Tagovi

Gra?anska (ne)lojalnost

lojalan,-lna,-lno franc. (loyal - ?estit, ?astan, zakonski) koji se pokorava zakonima; koji ispunjava obveze; vjeran; iskren, pošten, odan; izv. lojalnost, -osti, - odanost, vjernost, (politi?ko) poštenje (Krleža).

Bratoljub Klai?, Rje?nik stranih rije?i, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1988.

Pojam lojalnost je svoju prvu upotrebu o?ito imao u sferi prava, odnosno, u sferi ugovornih odnosa, a kako su pravo i politika usko povezani društveni pod-sistemi, korištenje tog pojma udoma?ilo se i u govoru o politi?kom. Štoviše, danas je prvobitna upotreba gotovo iš?ezla iz govorne prakse (barem tamo gdje je lojalnost tu?a rije?), a kad se kaže lojalnost, u pravilu se misli na politi?ku lojalnost, specifi?no na partijsku lojalnost. To je i logi?no, budu?i da su partije temeljne društvene organizacije politi?kog sistema predstavni?ke demokracije. Predstavni?ka demokracija organizirana kroz politi?ke partije operira pak u binarnom kodu izabrani/neizabrani. U tom kontekstu lojalnost prvenstveno zna?i odanost partijskoj ideologiji/programu i, ne manje važno, izabranim partijskim liderima/lidericama. U zatvorenim hijerarhijskim organizacijama kao što su stranke, lojalnost ?lanova/?lanica je nužna pretpostavka funkcioniranja s ciljem da se bude izabran odnosno da se do?e na vlast. Totalna lojalnost je duboko ukorijenjeno obilježje odnosa u svim zatvorenim organizacijama, ali u praksi se ?esto i ne radi o lojalnosti, nego o pukoj poslušnosti (ili vjernosti lišenoj sadržaja). Dok god funkcionira (ostvaruje svoje ciljeve), zatvorena organizacija nije zainteresirana razlikovati lojalnost od poslušnosti. Op?enito se može re?i da ?e lojalnost to više kliziti prema poslušnosti što je organizacija zatvorenija, ?vrš?e hijerarhijski strukturirana, a ?lanstvo u njoj ili nedobrovoljno ili teško raskidivo.

Jednopartijski politi?ki sistem, u kojem su neki/e od nas živjeli/e, bio je dvostruko zatvoren: prema unutra kao centralizam u donošenju odluka i prema van kao ?vrsta hijerarhija. On je od ?lanova i ?lanica partije zahtijevao bezuvjetnu lojalnost partijskoj ideologiji, njezinoj hijerarhiji i direktivama. Lojalnost ?lanstva dokazivala se spremnoš?u da se bezuvjetno izvršava volja centralnog komiteta partije. S obzirom na to da je partija kontrolirala državu, lojalnost njezinom režimu postala je dominantnim kriterijem za ostvarivanje i uživanje prava gra?anstva. Bez legitimiteta izabrane vlasti, me?utim, pojam gra?anske lojalnosti izgubio je svoje originalno zna?enje. Lojalnost se dokazivala poslušnoš?u i slaganjem, dok se neposluh i neslaganje nazivalo nelojalnoš?u. Lojalni gra?ani pretvoreni su u poslušnike. Oni koji su odbijali slušati proglašavani su disidentima ili neprijateljima sistema, a to su vrlo ?esto i bili. Za razliku od predstavni?ke demokracije u kojoj legitimitet izabranih predstavnika osigurava lojalnost gra?ana, jednopartijski sustav je svoju vladavinu (o)državao pomo?u milicije (vojske za održavanje unutarnjeg režima) osiguravaju?i bezuvjetnu poslušnost onih kojima je vladao.

Ako u politi?kom smislu autoritarna vladavina od gra?ana ?ini podanike, na planu individualne psihologije ona stvara podijeljene li?nosti s jedne, a hipokrite (licemjere) s druge strane. I za jedan i za drugi tip ljudskog karaktera zna?ajno je da su oba izuzetno podložna korupciji (prije svega moralnoj i intelektualnoj). Štoviše, koruptivnost postaje modus vivendi kako podanika tako i njihovih gospodara, a negativna selekcija operacijom, kojom se takav korumpirani sistem reproducira. U društvu u kojem podijeljene li?nosti nose masku lojalnosti (koju skidaju samo unutar ?etiri zida svoga doma), a licemjeri glume lojalnost (znaju biti toliko dobri glumci da i sami povjeruju u ono što glume, a i njihova publika ?esto ne vidi razliku izme?u glume i istine), nitko nikomu ne može vjerovati. Povjerenje eventualno postoji samo u uskim, od javnosti skrivenim, skupinama (obitelj, profesionalne grupacije, akademske sekcije, klubovi), koje ?esto funkcioniraju kao ilegalna zavjereni?ka društva ili kao od sistema manje ili više kontrolirana opozicija. Ali ni tu ne može biti govora o apsolutnoj sigurnosti u lojalnost ?lanova, jer su u korumpiranom sustavu svi potencijalno korumpirani.

Nije stoga uop?e ?udno da je pojam lojalnosti došao na tako zao glas. Vladaju?i su ga koristili kao diskriminativni kriterij pripuštanja pojedinca/pojedinke zajednici i/ili podobnosti za sudjelovanje u životu zajednice, a podanicima je lojalnost služila ili kao maska ili kao uloga koju su preuzimali/e iz razloga sigurnosti i opstanka. K tomu, autoritarni sistem je imao razra?ene mehanizme sasijecanja ne?ije nelojalnosti u korijenu, a najefikasniji od njih bio je nepostojanje javnosti. Drugim rije?ima, nelojalan si mogao/mogla biti samo privatno, ali politi?ki (u smislu javnog djelovanja), nelojalnost nije bila mogu?a. Bez svog antipoda - nelojalnosti - politi?ka lojalnost u jednopartijskom režimu postala je prazan pojam, puka fraza totalitarnog novogovora. Jedini oblik oponiranja ili neslaganja koji je bio dopušten bila je tzv. konstruktivna kritika. No, u uvjetima politi?ke neslobode kritika je naj?eš?e bila dobro tempirana inscenacija partijske nomenklature, prire?ivana u svrhu održavanja privida o tobožnjoj demokrati?nosti "socijalizma s ljudskim licem". Kriti?nost i samokriti?nost bile su lažni supstituti zbiljske slobode govora i djelovanja.

Politi?ka lojalnost je "dota" koju smo, zajedno sa svim njezinim prate?im pojavama: prezirom prema politici, podijeljenom li?noš?u, hipokrizijom, korupcijom, negativnom selekcijom, gra?anskom nemo?i, podani?kim mentalitetom, slabom ili nikakvom javnoš?u i spletkama, unijeli u novouspostavljeni demokratski politi?ki poredak. Konstituiranjem nacionalne države, a malo kasnije i kroz oslobodila?ki rat za nezavisnost, nacionalnost je postala novo obilježje lojalnosti s diskriminativnom funkcijom. Potvrda pripadanja i lojalnosti gra?ana i gra?anki novoj državi zvala se domovnica. U praksi je to zna?ilo da su gra?anke i gra?ani ne-hrvatskih nacionalnosti morali svoju lojalnost "dokazivati" (što su oni ?esto i ?inili), dok su Hrvatice i Hrvati toga a priori bili pošte?eni (barem u na?elu). Bilo je to doba autokratske vladavine HDZ-a, ?ija je politika bila i ostala otjelovljeni Schmittov princip podjele na nepomirljive prijatelje i neprijatelje, na nas i njih, s ratom kao najprirodnijim medijem njezine provedbe. Konstituiranje slobode koje je zapo?elo donošenjem demokratskog Ustava i proglašenjem neovisne Republike Hrvatske, bilo je blokirano politikom podjele na tzv. državotvorne i ne-državotvorne stranke. Stranka/pokret koja se identificirala s politi?kim tijelom nacije (postupanje ina?e strano europskim kontinentalnim višestrana?kim demokracijama) nužno je sve opozicijske grupacije smatrala nelojalnima, državnim neprijateljima, ?ak i nacionalnim izdajicama. Slabo razvijena gra?anska samosvijest teško se opirala HDZ-ovoj uzurpaciji "državotvorstva", opozicijske stranke upale su u zamku podjele, ostavši tako, skupa sa svojim bira?kim tijelom, trajno bez politi?ke mo?i. Lojalnost je ponovno shva?ena kao izraz poslušnosti suverenu (u ovom slu?aju naciji) i njegovom samozvanom zemaljskom namjesniku - Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a ne kao gra?anska vjernost me?usobno javno danom obe?anju i sporazumu o konstituiranju politi?kog tijela i na?inu vladavine izraženima kroz Ustav.

Ustav (donešen od naroda, a ne napisan od pravnih eksperata i specijalista za ustavno pravo) je, naime, finalni ?in konstituiranja slobode i dokument koji sporazumnoj volji jednakih gra?anki i gra?ana da žive zajedno daje oblik najvišeg zakona. Volja da se živi zajedno na na?in djelovanja i govorenja uvijek se zbiva u znaku dvaju bitnih ograni?enja ljudske egzistencije: da ?ovjek ne može živjeti sam i da nije jedini gospodar onoga što ?ini. Neizvjesnost egzistencije te inherentna nesuverenost individualnog entieta, pred svaku zajednicu ljudi stavlja izazov konstituiranja slobode. U povijesti ljudskog roda poznate su samo dvije varijante odgovora na ovaj izazov: (1) sloboda i jednakost za neke i (2) sloboda i jednakost za sve. Za prvu varijantu Hannah Arendt kaže da vodi politi?koj zajednici zasnovanoj na gospodarenju i suverenosti, a za drugu da za?inje politi?ku zajednicu na temelju sporazuma i obe?anja (Arendt,;1991). Sposobnost davanja i održavanja obe?anja u korijenu je gra?anske lojalnosti dogovorenoj svrsi konstituiranja politi?ke zajednice. Ovdje se, dakle, ne radi o iznu?enoj lojalnosti podanika suverenu, nego o vrlini koja prati volju da se živi zajedno u uvjetima slobode i jednakosti. I zaista, shva?ena ovako, lojalnost postaje "otok predvidljivosti" i "putokaz pouzdanosti" u "moru neizvjesnosti" i nepouzdanosti ljudskih stvari (usp, Arendt;1991).

