji se ni tako ne rješe, na koje nas čak EU prisiljava da rješimo sami, upozorava da kasnimo, koji su već nekako rješavani pa opet ima za rješavati. Pogotovu kako s onim djelovima za koje nema vidljiva konačnog rješenja i uz usuglašenu najbolju volju svih, šta košta da košta? Šta ako će neki djelovi nadilaziti redovne mogućnosti, ako se generiraju iz nekih sustavnijih procesa i ako se stanje pogoršava? Kako se s tim "viškom"?

U jednom velikom državnom sustavu se u upravljanju velikog djela imovine stvari odvijaju dulje vrijeme uredno, bez korupcije i u skladu sa boljim pravilima, reformiraju, discipliniraju i slično. Jednoga dana praktički se raspada cijela jedna stručna služba i nema pravih kandidata za rad na tome. Sustav je daleko od toga da uopće snimi i to registrira. Ima više službi državne uprave gdje se novog čovjeka ne može dobiti niti uz izvanredne mjere a stari se urušavaju. Nedostaje policajaca. Opet nakon unaprijeđenja, reformi, pojačane urednosti i slično. Sustav načelnika, savjetnika i sličnog se ne urušava, buja, jer nitko ne da ni rječ reći na taj "stručni" dio. Zašto se niže izvršne službe urušavaju desetljećima? Jasno je.

Evo svježijih primjera, naoko benignije prirode.
Direktor saniranog najvećeg odlagališta daje izjavu da vjeruje da će sloj gline izdržati te da neće doći do zagađenja najvećeg vodocrpilišta. Radi se o tome da su opasnosti po to veće, prije nisu bile tog stupnja. Šta ako opet eskaliraju dlagališta, zatim vodocrpilišta, zatim vodovodi, plin kao u evropskoj Puli pod vodstvom evropske stranke, a moglo bi?
Šta ako problemi bespravne gradnje sređivanjem eskaliraju, a mogli bi?
Šta ako eskaliraju problemi stanova, umijesto da se dovrše, a mogli bi?
Šta ako rješenje slučaja izgradnje stadiona Maksimir, Sveučilišne bolnice i sličnih bude čvrst uvjet EU a mi to više ne možemo uredno rješiti a sve vodi k tome?
U navedenim primjerima rješavanja su sve strane i politička javnost postigle neku vrstu suglasja, izgleda da su svi sudjelovali u tome i kao da i nije problem. Nedostaju osnovni podaci, nisu se čuli elementarni stručnjaci pa niti kada su službeno bili odgovorni za to, politički i pravni put je iscrpljen i nisu mogući redovni putevi. Stvari nadilaze pojmove sanacije. One su podloga i uzor novih problema jer duh koji ih je proizveo nastavlja voditi stvari. Kad Njemačka u istočnom Berlinu isto ne može srediti sama, kako ćemo to mi uspjeti.

Šta će se napraviti sa odnosom krugova akademske zajednice koji pod kišobranom okvirnih pravila još liberalnije krše sve zakone, načela i slično i nastavljaju sustavnije krimene u sprezi sa politikom i sličnim. Po načelu nikom ništa ili pola meni pola tebi. Kao u slučaju Komercijalne banke Zagreb, masovno sudjelovanje u pljački cca po 2-3 milujuna DEM, vraćeno 0, radnici banke bez plaća, nema prijave niti optužnice niti suđenja, nastupila zakonska zastara, sudjelovale sve strukture, zaključak povjerenstva najbolje je ništa (prof.dr.sc. Tomac)?

Ako se lustracija u Hrvatskoj ne provede, hrvatsko građanstvo dugo vremena će ostati podijeljeno, što nije dobro. Prvi korak u polariziranju jest dakle ne lustracija Hrvatske, a drugi korak je zasigurno najava Crkve o osnivanju vlastite televizije i sveučilišta, dakle oni kreću od nule, sami gradeći ono što se trebalo dogoditi na višoj razini, a to će biti samo jedna u nizu polarizacija hrvatskog društva!

samo jedan nevezani komentar koji se u stvari odnosi na glasanje za i protiv tekstova, a koji je pak iznimno očigledan na ovome tekstu

ja sam nekako cijelo vrijeme mislio da glas ZA i PROTIV nekog teksta u stvari znači priznanje autoru da li je napravio dobar ili loš tekst, a ne da li se sa sadržajem teksta slažemo ili ne

u ovom konkretnom slučaju, primjerice moj osobni stav je da nije vrijeme za lustraciju tj. da je vrijeme odavno prošlo, no to ne znači da tekst nije dobar - dapače, ogromna količina komentara i sama činjenica da je to danas najpopularniji tekst to samo potvrđuju

molio bih komentatore ali i ocjenjivače da to imaju na umu prilikom davanja svog glasa

p.s. također, apeliram još jednom da registrirani korisnici daju svoj glas za dobre tekstove (ali i komentare)

Prilozi razmatranju lustracije kroz traženje orjentacije u prostoru i vremenu.

Biti za nešto takvo unatrag kao načelo destimulira moguće nove zločine ali vidljivo utire put do novih zločina, gliba pravde itd.
Biti potpuno protiv nečeg takvog unatrag kao načelo olakšava moguće nove zločine a sada prereligiozno sudjeluje u preopterećenoj zbilji. Nije vidljiv smisao da se za takva načela žrtvuje i jedan čovjek, pa i onaj koji se za to uzvišeno zalaže. Još je manje vidljiv smisao izlagati opasnosti brojne ljude.

Načelno za i protiv nisu jedine relacije teme. Osmotrimo općenito i potom slučaj 2 čovjeka.

Pitanje lustracije je u području prakse koju su svjetske neprilike inicirale putem marginalnih ekstremnih djelova (ostaci KPH nakon staljinističkih čistki, grupa ustaša iz logora u Italiji i slično), koja praksa je nastavila dug put, razvoj i odavno više nije marginalni dio Hrvatske. Praksa se nerijetko smatra svjetskom, ali tako da joj je Hrvatska polje na kojem igra igru.
Ta praksa je bitni dio Hrvatske, ona i Hrvatska nisu razdvojeni djelovi, ali nisu ni isti jer je i mala Hrvatska drukčija od te prakse. Npr. ta praksa su malo specifičnije grupice u gradiću, bliži nekim stvarima, kako koja grupica, do mjere da i neke očigledne javne stvari vide veoma različito. Da bi bili glavni, moraju se malo srediti među sobom, što ne uspijevaju, a i okolina mijenja odnos prema njihovim forama.
Ta neka praksa bi i u ovim okolnostima htjela biti hrvatska politika, istovremeno izbjeći probleme s tim u vezi i malo napredovati, pa se mora forsati. I forsa se. Forsanje je i inače in, a i sve ostalo nije neki sadašnji ni hrvatski specifikum.

Ilustracija radi, možda bi za kvalitetniju raspravu oko lustracije i radi raznog drugog bilo dobro neke teme sustavno obraditi i izložiti kao multimedijalni projekt. Svakako bi trebalo minimalno obraditi nekoliko godina prije i početkom II svj. rata kada su ustaše, komunisti i slično bili dio istog bloka, interne likvidacije, likvidacije HSS-a te elemente sličnog u fazi pada berlinskog zida i raspada SFRJ. Za svijet bi bilo zanimljivo razdoblje boljševičke revolucije 1994.-1951.g., kada je Tito navodno u doba najintenzivnijeg seksanja davao kratke upute, s čuvenim ne Staljinu nakon što mu je navodno njegov izaslanik negdje u Tuškancu u Zagrebu prekinuo jednu rundu. Ako je to tako bilo i zna se, takav povijesni trenutak bi bilo primjereno prikazati i izložiti in situ. Za poveznicu zbivanja bi trebalo Titovu vilu, sada Predsjedničke dvore, pretvoriti u centralni izložbeni prostor suvremene Hrvatske. Tako bi se to uklopilo s jamstvima da će dvori biti prenamjenjeni u takve svrhe. Ima logike da Hrvatska prednjači u suvremenim političkim i sličnim izložbama. U takvom smo području, Tito je brend kojeg i onako treba obraditi puno bogatije i s nedostajućim razdobljima (serije likvidiranih komunističkih čelnika i potom on, kako ga svi ponizno čekaju na povratku s puta na Brijune, Titovi ambijenti, da li je sedamdesetih namjerno pustio novac do raje i izazvao pijanku, Titov duh u genezi raspada, Titov duh u današnjim tjelima). U nekom TV serijalu bi naratori mogli biti brojni obični ljudi koji pamte svašta a Ivan Supek bi dobro mogao prikazati sudbine mnogih javnih ljudi različitog spektra.

Dva primjera.
Arhitekt Milovan Kovačević je pred II svj. rat bio arhitektonska zvijezda u Zagrebu, zaposlen na fakultetu, sin HSS-ovca, početkom rata kao simpatizer KP i partizana nabavljao ljekove, uspio pobjeći iz 2. čuvenog ustaškog ad hoc vješanja intelektualaca o drvene ulične stupove ("prosinačke žrtve", 1. je kerestinačke), u partizanima uspio preživjeti rat i prijetnje likvidacijom zbog delikta mišljenja, izbačen sa fakulteta po objašnjenjem da ne zadovoljava za asistenta (5-6 godina mlađi kolega koji brzo postaje profesor pa s 32 i rektor, zatim akademik itd.), obolijeva, spriječen u liječenju i neimaštini i brzo umire.
Slučaj pisaca i novinara Ilije Jakovljevića, pred II svj. rat predsjednika društva hrvatskih književnika, člana vodstva HSS-a i urednika najvećeg časopisa je poznatiji u djelu preživljavanja ustaškog konclogora na Savi i knjizi impresivnih svjedočanstava zločina te nedavne predstave po njoj. Drugi dio je bijeg u partizane, preživljavanje, poslijeratno potpuno povlačenje u rupu i najednom likvidacija bez podataka. Knjige se ne objavljuju, podataka o čovjeku nema.
U primjerima ne sudjeluju samo ustaše i partizani, a i među tima su razlike. Zašto bi to bio razlog sustavne šutnje, i kad se ne da zaobići, pogotovu za novije generacije. Npr. u zgradi fakulteta su razne prigode kad se ne da izbjeći da ju je projektirao Kovačević ili povodom predstave se ne da zaobići rasprava o Jakovljeviću. Nije razlog šutnje niti to što je na takvoj praksi izrasla nova nazovi elita. Uzroci šutnje su dublji i širi, na takvoj praksi je izrasla povezana praksa pa istaknuti arhitekt koji sada devastira nešto značajno i za to izvuče znatne novce zna da akademski ugled i širu poziciju duguje zaštiti podataka o svom pokojnom gazdi, koji je povezan sa zaštitom drugog, pa se je i ovaj sadašnji osigurao kod sljedbenika kojima sline cure kad ga glorificiraju u stručnom časopisu. Otvaranje tavih slučajeva otvara brojne slučajeve, sve skupa Pandorinu kutiju i svi, ama baš svi oko toga znaju da time potencijalno gube sve ili puno a ne dobivaju ništa. Ustaše i partizani su tu samo dio prakse.

Vjerojatno starije i novije teme imaju slične logike, poveznica duha i sličnog. Ako je teško rješiti neke novije, možda i osvjetljavanje ovih nekih starijih ne bi smetalo novijima.

Stvar orjentacijski ukazuje na puno bogatiju, zanimljiviju i svježiju materiju, nešto drukčiju nego što je u literaturi Danila Kiša, koja više odgovara životnoj situaciji istog i brojnih, gdje teret zločina nose žrtve, izravni egzekutori, kontaktna okolina, pamet i poneki nazovi vođa a kreatori i inspiratori zločina su napredovali u akademskim, političkim, poslovnim i inim relacijama, nerijetko kao nacionalna, humanistička pa i internacionalna elita kojoj je zločin stran, koja ga osuđuje.
Možda trebamo sačuvati malo pažnje da n