Neovisni, ali ne i neutralni

Upravo tom rečenicom moglo bi se označiti sukus predavanja “Nuklearna opcija u Hrvatskoj” održanog danas u organizaciji Hrvatskog nuklearnog društva u Europskom domu u Zagrebu. Najintrigantniji i najzanimljiviji dio bila je upravo prezentacija prof. Danila Feretića u kojoj je korak po korak objašnjeno zašto je potrebno graditi nuklearku. Kako sam marljivo bilježio podatke, mogu odmah krenuti s razglabanjem.

Muke po hrvatskoj energetici

Godišnja potrošnja električne energije za 2005. godinu, iako je projecirana ponešto manje iznosi oko 15 TWh (tera = 10 na 12-tu), dok je projecirana godišnja potrošnja za 2020 godinu prema podacima dostupnim Hrvatskom nuklearnom društvu 22 TWh (naknadno ispravljeno od gospode iz HEP-a na 25TWh), što podrazumijeva godišnji rast potrošnje električne energije od 2,5 % (naknadno ispravljeno od gospode iz HEP-a na 3-4%). Kako se obično rast potrošnje električne energije vezuje na rast BDP-a, brojke iz HEP-a odgovaraju planovima Vlade o stopi rasta.

Problem je što takvu potrošnju treba odnekud i pokriti!

Razlika od 10 TWh, u odnosu na sadašnju potrošnju i potrošnju 2020. zahtjeva gradnju energetskih objekata pomoću kojih bi bila osigurana godišnja opskrba sa minimalno 1000 MW snage (ekvivalent novog bloka u Kršku kakvog Slovenci kane graditi). Osim toga, do 2020. godine svoj životni vijek završavaju TE Sisak, TE Rijeka, EL-TO i TE-TO Zagreb ukupne snage 1200 MW, tako da smo ovim putem do 2020. stvorili rupu u energetskom sustavu od 2200 MW sigurne energetske opskrbe kojih trenutno nemamo!

Kada pogledamo planiranu gradnju triju plinskih elektrana (Osijek, Sisak i Zagreb) ukupne snage 600 MW te Plomin 3 na ugljen ukupne snage 500 MW, nije teško izračunati da će nam i uz te energetske objekte do 2020. godine nedostajati više od 1000 MW instalirane snage.

Koje su solucije za tih 1000 MW?

Ako se odlučimo za plinske termoelektrane, prvi i osnovni problem jest ovisnost o plinu iz Rusije i Bliskog Istoka, budući da Europa nema znatnih plinskih rezervi. Sama Hrvatska ima ponešto plina u Sj. Jadranu, ali uz postojeću potrošnju od 3 milijarde m3 godišnje i projecirani rast do 2020. godine na 4,5 godine, sa proizvodnjom od 1 milijarde m3 već sada zadovoljavamo jedva trećinu vlastitih potreba, a do 2020. ta bi proizvodnja trebala pasti na petinu sadašnje. Drugim riječima, zalud se Sanader busa u prsa na otvorenju plinovoda Pula - Karlovac, jer ako se i odlučimo za plin, energetika je prva koja ostaje bez plina u trenucima vršnje potrošnje. Još jedan problem jest da 1000 MW plinskih termoelektrana podrazumijeva dodatnu godišnju potrošnju od 1 milijarde m3 plina za što se ja pitam tko li će platit gradnju ne samo dodatnih plinovoda nego i plin kao vrlo skup energent?!

Druga moguća opcija jest 1000 MW u termoelektranama na ugljen, kojeg naravno ima, međutim, on je od svih izvora najveći zagađivač i mi smo preuzevši obaveze iz Kyoto protokola odlučimo li se graditi TE na ugljen u roku nekoliko godina već premašili čak i dodatnu odobrenu kvotu emisija CO2 u atmosferu. Drugi razlog jest i emisija čestica atmosfera, ali i činjenica da su realni putevi dobave ugljena samo morskim putem, a zbog naše orijentiranosti na turizam, gradnju velikih energetskih objekata na obali možemo prekrižiti.

Treća moguća opcija su obnovljivi izvori energije, prije svega plan Vlade o gradnji 300 MW u vjetroelektranama. No, gradnja 300 MW vjetroelektrana podrazumijeva gradnju oko 400 jedinica visine otprilike 50 metara i njihovo postavljanje uglavnom u Dalmaciji. Osim toga 300 MW, zbog ukupne učinkovitosti vjetroelektrana u najboljem slučaju do 20%, možemo računati da je ekvivalent manjem energetskom objektu 70 MW i to još nepouzdane i mahovite proizvodnje. Ako bi se uopće išlo na razvoj vjetroelektrana, njihova ukupna penetracija unutar hrvatskog energetskog sustava ne bi smjela premašiti više od 6% ili možemo očekivati raspade sustava poput onog nedavnog blackouta u Njemačkoj. Drugim riječima 1000 MW u vjetroelektranama značilo bi 1300 ne pretjerano učinkovitih stupova s rotorom na vrhu, a što jednu turističku zemlju baš i ne zanima, zar ne? :-)

Realna opcija, ako se ne bi išlo u gradnju nuklearke, bila bi kombinacija svih ovih izvora koji bi zajedno skrpali tih 1000 MW koji nam nedostaju, no dodatni ograničavajući faktor jest da sada imamo godišnju proizvodnju od 6 milijuna tona CO2, a prema preuzetim obavezama u Kyoto protokolu maksimalna godišnja proizvodnja C02 iznosila bi oko 7 milijuna tona CO2, tako da imamo još malo prostora za manevriranje.

