pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Heroji i „stupovi društva“!!

Ima stvari oko nas koje nikada ne smijemo zaboravljati, pa čak ni onda kad su sve oči uprte u predizborne show predstave. To je ono o običnom čovjeku pojedincu, kojemu se glava često u ime društva gura ispod površine da bi ga zagušila. Kažem "u ime društva", jer društvo to smo svi mi, no poluge društvene moći se nalaze u rukama moćnih pojedinaca, koji obično predstavljaju tzv. „stupove društva“ , koji su spremni tu svoju poziciju braniti do posljednje lipe u proračunskim kasama (svoje kese dobro čuvaju).

Najnovija vijest u Jutarnjem: Dražen Slavica na slobodi

UMORAN I ŠUTLJIV - Bivši vatrogasni zapovjednik, osumnjičen za kornatsku tragediju, pušten je iz pritvora nakon što je ispitan i posljednji svjedok na kojeg je mogao utjecati. Iza rešetaka je proveo dva mjeseca.

Sretan ti povratak doma, Dražene, na veliku radost tvoje obitelji a žalost onih koji se tek trebaju suočiti sa odgovornošću, i sramotu onih koji su te linčovali. Istina će kad-tad izići na vidjelo, ali je jedino sigurno – istina neće biti nimalo lijepa, ni približno jednostavna onako kako su je htjeli zataškavati traženjem žrtvenog jarca. Možda bi te još držali u "pržunu" (jer njima treba krivac pod svaku cijenu), da u Dalmaciji, bastionu HDZ-a, nisu postali jako zabrinuti da će im se glasovi osipati radi ovako jeftinih igara, koje „ljudi s mora“ lako prozru. I prezru!

Pogledah što u novinstvu ima novog oko drugog kratkotrajnog uznika, našeg kolege Peratovića, koji se vratio doma ali prtljaga mu je još tamo na pretragama. Naime, poznata poslovica „no news – good news“ ovdje ne važi, jer mu oprema još nije vraćena budući da tzv. „špijuni“ dubinski proučavaju hard diskove (ono što se na njima vidi i ono što se na prvu ne vidi). Ma taj Internet – tko li ga samo izmisli da „stupovima društva“ zagorčavaju život. Internet se najbrže i najdjelotvornije globalizira, blogerska zajednica je postala odveć golema i previše neugodna za „stupove društva“ – i volonterska pa se ne da tako lako kontrolirati. Ovi blogeri postadoše nesnosni kao muhe, a opasni kao obadi, jer im superslobodni i sve slobodniji cyberspace daje nevjerojatnu moć, koje često ni sami nisu svjesni. Profesionalno novinstvo i novinarstvo se radi egzistencijalnih razloga još nekako drži pod kontrolom putem straha za egzistenciju (koji se u javnosti ljepše naziva - „autocenzura“).

No eto ipak, ima nešto, našao sam u Nacionalu br. 623 od 22.10.2007: Srećko Jurdana poznat iz Nacionalovih zvjezdanih trenutaka (kada je taj tjednik stvarno doprinosio mijenjanju hrvatske javne scene, a rečeni novinar, i sam u poletu tog svetog zadatka dao svojoj seriji kolumna znakoviti naslov „Stupovi društva“ - ali ga je ubrzo morao promijeniti u „Surova politika“, i to onog trenutka kad je faustovski morao braniti tada moćnog društvenog „stupa“ Nevena Baraća) sada piše:

Razni demagozi, medijski bleferi, profesionalni igrači na prvu loptu i ljudi koji nemaju elementarnoga pojma o hrvatskim scenskim specifičnostima optužuju Sanaderove službe zbog maltretiranja novinara. Kakvih novinara? Peratović se pozicionirao na novinarskoj listi raznih agenata i ogranaka tajnih službi koji su ga iskorištavali za prljave medijske poslove u raznim operacijama i međusobnim sukobljavanjima, ali bio je pritom kronično kontroverzan, proziran, slabo čitan i nesvrsishodan, tako da je jedva opravdavao svoje kodno ime.

Tako je to! Ali neka „Osman” Ivana Gundulića odgovori na ovu sitnu Jurdaninu podvalu:

tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.

He, he! Dakle neke „klasične“ veličine su izgubile svoj sjaj, a manje-više anonimne skupine samozvanih blogera (sa samozatajnim novinarskim sklonostima - jer blogeri su ustvari neka vrsta novinara-komentatora) dobivaju godišnju nagradu Timesa.