Hrvatska se kao politi?ka zajednica, na kraju XX stolje?a, konstituirala na principu suverenosti nacionalne države koja, od trenutka svog nastanka pa do vje?nosti, treba jam?iti da ?e hrvatski narod samostalno i neovisno gospodariti svojom sudbinom. Taj, u europskim relacijama, zakašnjeli ?in konstituiranja nacionalne slobode, relativizirao je svaki gra?anski sporazum i ugovor, jer su ovozemaljska obe?anja dana me?u jednakim ljudima krajnje krhka i nepouzdana u usporedbi s apsolutnom izvjesnoš?u postojanja nacionalne države. Iz aspekta suverenosti nacije-države, bilo koji dogovor može biti sklopljen ili razvrgnut, ako za to postoji tzv. državni razlog (raison d'etat). Politika više nije svakodnevno konstituiranje slobode kroz komunikacijsko djelovanje jednakih gra?ana i gra?anki, ve? na?in upravljanja stvarima države i društva. U takvim uvjetima, lojalnost se iz sfere politi?kog (koje nestaje) premiješta u sferu društvenog, odnosno, u domenu javno deklariranog pluraliteta interesa. Vrline politi?kog djelovanja ustupaju mjesto društvenim vrijednostima. Nelojalnost je dobila pravo javnosti, ali ne kao djelovanje, nego kao na?in ponašanja. Stoga je pozivanje na gra?ansku nelojalnost (koja, tobože, po definiciji, ?ovjeka ?ini gra?aninom), kako je to u nedavnom javnom nastupu iznio prof. Žarko Puhovski, prije izraz nemo?i gra?ana u odnosu na državu, nego izraz neke gra?anske samosvijesti i spremnosti na davanje i održavanje obe?anja ili konstituiranje otoka izvjesnosti u sveop?oj relativnosti i nesigurnosti ljudskih stvari.

Komentari

„Predstavnička

„Predstavnička demokracija organizirana kroz političke partije operira pak u binarnom kodu izabrani/neizabrani. U tom kontekstu lojalnost prvenstveno znači odanost partijskoj ideologiji/programu i, ne manje važno, izabranim partijskim liderima/lidericama“

--- Tek djelomicno tocno odnosno nepotpuno. Naime, lojalnost je prije svega odanost neformalnim pravilima i normama koje reguliraju odnose i određuju znacenje cinova i rijeci u pojedinoj zajednici ili organizaciji. Navedene norme i pravila mogu biti u poprilicnoj suprotnosti sa nominalno deklariranim programom ili ideologijom partije.

„U zatvorenim hijerarhijskim organizacijama kao što su stranke, lojalnost članova/članica je nužna pretpostavka funkcioniranja s ciljem da se bude izabran odnosno da se dođe na vlast.“

--- Stranke nisu zatvorene organizacije. Ne znam po kojem si ih kriteriju okarakterizirala kao zatvorene.

„Jednopartijski politički sistem, u kojem su neki/e od nas živjeli/e, bio je dvostruko zatvoren: prema unutra kao centralizam u donošenju odluka i prema van kao čvrsta hijerarhija“

--- Rijec je bila o demokratskom centralizmu. Svaki formalni politicki sistem centralizira odlucivanje, ne samo jednopartijski. S druge strane u bivsem sistemu institucionalizirana je ekonomska demokracija (samoupravljanje) kao svojevrsna decentralizacija. Po delegatskom principu u politicka tijela izabirani su ljudi iz radnih kolektiva. Formalno, to je bio daleko veci stupanj decentralizacije odlucivanja nego sto danas postoji u domeni ekonomskih odnosa kao temeljnih društvenih odnosa. Ekonomska i politicka sfera tada su bile izravno i otvoreno povezane.

„Bez legitimiteta izabrane vlasti, međutim, pojam građanske lojalnosti izgubio je svoje originalno značenje“

--- Kako to mislis?! Vlast je bila uredno izabirana i izbori su redovito odrzavani.

„Za razliku od predstavničke demokracije u kojoj legitimitet izabranih predstavnika osigurava lojalnost građana, jednopartijski sustav je svoju vladavinu (o)državao pomoću milicije (vojske za održavanje unutarnjeg režima) osiguravajući bezuvjetnu poslušnost onih kojima je vladao“

--- Evo tu se jasno primjecuje utjecaj Arendtice. To su njezine klasicne filozofske konstrukcije kojima nastoji utvrditi bitnu razliku u legitimitetu između pluralistickog i jednopartijskog sistema, dakako inzistirajuci da legitimitet u parlamentarnoj demokraciji karakterizira posebna racionalnost. No kad se iz te njezine filozofske uobrazilje spustimo u realnost, svatko moze uociti da u parlamentarnoj demokraciji izabrani predstavnici ne osiguravaju nikakvu posebnu lojalnost građana-birača koja bi proizlazila iz činjenice da su izabrani na pluralistickim osnovama. Upravo suprotno, izabrani predstavnici vecinski se percipiraju kao vješti uzurpatori moci i tehnolozi vlasti, cija besramna ambicija i beskicmenjastvo pod plastom pluralizma, slobode misljenja i politickog udruzivanja najadekvatnije prijanja uz „nesavrsen, ali za sada najbolji politicki sistem“. Neš ti lojalnosti..

--- Što se tice jednopartijskog sistema, teško da bi se isti održao samo uz pomoc represije i totalitarne kontrole. Sumnjam da je milicija tjerala ljude na radne akcije, a da oni to nikako nisu zeljeli, ili da ih je prisiljavala da izlaze na referendume o raspisivanju samodoprinosa sa odazivom od oko 90% itd..

„S obzirom na to da je partija kontrolirala državu, lojalnost njezinom režimu postala je dominantnim kriterijem za ostvarivanje i uživanje prava građanstva. Bez legitimiteta izabrane vlasti, međutim, pojam građanske lojalnosti izgubio je svoje originalno značenje.“

--- Što bi to bilo „ostvarivanje i uživanje prava građanstva“?!. Još jednom ponavljam, vlast je peroidicki izabirana, samo je za razliku od pluralisticke inscenacije slobodnog izbora, slobodu ipak tretirala Hegelovski, kao spoznatu nužnost.

„Ako u političkom smislu autoritarna vladavina od građana čini podanike, na planu individualne psihologije ona stvara podijeljene ličnosti s jedne, a hipokrite (licemjere) s druge strane. I za jedan i za drugi tip ljudskog karaktera značajno je da su oba izuzetno podložna korupciji (prije svega moralnoj i intelektualnoj)“

--- A da li se jednakovrijedno moze reci da podanicki mentalitet ili dispozicija garađana dovode do uspostave autoritarne vladavine?! Da li je autoritarnu vladavinu uopce prihvatljivo prosudjivati samu po sebi kao nesto dobro ili lose, ili je ipak treba prosudjivati u odnosu na situaciju i konteskt?! Po mojem misljenju autoritarna vladavina ili demokracija nisu niti dobre niti loše same po sebi.. Moralnu i intelektualnu korupciju stvaraju uvijeti putem kojih se namecu strani kriteriji u domeni moralnog i intelektualnog djelovanja i prosudjivanja. Ti su uvijeti najcesce vezani u utilitarnu dimenziju društveno-ekonomskih odnosa razmjene i potrošnje, pa prije svega treba u tim drusteveno-ekonomskim osnovama traziti uzroke korupcije..

„Nije stoga uopće čudno da je pojam lojalnosti došao na tako zao glas. Vladajući su ga koristili kao diskriminativni kriterij pripuštanja pojedinca/pojedinke zajednici i/ili podobnosti za sudjelovanje u životu zajednice, a podanicima je lojalnost služila ili kao maska ili kao uloga koju su preuzimali/e iz razloga sigurnosti i opstanka. K tomu, autoritarni sistem je imao razrađene mehanizme sasijecanja nečije nelojalnosti u korijenu, a najefikasniji od njih bio je nepostojanje javnosti.“

--- Interesantno da se sve ovo može primjeniti na današnji tzv.demokratski poredak u kapitalizmu, dok ti zapravo govoriš o bivšem jednopartijskom sistemu. Razlika je u tome što se današnji autokratski sistem konstituira putem prava privatnog vlasništva, a demokracija navodno postoji u političkoj sferi, dok je nekada politička sfera bila autokratska, a ekonomska sfera demokratična. Pa tako recimo današnji autokratski sistem, zasnovan na privatnom vlasništvu, također od svojih podanika vrlo uspješno izvoljeva lojalnost, ucjenjujući ih „rezervnom armijom nezaposlenih“.

„Drugim riječima, nelojalan si mogao/mogla biti samo privatno, ali politički (u smislu javnog djelovanja), nelojalnost nije bila moguća. Bez svog antipoda - nelojalnosti - politička lojalnost u jednopartijskom režimu postala je prazan pojam, puka fraza totalitarnog novogovora.“

--- Danas je situacija takva da formalno možeš biti politički nelojalan, dok privatno moraš biti itekako lojalan. No ni politički ne možeš biti nelojalan jer te politički sistem ne hrani odnosno on više nije direktno odgovoran za tvoje životne uvijete, već si to ti sam, prepušten privatnim društvenim odnosima, tržištu i individualnom riziku. A mocne osobe o kojima ovisiš u privatnim društvenim odnosima i na tržištu, vrlo često podržavaju određene političke interese, tako da tebi ne ostaje sloboda da njima proturječiš. Naravno, ako držiš do vlastite sigurnosti i opstanka..

