pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.

Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.

Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?

Q: Za što su optuženi Gotovina i drugi?

Generali Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač (sažetak BCS) optuženi su za dvije kategorije zločina: ratne zločine (članak 3. Statuta) i zločine protiv čovječnosti (članak 5. Statuta). Optužbe su sadržane u optužnici (verzija na BCS-u, PDF)
Ratni zločini su skup zločina (ubojstvo, obijesno uništavanje, pljačkanje javnog i privatnog vlasništva, mučenje ratnih zarobljenika, itd) koji su usko povezani s oružanim sukobom. Postojanje oružanog sukoba ključno je za postojanje ratnih zločina i ako oružani sukob nije dokazan ratni zločin također nije dokazan.
Zločini protiv čovječnosti su grupa zločina (ubojstvo, deporacija, progon, itd) koji se moraju dogoditi u okviru širokog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo što podrazumijeva da uz dokazivanje svakog pojedinog zločina (npr. ubojstvo) treba dokazati a) status civila žrtve i b) sistematičnost ili širinu napada. Optužnica sadrži pet točaka zločina protiv čovječnosti i četiri točke ratnih zločina. Za usporedbu, postupak protiv Martića sadržavao je 10 točaka zločina protiv čovječnosti i 9 točaka ratnih zločina. Optužnica pledira slijedeće zločine: okrutno postupanje (ratni zločin), deportacija (zločin protiv čovječnosti), prisilni premještaj (zločin protiv čovječnosti), ubojstvo (zločin protiv čovječnosti / ratni zločin), pljačka javne ili privatne imovine (ratni zločin), progon (zločin protiv čovječnosti), obijesno uništavanje (ratni zločin).

• Gotovina i drugi su "optuženi za zločinački pothvat" i Oluja je proglašena zločinačkim pothvatom.

Optuženici su optuženi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Zajednički pothvat je oblik odgovornosti, a ne kazneno djelo. Kazneno djelo udruživanja u zločinačku organizaciju i odgovornost po zajedničkom planu imaju vrlo malo dodirnih točaka. Pravilno je stoga tvrditi da su optuženi za ratne zločine temeljem nekoliko oblika odgovornosti: individualne, zapovjedne i odgovornosti po zajedničkom planu ("udruženi zločinački pothvat").

Optužnica definira cilj zajedničkog plana kao "trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajine" i tvrdi da je plan proveden za vrijeme i nakon operacije Oluja. Prema tome, operacija Oluja je svojevrsni kontekst u okviru kojeg i nakon kojega je navodno proveden plan uklanjanja srpskog stanovništva. Takav plan je zločinački jer je uistinu nelegalan po međunarodnom pravu, ali nije izjednačen sa Olujom. Legalnost Oluje nije upitna jer Tribunal nema nadležnost nad pitanjima legalnosti akcija nego samo nad ponašanjem unutar sukoba, bez obzira pravni status sukoba.

• Postojanje zločinačkog pothvata je dokaz izjednačavanja krivnje jer on postoji i u optužnici Srbima. Ako je i jedno i drugo bilo zločinački pothvat, svi smo isti.

Plediranje identičnog oblika odgovornosti ne znači izjednačavanje (neke fiktivne kolektivne) krivnje. I zapovjedna odgovornost se spominje u više-manje svim optužnicama pa to nikome nije temelj za taj argument. Odgovornost po zajedničkom planu spominje se u gotovo svakoj optužnici od 1999. kad je tu vrstu odgovornosti potvrdilo Žalbeno vijeće jer se radi o doktrini koja pogoduje tužitelju i tvori jaku osnovu za osiguravanje osuđujuće presude. Oblik odgovornosti plediran za pojedinog optuženika ne govori ništa o kolektivnoj krivnji, njenom izjednačavanju i etiketiranju nacija.

• Haški sud je optužio hrvatski vojni i državni vrh što znači da je optužena Hrvatska i sudi se svima nama.

Haški sud nije optužio nikoga, optužnicu podiže tužiteljstvo, što je organ odvojen od sudskih vijeća. Trojica optuženika nisu vojni i državni vrh, makar se osobe iz tog kruga (načelnik stožera, vrhovni zapovjednik i predsjednik i drugi) u optužnici spominju (ali nisu optužene). Hrvatske vlasti često opravdano kritiziraju politiku optuživanja ističući da Kadijević nije optužen. No Kadijević se spominje u optužnicama - ako spominjanje u optunici u tom slučaju nije dovoljno za tvrdnju da je netko doista i optužen, zašto je dovoljno u slučaju kad su spomenuti etnički Hrvati? Spomenuti pojedinci nisu optuženi, optuženi su drugi pojedinci što upravo služi kako se ne bi okrivljavali kolektivi. Isto tako, sve i da je optužen državni i vojni vrh, oni nisu isto što i skup građana pa je apsurdno tvrditi da se sudi Hrvatskoj ili njenim građanima. Sudi se trojici pojedinaca za njihovu osobnu ulogu u zločinima.

Q: Koliko se tužitelj treba potruditi da uspije? Koji standard dokazivanja vrijedi u kaznenom postupku?

Makar je za neka procesna pitanja dovoljno dokazati "balance of probabilities" ili "likelihood" (baš kao i u domaćem postupku), točke optužnice moraju biti dokazane van razumne sumnje. Svaki element svakog zločina i svakog oblika odgovornosti mora biti u pogledu svakog optuženika dokazan van razumne sumnje u skladu s Pravilom 87(A) Pravilnika o postupku i dokazima. Ni najveća sumnja da je optuženik odgovoran za djelo ne doseže razinu "van razumne sumnje". Tužitelj će tako morati dokazati van razumne sumnje postojanje oružanog sukoba za svo vrijeme obuhvaćeno optužnicom, postojanje raširenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo, počinjenje zločina nad kojima sud ima nadležnost, uključenost svih optuženika u zločine temeljem individualne, zapovjedne ili odgovornosti po zajedničkom planu i još mnogo toga.

Tek kada i ako tužitelj nešto dokaže može, ali ne mora, početi dokazivanje obrane. U polovini procesa pravila omogućavaju međupresudu vijeća kojom vijeće odlučuje o tome je li uopće tužitelj iznio case i ima li na što obrana odgovarati. Ako obrana samo procijeni da nema case-a na koji bi odgovarala, ona može ne iznositi obranu. Obrana ima za cilj uvesti razumnu sumnju u dokaze koje prezentira tužitelj, a to radi unakrsnim ispitivanjem i iznošenjem vlastitog slučaja.

Q: Koliko je postupak drugačiji od hrvatskog? Što znači da je mješavina common law-a i kontinentalnog prava?

Postupak pred Haškim tribunalom je mješavina common law i kontinentalnog prava (što je prirodno jer se radi o međunarodnom postupku). Između tih postupaka postoje razlike. Prva i najpoznatija je oslanjanje na "presedane". Presedan je finalna odluka koja se mora slijediti u analognom slučaju, osim ako se ne ponude uvjerljivi argumenti da je pogrešna. Pogrešno je stoga misliti da se od presedana ne može odstupiti - od loših presedana se zapravo mora (moći) odstupiti. Isto tako, presedan vrijedi samo kad se radi o analognoj situaciji. Odluke žalbenog vijeća tada vežu niža raspravna vijeća, a odluke raspravnih vijeća ne vežu druga raspravna vijeća ali imaju snažan utjecaj.

Postupak pred sudom je u svojoj osnovi akuzatoran pa radi se o sporu između dvije stranke, no sudsko vijeće može postavljati pitanja (što je obilježje kontinentalnog postupka). Istragu provodi tužitelj (a ne istražni sudac, kao u inkvizitornom tipu postupka), no za podizanje optužnice ona mora biti verificirana od strane suca pojedinca koji razmatra utemeljenost za optužnicu, slično istražnom sucu. Za potvrđivanje optužnice nije potrebno doseći razinu "van razumne sumnje".

Svjedoci se podvrgavaju glavnom ispitivanju, unakrsnom ispitivanju i eventualnom rebuttle-u. U ispitivanju je dozvoljeno ići daleko dalje nego u hrvatskom postupku (gdje su mnoga pitanja zabranjena). Kao iznimka, dopušteno je unositi u spis i pisane izjave umjesto svjedočenja uživo, pod uvjetom da se ispune propisani uvjeti. No dokazni uvjeti u common law postupku su stroži i ne dopuštaju hear-say evidence (posredni dokaz, "čuo sam da je X ubio Y"). Ipak, na Tribunalu pod određenim uvjetima, i hear-say može postati relevantan.

• Postupak je nepravedan jer se sudi na temelju common law-a koje nije vladalo za vrijeme počinjenja zločina u Hrvatskoj.

Međunarodni postupak je hibridni postupak i bilo bi nelogično odabrati samo jedan od dvije vrste postupaka. Hrvatska je imala prilike sama suditi u skladu s domaćim procesnim zakonodavstvom, ali tu priliku nije iskoristila. Također, akuzatorni postupak u određenom broju slučajeva je bliži pojmu "fair trial" jer teret dokazivanja stavlja u potpunosti na tužitelja, obrani omogućava efikasno unkarsno ispitivanje i vodi više računa o pravima optuženika.

Q: Što će tužitelj i obrane tvrditi?

Sadržaj tužiteljevog slučaja protiv optuženika dostupan je javnosti i medijima već godinu dana no ozbiljnija javna rasprava i analiza nije napravljena. Pravila common law postupka zahtijevaju da se prije početka suđenja preda pred-raspravni podnesak u kojem se iznose detalji i argumenti. Tužiteljev podnesak nalazi se na internetu na engleskom u ovom dokumentu (PDF), a na jednom od regionalnih jezika je na ovoj adresi (zanimljivo je primjetiti da se nitko iz Hrvatske nije potrudio prevesti i objaviti pred-raspravni podnesak tužitelja, nego je transparentnost podizao omraženi Savo Štrbac - link na PDF prijevod).

Obavezu jedne stranke ima u pravilu i druga. Tako su i obrane optuženih podnijele pred-raspravne podneske u kojima iznose svoju obranu i napadaju tužiteljev predraspravni podnesak. Podnesak Ante Gotovine raspoloživ je na engleskom, kao i podnesak Ivana Čermaka i Mladena Markača (Ivan Čermak's pre-trial brief; Mladen Markač's pre-trial brief). Podnesci otkrivaju obrane i argumente koji će plijeniti pažnju hrvatske javnosti u nadolazećim mjesecima.

Q: Ali kako je moguće da se njima sudi kad osobno nisu nikoga ubili?

Odgovornost pojedinca za zločin može se utvrditi preko tri različite vrste odgovornosti. Prva je individualna odgovornost, prema kojoj odgovara onaj koji je naredio, planirao, poticao ili pomagao ili počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Osoba optužena po individualnoj odgovornosti tereti se jer je činila nešto što nije smjela činiti.

Zapovjedna odgovornost je, s druge strane, odgovornost za nečinjenje temeljem koje se osobu tereti jer nije učinila ono što je po međunarodnom pravu bila dužna učiniti. Zapovjednik tako može odgovarati za zločine pojedinaca ako se dokaže da je 1) počinitelj s optuženim bio u odnosu nadređeni-podređeni; 2) optuženi je znao ili mogao znati da su počinjeni ili će biti počinjeni zločini i 3) optuženi nije poduzeo nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni počinitelje. Samo kada se sva ova tri uvjeta dokažu van razumne sumnje, u pogledu svakog pojedinog zločina, moguće je unijeti osudu po zapovjednoj odgovornosti. Nema odgovornosti ako optuženi nije znao ili mogao znati, makar su počinitelji negovi podređeni. Nema je ni ako je poduzeo nužne i razumne mjere. Nema je ni ako počinitelji, kao u slučaju paravojnih jedinica, nisu van razumne sumnje podređeni odnosno pod efikasnom kontrolom optuženika. Optuženik mora imati materijalnu mogućnost spriječiti ili poduzeti mjere za kažnjavanje.

• Zapovjedna odgovornost je izmišljotina Haškog suda, a tužiteljstvo uopće nema dokaz da su generali naredili ubojstva i palež.

Zapovjedna odgovornost postoji od 1439. kad je Charles VII Orleanski propisao da će vojni zapovjednici biti odgovorni za svoje podređene koji počine zločine. 1946. u postupku Yamashita zapovjedna odgovornost je prvi put primjenjena u sudskom postupku čime je nastao presedan (zapovjedna odgovornost se nekad naziva "Yamashita standardom"). Na području sukoba početkom 90-tih vrijedio je Prvi dodatni protokol Ženevskim konvencijama iz 1977. u kojem je u člancima 86. i 87. opisana zapovjedna odgovornost. Zapovijedanje zločina nema veze sa zapovijednom odgovornošću, to je individualna odgovornost. Za dokazivanje zapovijedne odgovornosti nije potreban dokaz o zapovijedanju činjenja zločina.

Q: Dobro, a što je onda taj famozni udruženi zločinački pothvat?

Treći oblik odgovornosti je odgovornost po zajedničkom planu, koja se zbog retoričkog efekta najčešće zove "udruženi zločinački pothvat" ("joint criminal enterprise"). Radi se o podvrsti individualne odgovornosti koja je nastala sudačkom kreativnošću, što je prirodni proces u sustavu u kojem pravo stvara stalna zajednička praksa (common law).

Poput zapovjedne odgovornosti, odgovornost po zajedničkom planu (slična američkoj "conspiracy", ali opet različita) je moćno oružje progona međunarodnih tužitelja jer omogućuje imputiranje optuženiku kaznenih djela koja su počinili drugi, a nad kojima je on ostvarivao određen stupanj kontrole. Kao što osoba koja je obnašala zapovjednu funkciju, bila ona vojna ili civilna, može biti odgovorna za zločine svojih podređenih pod gore spomenutim uvjetima, tako i pojedinac može pod određenim uvjetima biti odgovoran za svaki zločin počinjen sukladno zajedničkom planu čiji cilj je suprotan međunarodnom pravu.

Udruženi zločinački pothvat nastao je sudačkom i tužiteljskom kreativnošću u slučaju Tadić koji je 1997. osuđen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, no oslobođen točke koja ga je teretila za ubojstvo petorice Muslimana u Jaškićima. Raspravno vijeće je utvrdilo da je Tadić bio član grupe nakon čijeg ulaska i izlaska iz mjesta su petorica muškaraca izgubila život no nije bilo uvjereno da je dokazano van razumne sumnje da je Tadić sudjelovao u ubojstvu. Tužiteljstvo se žalilo i Žalbeno vijeće je žalbu prihvatilo te odlučilo pronaći odgovor na pitanje zašto je Tadića moguće proglasiti krivim za ubojstvo bez obzira na nedostatak dokaza da je žrtve osobno ustrijelio. Odgovor se nalazio u presudama za zločine nakon WWII u kojima su pojedinci za zločine osuđivani na temelju sudjelovanja u zajedničkom planu bez obzira što nisu potegnuli okidač pa je Tadić osuđen zbog sudjelovanja u planu čišćenja regije oko Prijedora od ne-Srba čija je prirodna posljedica ubijanje istih jer ako postoji plan čišćenja, on se jedino može provesti zločinima. Umjesto prvotnih 20 zaradio je 25 godina.

Nakon analize koju pravnici već desetljeće mikroskopiraju kako bi kritizirali tu sudačku kreativnost, vijeće je izdvojilo uvjete pod kojima se takva odgovornost javlja ustvrdivši da je potreban (1) pluralitet osoba (koje ne trebaju biti organizirane u vojnu ili administrativnu strukturu, kao što su pokazali slučajevi Essen Lynching i Kurt Goebell), (2) postojanje zajedničkog plana, dizajna ili svrhe koja je kriminalna (bez potrebe da plan bude prethodno formuliran, moguće je i da se javi naknadno ili da se njegovo postojanje izvede iz činjenice da više osoba radi unisono da bi ostvarili poduhvat) i (3) svojevoljno sudjelovanje optuženika u zajedničkom planu, što ne podrazumijeva nužno počinjenje zločina već se može sastojati u pomaganju ili doprinosu ostvarenju zajedničkog plana. Za počinjeni zločin koji je obuhvaćen planom odgovornost postoji ako osoba dijeli namjeru s počiniteljem na terenu, a za zločin izvan plana ako je on bio prirodna i predvidiva posljedica plana. Tako će član grupe koja dijeli plan prisilnog premještanja ne-Srba iz dijelova BiH, koji je za posljedicu imao i poneko ubojstvo onih koji nisu htjeli otići, odgovarati za prisilno premještanje ali i za ubojstvo bez obzira što ubijanje nije bilo dio plana jer je bilo prirodna i predvidiva posljedica prisilnog premještanja civila pod prijetnjom oružja.

Takva vrsta odgovornosti prirodna je posljedica prirode ratnih zločina koji se pojavljuju u kontekstu masivnog nasilja, kolektivne akcije i sistematskog kriminaliteta koji nužno zahtijeva potporu sustava. Ratni zločini rijetko su (ako ikada) pojedinačni izolirani incidenti. Ovaj oblik odgovornosti postao je zato mezimac tužitelja jer omogućava kažnjavanje svih onih koji su dijelili zajedničku namjeru provođenja plana i doprinijeli njegovom ostvarenju. Kada zločin provodi tisuće ljudi nemoguće je procesuirati svakog pojedinca pa progon 'masterminda' zločina koji su - najčešće namjerno - strukturno udaljeni od počinitelja jedini je način kažnjavanja najodgovornijih za zločine. Vojni i politički vođe igraju vodeću, ali fizički udaljenu, ulogu u počinjenju ratnih zločina koji se najčešće čine kolektivno pa konstrukcija "udruženog zločinačkog pothvata" uspješno odražava realnost u kojoj pojedinci ne djeluju samostalno nego surađuju kako bi proveli nezakonite akcije. (Više: Udruženi protekcionistički poduhvat)

• Generali se moraju boriti i dokazati da zločinački pothvat nije postojao jer ako se dokaže da je to će značiti da je hrvatska država nastala na zločinu i da je režim bio zločinački.

Optuženik ne mora nužno dokazati da zajedničkog dizajna nije bilo, dovoljno je da dokaže da nije bio njegov član (dio "pluraliteta osoba") ili da u njemu nije svojevoljno sudjelovao. Također, dokazivanje zajedničkog kriminalnog plana u kojem su sudjelovali pojedinici nema nikakve posljedice na legalnost uspostave države po međunarodnom pravu niti znači da je "država stvorena na zločinu". Države se stvaraju na temelju seta pravila koji je odvojen od pravila ponašanja u ratu. Ako se dokaže postojanje zločinačkog plana to će značiti upravo to - da su oni za koje je to dokazano van razumne sumnje sudjelovali u zajedničkom pothvatu čiji cilj je nelegalan, a ostvaruje se činjenjem zločina nad kojima Tribunal ima nadležnost.

• Motiv Oluje je bio pravedan i nije točno da je cilj bio etničko čišćenje nego oslobođenje okupiranog teritorija na kojem su se činli zločini protiv Hrvata. Zločinački pothvat u Oluji nije postojao.

To je pitanje dokaza i na njega nije moguće dati odgovor prije nego se poslušaju dokazi. Tužiteljstvo ne dovodi u pitanje akciju Oluja i njenu legalnost jer za to nema ni mandat. Opravdanost akcije nije bitna za postojanje ratnih zločina jer se oni mogu počiniti i u legalnom i nelegalnom oružanom sukobu. Isto tako, "i ti isto" (tu quoque) obrana nije legalna po međunarodnom pravu jer obveza nečinjenja zločina ne postoji samo među dvije strane nego prema svima pa stoga ni ne ovisi o tome je li druga strana prekršila obvezu ili ne. Jedan zločin ne opravdava drugi.

• Kvalifikacije o zločinačkom pothvatu su bitne za sve nas i Hrvatsku.

Netočno je da su interesi države i interesi optuženika identični. Upravo suprotno, svakoj državi bi u interesu bilo jasno naglasiti da joj je interes kažnjavanje odgovornih kojih se onda mora biti spremna odreći. Hrvatska politika vješto nameće dojam da su interesi optuženika i cijele javnosti podudarni, pri čemu se potpuno zanemaruje perspektiva žrtve.

Q: A zašto uopće sudi Haški sud? Zar nije moglo suditi hrvatsko pravosuđe?

Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju osnovan je rezolucijom Vijeća sigurnosti temeljem glave VII Povelje UN-a (kao mjera za očuvanje mira i sigurnosti) što suradnju sa sudom čini međunarodnom obvezom, a nesuradnju kršenjem međunarodnog prava. Sud je osnovan za najodgovornije počinitelje najtežih zločina (a ne sve počinitelje svih zločina) počinjenih od 1991. na području bivše Jugoslavije i ima primat nad nacionalnim sudovima što znači da može preuzeti postupak ili početi postupak ako država ništa ne čini sama. Hrvatska do nedavno nije pokazivala ni najmanje volje za procesuiranje visokopozicionairanih osumnjičenika za ratne zločine ukoliko su hrvatske nacionalnosti, a upravo procesuiranje osoba visoko u hijerarhiji najbolje distribuira odgovornosti za počinjenjenje ratnih zločina. Procesuiranje svih pojedinačnih počinitelja trajalo bi predugo i nije izvedivo. Hrvatsko pravosuđe bilo je ili nevoljno ili nesposobno poduzeti progon pa je djelovalo tužiteljstvo Tribunala.

• Hrvatska nije smjela potpisati utemeljenje Haškog suda / Hrvatska je osnivač suda.

Hrvatska (osim Povelje UN-a pri učlanjenju) nije ništa potpisala i nije mogla birati hoće li ili ne Tribunal biti utemeljen. Tvrdnja da je i"i Hrvatska osnivač tog suda" je samo djelomično točna utoliko što je Hrvatska bila član UN-a u trenutku kad je sud osnovan. Naime, Tribunal je osnovalo Vijeće sigurnosti (VS - glavni politički organ UN-a) svojom rezolucijom kao "mjeru po poglavlju VII Povelje UN-a".

Povelja UN-a je temeljni dokument koji potpisuje svaka članica. Poglavlje VII definira ovlasti VS-a u očuvanju "mira i sigurnosti". Ako VS ustanovi da su ugroženi mir i sigurnost, ono može svojom odlukom (tj. rezolucijom koja je obvezujuća) npr. poslati vojne trupe, upozoriti državu, nametnuti sankcije, poslati istražitelje, itd. U regiji poznati primjer mjere po Poglavlju VII su bile sankcije FRJ za vrijeme ratova u bivšoj YU. Pravni umovi su se 1993. dosjetili zanimljivog rješenja: zašto jedna od "mjera za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti" ne bi bilo i osnivanje suda? Kritičari suda i danas raspravljaju o toj širokoj interpretaciji i pitanju može li se osnivanje suda smatrati "mjerom" u smislu poglavlja VII. Austrijski profesor Hans Köchler te je kritike izložio u svom memorandumu. Tribunal je međutim o ovom pitanju raspravljao u predmetu Tadić i vrlo argumentirano objanio legalnost svog uspostavljanja.

Hrvatska nije "potpisala utemeljenje Tribunala". Ona je potpisala Povelju UN-a čime je pristala (unaprijed) na poštivanje i provođenje rezolucija VS-a. A VS je onda donio rezoluciju kojom osniva Tribunal i to kao mjeru za očuvanje mira i sigurnosti. Od tuda proizlazi ta famozna obveza suradnje sa sudom jer je nesuradnja kršenje rezolucije i međunarodni delikt.

• Izdajnik Mesić nikad nije trebao predati transkripte iz Predsjedničkog ureda. To je protiv Hrvatske.

Suradnja s tužiteljstvom nije izbor nego obaveza koja primarno proizlazi iz rezolucije VS-a, a onda i iz hrvatskog zakonodavstva. Međunarodni Tribunal nema svoju policiju niti djeluje u državama nad kojima ima nadležnost i za funkcioniranje je potreba predana suradnja država koja nije ograničena etnicitetom optuženika. Uostalom, u interesu je Hrvatske da rasčisti i, ako treba, osudi dio svoje prošlosti ako je on doista nezakonit. Predavanje transkripata je u dugoročnom interesu moderne demokratske države čiji interesi nisu i ne mogu biti identični interesu optuženika za ratni zločin, a ako jesu to ne bi trebali biti javni.

• Sud je nepravedan jer se nikada nije sudilo pobjednicima.

Ovo je logička pogreška jer samo zato što se u prošlosti nešto radilo ne znači da tako treba raditi i dalje, posebno ako je dokazano da je praksa bila pogrešna. Nakon WWII vladala je tzv. "pobjednička pravda" pa se sudilo samo poraženima dok su zločini saveznika ostali nekažnjeni. Hrvatska javnost često kritizira pobjedničku pravdu tražeći procesuiranje partizanskih zločina, no istovremeno podržava pobjedničku pravdu kad tvrdi da se suđenjem pobjednicima rata stvara loš presedan. Greška je i u tome što to nije presedan jer je i nakon WWII procesuirano nekoliko savezničkih zločina. No Nurenberški sud bio je oličenje pobjedničke pravde jer nije imao nadležnost nad zločinima saveznika, prekršio je zabranu retkroaktivnog propisivanja kaznenih djela, u vijećima su sjedili samo saveznički suci, u spis su prihvaćani nepotpisani dokumenti i slično. Nurnberška suđenja kao opravdanje da se pobjednicima ne sudi loš su primjer koji je u stručnoj javnosti složno kritiziran. No naslijeđe Nurnberga je mješovito, a kao najbitniju pozitivnu posljedicu treba izdvojiti da je tada prvi puta u povijesti pojedinac odgovarao za kršenje međunarodnog prava, koje se do tad odnosilo na države, ne pojedince.

Q: Zašto svi govore da je optužnica na "staklenim nogama", da nema dokaza, da su optuženici nevini? Kako to znaju?

Presuđujuće tvrdnje političara i javnih osoba o slučaju su bez temelja jer dokazi u slučaju nisu poznati prije procesa pa je nemoguće ustvrditi ima li ili nema dokaza. To će se tek vidjeti. S obzirom da je optužnicu potvrdio sudac pojedinac nakon podizanja, a on to može učiniti samo ako tužitelj ponudi dokaze, nekakvih dokaza sigurno ima. Za analizu utemeljenosti optužnice i njenih "nogu" ili dokaza potrebno je dobro poznavati međunarodno pravo, dokaze i praksu, a malo koji komentator ima te kvalifikacije i/ili informacije. Komentari o utemeljenosti optužnice od nestručnih komentatora su u službi propagande.

• Ova optužnica je politička, a ne pravna.

Svaka optužnica je svojim porijeklom politička, ali u značenju riječi policy, a ne politics. Tužitelj / državni odvjetnik ima politiku optuživanja koju čini niz interesa (npr. osigurati osudu) i pravila koja određuju koga optužiti, a koga ne. Po svojem sadržaju ipak, optužnica je pravna i vrlo složena. Određena refleksija politike u njoj je neizbježna zbog međunarodnog karaktera prava. U međunarodnom kontekstu politika je neizbježan sastavni dio, ali treba razlikovati situacije kad politika djeluje u interesu pravde i kada djeluje protiv njega.

Q: Kako se suđenje može pratiti?

Za razliku od domaćih sudova, Međunarodni Tribunal emitira sjednice na televiziji i internetu. Svi transkripti i odluke objavljuju se u roku od nekoliko dana na internetu. Linkovi su slijedeći:

Odluke sudskog vijeća (engleski)
Naredbe sudskog vijeća (engleski)
Odluke žalbenog vijeća (engleski)
Naredbe žalbenog vijeća (not available yet)
Odluke Tajništva (engleski)
Odluke Predsjednika suda
Naredbe Predsjednika suda (engleski)
Pregled sažetaka odluka na BCS-u (neredovito updateirano)

Transkripti

Suđenje uživo (engleski i BCS)
Raspored suđenja
Sudnica I
Sudnica II
Sudnica III