pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Što to "pismo" govori? Da postoje ljudi (očito i u Hrvatskoj i u Srbiji) koji ne čuju dok slušaju i ne misle dok govore...

Autor pisma zagovara osoban stav kao univerzalnu istinu - njegovi sugovornici rade isto to. Samo jedan primjer, on kao bivši prognanik uspoređuje progonstvo nesrba '91. sa izbjeglištvom Srba '95. i naglašava kako oni ne vide ništa u ratu u Hrvatskoj osim njih. Naravno, svatko ima pravo na svoju istinu, ona je ionako samo subjektivan pogled na činjenice, no to ne znači da se time činjenice imalo mijenjaju. I upravo zato, ta istina - i njegova i njihova - nije niti može biti univerzalna.

Da ne bajam, možemo pogledati što kažu činjenice, na tom konkretnom primjeru. Hrvatska je od '91. imala zbrinuto (govorim maksimalne međunarodno verificirane brojeve) oko 130.000 prognanika, Srbija '95. oko 250.000. Izgon "nepoćudnog" stanovništva je bila politika i srpskog i hrvatskog vodstva ("humano preseljenje") početkom rata samo su metode (srpske su bile otvoreno masovno brutalne, hrvatske incidentno brutalne) i broj prognanih bili dramatično drugačiji (početkom rata je bilo oko 5 prognanih nesrba na jednog izbjeglog Srbina iz Hrvatske). Početkom 1994. je u hrvatskoj politici, uslijed međunarodnog pritiska zbog rata u Bosni, došlo do promjene te politike i počinje nominalna politika reintegracije (stvarno nije zaživjela do 2000. godine). Srpska politika nije odustala od svojih ciljeva, i zadržala ih je praktički do danas (RS u BiH, odnos prema nezavisnosti Crne Gore, pitanje Kosova) iako u revidiranom obliku jer je postalo jasno kako nema potencijala za njeno ostvarivanje nasilnim putem.

Pokrovitelj većine ratnih zločina koji su tokom rata počinjeni u hrvatsko ime, Gojko Šušak, je zajedno sa Franjom Tuđmanom i dalje pokušavao realizirati politiku "smanjenja broja" Srba u Hrvatskoj (o čemu je ostalo i dovoljno pisanih tragova koji su sada i u Haagu pa je zbog njih i bio cijeli ovaj fijasko prijateljevanja sa sudom), ali uz uvijet da ne ugrozi međunarodni položaj Hrvatske. Glavna metoda je bila propagandni rat na "RSK" i korištenje činjenice da je koncept "ugroženosti" temelj opstojnosti njihovog vodstva. Time je stvorena potpuna atmosfera straha na područjima pod kontrolom pobunjenika kao način života i stvarna potpuna ovisnost o Srbiji kao utočištu. Nakon globalno zamijećenih zločina Srba u BiH (Markala pa Srebrenica), službena Srbija se morala distancirati od parasrpskih tvorevina u okolnim republikama, što je Hrvatska iskoristila. Nakon akcije Bljesak, bilo je jasno kako je propagandni rat imao uspjeha jer su Srbi sa područja Zapadne Slavonije izbjegli. Isto se dogodilo, samo sa dramatično većim brojem ljudi, i nakon akcije Oluja (tada je, u par dana, izbjeglo preko 80% ukupnog broja srpskih izbjeglica, odnosno oko 50% više ljudi nego što je Hrvatska zbrinula u prethodih pet godina).

Važno je napomenuti da je to protjerivanje Srba nakon Oluje ratni zločin, no za njega su odgovorni (gotovo isključivo) čelnici "RSK" zato jer su oni organizirali to izbjeglištvo. Praktički nitko od izbjeglih nije imao kontakt sa Hrvatskom vojskom. Šušak i Tuđman su se mogli tome nadati (možda i očekivati), ali to nisu smjeli planirati niti izvršiti zbog direktnog međunarodnog nadzora ("američke pomoći") akcije. Istovremeno, čim je taj nadzor splasnuo (nakon Galbraitha na traktoru, koji to očito nije očekivao), njih dvojica su počinili drugi ratni zločin, onemogućavanje povratka tih ljudi (stotinjak ubojstava, paljenje preko 30.000 kuća i drugih objekata...) za što se trenutno sudi Čermaku, Markaču i Gotovini.

Činjenice govore i to da je to izbjeglištvo nakon Oluje jedini zločin nad Srbima koji odstupa od pravila da je na svaku srpsku žrtvu bilo devet nesrpskih žrtava, tako da je naglasak srpske politike relativizacija zločina. Ono što se ne bi smjelo dogoditi jest da naglasak hrvatske politike bude negacija (makar i dijela) zločina, a što dobiva sve značajniji medijski prostor (od Haaga do Glavaša) upravo zato jer se time omogućuje relativiziranje ostalih zločina.

Za kraj još samo zaključak tog pisma - iako je utemeljen na pogrešnim premisama, to ne znači nužno i da je pogrešan. Danas stoji teza da "Srbi u Srbiji žive u vremenu koje uopće nije sadašnje vrijeme", barem dominantna većina. U siječnju, nakon njihovih izbora koji su daleko bolji pokazatelj od par net diskutanata, imati ćemo i naznaku koliko će to još biti.

Na žalost, u Srbiji ljudi teško umeju da saslušaju i razumeju sagovornika, a većina smatra da sve zna najbolje... Ipak, ima i nas i drugačijih... i Srbijanaca i Srba (ko ne razume razliku, spreman sam objasniti)...

Ja sam drugi put u Zagrebu bio krajem 2005. (Izveštaj) (prvi put sam bio u proleće iste godine) i imam samo pozitivna iskustva. Određeni strah, opreznost ili šta već, su postojali ali u svakoj komunikaciji sa ljudima sve to je nestajalo... Čak je ta komunikacija bila srdačnija no što sam se mogao nadati... I radujem se mogućnosti da uskoro opet dođem u Zagreb :)