„Jedini oblik oponiranja ili neslaganja koji je bio dopušten bila je tzv. konstruktivna kritika. No, u uvjetima političke neslobode kritika je najčešće bila dobro tempirana inscenacija partijske nomenklature, priređivana u svrhu održavanja privida o tobožnjoj demokratičnosti "socijalizma s ljudskim licem". Kritičnost i samokritičnost bile su lažni supstituti zbiljske slobode govora i djelovanja.“

--- Što dokazuje da kritika u današnjem formalno pluralistickom poretku nije također puka inscenacija različitih političkih pozicija?!
Što bi to činilo „zbiljsku slobodu govora i djelovanja“?! Mislim da se u pozadini ipak krije Arendtova metafizicka i teološka koncepcija politickog zasnovana na pluralizmu. Badiou je takvu koncepciju vrlo efektivno dekonstruirao, i pokazao kako je rijec o pukoj apologiji specificne politike – parlamentarne demokracije.

„Konstituiranje slobode koje je započelo donošenjem demokratskog Ustava i proglašenjem neovisne Republike Hrvatske“

--- Konstituiranje kakve slobode je započeto donošenjem demokratskog Ustava?! Svi Ustavi, i u bivšoj državi, doneseni su voljom demokratske večine, pa mi nije jasno zbog cega je konstituiranje slobode zapocelo tek 90-te?!

„Lojalnost je ponovno shvaćena kao izraz poslušnosti suverenu (u ovom slučaju naciji) i njegovom samozvanom zemaljskom namjesniku - Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a ne kao građanska vjernost međusobno javno danom obećanju i sporazumu o konstituiranju političkog tijela i načinu vladavine izraženima kroz Ustav.“

--- Kangrga je stalno naglašavao da ova naša balkanska društva još nisu prošla građansku revoluciju, koja po njemu nužno prethodi istinskoj komunistickoj revolucji. Kangrga drži da je 90-ta bila ne korak naprijed i izraz revolucioniranja postojece svijesti u barem gradjansku, vec korak nazad i konstituiranje drustveno-politickih odnosa na bazi supstancjaliteta nacije.
Osobno se slazem da je 90-ta bila korak nazad, ali smatram da je razlog tomu prije svega nesposobnost uvida da je promjena političkog i ekonomskog sistema bila konacni smisao nacionalisticke „revolucije“, kako bi se politicke i ekonomske elite bezbolno pregrupirale i zauzele vladajuce pozicije u novom poretku. Nacionalisticka „revolucija“ bila je jedina strategija kojom su elite mogle sacuvati moc, u situaciji kada je stara ljustura jednopartijskog sistema potpuno izgubila autoritet (i lojalnost i legitimitet)...

......

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

„U zatvorenim

„U zatvorenim hijerarhijskim organizacijama kao što su stranke, lojalnost članova/članica je nužna pretpostavka funkcioniranja s ciljem da se bude izabran odnosno da se dođe na vlast.“

--- Stranke nisu zatvorene organizacije. Ne znam po kojem si ih kriteriju okarakterizirala kao zatvorene.

Cim postoji informacijska blokada, mozemo govoriti o zatvorenosti. Stranke danasnje paradigme sve odreda posluju kroz zatvorene kanale. Kako kod nas, tako i u svijetu, jeli. Dakle, opaska stoji.

No kad se iz te njezine filozofske uobrazilje spustimo u realnost, svatko moze uociti da u parlamentarnoj demokraciji izabrani predstavnici ne osiguravaju nikakvu posebnu lojalnost građana-birača koja bi proizlazila iz činjenice da su izabrani na pluralistickim osnovama. Upravo suprotno, izabrani predstavnici vecinski se percipiraju kao vješti uzurpatori moci i tehnolozi vlasti, cija besramna ambicija i beskicmenjastvo pod plastom pluralizma, slobode misljenja i politickog udruzivanja najadekvatnije prijanja uz „nesavrsen, ali za sada najbolji politicki sistem“. Neš ti lojalnosti..

Uistinu. Jednopartisjki, visepartijski sistem. Nije bitno. Dapace, meni se cini da je ideja partije zastarjeli politicki pojam, atavizam pseudodemorkacije u kojoj danas zivimo.

--- Konstituiranje kakve slobode je započeto donošenjem demokratskog Ustava?! Svi Ustavi, i u bivšoj državi, doneseni su voljom demokratske večine, pa mi nije jasno zbog cega je konstituiranje slobode zapocelo tek 90-te?!

Jep. Tesko da je visepartijski sistem to sto sadrzi bit legitimacije neke politicke odluke.

UZDP-Tiaktiv

Tko je glasao

-- Kangrga je stalno

-- Kangrga je stalno naglašavao da ova naša balkanska društva još nisu prošla građansku revoluciju
Ratni profiter Žižek je katapultiran u evropsku i svjetsku znanstvenu orbitu objašnjavajući fenomen balkanskih zbivanja devedestih kao ono što se je inače bilo i jest svuda po Evropi (što je veoma vjerodostojno jer su zla II svj. rata došla iz evropskih središta i Balkan se je puno doličnije nosio s tim; jer su se Evropa i SFRJ bili navikli da je i srednja Evropa smeće i neki vječni primitivizam, pa je Balkan kao logična zamjena za amortizaciju "nepredviđenih" "čuda" došao kao kec na desetku za sve napredne snage, vične intelektualnim muljanjima i licemjerju).

A u svim tim čuvenim filozofskim objašnjenjima i izmjenama svijeta je dosta trivijalne naknadne pameti (nakon trčanja za događajima), još trivijalnijih krpanja grubih pogrešaka (prošlosti) i što je najvažnije, trivijalne taktike izbjegavanja razne prakse i prilagođavanja raznog vlastitoj evoluciji, transformaciji i slijedu. Pa se po tim nijansama lako mogu dešifrirati razna tumačenja bolje nego iscrpljivanjem u zamornim proučavanjima - to je i inače normalno pravilo i praksa, čuvena hrvatska povjesničarka Nada Klaić je uredno pokazivala da je pretežna povjesna građa proizvodnja laži, što danas ležerno možemo nedvojbeno razumjeti.

Tko je glasao

Sve komentare sam več

Sve komentare sam več pročital i ak nekog ponavljam nek mi ne zameri.

Jedan čovijek kad uđe u jednu zajednicu to onda znači da se ta ista i njezina stajališta poklapaju s njegovim.

Ak je drukčije, onda se radi o osobnom interesu.

Ako se u organizaciji postupa drukčije nego u statutu, onda ta osoba s svojom lojalnošču šteti društvu.

Tko je glasao

U zatvorenim hijerarhijskim

U zatvorenim hijerarhijskim organizacijama kao što su stranke, lojalnost članova/članica je nužna pretpostavka funkcioniranja s ciljem da se bude izabran odnosno da se dođe na vlast. Totalna lojalnost je duboko ukorijenjeno obilježje odnosa u svim zatvorenim organizacijama, ali u praksi se često i ne radi o lojalnosti, nego o pukoj poslušnosti (ili vjernosti lišenoj sadržaja). Dok god funkcionira (ostvaruje svoje ciljeve), zatvorena organizacija nije zainteresirana razlikovati lojalnost od poslušnosti. Općenito se može reći da će lojalnost to više kliziti prema poslušnosti što je organizacija zatvorenija, čvršće hijerarhijski strukturirana, a članstvo u njoj ili nedobrovoljno ili teško raskidivo.

Lojalnost prema zajednickoj mjeri temelj je kompromisa. Dakle, nuzna je za uspjeh komunikacije i dogovora, naustrb ciste sile i vojnog (i slicnog) rjesavanja konfliktnih situacija. Tako ja vidim stvar. E sad. Ne razumijem zbog cega zatvoreni sustav vodi u izjednacavanje lojalnosti i poslusnosti.

Naime, meni se ovdje vise cini prema cemu/lome je netko lojalan. Naime, ako si lojalan principu, onda neces biti poslusnik, ako si lojalan pojedincu, tog trenutka si postao poslusnik.

Sama pak otvorenost/zatvorenost mi se cini da ne igra bitnu ulogu u cijeloj prici. Ili sam nesto zestoko fulao, jeli.

UZDP-Tiaktiv

Tko je glasao

Dakle, kad govorimo o

Dakle, kad govorimo o organizacijama, onda otvorenost/zatvorenost podrazumijeva uvjete pod kojima se u neku organizaciju ulazi/učlanjuje i/ili izlazi. Organizacija je zatvorena ukoliko su ti uvjeti teški (a u slučaju istupa mogu ići sve do granice nemogućnosti izlaza - vidi neke vjerske sekte, totalitarne režime i sl.). Kod otvorenih organizacija vrijedi obrnut princip: u njih se ulazi i izlazi jednostavno.

Ovdje su dva ključna pojma: (1) slobodna volja da se postane članom/članicom (u slučaju organizacije) ili da se sklopi sporazum/ugovor da se živi zajedno (u slučaju političke zajednice) i (2) mogućnost izlaza (u slučaju organizacije) ili ponovnog pregovaranja o uvjetima sporazuma/ugovora (u slučaju političke zajednice).

Ukoliko politika (kao jedan od društvenih pod-sistema) ne operira u kodu JOT, ona ne može računati na lojalnost svojih aktera. Preciznije rečeno, ovdje lojalnost (a vrlo često se radi o poslušnosti, interesu ili sljedbeništvu) nema funkciju "otoka ili putokaza pouzdanosti", nego sredstva pukog samoodržanja ili održavanja statusa quo postojećeg odnosa snaga.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Ukoliko politika (kao jedan

Ukoliko politika (kao jedan od društvenih pod-sistema) ne operira u kodu JOT, ona ne može računati na lojalnost svojih aktera.

Zbog cega? Zbog cega neko ne moze brijati na SDP i lojalnost spram SDPa, konkretno govoreci? Gdje je problem?

