Groznica subotnje večeri - AUSCHWITZ, prva i druga epizoda

• Dnevnik Ljubo Ruben Weiss - Sub, 28/07/2012 - 03:12
• Glasujte
  7 Up Down
• Komentari 62 dodaj komentar

Red krajnje iritirajućeg svjedočenja naciste o ubijanju ukrajinskih Židova („Osjećao nisam ništa, mislio sam samo na to kako da što bolje ciljam i pogodim!“) red Bloka smrti 11, red sovjetskih ratnih zarobljenika, red likvidacija osoba s mentalnim hendikepima, a onda ono najveselije (ili najtužnije?) red promidžbenih poruka: SUPERBINGO!,Konzumova roba po povoljnim cijenama…
Čudno, ali u dilemi sam ima li uopće smisla prikazivati TV seriju Auschwitz čiju prvu epizodu smo imali prilike vidjeti u subotu, 21. srpnja, na HRT, prvi program, a drugu imamo priliku pogledati večeras, opet u subotu, 28. srpnja 2012.
DA MI JE ZNATI ZAŠTO BAŠ U SUBOTU?
Đelo Hadžiselimović je, sudeći po prvoj epizodi, izabrao kvalitetnu seriju, ali da mi je znati tko je odredio da se ima emitirati u subotu, u 20 sati, u udarnom terminu i udarnom danu za TV, u vremenu koje je oduvijek i na svim TV stanicama svijeta (uz tek pokoji, rijetki izuzetak) namijenjen zabavi odnosno pjesmi, plesu, humoru. Nekada, u Ex Yu, ako se još netko toga sjeća, Loli Đukiću i Čkalji te Miji Aleksiću kada su ulice u zamalo svim mjestima one zemlje koja je potonula u tektonskim poremećajima odnosno potresima visoko na skali Richtera, bukvalno, opustjele. Jedino bi nas spoj s prvim ljubavima tada mogao udaljiti od TV subotnje večeri koju je poslije simbolički predstavljao John Travolta, da bi kasnije i subotnje večeri provodili s draganama, pred TV ekranima, gledajući svašta, ali nikada – epizode Auschwitz serije. No, kao i u životu, sve mora jednom biti prvi put!
Možda će me i „moji“ čerečiti zbog ove tvrdnje, ali da sam urednik na HRT NIKADA ne bih dopustio da se sveti subotnji termin zabave popuni povijesno-edukativnom serijom, ma bila ona i vrhunske kvalitete.
Jer, onima kojima se ta prva epizoda nije baš gledala, a novčanik opustio od kuna i drugih novčanica, i nije se moglo izaći, kako bi danas rekli, partijati, ta subotnja večer mora da je bila – ČISTA MORA!?
EVO ŠTO MOĆNI ŽIDOVI MOGU!
I međuzaključak: „Eto, što moćni Židovi mogu: natjerati nas da u svetom subotnjem terminu gledamo njihovu propagandu, od koje se eto, i 67 godina nakon Auschwitza nisu umorili. I pitanje: do kada će nas opterećivati Holokaustom, do kada će nam naguravati svoje patnje i poniženja, kao da se poslije Auschwitza nisu dogodili novi Auschwitzi, pa i oni u „našem“ ratu 1991—1995.?? Slike stradanja stanovništva Poljske, SSSR-a i slične, trebaju samo kamuflirati „cionističku propagandu“ koju smo ionako vidjeli u stotinama filmova i serija od IIWW na ovamo.“
Ne kao znak suglasja s ovim nerazboritim razmišljanjima, već samo zbog poštovanja „groznice subotnje večeri“, ovu TV seriju valjalo bi emitirati u nedjelju ili petak navečer, a subotnji prime time termin ostavio bih, za, primjerice Jadranske susrete odnosno takmičenja „malih mista“, ili što ne, za promjenu, večer sevdalinki, jer ako smo išta zaslužili na kraju tjedna, iscrpljeni bombardmanom loših vijesti, onda su to ta dva moguća sata odmora i TV zabave. Pa čak bilo to i zborno pjevanje do posljednjeg daha!