Razlozi za gradnju nuklearne elektrane

I nakon dugačkog uvodnog razmatranja mogućih alternativnih izvora krpanja energetske rupe došlo se i do nuklearne energije kojoj u prilog govori mnoštvo raznih pokazatelja.

Prvi od njih jesu štete na okoliš izražene u EUR po proizvedenom kWh kao pokušaj kvantifikacije i moguće usporedbe utjecaja različitih izvora električne energije. U vodstvu su termoelektrane na ugljen sa 0.06 EUR/kWh, slijede termoelektrane na plin sa 0,02 EUR/kWh, da bi nuklearna energija i obnovljivi izvori energije vodili gotovo mrtvu trku sa 0,003-0,007, odnosno 0,002-0,005 EUR/kWh. Doda li se na to činjenica da obnovljivi izvori imaju visoke cijene proizvodnje električne energije, dok fosilna goriva i nuklearna energija imaju manju, s tim da je u cijenu dobivenog kWh električne energije uračunata i cijena dekomisije nuklearne elektrane, dobivamo evidentan dokaz da su nuklearne elektrane ne samo konkurentne nego i isplative. Osim toga, od 1990. do 2005. godine ukupna efikasnost nuklearnih reaktora bez gradnji novih jedinica sa 72% dignuta je na 84% i nastavlja sa uzlaznim trendom.

Jedini realni razlog zbog kojeg bih bio protiv gradnje jest problem zbrinjavanja radioaktivnog otpada. Pitanja sigurnosti nuklearnih objekata gotovo da su deplasirana tim više što je sigurnosna kultura od nesreće na otoku Tri milje, a pogotovo nakon Černobila dovedena ne samo na vrlo zavidnu razinu, tim više što nakon Černobila već 20 godina nije došlo do curenja radijacije u okoliš. U prilog sigurnosti govori i statistika osiguravajučih društava koja od ukupnih plaćenih premija jedva 10 - 15% iznosa se potroši na naplatu šteta. Da je takva situacija u drugim poljima osiguranja, osiguravateljima bi tekli med i mlijeko.

Prepreke izgradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj

No, u Hrvatskoj, međutim postoje mnoge prepreke gradnji nuklearne elektrane, a prva od njih jest i nepostojanje potencijalne lokacije. Posljednja istraživanja provedena su prije domovinskog rata i uključivala su potencijalne lokacije uz Dunav, potom Vir, Rogoznicu ili danas najizgledniju Prevlaku kod Zagreba. No, do sada niti jedna potencijalna lokacija nije ušla niti u jedan prostorni plan, uključujući i lokaciju za gradnju odlagališta za nisko i srednjeradioaktivan otpad, koje bi, jednom kad se priđe izgradnji nuklearne elektrane također bilo potrebno graditi.

Sljedeća prepreka jest nedostatak ljudskih potencijala, iako samo na FER-u godišnje se proizvede 7-10 vrlo educiranih mladih i perspektivnih nuklearnih kadrova, da se dodatno ne govori o fizičarima, strojarima i drugim mladim inižinjerima elektrotehničke i računalne struke. Možda je puno veći problem nepostojanje popratne domaće industrije kakva je nekoć gradila Krško.

Zašto Slovenci mogu, a mi ne?

Na ovo pitanje dobili smo odgovor od gospodina iz NE Krško. Slovenska vlada je, za razliku od naše vlade, napravila realnu projekciju situacije u Sloveniji za 20 godina temeljenu na postojećim indicijama. Na temelju te projekcije Slovenci su izradili plan u kojeg se uklapa i gradnja drugog bloka NE Krško snage 1000 MW kojeg će vrlo vjerojatno sami realizirati bez uplitanja susjeda u realizaciju. No, očito je da u Sloveniji postoji politička volja da se riješe energetski problemi, dok kod nas te volje jednostavno nema. Naša vlada, je, naime, zaboravila da je energetika osovina razvoja svake države i njene samostalnosti.

Drugi problem jest, a svakako bitniji, da se naši političari boje zamjeriti javnosti koja je iz nekog neutvrđenog razloga čak 78% protiv gradnje nuklearne elektrane. To možda ima veze sa manjkom sustava informiranja kao i državnih tijela i agencija koje bi se bavile upravo tematikom nuklearnom energijom i njenim primjenama, a posebice njenom popularizacijom. Kada, međutim, upitate prosječnog Hrvata, on je protiv nuklearne elektrane, termoelektrane, hidroelektrane, vjetroelektrane ili bilo čega što bi im pod nosom proizvodilo električnu energiju ili nagrđivalo legendarno lijepu hrvatsku prirodu, ali svatko podrazumijeva da će svoju malu dozu struje naći u utičnici.

Svakako u cijeloj priči je precijenjena i uloga zelenih, koje se na današnjoj prezentaciji nisu ni pojavile sa svojim predstavnicima, a ako i jesu od njih nije bilo čuti ni najmanje pitanje vezano uz nuklernu energiju. Prema tome, može se zaključiti da je njihova uloga u cijeloj stvari potpuno minorna u Hrvatskoj.

Pravi razlog, dakle, jest nedostatak političke volje i ne samo toga nego i konsenzusa stranaka koje nas predstavljaju u tijelima i organima vlasti, a koje očito nisu svjesne da upravo zbog njihova nedjelovanja nam i prijeti energetska rupa, koja neće zahvatiti samo pojedine stranke nego i sve nas, a prvi val redukcija mogao bi nas zahvatiti vrlo skoro.

Stoga, političari, što čekate?!

Sve materijale i podatke moguće je naći u prigodnim brošurama Hrvatskog nuklearnog društva, koje preporučam za dodatne informacije, iako nisam njihov član.