UZDP-Tiaktiv

Tko je glasao

O, pa nisam govorila o

O, pa nisam govorila o političkim organizacijama, nego o politici. Osim toga, ako pažljivije čitaš što sam pisala, vidjet ćeš da pokušavam povezati pojam lojalnosti sa sposobnošću davanja i održavanja obećanja kao jamstva izvjesnosti u, inače nepredvidljivim, ljudskim stvarima.

Problem nastaje u kodu na kojem neka politička zajednica operira, Ako je to JOT kod, onda je veća vjerojatnost da će akteri biti odani svrsi zbog koje su odlučili živjeti zajedno na način djelovanja i govorenja. Ako to nije JOT kod, nego neki drugi (izabrani/neizabrani, suvereni/nesuvereni, gospodari/sluge, poslovođe/klijenti, vođe/sljedbenici), onda je interes (ili strah ili poslušnost) ono što ljude drži skupa, a ne lojalnost javno danom međusobnom obećanju.

Inače, svaki čovjek izabire ili odlučuje čemu će i pod kojim uvjetima biti lojalan. Ali ja se u postu ne bavim tim socio-psihološkim aspektom pojma lojalnost, u koje se može ubrojati i lojalnost principima, organizaciji, prijateljima, sekti, vođi itsl. Moj post se bavi političkim aspektom pojma lojalnost i to specifično kao sposobnosti davanja i održavanja javno danog obećanja slobodnih i jednakih ljudi i njegovim izvitoperenjem u raznim vidovima ne-JOT politike (ili anti-politike, ako hoćeš).

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Ovo je zaista odlicno

Ovo je zaista odlicno napisan dnevnik. Argumentacija je izlozena teorijski konzistentno. S obzirom da se s teorijom ne slazem, držim da je potrebno predstaviti jednako tako konzistentnu i teorijsko utemeljenu kritiku. Taj odgovor ili kritika u prvom ce se djelu odnositi na širi teorijski okvir Nemeisisovog izlaganja, koji se zasniva na koncepciji politike i politickog Hannah Arendt (i dodatno Žarka Puhovskog koji preuzima navedenu koncepciju). U kritici šireg teorijskog okvira na osnovu kojeg je Nemesis napisla svoje izlaganje ekstenzivno ću se poslužiti argumentacijom Alaina Badiou-a iz njegove knjige „Metapolitics“. Nakon kritike teorijskog okvira i same Arendove koncepcije politike i poltičkog, u sljedecem cu se postu konkretno kriticki osvrnuti na teze koje proizlaze iz takvog okvira a koje su iznesene u ovom dnevniku. Sve u svemu, nadam se da vam nece biti previse dosadno ili naporno 

Arendtina koncepcija politike i političkog polazi od toga da ono što se s tim terminima oznacava nije niti misao akcije niti akcija sama.
Arendtova umjesto toga, kao politicki filozof u dobroj Kantovskoj tradiciji, naglasava da postoji suprotstavljenost principa na temelju kojih djelujemo i moramo djelovati, i onih na temelju kojih prosudjujemo.
U skladu s time subjekta koji proizlazi iz Arendtove koncepcije politike i politickog mozemo okarakterizirati kao "gledatelja". Politicki se "teatar" u Arendtinom smislu postavlja u odnosu na "publiku", a ne u odnosu na ono sto politicki akteri cine.

Arendtova politicko shvaca kao vjezbu javnog prusudjivanja, ali ne i kao domenu necega sto se dogadja po-sebi, kao mislivu aktivnu promjenu prostora javnosti. Arendtova dakle nastoji sacuvati jaz izmedju misljenja i akcije, jer po njoj politicko nikako ne ukljucuje propisivanje kolektivne akcije koja ima namjeru transformirati sam prostor javnosti.

Po Arendtovoj bit politike i politickog sadrzana je i tice se prvenstveno onog sto se naziva javno mnijenje (misljenje).
Iz toga proizlazi da politika nema nikakve veze sa istinom (ili procedurom istine). Istina je po Arendtovoj povezana sa filozofijom (i "filozofskim nacinom zivota"), dok je mnijenje povezano sa politickim nacinom zivotom, i oni su po njoj u antagonistickom odnosu. Ta nesvodiva suprotstavljenost istine i mnijenja jos je Platonov izum (poznato je da je Platon filozofiji i "filozofskom nacinu zivota" pripisao monopol na istinu). No, ipak, Platonovska sigurno nije ideja da je politika (ili politicki nacin zivota) zauvijek odana javnom mnijenju, i zauvijek odvojena od istine. Takva ideja pripada sofistici. Arendtova predstavlja modernu formu sofistike posvecenu promociji potpuno partikularne politike koja se naziva parlamentarna politika.

Arendtova zapravo ponavlja staru gestu nastalu jos za vrijeme antike, kada temu istine protjeruje iz domene politike jer je navodno tiranijska. To je u skladu s opcepoznatim shvacanjem da je sloboda prije svega sloboda misljenja (mnijenja), dok bi vrlo dvojben bio termin "sloboda istine". Ona uostalom i kaze da "svaka istina bezuvjetno zahtjeva prepoznavanje i odbija debatu, a debata konstituira samu bit politickog zivota".

To da je istina suprotstavljena debati potpuno je pogresno. Pojedinacna istina uvijek je rezultat kompleksnog procesa u kojem je upravo debata odlucujuca. Znanost je tome prvi i najocigledniji primjer. Suprotstavljenost istine i debate jedino ima smisla ako netko smatra apolutno nuznim proglasiti specijalna prava na laž i netocnost. U tom slucaju, debata, koja podrazumijeva prava bez normi oko netocnosti i lazi, konstituira samu bit politike.

Pod pretpostavkom da "debata" cini bit politike, kao što to naglasava Arendtova, trebamo li zakljuciti da antagonizam postoji izmedju "debate" i svake istine?! To ovisi o tome koja je krajnja svrha debate. Tu opet dolazimo do zapreke koja nastaje kada se politika svodi na prosudjivanje i javno mnijenje, i kada se razlikuje od "principa akcije".

Za razliku od onih koji recimo vjeruju da raspravljanje na pollitici com. konstituira samu bit politickog zivota, treba istaknuti da je debata politicka jedino ukoliko se kristalizira u odluci. Pitanje moguce politicke istine mora dakle biti istrazeno ne samo na osnovi debate - sto izolirano znaci svođenje politike na puko pasivno komentiranje - vec na osnovi slozenog procesa koji povezuje debatu sa odlukom, ili koji debatu koncentrira i dovodi do politickih izjava u cije ime su moguce intervencije.

Arendtina koncepcija politike i politickog, na tragu Kanta, polazi od refleksivnog prosudjivanja (judgement). Po njoj politicko temelje ima u javnom prosujdjivanju oko toga da li me nesto zadovoljava ili ne , a ostvaruje se kroz debatu oko takvih prosudbi. Takvo shvacanje politiku u konacnici svodi na javni pluralitet mišljenja, pluralitet za koji parlamentarnizam tvrdi da ga povezuje s drzavom putem pluraliteta stranaka.

Pluralizam je dakle u temelju Arendtine koncepcije politike i politickog. On kod nje zadobija status transcedentalnog (apriornog, prediskustvenog) uvjeta politike.
No iz toga proizlazi i kljucni problem sa njezinom koncepcijom politike:
Naime, ako politika konstituira instancu prosuđivanja nad neogranicenim fenomenom pluraliteta - pluralitetom neodređenim u svojoj objektivnoj formi - koja postojana sposobnost biva odgovornom za formiranje mišljenja (mnijenja) koja povezuju tu raznolikost?! Radi se dakle o pitanju formiranja mišljenja (mnijenja).

Drugo, ako u odnosu na politicko ništa ne postoji odvojeno od prostora javnog mišljenja (mnijenja), kako ta mišljenja (mnijena) mogu uci u debatu?! I koje pravilo vodi tu debatu na nacin da se moze pretpostaviti da ce konacna prosudba imati ikakav politicki znacaj?!

Badiou taj problem argumentira na otprilike sljedeci nacin :

Nazovimo "zajednicom" pluralitet kao takav; biti- zajedno (ili kako nemesis kaze - "volja da se zivi zajedno") ili u-zajednistvu (in-common), pluraliteta ljudi. Nazovimo dalje "zajednicki razum" (common sense; kod nas se to prevodi sa "zdravi razum") nacinom prosudjivanja direktno vezanim uz taj pluralitet.
Arendtova formula je sljedeca: "Kriterij je komunikatibilnost (communicability; ne znam kako bih to bolje preveo), a standard odlucivanja o njoj je "zajednicki razum".

"Komunikatibilnost" sugerira da je pluralitet mišljenja (mnijenja) uvijek dovoljno obuhvatan da prilagodi razlike. A opet svatko zna iz iskustva da to nije tocno i da jednostavno nema mjesta za debatiranje izvorno (suštinski) alternativnih mišljenja (mnijenja). Sa "zajednickim razumom" dobijamo normu koja je ustvari transcedentna (koja prelazi granice iskustva), zato jer ona ne sugerira samo pluralitet, vec subjektivnu jedinstvenost tog pluraliteta, barem u principu. Taj ustupak jedinstvenosti potkopava radikalnost pluraliteta, koja je navodno uvijek zagarantirana. On otvara put za doktrinu konsenzusa, što je zapravo dominantna ideologija parlamentarne drzave (Zizek ju naziva "liberalni konsenzus").