A OKRUGLI STOLOVI O AUSCHWITZU?
I što bi bilo poželjno u vezi emitiranja TV serije„Auschwitz“?
Nakon emitiranja epizode okupiti bar četvero do šestoro povjesničara, po mogućnosti i jednog njemačkog, američkog i ruskog, ostala mjesta prepustiti domaćim povjesničarima - antifašistima, uz oprez da na okrugli stol kojim slučajem, uvažavajući sav pluralizam mišljenja, ne zalutaju – Slaven Letica i Ivan Zvonimir Čičak, pa i Yale profesor dr. Ivo Banac, jer se uglavnom zna što bi govorili. Sasvim ozbiljno – da se ne bi kojim slučajem rasprava pretvorila u monotona naklapanja, za okruglim stolom volio bih vidjeti dr. Žarka Puhovskog, mog starog „ratnog druga“, čije sve opservacije, nisam siguran, ova okolina razumije. I po mom sudu diskutabilna je njegova teza da bi na komemoracija žrtvama Križnog puta sudionici mogli obući ustaške odore, a u Jasenovcu bi trebalo zabraniti izvođenje hrvatske himne, no što učiniti kada su na jednom okruglom stolu o Bleiburgu neki branitelji protestirali toliko da nije mogao objasniti što je zapravo htio poručiti!? Stoga, i ne samo stoga, na takvim okruglim stolovima o Auschwitzu trebao bi sudjelovati bar jedan branitelj, pa bio to i ministar Predrag Matić Fred. Zapravo, idealno bi bilo okupiti dvije ekipe diskutanata, dva puta po sat i po, a u ovoj drugoj ekipi (ne manje važnoj!) vidjeti i predstavnika Kaptola, predstavnika Roma i najmanje jednog vrsnog psihijatra specijaliziranog za teme kao što su, primjerice,“ djeca holokausta“. Da li će židovsku zajednicu Hrvatske predstavljati dr. Ivo Goldstein, solidan povjesničar, ili dr. Ognjen Kraus, solidan urolog, ostavio bih izvlačenju iz šešira. Slavko Goldstein, nezgodan svjedok i znalac judaističkih (i drugih tema) napisao je i rekao manje - više sve što je trebalo reći, ali, bojim se, i njegova upozorenja i političko – kulturna promišljanja pala su, i padaju, na neplodno tlo u kojem je manifestnog hrvatskog antisemitizma (antijudaizma) relativno malo, ali latentnog podosta, što bi se narodski reklo, „i za izvoz“. Uz napomenu: nema tog izbora gostiju u studiju, koji bi zadovoljio sve TV gledatelje, kao što nema šire prihvaćene ocjene o stupnju antjudaizma u Hrvatskoj, jer znanstvenih istraživanja te vrste u nas nema!
Grdo se varate ako mislite da bih se rado našao među diskutantima: prvo, gotovo sve što sam imao reći ili napisati o Auschwitzu, učinio sam u zamalo 40 godina pisanja i objavljivanja, počevši se baviti temom Holokausta negdje u proljeće 1973. kada sam objavio veći članak o Varšavskom getu, objavljen u Studentskom listu u Zagrebu, a drugo, odrastajući u sjeni preživjelog Auschwitz - Birkenaua, ne vjerujem da bih o toj temi govorio, a da mi glas ne drhti. Jer, možda bih govorio o „crvenom antisemitizmu“- nažalost, toga je itekako bilo jer su se Židovi i nakon Auschwitza, kao ipak bolje stojeći sloj društva, našli na meti Partije kao kulaci, buržuji itd. Možda bih govorio o Tuđmanovu antisemitizmu, možda bih čak svjedočio o zadnjim godinama Simona Wiesenthala, ojađenog i ogorčenog, uvjerenog da je zamalo sav njegov trud u „lovu na naciste“, posebno prenošenje poruka na mlade, bio diskutabilan, ali uvjerenog, da i pored svega, naša je zadaća posredovati mladima opet, opet i opet vrijednosti o pravu, prije svega na život, o pravu na slobodu te težnju ka miru i toleranciji različitih, kao preduvjeta bez kojih se ne može.