Apage satanas! Sve se izmiješalo, heroji su postali anonimni pa „stupove društva“ nema više tko da brani!

Dok su profesionalni novinari organizirani u lokalne, nacionalne i internacionalne organizacije, često znajući spašavati svoje članove, koji se nađu na udaru „stupova društva“ i njihovih "podrepaša", ne bi li bilo pametno, a poučeni slučajem Peratović, promisliti o nekim sličnim mjerama u blogosferi! Putem nekog interblogerskog kodeksa, koji bi bio spreman koordinirano reagirati, kad god se slične stvari opet počnu događati - neka vrsta „blogeri bez granica" – evo Mrače posla za tebe!!

Ali kad smo već na „stupovima društva“, to je jedna stara ali svevremenska priča, koja se nažalost stalno ponavlja. Prvi ih je spomenuo, uobličio i definirao Henrik Ibsen (Skien, 20. ožujka 1828. - Kristijanija, Oslo, 23. svibnja 1906.), norveški književnik - davno je živio ali je i danas suvremeniji od mnogih naših umnika:

Iako Ibsen nije odmah prihvaćen, "Stupovi društva", tiskani 1877., odmah se izvode. Drama je tiskana u više od 6000 primjeraka i u mjesec i pol dana rasprodana. Međutim, piščeva istinoljubivost urodila je sukobom s kritikom i društvenim poretkom, pa je Ibsen stavio veto izvođenja na nju. Prema Ibsenovu shvaćanju, temelji društva moraju biti čisti, pa se u dramskom pisanju treba izraziti krajnja iskrenost s tri prijeko potrebna elementa: psihološkim, moralnim i društvenim. To je također izraženo i u "Stupovima društva", drami u kojoj će glavni lik skinuti masku i biti provedena ideja društvene istine. Pojedinac prema Ibsenovu društvenom pa dakle i dramskom shvaćanju drži ključnu ulogu društva. I u drugim njegovim društvenim dramama provedena je srodna ideja, pa će njegove drame ostati primjerom društvene pobune. Izvođenje njegovih drama pokazuje očitu korespondenciju s današnjim stanjem društva i njegovim moralom

A naši stupovi društva!?

Pa kad smo već tu pogledajmo neke stare priče, koje se opet vrte. Jer još uvijek ima i profesionalnih novinara s jakom izraženom individualnošću i profesionaolnom odgovornošću, koji stvarno ili virtualno migriraju u blogere, kao što ima i blogere koji idu u novinare. Interakcija je značajna i znakovita, i postaje sve intenzivnija razmjena ideja i kadrova.

Nedavno sam, u onoj finoj HTV emisiji „Život uživo“ (koja je preuzela sve vrline više nego odličnog ali prerano upokojenog „Radnog ručka“) slušao priču o hrvatskoj heroini Ivani Kesten. Ta mlada curica je, unatoč hrvatskim „stupovima društva“ , koji su joj 1994 godine ubili majku a uništili oca, uspjela preživjeti smrtonosne povrede i danas se pretvorila u prekrasnu mladu, pametni i razumnu damu koja svojom plemenitom dušom daleko nadvisuje ubojice svoje majke. Slučaj je htio da je novinar Jutarnjeg lista 22.07.2007-. planirao pisati jedan beniggni napis o njoj kao izvanrednom primjeru osobe koja se iz obiteljske tragedije uspjela izvući, dobiti nagrade i prestižne stipendije. Tako je i nehotice razotkrio katastrofalnu činjenicu da oni, koji su prometnu nesreću prouzročili nikada nisu bili procesuirani. Radilo se o tada moćnim hrvatskim „stupovima društva“ Nikoli Gadži, (mondenom simbolu novog hrvatskog poretka i nositelju "Dieselove" modne licence), Hrvoju Petraču (tadašnjem tajkunu današnjem uzniku i mafijaškom „zviždaču“), te Smiljanu Rebiću, (tadašnjem šefu SZUP-a) koji su 4. travnja 1994. na Remetskoj cesti, poslije igranja tenisa, naletili na majku i kćer Kesten: majku su usmrtili a kćerku Ivanu teško ranili. Ta tragedija je potpuno rastrojila oca, koji je nestao u Njemačkoj, a mala Ivana i još manji brat su završili u Domu za nezbrinutu djecu sestara Karmelićanki.