Koje su zapravo glavne Arendtine teze:

1. "Ljudi su politicka bica zato sto postoje u mnozini (pluralitetu). Taj pluralitet nije zapreka prilikom prosudjivanja, vec njegov temeljni uvjet. Mišljenje (mnijenje) se formira kao originalna vjezba "djeljenja svijeta sa drugima""
Drugim rijecima, Arendtova formiranje misljenja shvaca kao odliku pluraliteta samog, kao neposredan ucinak onog biti-zajedno. Cijena koja se za takvo shvacanje mora platiti nadaje se u vidu strogog ogranicenja onog sto se smatra politicki opravdanim mnijenjem (moze se reci i politicki korektnim misljenjem, jer ono svoje teorijsko uporiste također ima u Arendtovoj koncepciji politickog). Jer politicki opravdano misljenje nuzno mora ostaviti trag kojim dokazuje da je fomirano na nacin „volje da se zivi zajedno“.
Problem takvog shvacanja politickog mozemo uociti na primjeru antisemitizma. Naime, Aredntova koncepcija politickog antisemitizam ne priznaje kao politicko mnijenje jer ne proizlazi iz „volje da se zivi zajedno“. U skladu s time niti nacizam se ne smatra politikom. Nažalost, nacizam jest politika, kriminalna politika ali ipak politika. U takvom odbijanju da se nacizam shvati kao politika krije se i jedan od važnijih razloga zašto je Zapad bio preslab i ustvari pasivan kada je rijec o usponu nacizma 1930-ih godina.

2. „Zajednicki razum“, ili razum koji proizlazi iz onoga biti-zajedno, jest norma koja raspodjeljuje pluralitet mišljenja (mnijenja) u skladu s sposobnoscu razabiranja Dobrog i Zlog. To razabiranje predstavlja sam temelj „volje da se zivi zajedno“, i koncan uvjet mišljenja: „snaga mišljenja vezana je uz sposobnost da se razlikuje Dobro od Zla“. Ovom tezom Arendtova povezuje politiku sa etikom. Po njoj, norma koja u konačnici regulira debatu mišljenja (mnijenja) jest trancedentalan uvid u razliku Dobro/Zlo, dakako s obzirom na „volju da se zivi zajedno“.

3. Takvim shvacanjem politicko prosuđivanje definira se ponajprije i ponajviše kao otpor Zlu. A Zlim se razumije prije svega ono sto dovodi u pitanje „volju da se zivi zajedno“. Radi se dakle o čistoj teološkoj koncepciji politike i političkog.
Arendt politiku shvaca kao prosuđivanje koje je regulirano sudjelovanjem u „volji da se zivi zajedno“, i kao otor Zlu koje predstavlja svako dovođenje u pitanje tog biti-zajedno (in-common)

Arendtova koncepcija politike na bazi pluraliteta zasigurno je preširoka (ontološki) . Ona pluralitet razumije kao generalnu odliku, dok topologija politickog mora ipak biti jasnije određena. Jer ne postoji jednostavni ili generalni pluralitet, vec pluralitet pluraliteta, kako bi rekao Badiou. No ti „lokalni“ pluraliteti proizlaze iz situacije i politickog Događaja, a iz njih nastaje prosuđivanje o Istini (politickog Događaja), koje je suprotstaljeno političkom mišljenju (mnijenju). Ono se naime konstituira kroz sam politicki proces, za razliku od Arendovog refleksivnog prosuđivanja koje je zauvijek odvojeno i različito od misli političke akcije.

Arendtova pretpostavka o generalnoj političkoj zadaći razabiranja Zla znaći da je za nju način političkog prosuđivanja zauvije fiksiran. Politički fenomeni za nju samo su materjal koji služi za prosuđivanje pod fiksnim pravilom „uvijek se deklariraj vjernim onom biti-zajedno“. To objašnjava zašto je njezina vizija politike ustvari konzervativna. Naime, bez prijetnje radikalnim Zlom, politicko prosudjivanje nema smisla. No, kako tu prijetnju Zla utemeljiti transcendentalno osim putem grijesne tendencije ljudske prirode u pogledu onog biti-zajedno?! Ovdje je moguce uociti da je za Arendtovu koncepciju politickog kljucno antropolosko određivanje „zvijeri u svakom od nas koja uvijek vreba“. Bez te „zvijeri“ politika nema smisao postojanja.....

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Koliko sam stigao uočiti,

Koliko sam stigao uočiti, kritički nazireš slabosti kardeljizma, koji se je iz naših krajeva pomalo raširio po Evropi.

A negdje malo u komentaru se nazire da je i maoizam (na žalost) politika - ono o nacizmu.

Tako bi se, po ovom kritičkom osvrtu, moglo zaključiti da je naša varijanta maoistički dograđenog kardeljizma respektabilna smjesa u prostoru političke prakse i teorije.

Ali nije svako zlo samo za zlo. Npr. sada se otvaraju divne prilike za zarade i opuštanja, nakon što se moda iscrpnog gomilanja raznog trasha mijenja u ekološke i druge poslove, zarade i uživanja.

Tko je glasao

Mraaaaaaak ! stiže još

Mraaaaaaak ! stiže još jedan ovakav post ! može li se softwerski izvest da komentari automatski otpadaju ako su dulji od 300 riječi ?... :)

(uf, nemoj ! onda otpada i legenda Ap !)

Tko je glasao

Zahvaljujem Ti na trudu koji

Zahvaljujem Ti na trudu koji si uložio u komentar na post i komplimentima koje si mu uputio.

Žao mi je, međutim, što nisi izrazio svoje osobne misli ili stavove, nego si se poslužio tumačenjem političke filozofije Hannah Arendt iz druge ruke. To je uvijek rizičan poduhvat, budući da bez poznavanja originala ne možemo imati temelj za prihvaćanje ili neprihvaćanje bilo kojeg tuđeg mišljenja o njemu.

Tako se kroz Tvoje izlaganje (a zapravo je to iznošenje teza A. Badioua) provlači nekoliko netočnih ocjena o Arendtičinoj filozofiji politike (primjerice da ona politiku promišlja kao nešto "odvojeno i različito od akcije", a takvih nekorektnosti ima još), s kojima ja, međutim, ne mogu polemizirati, jer ne poznajem radove dotičnog autora.

Nadam se da ću u Tvojim budućim tekstovima pronači više Tvog vlastitog promišljanja s kojima ću rado i dobre volje raspravljati. :-)

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Nije baš da sam Arendticu

Nije baš da sam Arendticu ekstenzivno citao, ali nije ni da je nisam citao (Vita activa, Totalitarizam, Eseji o politici i Eichmann u Jeruzalemu). Pa tako ipak mogu reci da sam upoznat sa njezinim intelektualnim, teorijskim i ideološkim usmjerenjem.

A Alain Badiou je po meni izvrsno sintetizirao glavne odredbe Arendtove koncepcije politickog i ucio njihova ogranicenja i ideološku pristranost (to je također ucinio i Slavoj Zizek, ali Badiouova argumentacija je po mojem mišljenju puno jezgrovitija).

Prenjeo sam Badiouove argumente smatrajuci da su oni u ovakvom obliku ipak dovoljno razumljivi i da jasno pokazuju sto lezi u osnovi Arendtove koncepcije politike i politickog. Jer upravo je ona problematicna..

Kao sto sam rekao, u sljedecem cu se postu konkretno pozabaviti tezama koje si iznjela u svom dneviku, a koje se u kranjoj konzekveci oslanjaju upravo na Arendtinu koncepciju, zbog cega drzim da su manjkava ili pogresne..

A sto se tice koristenja mojih ili tudjih rijeci, uvijek nastojim procjeniti sto ce bolje prenjeti i pojasniti bit. U ovom slucaju smatram da je Badiou to ucinio superiorno. I uostalom, uvijek u konacnici referiramo na druge autore i tudje koncepte, pa pukom pretencioznoscu smatram necije uvjerenje da su njegove rijeci nesto originalno..

Hrvoje Štefan

Tko je glasao

Ne bih rekao da originalost

Ne bih rekao da originalost ima bilo kakve veze sa biti posta.

UZDP-Tiaktiv

Tko je glasao

Mene ovdje iskreno uopce ne

Mene ovdje iskreno uopce ne interesira kritika Hannah, vec pojedinaca koji sudjeluju u raspravi. Ono sto vidim kod Stefana jeste tumacenje kriticara osobe na koju si se samo dijelom pozvala. Dakle visestruka birokratizacija suvisna za vodjenje suvisle rasprave.

UZDP-Tiaktiv

Tko je glasao

Kako god netko definirao

Kako god netko definirao lojalnost ma koje vrste ( politicka, privatna, poslovna) - osobno drzim da je to jedna od najplemenitijih karakteristika ljudskog bica.

Grozim se nelojalnih ljudi, nastojim uopce ne imati s njima posla ako ih ikako mogu izbjeci, cvrsto sam uvjerena ako su bili nelojalni drugima, bit ce i meni ( uvjetno receno ), ako su bili nelojalni jednom - bit ce ponovno.

Sa sumnjom gledam na one koji varaju prijatelje, suradnike, zivotne suputnike/bracne partnere i djecu. Takvi nemaju uopce mjesta na listi mojih prisnih prijatelja.

Odanost je osim osobne odgovornosti najvaznija kategorija u profiliranju ljudskog ponasanja .

Medutim - i tu treba napraviti jednu zdravorazumsku distinkciju u prakticnoj primjeni i svakodnevnom zivotu.

Naravno, to se veze uz nacela - svi mi u ovisnosti o okolnostima i situaciji mozemo promijeniti misljenje i stav o necemu ili nekome, medutim to mora biti utemeljeno na nacelima koja vladaju nasim zivotima. Tu je zdrava prosudba od velikog znacaja. Mnoge stvari koje su dobro pocele izrodile su se u fijasko.

Glupo je biti bandoglav i dosljedan stvarima pod svaku cijenu, samo zato da bi netko drzao da ste "lojalni" - zato imamo sustav vrijednosti / osobni sustav vrijednosti gdje se pojavnosti i ljudi valoriziraju u vremenu i ovisno o promjenama koje se dogadaju.

Primjer - vrhunac ironije je kad se demagoski optuzuje ljude da su nelojalni nekomu/necemu jer odbijaju i dalje biti sudionicima u nekom projektu zato sto se ideja izvitoperila u svoju suprotnost (ali se jos uvijek naziva istim imenom).