JUTARNJI, ŽIDOVI, IZRAELCI...
Na kraju bih možda u TV studiju otvorio Jutarnji list, u kojem sam čak imao priliku jedno vrijeme objavljivati, i pogledati naslovnicu broja od 23. srpnja 2012. i tamo naslov SANADEROV NAJVEĆI POSAO – Prodavao je Berlusconijev Milan bogatim Židovima iz L.A.
BOGATIM Židovima, BOGATIM Židovima, BOGATIM Židovima…??? U istom broju, iz kojeg se cijedi žuta boja, pišu i očešavaju Židove i Izraelce Vanja Nezirović i Antonija Handabaka. Ova prva ne navodi imena Židova Los Angelesa, da bi se provjerilo da li su uistinu toliko bogati da kupe Milan, a vezati Ivu Sanadera (mada još nije pala presuda) sa Židovima je nekorektno skretanje pažnje, u njegovu slučaju, na ipak posve sporedno. Drugi tekst vrvi od momaka Mossada koji vire iza svakog londonskog ugla, očekujući fanfare otvaranja Olimpijskih igara (srećom, sve je prošlo normalno, i za nadati se je da će tako ostati do kraja OI). Ono malo preostalog ugleda jednog od najtiražnijeg dnevnog lista Hrvatske, spašava Nenad Polimac u članku „Subotnje suočenje s holokaustom“.
Sve što je predrasuda ili ima tendenciju ka predrasudi, valja otklanjati iz medija, cijeli naš obrazovni sustav, posebno nastavu povijesti organizirati tako da mladi ljudi, rasu, vjeru, svjetonazor... doživljavaju prirodno, nešto što se u velikoj većini slučajeva ne bira nego se nasljeđuje. Stereotipi razaraju društveno tkivo, i ako se su u mladima ne pobuđuje osjećaj za nevine žrtve bez obzira na "krvna zrnca", mladi neće postati odgovorni građani i uvijek biti na strani nevinih žrtava kakve su, primjerice, bile žrtve Auschwitza!
POUKE O DIKTATURAMA
Treba nam TV serija Auschwitz, eto, samo u nekom drugom danu, i u 20 sati, bez prekidanja konzumentskim promidžbenim porukama, uz popratne razgovore znalaca teme, jer ma koliko pisali i govorili, valja učiti mladost smislu života, prepoznavanju malog zla da se ne bi razvilo u VELIKO ZLO; učiti treba što su diktature, totalitarni sustavi, naspram demokratskim sustavima, bez pojednostavljenog izjednačavanja komunizma i naci-fašizma, uz poučke i elaboraciju o podlogama na kojima izrasta naci-fašizam: na nezaposlenosti, gladi, raznovrsnim nevoljama - frustracijama koje donosi naša svakodnevica, na svekolikom duhovnom i materijalnom siromaštvu, koje uzrokuje neizdržive boli. Na kraju, stotine tisuća ljudi (iz)gubi se u „bespućima povijesnih zbiljnosti“, a suočavanje s povijesnim činjenicama događa se s velikim zakašnjenjem.
Nacifašizam je bio i ostao sustav zabluda i tiranije prije svega, vlastitog naroda koji se u stvarnosti ogleda u gebelsovske difamaciji drugačijih, zatim logorima s pronalaženjem najjeftinijeg načina ubijanja, uključujući strijeljanja gdje je najvažnije misliti samo na to kako ciljati i pogoditi drugog čovjeka.
Čovjeka poput nas jučer, danas i sutra, kojeg je mržnja pretvorila (ili će pretvoriti) u metu, u ime čiste krvi, samo našeg tla i u ime jednog jedinog vođe!
Stoga Auschwitz TV seriju i kao simbol sustava zabluda i tiranije, valja strpljivo gledati, ali eto, samo neka to ne bude u subotu navečer kada započinje groznica subotnje večeri!

• Dnevnik Ljubo Ruben Weiss - Sub, 28/07/2012 - 03:12
  
• Komentari 62
• 1679 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar