pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

13. lipnja 2006. Business.hr objavio je članak u kojemu je najavljeno uvođenje elektroničke naplate cestarine (ENC) na hrvatskim autocestama od 30. lipnja 2006. Iako je sustav od 1. siječnja 2007. iz eksperimentalne faze trebao prijeći u potpuno operativni sustav, 1. svibnja 2007. elektronički sustav naplate autocesta (ENC), kao što se vidi u prilogu Nove TV, doživio je slom na prvom većem ispitu.

Na naplatnim kućicama u Lučkom stvorila se prilična kolona iako još nije ni počela prava sezona kada će navaliti i stranci sa svojim automobilima (10. Lipnja 2007. situacija je postala još gora kada su kolone pred naplatnim kućicama dosezale i 10km). Posebno lošim se pokazao sustav za beskontaktno plaćanje cestarine (obratite pažnju da se još uvijek naziva pokusnim sustavom iako je u upotrebi već skoro godinu dana!) čije je funkcioniranje zamišljeno tako da se naplata odvija automatski prilikom prolaska kroz naplatne kućice bez zaustavljanja. U teoriji, auto koji posjeduje e-tag uređaj prilikom približavanja dolazi u domet dalekometnog čitača koji je postavljen kod naplatnih kućica, očitava jedinstveni broj iz e-tag uređaja i skida određeni iznos s vašeg „e-tag računa“. Sve to se odvija pri brzini od 20 – 50 km/h. Tako to radi u EU, ali ne i u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj se dešava da nerijetko dođete skroz do rampe, a da čitač ne registrira vaš e-tag. Dok vadite e-tag iz svojeg ležišta i počinjete mahati njime pred čitačem ne bi li se konačno izvršila identifikacija i naplata, iza vas se stvara kolona. Na takav nefunkcionalan sustav, HAC je potrošio 11 milijuna eura.

Prema direktivi Vijeća i Parlamenta EU do 1. srpnja 2006. godine se morala definirati usluga elektronike naplate cestarina (ENC). Sada smo već u lipnju 2007., a u Hrvatskoj ne postoji potpuno funkcionalan sustav ENC-a. Postojeći sustav ne odgovara EU standardima i već sada je sigurno da će se morati mijenjati. Sve to naravno ide na teret poreznih obveznika, koji će izdvojit još tko zna koliko milijuna eura za nabavku novog sustava usklađenog s normama EU.

Prema članku iz Business.hr ARZ i HAC su postojeći sustav nabavili prije još nekoliko godina. Isprva je nabavljen ENC sustav samo za autocestu Rijeka – Zagreb (ARZ), da bi se kasnije krenulo u nabavku ENC-a za HAC. Kako su nabavljeni sustavi bili od različitih proizvođača, pojavio se problem. E-tag iz jednog sustava, nije prepoznatljiv drugom sustavu. Slijedećih nekoliko godina utrošilo se na „usklađivanje“ (što god to značilo) ta dva različita sustava, ali bez nekog većeg uspjeha.

Postavlja se pitanje tko je odgovoran za nabavku sustava koji ne radi? Krivca ne treba tražiti negdje daleko, jer postoje samo dvije mogućnosti. Ili je natječajna dokumentacija bila loše napisana ili je netko isporučio sustav koji ne odgovara onome što je traženo na natječaju.

Teško je vjerovati da dokumentacija nije bila dovoljno jasno napisana, jer dovoljno je da navedete kao uvjet da se očitanje e-taga postavljenog unutar vozila mora obaviti pri brzini od 40 km/h na udaljenosti od 10 metara i već ste riješili 80% tehničkih zahtjeva. Drugi, i vjerojatniji scenarij je da je netko nabavio opremu za koju se unaprijed znalo da ne odgovara traženim specifikacijama, ali je uz pomoć „čovjeka iznutra“ uspio progurati svoj sustav koji je bio jeftiniji (to se čak i navodi u članku business.hr-a gdje se iz HAC-a čak hvale da su jeftinije nabavili sustav nego u EU) , a da su se pri tome zanemarile bitne tehničke karakteristike. No čak i tada, još se uvijek moglo spriječiti ulaganje od 11 milijuna eura u neodgovarajući sustav vrlo jednostavnom metodom. Postavi se probni sustav na jednu naplatnu kućicu, stavi se e-tag u auto i proba se proći pri brzini od 40km/h. Takav test očito nikad nije bio obavljen i dobavljaču je uredno isplaćeno 11 milijuna eura za sustav koji nije čak niti bio isproban. Laički rečeno, kupovanje mačka u vreći.

U tržišnom gospodarstvu takvo što ne bi bilo moguće, no kad imate na umu da je HAC jedna državna firma koja se ovih dana već dovoljno potezala po medijima zbog raznih afera u kojima je novac bio glavna tema, i u domeni je također vrlo spominjanog Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, kojeg vodi sada itekako dobro poznati Božidar Kalmeta, slika je puno jasnija. Sad je samo pitanje hoće li netko iz državnog odvjetništva narediti da se cijeli slučaj ispita, ili da se jednostavno zataška, a 11 milijuna eura jednostavno zaboravi po principu „tko je jamio, jamio je“?

cnn.blog.hr