Neovisni, ali ne i neutralni

Godina je 2020. Državni zavod za statistiku upravo je objavio svoje redovno mjesečno priopćenje u kojem izvješćuje o novom porastu broja nezaposlenih: na burzi rada sada je prijavljeno oko 600 000 hrvatskih građana, oko 30 000 više nego protekli mjesec. Ubrzo je stigao i službeni odgovor iz Vlade: glasnogovornica Vlade službeno je demantirala priopćenje DZS-a, kritizirajući ga zbog "pogrešne metodologije", i navodeći kako Vlada ima sasvim drukčije podatke. Doduše, i ti podaci pokazuju porast nezaposlenosti, no, prema vladinoj glasnogovornici, to se može pripisati "redovnim fluktuacijama na tržištu rada", kao i "nepovoljnoj ekonomskoj poziciji" u kojoj se Republika Hrvatska nalazi. Državni su mediji ujedno prenijeli i izjavu predsjednika Vlade o "odlučnoj borbi protiv nezaposlenosti", koja je rezultat "izrazito nepovoljnog ekonomskog položaja Hrvatske", što pokazuje samo da se hrvatski narod "ponovno bori", kao što se uvijek borio.

Godina je, dakle, 2020. Na vlasti je široka Koalicija narodnog jedinstva, koja okuplja nekoliko većih stranaka šireg političkog opredijeljenja. Koalicija je nastala kao odgovor širokih političkih i narodnih masa na veliku krizu koja je zahvatila Hrvatsku prije desetak godina.

Iako je tadašnja vlada angažirala veliki broj ekonomskih stručnjaka za borbu protiv recesije usred globalne ekonomske krize, hrvatska je ekonomija doživjela strahovitu krizu nelikvidnosti do kraja 2009. godine. Uslijedio je kolaps gospodarstva. Kao posljedica toga, mnogo je malih i srednjih poduzetnika otišlo u stečaj, čime je broj nezaposlenih znatno porastao. Uslijedile su oštre antirecesijske i antikrizne mjere, što je pomoglo oporavku hrvatskog gospodarstva, koje je već 2010. počelo pokazivati snažne znakove oporavka, dok je već 2011. ugledni The Economist proglasio Hrvatsku "novim balkanskim tigrem".

No, ni antikrizne mjere nisu mogle spriječiti velik broj prosvjeda i društvenih nemira koji su se te jeseni 2009. proširili Hrvatskom. Kao posljedica toga, došlo je do manje preraspodjele političkih struktura krajem 2009. i početkom 2010. , ojačali su tradicionalniji dijelovi svih značajnijih političkih stranaka u Hrvatskoj, politička retorika se radikalizirala. Pojavile su se i neke nove stranke, a one stare okrenule su se populizmu i promicanju nekih radikalnijih ideja, koje su sada odjednom dobile širu potporu birača.

No, struktura same političke elite ostala je manje više nedirnuta, i ubrzo se pojavila ideja suradnje između glavnih političkih stranaka, i formirala se tako "Vlada nacionalnog jedinstva", po drugi put u hrvatskoj povijesti.

Kao posljedica dužničke krize koja je u jeku gospodarskog sloma zahvatila Hrvatsku, dobar dio vlasništva nad hrvatskim tvrtkama, malim poduzećima i obrtima prešao je u ruke stranih vlasnika kao i hrvatskih banaka koje su već godinama bile u stranom vlasništvu. Krajem 2009. svoju je asistenciju ponudio i MMF, i već je u proljeće 2010. Vlada nacionalnog jedinstva sklopila povoljan aranžman s MMFom. Kao rezultat stranih investicija, konsolidiranja ekonomije nakon dužničke krize, i stand- by aranžmana i financijske pomoći MMFa, hrvatska se ekonomija postupno počela popravljati već početkom 2010. Usprkos tome, broj nezaposlenih građana ostao je relativno visok.

Granični spor sa Slovenijom počeo se polako rješavati kada su obje strane u ljeto 2009. angažirale skupinu pod vodstvom prekaljenog i uglednog političara Martija Ahtisaaria. Iako vršeno znatno pod pritiskom Europske unije, posredovanje u graničnom sporu odužilo se sve do 2011., kada je Ahtisaarijeva skupina predložila kompromisno rješenje. Vlada je nacionalnog jedinstva odmah pristala na Ahtisaarijev plan, međutim je plan naišao na neodobravanje dijela stranaka iz desnice, kao i onih iz ljevice, od kojih su neke bile i članovi Vlade nacionalnog jedinstva.

Rad se Haaškog suda odugovlačio sve do 2015., kada je konačno zatvoren. U međuvremenu, sud je podigao više optužnica protiv nekih hrvatskih građana i časnika, i , iako je general Gotovina bio oslobođen, neki od visokih hrvatskih časnika te ljudi koji su u domovini uživali velik ugled osuđen je na zatvorske kazne. Iako je najviša dosuđena zatvorska kazna u toj "kasnoj fazi" bila 4 godine, to je izazvalo konsternaciju određenog dijela hrvatske javnosti. Hrvatska se također 2009. i 2010. i nakon toga, u jeku podizanja tih "kasnih" optužnica, našla pod jakim međunarodnim pritiskom, zbog neizručivanja dijela dokumenata, koji su, ironično, na kraju nešto više pomogli obrani nego tužiteljstvu.
Do 2015. , kada je Haaški sud i službeno zatvoren, Ratko Mladić nije uhićen.

Proces se pregovora s Europskom unijom zavukao, ne samo zbog graničnog spora sa Slovenijom, nego i zbog relativne nesuradnje s Haškim sudom, ali i zbog neprovedene reforme pravosuđa i još veće razine korupcije u Hrvatskoj. Zbog gospodarske i društvene krize Vlada je zanemarila reforme u ključnim dijelovima državnog aparata, te su stoga sve glasnije bile kritike ne samo iz Bruxellesa, nego i iz Hrvatskoj tradicionalno sklonih država, koje su urgirale kako bi Hrvatska što prije provela reforme, zbog svoje vlastite sudbine i budućnosti.

Nekako je u to vrijeme Europska unija također iznova proživljavala unutarnju krizu kao posljedicu recesije ali i nemogućnosti dogovora između zemalja članica. To je sve nakon 2010. i 2011. dovelo do redefiniranja uloge nekih institucija EU, kao i do djelomične reforme koja je zapravo onu pravu, priželjkivanu reformu s Lisabonskim ugovorom, odgodila na nešto duže vrijeme. No, usprkos problemima, EU je uspjela zadržati stabilnost prema van, te je počela sve više nastupati u međunarodnim konfliktima i događanjima. Uloga EU povećala se posebno 2015., kada je bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy izabran na mjesto prvog predsjednika Europske unije.

Nešto prije saborskih izbora 2011. počela se neformalno formirati Koalicija narodnog jedinstva, sastavljena manje više od stranaka koje su participirale u Vladi nacionalnog jedinstva. Ključne sintagme u politici Koalicije bile su "okretanje sebi" i "obnova i novi razvojni ciklus". Oni proeuropski i liberalno usmjereni argumentirali su kako je potrebno da se "Hrvatska okrene sebi" kako bi izvršila potrebne reforme. "Nije važno žuriti u EU, EU je naš dugoročni cilj, a Hrvatska je europska zemlja. No, želimo biti i stabilna i prosperitetna zemlja", izjavio je predsjednik Nacionalnog povjerenstva za praćenje pregovora početkom 2011. Oni više "desno" usmjereni argumentirali su kako je potrebno zaštititi nacionalne interese i suverenitet, i zahtijevali oštrije postavljanje prema , pa i protiv EU. Bilo kako bilo, obje su se strane s polova političkog spektra usuglasile u "privremenom usporavanju " pristupnog procesa Hrvatske. S Unijom u manjoj unutarnjoj krizi, to i nije bilo teško postići.

Drugi je strateški cilj bilo pokretanje novog razvojnog ciklusa, nakon dužničke krize i gospodarskog sloma u 2009. Iako u teškom ekonomskom položaju, Vlada si je ipak mogla priuštiti određena ulaganja u "ključne" dijelove ekonomije, i tako na neki način postigla gospodarski rast, iako su protivnici i kritičari tvrdili da je to više posljedica konsolidacije od strane stranih vlasnika i MMFa.

Granični je spor sa Slovenijom eskalirao u ljeto 2012., kada su u pograničnom incidentu u Piranskom zaljevu poginula tri slovenska i dva hrvatska ribara. Prije toga slovenski je Parlament odugovlačio s prihvaćanjem Ahtisaarijeva plana, iako je slovenska vlada odlučno zagovarala njegovo prihvaćanje.

Eskalacija graničnog spora izazvala je veliko ogorčenje s hrvatske strane, što je sve dovelo do toga da je hrvatska vlada predložla Saboru na jesen 2012. proglašenje potpunog gospodarskog pojasa na području Jadrana. Nakon oštre prepirke između Bruxellesa na jednoj strani, Ljubljane na drugoj, i Zagreba na trećoj, pa i puškaranja na slovensko- hrvatskoj granici, Hrvatska je znatno ohladila diplomatske i druge veze sa Slovenijom krajem studenog 2012. Radikalizacija odnosa kao i oštra svađa s Europskom unijom konačno je dovela do "privremene" suspenzije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u travnju 2013. Iako je Europska unija još 2011. , suočena s činjenicom da Hrvatska neće tako skoro ući u Uniju, ponudila Hrvatskoj "poseban status" (a Vlada nacionalnog jedinstva ga odbila, argumentirajući to sa "punopravni članovi ili ništa"), 2013. je tako došlo do znatnog hlađenja veza s Europskom unijom.

Prekidanje pristupnog procesa usporilo je pa čak i zaustavilo sve reforme koje su se dotada, usprkos snažnom otporu političkih i svih drugih klijentelističkih društvenih struktura, ipak provodile. Međutim, sve su stranke članice Koalicije narodnog jedinstva podržale tu odluku, ili je barem prešutno podržale. "Europska perspektiva" Hrvatske za mnoge je i dalje bila "neupitna", ali "nigdje ne treba srljati".

Kako bi očuvala sve aspekte nacionalne suverenosti, Vlada je od ljeta 2013. polako provodila djelomičnu nacionalizaciju svih važnijih poduzeća, dotada u stranom vlasništvu. S druge se strane, kao posljedica politike "novog razvojnog ciklusa", odvijala ubrzana privatizacija dijela javnog sektora, posebno u području zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kao i u obrazovanju. Školarine su naglo poskupjele za skoro 200 %, a plaće, kao rezultat gospodarske krize, naglo pale, pa je dostupnost visokog pa čak i srednješkolskog obrazovanja postala zabrinjavajuće niska.

Plaće su i dalje padale, a nezaposlenost rasla, a kao posljedica izolacije i djelomične nacionalizacije nakon 2013. rapidno padaju i strane investicije. To ubrzava odlazak mladih, školovanih ljudi, ali i onih starijih u inozemstvo (za što im sada trebaju vize: EU je u lipnju 2013. uvela vize za sve hrvatske građane). Odlazak stručnije radne snage postaje sve veći i zabrinjavajući, pa Vlada uvodi "domoljubnu obvezu" za sve državljane RH i time de facto zabranjuje odlazak u inozemstvo. Započinju i oduzimanja putovnica, što povećava ilegalni odlazak u inozemstvo, a početkom 2016. počinje i jačanje granične policije kao i smještanje određenih dijelova vojske na granice RH, posebno one s Europskom unijom.

2015. na izborima pobjeđuju stranke Koalicije, nakon čega se vrše ubrzane "nacionalne" reforme koje sve više i više vlasti daju Vladi i neformalnim tijelima (kao što je Koordinacija Koalicije). Pod krinkom "očuvanja nacionalne suverenosti", "borbe protiv krize" i "odlučnog koraka naprijed" počinju se djelomično i ograničavati prava državljana, uključujući i slobodu medija i slobodu izražavanja. Od 2016. svi su strani državljani na "uvjetnom nadzoru". Korupcija postaje vrlo ozbiljan društveni problem, no do kraja tog desetljeća sve su pozicije na svim političkim i društvenim mjestima de facto pod kontrolom Koalicije narodnog jedinstva. Jača vlast državne uprave, a od lokalnih izbora 2017. župane imenuje Sabor (koji je pod efektivnom kontrolom Vlade) na prijedlog županijskih skupština.

Nezaposlenost je visoka, u inozemstvo je odselilo možda i pola milijuna hrvatskih građana, no BDP jedva primjetno raste, kao što je i inflacija zauzdana nakon razornog galopa sredinom desetljeća. Uspješnost vlade svakodnevno se demonstrira na državnim i privatnim medijima.

Na kraju, samo riječi predsjednika RH, koji je 2020. pokupio veliki broj glasova i drugi put izabran na tu časnu poziciju: "Hrvatska je danas siromašna zemlja. Hrvati prolaze kroz svoju kalvariju 21. stoljeća - možda nam je svakog stoljeća jedna kalvarija suđena. No, usprkos tome, Hrvatska je danas ponosnija i snažnija nego ikad. Hrvate danas veže ljubav prema domovini, što je jače od bilo kakvog novca, od bilo kakvog kruha, od bilo kakvog međunarodnog uvažavanja. Hrvate danas snažno veže domoljublje - a to nam nitko ne može oduzeti."

----------------------------------------------------------------------------------------

Planiranje putem scenarija jedna je od metoda strateškog planiranja u interdisciplinarnom području koje se zove futurologija. Futurologija je područje koje teži detaljnom razumijevanju prošlosti, ali i razumijevanju i planiranju odluka koje će biti važne u budućnosti.
Važno je napomenuti da scenariji NE predviđaju budućnost, pa tako ni ovaj ovdje prezentiran scenarij, NE predviđa budućnost Hrvatske. Umjesto toga, scenariji služe kako bi se analizirali potencijalni događaji, te kako bi se na temelju toga formulirale odluke kako bi se adresirali i rješili neki problemi sadašnjice.

Ovdje je prezentiran tek jedan mogući scenarij na temelju nekih pretpostavih i radnih hipoteza. Prezentirani scenarij nije napravljen strogo po pravilima metodologije izrade scenarija, i stoga predstavlja tek jedan aspekt, no nadam se da će potaknuti na raspravu.

Nekoliko linkova:

Wikipedija(en): Planiranje scenarija

FOR-LEARN vodič Europske komisije kroz strateško planiranje

UK Foresight

Dodatno o scenarijima (Horizon scanning centre)

Wikipedija(en): pojam foresight-a

Naslovna slika: http://www.flickr.com/photos/jespis/147878683/