I kakav je uostalom to izraz : GRADANSKA NELOJALNOST ?????
Kakva mu je realna upotrjebna vrijednost?

Tko je glasao

Bila sam ponukana napisati

Bila sam ponukana napisati ovaj tekst o građanskoj (ne)lojalnosti, nakon što sam na televiziji čula Žarka Puhovskog da kaže (citiram po sjećanju) da su "građani po definiciji nelojalni". Istražujući malo što se sve podrazumijeva pod tim pojmom došla sam do spoznaje da je njegovo originalno značenje pervertirano tijekom i zbog totalitarnog i autokratskog režima pod kojima smo živjeli/e.

Htjela sam ukazati da bi radi zdravlja naroda i njegove političke zajednice bilo dobro afirmirati pravo značenje lojalnosti tj. ono kojim se konotira sposobnost davanja i održavanja obećanja. Jedno takvo obećanje je izraženo kroz Ustav kojim smo uredili uvjete našeg zajedničkog života. Vjernost tom najvišem zakonu ključni je uvjet dobrog života u slobodi, jednakosti i solidarnosti.

Ovu vjernost. međutim, građanke i građani ne potvrđuju samo pasivno: svojim poštivanjem zakona, nego i aktivno: provodeći svoju volju da žive zajedno na način djelovanja i govorenja tj. šireći javni prostor slobode. To nije svakodnevni plebiscit kojim se potvrđuje postojanje nacije (kako je mislio Renan), već trajno samo-konstituiranje zajednice u dijalektičkom odnosu između ideala, zbilje i prava (Allott;2002)

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Cenjeno Urednistvo zasto ja

Cenjeno Urednistvo

zasto ja ne mogu ocijeniti ovaj post? I uopce - kud su nestale strjelice?
Plus gore !

Tko je glasao

Strelica je tu, samo je

Strelica je tu, samo je problem u tome da je početak dnevnika u sivom polju i zbog toga je i nevidljiva.

Imal sam i ja problema s nekim dnevnicima prije.

Odi sa strelicom od miša na to mjesto gdje bi se trebala vidjet i vidiš kad se od strelice stvori ruka.

Tko je glasao

AAaaaaaaaaaa, gospon Skviki

AAaaaaaaaaaa, gospon Skviki - respect !
Hvala :)))

Tko je glasao

Gospođo Tyche, Kad ste sad

Gospođo Tyche,

Kad ste sad to vidli onda možete od gore do dole iz s tom rukom i na najgornjoj točki gdje je vidljiva stisnete na miša i date bod.

Pazite da nebu stisnuto na doljnjoj točki, Grgo dobi onda -1. :-)))

Tko je glasao

Zvjezdice koje dajem

Zvjezdice koje dajem komentarima na post znak su moje zahvalnosti svima koji/e čitaju i sudjeluju u diskusiji. Hvala!

nemesis

nemesis

Tko je glasao

loyalty (plural

loyalty (plural loyalties)
1. unswerving in allegiance
2. faithful in allegiance to one's lawful sovereign or government
3. faithful to a private person to whom fidelity is due
4. faithful to a cause, ideal, custom, institution, or product
5. the state of being loyal; fidelity

Pojam lojalnosti spada u onu grupaciju pojmova koji su obzirom na situacije pozitivni ili negativni. Temeljno je pitanje vjernosti nekoj osobi li ideji (gore pod 3. i 4.) pretpostavlja u većoj mjeri podavanje vlastite osobnosti nekome ili nečemu. To je u biti temelj romana tipa Alexandre Dumas, odanost do zadnje kapi života i često jedini način da se neka ideja ostvari. Tko nije sanjao da bude jedan od mušketira u jasnoj borbi protiv nepravdi ovoga svijeta, ali san koji je izgubio svoj smisao kad smo shvatili da svijet nije tako jednostavan. Novi pogled je stavio pojam lojalnosti u novi kontekst lišen one dječje naivnosti mušketira ili nepokolobljive ustrajnosti kopača tunela grofa Monte Crista.

Možemo postaviti pitanje što je ono čemu je svatko od nas lojalan i dali je uopće ičemu lojalan jer ako nismo lojalni to ne znači da smo nelojalni budući da nelojalnost implicira izdaju ili prijevaru?
Odgovori tipa domovina ili obitelj su besmisleni jer su suviše bazni i ne odaju zapravo pravi stav. Odani domovini su bili i Staljin, Mussolini, Tito, Tuđman, Nehru, de Gaulle i raznorazni drugi . . . nadam se da je jasno zašto taj odgovor ne znači ništa.

Danas je pojam lojalnosti satjeran u resor politike a posebno u prostor krućih uređenja čija su krajnost razne diktature ili zločinačke organizacije gdje smo se vratili na početak priče o mušketirima: tko nije s nama, protiv nas je! Bespogovorna poslušnost kao temelj sustavu stranačke stege, "omerta" iz južne Italije.

Tužna sudbina jednog pojma koji je označavao moralnost i privrženost (ljubav) jednoj ideji ili osobi.
Možda je vrijeme da taj pojam nađe svoje mjesto uz stare stvari koje više ne upotrebljavamo kao pegla na ugljen, lijepo izgleda ali pokušaj peglati s njom!
Mulinex teflonska pegla u političkom prostoru je zamjena lojalnosti pluralizmom ideja, stavova i informacija novim slaganjem sustava koji ne uzima "zdravo za gotovo" i sustavno zahtjeva "second oppinion" i ne samo "second".
Dali je zamisliv parlament gdje će svaki zastupnik pri svom glasanju jasno reći zašto je tako glasao i stvarno preuzeti svu odgovornost za svoje ponašnje izvan sustava nezamjenjivosti i neistjerivosti (2 godine i 1 dan).

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Izvrstan dnevnik, što s

Izvrstan dnevnik, što s obzirom na autoricu i nije posebno iznenađenje. Uvijek je lijepo ponoviti teoriju društvenog ugovora na dvije, tri kartice.
Nisam od neke velike diskusije zadnjih dana, istaknut ću tek dvije točke: pojam političkog se na engleskom jeziku može prevesti na tri načina:
POLICY, POLITICS i POLITY.
Sva tri uključuju određene komponenete političkog života, koje naš jezik pojmovno ne razlikuje, još jedan pokazatelj o stanju naših društvenih znanosti, a posebno politologije.
Neka me ljudi ne razapnu, vrlo ću ukratko i pojednostavljeno objasniti te komponente: POLICY označava racionalni element politike, programe koji se tiču u pravilu kompletne zajednice i kojim se teži poboljšati život i položaj njenih članova. U hrvatskom je ta komponenta politike skrivena iza izraza JAVNE POLITKE: zdravstvena, ekonomska, socijalna, fiskalna, politika zaštite potrošača... Politika poslovanja jedne firme NIJE javna politika (pr. "...politika naše tvrtke je da ne poslujemo sa državama u kojima se krše ljudska prava"). U suvremenoj paradigmi o kojoj nemesis priča, one mogu postati njeni elementi, ali ne i njeni supstituti i pandani, jer je JAVNA POLITIKA vođena (ili bi trebala biti) vođena logikom unaprijeđnje zajednice, dok je POSLOVNA politika vođena profitom. Prvenstveno, dodao bih. Danas sve više i javna tijela moraju voditi računa o efikasnosti i likvidnosti, a javljaju se i društveno odgovorne tvrtke. Ne, 1/2 kg mozga, da te preduhitrim, nemam neki posebno dobar primjer za naše podneblje. Kod nas se privatni interesi sve intenzivnije na političkoj pozornici prodaju kao javni, a ishodi takvih, sada JAVNIH politika nas niti najmanje ne trebaju čuditi.
Tu u igru ulazi drugi element političkog, POLITICS. Iracionalni, grubi element kojem je za cilj steći poborništvo za svoje programe, te ih ostvariti, bilo preuzimanjem bilo prisiljavanjem vlasti na koncesiju. Sve je to uokvireno 3. elementom zvanim POLITY, okvirom, pravilima igre, širokim spektrom koji se kreće od sadržaja i oblika temeljnog dokumenta političke zajednice - ustava, do onog što se najšire zove POLITIČKOM KULTUROM - dominantnim setom vrijednosti koje tvore svojevrsnu lupu kroz koji građani promatraju politiku. Osobno smatram da kod nas temeljni problem leži u ovom trećem elementu - u nedostatku konsenzusa o smjeru razvoja, tipu poželjne rasprave i o onome što je jako bitno - nije odgovoreno na temeljna pitanja što je s aspekta zajednice zasluga, što ne, a što je nepoželjno ponašanje. To koči razvoj prvog elementa - policia, dakle, vrlo teško isplivaju dobre ideje.
Tako da je itekako moguće imati politiku bez politike - kako to netko reče jednom, mislim da sam bio jasan.
Drugo (da, znam, malo duže prvo), sve sam sigurniji da za temeljnu promijenu vrijednosti u Hrvatskoj trebamo krizu, ili kako mi je nedavno rekao jedan moj također pomalo isfrustrirani prijatelj:"Ljudi će se kod nas zamisliti kad im počnu otimati sendvič nasred Ilice."(ili nešto takvo). Netko je dolje dobro primijetio, ishodi su sasvim nepredvidivi. Međutim, ja se takvoj krizi, čije hladne refule na svojim kostima već osjećamo mislim svi, pomalo i radujem...buđenje iz ove usrane učmalosti je nužda - bolje se probuditi u ružniju stvarnost nego dovijeka živjeti u jako ružnom snu, jer na stvarnost (makar ograničeno) se može djelovati, dok je odluka kad ćeš se iz sna probuditi izvan tvog izbora. A previše naših sugrađana, nažalost, još uvijek sanja...

Tko je glasao

evo dvije lojalnosti, u

evo dvije lojalnosti, u firmi i u politici... (ovog zadnjeg bi trebalo nekako upisat u HBO.. :)

Tko je glasao

(1) sloboda i jednakost za

(1) sloboda i jednakost za neke i (2) sloboda i jednakost za sve
Treba dodati i (3) poslovanje (zajednički poslovi i zajednički uvjeti poslovanja).

Hannah Arendt se je, pod stare dane, morala izraziti "konačnim" izrazima. U današnje doba su neizbježni i jako in građanski angažmani, a naročito oko raščišćavanja prošlosti.

Radi se o tome da su (filozofi) različito tumačili i mijenjali svijet i skoro svi zaobilazili i potcjenjivali samo poslovanje. Svi bi pili i dokazivali se na zajednički račun a nitko se ne bi bavio zajedničkim poslovanjima ili ih se rado prepušta kočijašima, kako bi se svi pokazali na razini i očitali lekciju ološu koju se time bavi.

Baš zbog tog potcjenjivanja i zaobilaženja samo poslovanje je osnova konstitucije. Čak nema nikakvih ozbiljnih razloga da se na tome npr. pošteno ne zaradi i npr. zakuhaju razna nova pučkofrontovska poslovanja u okviru novog učenja prirode i društva (npr. mladim i starim omladincima pružiti priliku da nešto rade i malo zarade i osjete prirodu i društvo diljem bogate zapuštene prašume sela i gradova). Htjeli ne htjeli sada to ide puno tečnije, jer amorfni pučki front više ne ulaže niti polaže nešto naoričito niti na druga Mao-a niti na razne fore, nego se snažno okreće samom poslovanju. Tako da maoizam, kao i razni izmi, ostaje bez ključne baze i saveznika.

Za razumijevanje pojave uzmimo samo neka iskustva. I u vezi EU i domaćih poslovanja, do obitelji i najbližih kolega i prijatelja te likova sa samim sobom, većina je iskustva da se pod velikim idejama (francuske revolucije) a la "sloboda i jednakost za sve" i dalje ne radi ne samo prvenstveno o tome da se pod jednakim uvjetima ostvari neka nečasna prednost i "zamjena teza", nego i forsa i agitpropovski iscrpljuje, tako praktično slijedeći tu ideju ljudi s takvim iskustvom logično idu na takvo poslovanje da što manje ovise o takvim igrama i da stvaraju uvjete za igru "sloboda i jednakost za sve" - hrvatska lisnica u džepu hrvatskog amorfnog pučkog fronta, hrvatska puška pri ruci hravatskog građana, dolje imperijalizam i prekomjerna forsanja, defetizam neće proći ...

Tko je glasao

Ima onih koji su nelojalni

Ima onih koji su nelojalni oduvijek, jer su jednostavno takvi. Oni bi bili nelojalni čak i poštenoj vlasti.
A ima onih koji su takvi zato jer je vlast oduvijek takva. Ako ih vlast krade i vara, onda si i oni daju za pravo da čine isto (izbjegavanje poreza, režija, glasanja...).
Problem je ipak sa onima koji nemaju hrabrosti ili znanja uzvratiti istom mjerom. Takvi su jednostavno - siromašni. I takvih je danas u Hrvatskoj nažalost, većina.
Tvoj odličan dnevnik ipak je samo još jedna od bezbrojnih detekcija stanja. Ono što mene više zanima su rješenja. A po meni rješenje su istaknuti pojedinci koji će svojim primjerom povući narod da bude bolji. I da zajedno sa narodom sruši ovu korumpiranu i licemjernu vlast. I da se zajedno sa narodom izbori da takva (ili slična) nikada više ne zavlada ovim napaćenim narodom.
I zato apeliram na sve. Potražimo takve pojedince i dajmo im svesrdnu podršku. Svatko koliko može. Budimo im, u najmanju ruku, lojalni.

# Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

# Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

Tko je glasao

zašto misliš da je narod

zašto misliš da je narod bolji?

luka

Tko je glasao

A po meni rješenje su

A po meni rješenje su istaknuti pojedinci koji će svojim primjerom povući narod da bude bolji. I da zajedno sa narodom sruši ovu korumpiranu i licemjernu vlast.

Iako uloga izuzetnih ličnosti u povijesti nipošto nije zanemariva, ostaje činjenica da bez javnog prostora kao slobodnog medija političkog djelovanja i govora, kojeg kreiraju međusobno jednaki i za javno dobro zaintresirani samo-organizirani pojedinci i pojedinke, nema niti mogućnosti selekcije takvih istaknutih pojedinaca. Umjesto toga, imamo politiku vođenu poput businessa i kadrovske kabale u svim političkim strankama.

Zadnjih 20 godina smo u Hrvatskoj imali nekoliko moralnih vertikala (Gotovac, Supek, Grubišić, Dabčević-Kučar), ali je njihov politički učinak ostao zanemariv, jer su bili i ostali samo to: istaknuti pojedinci. Iz toga se može zaključiti da jedino promjena paradigme političkog (iz trgovanja partikularnim interesima u djelovanje za javni interes na temelju danog i održanog obećanja) dovodi do selekcije i samo-selekcije političke elite po čisto političkim kriterijima, a koja upravo zato (a ne po nekim svojim nadljudskim kvalitetama) zaslužuje lojalnost građanki i građana.

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Zadnjih 20 godina smo u

Zadnjih 20 godina smo u Hrvatskoj imali nekoliko moralnih vertikala (Gotovac, Supek, Grubišić, Dabčević-Kučar) pa razgovarajmo i ucimo iz njihovog moralnog ponasanjao, a ne isticimo ih kao smokvin list kad se o moralu prica. Inace o moralu je puno lakse pricati nego ga prakticirati, a po meni je ovo pricanje o moralu vec jako nemoralno. Nama su vec 20tak godina kako velis ovo moralnu uzori, a od morala izgleda jos uvijek nista. Njihove moralne velicine tu su da se s njima mlati slama ili da inspirira?

Tko je glasao

Zadnjih 20 godina smo u

Zadnjih 20 godina smo u Hrvatskoj imali nekoliko moralnih vertikala (Gotovac, Supek, Grubišić, Dabčević-Kučar)
To su prilično sporedne ličnosti, pogotovo ova prva trojica i pitanje je što prosječni građanin zna o tim ljudima, jedan je održao govor negdje ispred komande i bio po zatvorima, drugi je bio u akademiji i imao bijelu kosu (bjeloglavi Supek), ovaj treći je bio vlasnik OTV-a ili Jadran filma (ups, to je bio Vinko a ne Ivan), a za Savku svi znamo jedino se pitamo pred koliko godina je bila 1971. i što je radila u međuvremenu.
Hrvatske vertikale u ovoj novoj Hrvatskoj su Tuđman, Mesić i Sanader (a malo i Bandić), jedino što to nisu moralne nego populističke vertikale. Stvarno nam ne može biti dobro kad umjesto morala biramo populizam i demagogiju.

leddevet

leddevet

Tko je glasao

krivo! ovo je blog za

krivo! ovo je blog za razmjenu mišljenja... a za konkretne akcije, obvezno se moraš upisat u novoosnovani HBO (proradit će na jesen)... trebaju sposobne, a ti si tu neprikosnoven i više nego sposoban... nadam se da nećeš biti sebičan...

Tko je glasao

Zadnjih 20 godina smo u

Zadnjih 20 godina smo u Hrvatskoj imali nekoliko moralnih vertikala

...ali nije dobvoljna samo moralna vertikala, moralna vertikala odgovara samo na jedan od problema našeg društva, no to je pozicija koju polakilemozga definira kao "detekcija stanja" - nama trebaju ljudi koji ne samo da su moralne vertikale (moralna vertikala je možda malo prestrogi i preambiciozni naslov) nego i ljudi koji su svojim akcijama u stanju pokrenuti masu i preokrenuti kritičnu masu u nekome smjeru

to nama nedostaje

Tko je glasao

molim ne pokretati mase to

molim ne pokretati mase
to zna loše završit

luka

Tko je glasao

To je oblik moci koji dere

To je oblik moci koji dere sve pred sobom. U svakom slucaju, svaki radiklani politicki cin definitivno zahtjeva neupitnu mogucnost pokretanja masa. Hrvatska je u toj situaciji da su radiklani cinovi itekako dobro dosli.

UZDP-Tiaktiv

Tko je glasao

To smo ustanovili već da

To smo ustanovili već da imamo deficit državnika odnosno ljudi navedenih karakteristika. Ovu problematiku na popularni način obrađuje knjiga "Točka preokreta" od Malcolma Gladwella koju toplo preporučam:

http://www.manager.hr/default.asp?ru=124&gl=200602280000003&sid=&jezik=1

Primjer iz knjige koji bi se nadovezao na deficijenciju kvalitetnih ljudi: Gladwell opisuje određenim karakteristikama ljude koje naziva "znalci" i "poveznici". Spominje još i treću skupinu "trgovci". Trgovci su oni ljudi koji imaju prirođene karakteristike da ti u sekundi mogu "uvaliti muda pod bubrege", znalci oni ljudi koji kad nešto kažu znaš da je to tako, a poveznici oni koji djeluju kao društveno ljepilo i znaju puno ljudi i mogu ih pokrenuti. Da bi došlo do točke preokreta trebaju biti zadovoljeni određeni uvjeti. Primjer u knjizi je: nakon Bostonske čajanke kad su američki patrioti bacili u more sa brodova vrijedne terete britanskog čaja, očekivala se odmazda engleza. Prema sjeveru i prema jugu od Bostona je odjahao po jedan konjanik koji je trebao dignuti amerikance na ustanak. Onaj koji je išao sjeverno nije uspio pokrenuti narod i tu su englezi s lakoćom uspostavili kontrolu, dok je na jugu dignut ustanak koji je promijenio svijet. Zašto je na sjeveru bio neuspjeh, a na jugu uspjeh unatoč istoj poruci? Gladwell to objašnjava da je konjanik koji je išao na jug u sebi imao karakteristike znalca i poveznika što je bilo presudno. Nama u RH bi bili potrebni takvi ljudi jer "trgovaca" imamo previše. Da bi došlo do akcije, a ne samo detekcije koju često spominje 1/2 kg mozga potrebno je prijeći točku preokreta kao što je recimo točka paljenja papira Farenheit 451.