Malo sam i sam, onako samostalno i blogerski neopterećeno prokrstario cyberspaceom, pa sam ostao zgranut nekim faktima koje ne mogu prešutjeti.

• Dok smo ja i mnogi u Hrvatskoj 1994 bili još svakodnevno bili izloženi bombardiranju, a moja i slične obitelji kao prognanici neljudskim i često ponižavajućim uvjetima preživljavanja, „stupovi društva“ su bezbrižno igrali tenis, a onda se dobrohotno provozali mirnodopskim zagrebačkim ulicama - i uništili jednu dobru i normalnu hrvatsku obitelj.
• „Stupovi društva“ nove i slobodne Hrvatske su se čak pobrinuli, da ih nitko ne procesuira, niti zakonski goni, pa su i u policiji i pravosuđu se pobrinuli da se slučaj jednostavno izbriše iz svih evidencija.
• „Stupovi hrvatskog društva“ Dickensksovski okrutno se nisu ni osvrnuli na tu hrvatsku obitelj koju su uništili, ali su napuštena djeca imala sreću da završe u „cvjetnim vrtovima“ Karmelićanki, koje su ih odgojile bez mržnje i okrenute budućnosti (jer mržnja najviše uništava baš one koji mrze - to "stupovi društva nisu sposobni shvatiti a kamoli primjeniti u svome životu i zato na kraju ipak propadaju).
• Posve slučajno, kao u priči o „Caru Trajanu i kozjim ušima“ ta novinarska priča o jednoj izuzetnoj djevojci ponovno je razotkrila taj skandalozni slučaj, koji se tijekom srpnju ove godine nekoliko dana vrtio na prvim stranicama Večernjeg lista i još nekih novina, da bi uskoro opet, uz moćni ali potajni utjecaj sveprisutnih hrvatskih „stupova društva“ pao u Zaborav.
• No priča se opet aktivirala Večernji 21.10.2007 , ali sada stidljivo, na stranicama „crne kronike“. Pa ipak, to je konačno izazvalo posljedice, jer je javnosti trebalo dati barem neke krivce, čemu su poslužili oni niži poslušnici „stupova društva“ (vidi Tužiteljica odgovara za prikrivanje nesreće
• I onda nedavno, u „Životu uživo“, u opširnijem i pravno utemeljenom razgovoru, odvjetnik Veljko Miljević je eksplicitno elaborirao tko i što je sve trebalo učiniti pri rješavanju ovog slučaja, te je ustvrdio da se ni policijska uprava Zagrebačka ne može niti smije amnestirati. A onda je voditeljica spomenula da u toj priči postoji još jedan „stup“: : Tomislav Karamarko je u to vrijeme bio vodeća osobe Policijske uprave Zagrebačke , i to baš u to kritično vrijeme kad je ovaj nemili slučaj zataškavan, kad su se krivotvorili dokumenti, i kad su se brisali podaci iz policijskih arhiva.

Ne mogu a da zločesto ne pripomenem: o ovom nemilom slučaju (koji tako lijepo razotkriva vrh hrvatske društvene kreme iliti „stupova društva“ u jednom vrlo neugodnom svjetlu ) pisao je onaj „kronično kontroverzni“ novinar-bloger Peratović, ali ne i „kronično etablirani novinar“ Jurdana. Pametnome je to dosta!

Istina je, da su nastupile zastare (mada odvjetnik Miljević nije u to posve siguran). Ali je istina i to, da ovdje spomenuti „stupovi društva“ , naoko rastureni ili maknuti sa javne scene (Gadža u anonimnosti, Petrač u zatvoru, Reljić u mirovini a Karamarko u tajnim sferama države), još uvijek tako dobro funkcioniraju?!.

Ovo je moj 101 post na neki način jubilarni, pa sam ga posvetio dobrim dijelom nama, blogerima.

I na kraju, mada na prvi mah ovaj tekst ne izgleda predizborni, to nimalo nije točno – jer o svemu gore napisanom treba dobro promisliti prije zaokruživanja listića! Jer, ja sam optimist, kao i dobri stari Ibsen i vjerujem u dramski (dramatični) preokret. Baš kao u drami "Stupovi društva", koji bi trebalo opet čitati, jer je on još 1877 godine upozorio i uprizorio važnost moralnog proćišćenja, što se danas naziva zvučnim pojmom "lustracije" (svakako ne one ciljane, usmjerene i kontrolirane nego sveopće).

A neki su mislili, da je povijest počela s njima!