Tko je glasao

to Seneka ! naći

to Seneka ! naći konjanika(e) pa galop NA JUG !

Tko je glasao

Nadam se da će konjanik

Nadam se da će konjanik odjahati u zalazak sunca odnosno u EU.

Tko je glasao

Kako male stvari mogu

Kako male stvari mogu dovesti do velike promjene.
To je nešto u APovom stilu :) Doduše njegovom stilu više odgovara Teorija kaosa :)

Ja mislim da bi toj knjizi više odgovarao podnaslov:
Kako mali, nepoznati ali sposobni i hrabri ljudi mogu dovesti do velikih (pozitivnih) promjena.

# Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

# Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

Tko je glasao

.....ljudi koji su svojim

.....ljudi koji su svojim akcijama u stanju pokrenuti masu i preokrenuti kritičnu masu u nekome smjeru mrak, želiš li kazati da je došlo vrijeme za "revolucionarne" ideje, retorike, akcije...... dakle za pojedince sa kojima "niko" ne želi, a protiv kojih ne mogu..... osim ......

Tko je glasao

puno ljudi je pokretalo i

puno ljudi je pokretalo i mijenjalo svijet a da im revolucija za to nije potrebna

nama treba osoba koja će početi od sebe i svojeg primjera i onda to preliti na društvo u cjelini

ja tvrdim da bi se sa nekoliko relativno jednostavnih koraka u demokratizaciji i transparentnosti vladanja mogla čuda napraviti

tj. mudrim pristupom bi se sebični interesi mogli preusmjeriti na interes zajednice

problem je naravno da treba doći do pozicije da se tako nešto pokrene, što je vrlo daleko od jednostavnoga zato što svaku novu osobu birači promatraju kao potencijalnog prevaranta (što je logično obzirom na dosadašnje iskustvo), zato što postoji ogromni pritisak političke strukture (jer se bore protiv mijenjanja statusa quo u kojem se trenutno nalazimo) i što postoji još veći pritisak vladajućih koji moraju zadržati svoju poziciju po svaku cijenu jer im je egzistencija uništena

nama ukratko treba jedna poštena kriza, nacionalni slom i novi ljudi koji će stvar izvući iz situacije u kojoj se nalazimo

Tko je glasao

mrak ima takvih ljudi i

mrak
ima takvih ljudi i danas
moralni
djeluju za opće dobro, drže se i u teškim okolnostima, i ostavljaju traga+
ali ih slabo prepoznajemo
npr
paladino
neurokirurg, psuje kao kočijaš
odlično rješio problem razvoja Rebra
minimalistički (što se tiče osobnog interesa)

luka

Tko je glasao

e da stvarno si našao

e da stvarno si našao fenomenalan primjer....
čovjek koji je od kolega napravio marvu...
priča kao da je bog - ali pitaj malo ljude sa kojima radi u kojoj je mjeri on moralan....

svašta!

Tko je glasao

Apsolutno i jos jedan

Apsolutno i jos jedan dodatak. Bitan korak u cijeloj prici jeste prosiriti utjecaj onih koji su trenutno poznati samo u lokalnim sredinama. Od tih pojedinaca uciniti javne licnosti, premreziti ih, to bi znacilo nestanak potrebe za postojecim kompromitiranim elementima. Takva pozicija mijenja politicku poziciju postojeceg kartela u srzi. Cak i da se nista ne napravi sa tim cinom, napravilo bi se sve.

UZDP-Tiaktiv

Tko je glasao

nama ukratko treba jedna

nama ukratko treba jedna poštena kriza, nacionalni slom i novi ljudi koji će stvar izvući iz situacije u kojoj se nalazimo
Sadašnja sazrijevanja dugog puta na za to odličnim klimatskim okolnostima su jedna takva blagodat, ne kriza i slom koji navlače potpuni defetizam (maoističke divizije po širokim bojištima se drže), ali i više nego dovoljno da zaustave pranja mozga i invazije do zadnje točke te suoče divizije s njihovim napredovanjima i neodoljivim predmetima žudnje.

Umjesto raznih "vođa" i tehnologija se, primjereno iskustvu, otvaraju razne mogućnosti i minimalistička poslovanja, koja nastavljaju amorne pučko frontovske svijetle tradicije poslovanja po svim sferama i područjima.

Politička okosnica čiju su profilaciju predvodili braća Radić i smušeni Vlatko Maček nije izdržala nalete novih izazova, koji su preorali kontinente, ali je i dalje ostala življa okosnica od svih slavnih pojava, za koje je vidljivo da ih se nepotrebno nakcrava teretima očekivanja i retuširanja. A bit i te okosnice nisu vođe, čak ni čuveni dr Stjepan Radić, demagog, nego razni pojedinci i čitave igre. Npr. tridesetih su sve prašili kao ludi a djelovi toga su prašili i tzv. pod Holjevcom u Zagrebu. A stalno su se igrale igre. Sada će svakim danom to biti sve teže kontrolirati i sva poslovanja, jer svaki takvi pokušaju izazivaju obrnuto.

A da su i svi kontraproduktivni svi pokušaji da netko igra ulogu druga Tita (kojeg su zbivanja promovirala u diktatora), pa čak i Holjevca, da to samo koči igru, smo se i više nego uvjerili.

Tako da je, htjeli ne htjeli, razdoblje novih poslovanja krenulo i ne treba se libiti nemilosrdne zarade i raznih upliva i modifikacija na beskrajnim divizijama i njihovim napredovanjima. Npr. upravo teku živahne sinteze dugog puta po Jadranu i glavnim gradovima. Razni štabovi pokušavaju sa tko zna koliko puta izlizanim forama a radi se samo o tome da je ceh stigao na naplatu te da prvo treba podmiriti bar dio iznimno složenih i krupnih nepodmirenih obveza te i dalje šutke trpiti udarce po blesavim glavama - alternative tome naprosto nema ni na vidiku.

Tko je glasao

ja tvrdim da bi se sa

ja tvrdim da bi se sa nekoliko relativno jednostavnih koraka u demokratizaciji i transparentnosti vladanja mogla čuda napraviti .... tj. mudrim pristupom bi se sebični interesi mogli preusmjeriti na interes zajednice @mrak, pa zašto je po tebi onda to toliko teško ostvarivo??

problem je naravno da treba doći do pozicije da se tako nešto pokrene Ovo je po meni najveći problem i to samo poradi nemogućnsti pristupa javnim - nacionalnim medijima.....
Sa druge pak starne "razne veličine" , moralne, političke, ekonemske..... i ine taj problem nemaju jer su nakon "sumljivo" stečena kapitala toliko ojačali da bi sada mogli čak i po zakonu. LOL.
Mislite li da je Kerum sada odjednom eksponiran kao ozbiljni kandidat za splitskog gradonačelnika zato jer su mediji odjednom uvidjeli njegove političke (i ine) sposobnosti.....

nama ukratko treba jedna poštena kriza, nacionalni slom i novi ljudi koji će stvar izvući iz situacije u kojoj se nalazimo
nova kriza za poticaj - pa to smo već imali i dobili (iz zadnje krize) ovo što nabrojah u prethodnom pasusu.

Tko je glasao

za keruma se zna što traži

za keruma se zna što traži od grada
(nešto mora, nasipanja zericu promjene GUPA-a, PUP-a)
ali mu je prednost što je predvidljiv
baš zato jer nešto traži, znači nešto treba
s druge strane je kao šarmantni Vlaj u SPlitu
dobar kao jednosezonska atrakcija
test pitanje
ima li Kerum interesa zaposliti prave urbaniste/dati im samostalnost u odlučivanju ?
jednosezonske atrakcije ( a la Velo Misto, Kerum)
trajat će dok se ne pojavi neko ozbiljan u sdp-u
i prepozna pet šest ključnih problema grada
drugim dijelom
Kerum funkcionira, posluje, misli svojom glavom,
i iako će to biti daleko od idealnog
kao što je Berlusconi daleko
bolji je, ili manje loš
od sadašnjih junaka

luka

Tko je glasao

Dobro ti veli seneka.

Dobro ti veli seneka. Previše se uzdaš u mesijanstvo. U krizi ili nedaj bože nacionalnom slomu (koji možda i nije tako daleko), teško da nas mogu izvući mesije. Možemo dobiti samo nove diktatore, ili u boljem slučaju, opet slične uzurpatore kakve i imamo.

# Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

# Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

Tko je glasao

nama treba osoba koja će

nama treba osoba koja će početi od sebe i svojeg primjera i onda to preliti na društvo u cjelini

Takav se zove mesija. ;-)

Tko je glasao

nama treba osoba koja će

nama treba osoba koja će početi od sebe i svojeg primjera i onda to preliti na društvo u cjelini

Mogli bismo u nedogled nabrajati osobine koje bi trebao imati demokratski vođa novog kova, koji bi se pojavio kao deus ex machina i poveo narod ili pokrenuo promjene, ali to se sve svodi na onu dosta raširenu "ki bi, da bi" filozofiju.

Predlažem da nam je bolje razmišljati u kontekstu promjene paradigme političkog, a ne gledati u nebo i prizivati Mesiju ili uvjete za njegov dolazak. Drugim riječima kroz JOT komunikacijski proces formiranja javnog duha (internet je idealan medij zbog slobode i jednakosti koje su mu inherentne) stvoriti uvjete za političku akciju i samo-selekciju političkih vođa.

Evo što H. Arendt o tomu kaže:

The trouble lies in the lack of public spaces to which the people at large would have entrance and from which an elite could be selected, or rather, where it could select itself. The trouble, in other words, is that politics has become a profession and a career, and that the "elite" therefore is being chosen according to standards and criteria which are themselves profoundly unpolitical.(Arendt;1963)

nemesis

nemesis

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci